EGLOGA, U KOJOJ PASTIRI DAMON I TIRSI MEĐU SOBOM ZGOVOR ČINE KAŽUĆI, GDI MOPSO PLAČE SMRT ISTE GOSPOJE NIKE BRATUČEDE NJEGOVE

Извор: Викизворник
EGLOGA, U KOJOJ PASTIRI DAMON I TIRSI MEĐU SOBOM ZGOVOR ČINE KAŽUĆI, GDI MOPSO PLAČE SMRT ISTE GOSPOJE NIKE BRATUČEDE NJEGOVE
Писац: Динко Рањина
402. pesma Pjesni razlike


EGLOGA, U KOJOJ PASTIRI DAMON I TIRSI MEĐU SOBOM ZGOVOR ČINE KAŽUĆI, GDI MOPSO PLAČE SMRT ISTE GOSPOJE NIKE BRATUČEDE NJEGOVE




5
   O vile vi, koje imate čudnu vlas
činit, vik da poje ljudi se vridnih glas,
   narec'te sad meni, da mogu riti ja
tim, nad kim ljuveni zrak svitlo sveđer sja,
   stvar, ka se podoba za od zla, vaj, dignuti
u svako prem doba vidjet, znat i čuti.
   Vrijeme ono, ko sili među dan tere noć
u muci nemili dragoga dalek oć,
   sastavi dva tada pastira po sreći
uz mila njih stada planinom hodeći,
   u kojoj najprija na svijetu njekada
žito se posija, ko rađa svud sada,
   gdi videć, da trava, livada ku plodi,
za stada njih zdrava velmi se nahodi.
   Nu edan drum skupiv sva iman'ja mirno tad
sedoše oba dva pod jedan dubov hlad,
   sjedeći ter takoj Damon tuj najprvi
izdriješit jezik svoj u govor htje ovi:

DAM.
   O Tirse hvaljeni vrhu svih na sviti,
molju te, sad meni za milos kti riti,
   pri vodi studeni što se jur kon vira
velik broj bješe oni skupio pastira,
   minute ove dni s Silvanom ja no kad
natječuć u pjesni borah se za obklad?

TIR.
   Mopsa znaš pastira dobro ti, u gori
ki pase kon vira, gdi niču sve bori,
   ki način prav na svit pastirom hotje dat
za orat, rezat, sadit, sijat, žnjet i kopat,
   videć, da od njega vila se odili,
koja ga vrh svega ljubil' je svim dili.
   Spomenuv nje dike za želju ljuvenu
kroz muke velike vas kolik povenu,
   i zlu tuj boljezan ne moguć trpiti
u njeku tad pjesan poče se tužiti,
   ka lipa tuj meni vidi se tolikoj,
da u dub zeleni ureza nož je moj,
   neka ih spomene, na tojzi daj vodi
tko stado prižene za plandit kad godi.

DAM.
   Ah tako t' višnja čes dopustil' s ljubavi
uživat vik ures tve vile gizdavi,
   i tako t' zvir prika ne imala na svit saj
nijednu vlas do vika za dati sladu vaj,
   reci mi, ka bješe toj pjesan, kroz koju
taj pastir cviljaše želeći vil svoju?
   brštanju t' ovu ja darivam čašu sad,
ku dobi svijes moja spjevaje za obklad.

TIR.
   S molbami darovi velju moć imaju
pri tima, ki ovi naš svijet ne znaju,
   nu meni dosta jes tvoja rič na sviti,
ka sili sad mu čes, da t' budem sve riti,
   ter ako svis tvoja bude me slišati,
sve, što znat budu ja, sve ću ti kazati,
   neka se traje dan, u dragu er trudu
već voli rabit znan, neg stati zaludu.
   O vilo ti, koja
vrh vila svih inih bez rati i boja
   dobivaš na sviti prem srca svakoja,
još da su kamena,
   u tebi moćna je toli moć ljuvena,
znaj dobro, er već ni
   svital mi bez tebe ovi zrak sunčani,
odkli se odili tvoj ures izbrani,
   van koga na sviti
nijednu stvar očima ne mogu viditi
   Bez tebe ovdi stav
ostah sad kako no sred mora jedna plav,
   bez reda ka ginuv ne drži način prav,
za moć kraj žuđeni
   uhitit, čim ju rve odsvud val srdžbeni.
I kako jur, kada
   zvizda, ka svitli obdan, pođe put zapada,
svit taman bez zraka ostane svim tada;
   tako ti kad pođe,
sve misli nesrećne u srcu mem ođe.
   Ja tugu, ki mnogu
podnil sam tebe rad, vaj meni nebogu,
   živiti bez tebe nikako ne mogu,
bivši taj čes tvoja
   uzrok, kim veselo na sviti življah ja.
Nitko ni, tko meni
   van' tebe može dat lik rani ljuveni,
od truda svih mojih pokoju žuđeni,
   komu sam zapisal
na službu s vjerome srce, um i misal.
   Tužne oči moje,
vi na svit radosti imaste svakoje
   zaradi ljuvene jedine gospoje,
zle volje me svake
   koja vik tjeraše jak sjever oblake,
da li me svud srijeta
   i sretav nevoljno me misli sve smeta
tvoja vlas, a huda nesrećo prokleta,
   koliko da sita
nijesi još me tuge jadovne od svita.
   Toliko sred luga
ni listja u gori, koliko za druga
   srce me velik broj sad nosi od tuga,
ke oči me sile,
   da željno tebe rad u plaču sve cvile.
Ako kad ti, moja
   pjesni, tuj budeš doć, gdi stoji gospoja,
koja se za rados slaviti dostoja,
   reci joj: verni tvoj
prije reda tebe rad prikrati život svoj.

DAM.
   Lovor, ki lis viku na granah svih vodi,
koliko planiku vridnostju nadhodi,
   toliko toj ime, koje ti spovidi,
u slavi nad svime više se sad vidi.
   Oh da je blažena među svim vilami
taj vila hvaljena, koja ga zamami.
   Blažene i grane od duba zelena,
ke časno sad hrane glas od nje imena,
   pokli ona uzrok bi, da naša livada
nad svima pridobi u svemu čas sada.

TIR.
   Taj pjesan ljuvena, ku hvališ sad takoj,
ni blizu takmena k onojzi nije drugoj,
   ku drugi dan stvori za tim dnem kroz poraz
začuvši, da mori nemoći zle je vlas,
   od koje slova broj izređen svim z dvora
veljaše ovakoj u kori javora:
   O bože svim pravi,
ki najpri nađe lik u bil'ju i travi,
   kim mnozih, ne sebe, naredno ozdravi,
kad srce toj vili
   strilome olovnom zla Ljubav prostrili;
ako kad umrli
   snižan glas u molbi tva milos zagrli,
molju te, s licim tvim sad ovdi prihrli,
   za pomoć dati toj,
ka suzi s čemera u muci nerednoj.
   O smrti, život njoj
ako ti zaslonit uzbudeš kroz lik tvoj,
   uza nju shranićeš i meni život moj,
er bez nje živiti
   život moj ne može nikako na sviti.
Znam, da znaš dobro ti,
   kako taj, ki račil jesi se ljubiti,
koli je huda stvar dragu stvar zgubiti,
   ku poznaš kroz dila,
da te je u svemu kriposno ljubila.
   Svim molbam, kim mogu,
tebi se ja molju sve kako mom bogu,
   da meni kroz tvu moć pomožeš nebogu
rad vile, ka svu vlas
   na pospjeh sve gubi, ne skrzmav zli poraz.
Tebi, ki verna bi
   pomoć svim umrlim u svako jur dobi,
milostiv sve biti velmi se podobi,
   bivši ti vječna stvar,
kôj svjetni naudit ne može nijedan var;
   i nagli sad ured
postavit jadu zlom podoban vrijedan red,
   pri neg se ozledi jadovna huda zled,
ka bi rek da hrli
   sve nagleć, da prî čes k sebi ju zagrli.
Hudu zled odtira
   ter ne da, čime mač svoj britki podira,
da ona, ka bolje sve stvari probira,
   kroz slipo nje dilo
ubrati jur bude sej voće nezrilo.
   Ma pjesni pritužna,
ako kad budeš doć k onojzi, ka sužna
   drži me u uzi ni kriva ni dužna,
reci joj: tvoj će rob,
   budući što tebi, uljesti živ u grob.

DAM.
Ne scijenjah ja, nijedno umrlo na sviti
   da može naredno rečen'je tač biti,
slatko je zrit k zeleni kraj vode studene,
   nu slađe dvaš meni tej pjesni medene.

TIR.
Čudan bi još ures u pesni pak onoj,
   kad začu, huda čes da skrati život njoj,
ka mu da znati red u tojzi nezgodi,
   da mališ sama zled človiku dohodi:
Pastir, ki RANJENA
   jes srca kroz strile od boja ljuvena,
pod sjeni sjedeći od bora zelena,
   u koji viraše
voda, ka drag romon u hladu činjaše.
   Ne moguć grkosti
trpiti, koja mu s velikom silosti
   stiraše prvi cvit od svoje mladosti,
s velikom boljezni
   razbi svoj skroven muk u take on pjesni:
Odkole ti minu,
   ma vilo, dalek tja, s tobom, znaj, poginu
sva svitlost jur ona, kom dzora ma sinu
   najprije kad meni
pokloni za rados svoj ures ljuveni.
   Kako kad studene
zime moć zla pride, sve stvari zelene
   čini mraz ledom zlim neredno da svene,
tač i ti, kad ide,
   zlim jadom me slasti čini da poblide.
Bez tebe ostah, vaj,
   u tuzi čemernoj kakono ptica taj,
kad druga dragoga izgubi na svit saj:
   nigda ona neće
na grani zeleni pristati vik veće.
   Gdi godi zać budu -
začet bih na svit saj po toli čes hudu -
   nikako nać mira ne mogu mom trudu,
ne mogu bez tebe
   živiti koliko sam isti bez sebe.
Pomnjive tej pčele
   u gori ljetnji cvit kušati sve žele,
a mojim ja tvoje pozore vesele,
   pozore, kim slike
nije bil', nije sada, ni će bit u vike.
   Kada se uputi
na taj put, voda sva jadom se zamuti,
   a nebo potamni u muci priljuti,
ter more od veće
   kroz srdžbu zlih vjetar udari na smeće;
i iman'je, ko zna se
   pretilo koli bi, ne ktje već da pase
trave lis, začuvši nemile tej glase;
   neg poče cviliti
kroz muke njih tužne čemerne na sviti.
   Vrh rosnih travica
sjutra, kad istječe dzorome danica,
   zamuknu žuber tih od ljetnih slavica,
a mile njih pjesni
   sve vile svrnuše u gorke boljezni.
Blažene tej strane,
   ke sada imaju nje dike izbrane,
u kojih skroveni lijeci su za rane,
   ke ljubav satvara,
čime nas mukam zlim trudeći umara.
   Kad sa mnom ti biše,
prolitnje sve cvitje razliko svud ctiše,
   a med taj prislatki iz dubja teciše;
nu od mene tvoj stupaj
   kad odni, sve zgibe toj meni na svit saj.
Vidil' su uza se
   desetkrat livade žutiti tej klase,
koje srp na brime u snopje popase,
   odkli me podložna
ljubavi učini tvoja moć uzmnožna.
   Dokole usteku
rike i zraci od sunca uspeku
   i ovce uspasu tuj travu njih meku,
vazda ću činiti
   od tebe spomenu neumrlu na sviti.
Toj ti je uzrok bil, za koji, dobro znaj,
   bješe se jur skupil pastira vas broj taj,
jednaga ki riše meu sobom rad toga:
   sad se dni vratiše vremena staroga,
pokli se kroz vile, ke nami vladaju,
   ovako sad mile pjesance spjevaju.

DAM.
Pjesni tej, pravo jes, uzdignut do zvizda,
   pokli u njih taku čes višnji nam bog izda,
ke na svit hvaljene dotle će, mnju, biti,
   dokle plam ljuvene uzbude goriti,
er toli sladak glas ptica ona ne ima,
   ka začuv smrti vlas pjet počne pjesnima;
ni ona pak druga, ka slavna tač biva,
   da vazda sred luga ljetni dan pripiva;
koliko slatko jes spjevan'je, koje ti
   za moju dobru čes poredom ktje riti.

TIR.
Još za tim pjesnima, znaj, ke rih odizgar,
   rukama svojima stvori on ovu stvar:
objesi na dub taj darove mnoge tad,
   ke njekad na svit saj dobil je za oklad,
i dipli sve mile, koliko da veli:
   moj život bez vile već spjevat ne želi.
Tako ti način da, ki neznan ne vidi,
   da o njem svak sada u slavi besidi.





Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Динко Рањина, умро 1607, пре 417 година.