San (Antun Sasin)

Izvor: Викизворник
San
Писац: Антун Сасин





   Odiučih ovi san, ki mi se snjet zgodi,
staviti u pjesan: U lugu pri vodi
   prolitja sedmi dan u istok sunčani,
kad dzora gora van diči se i bani
   prid suncem, a Flora, prislavna lijepa vil, 5
prosiplje od zgora ružicu i bosil
   s nebeske visine, razliko i cvitje,
sunašce kad sine u drago prolitje,
   obujmi mene san u pustoj dubravi,
ter legoh kako pjan pod gorom na travi.10
   Tuj žamor od ptica i oni slatki glas
tihoga slavica, gdje spijeva na svak čas,
   vrh mene tuj stoje na grani od bora
bigliše i poje, gdje svijetla sja dzora,
   ter jelje i borje velmi se snebiva, 15
gora i zagorje gdi slavju odpiva;
   prolitnji pak hladak u gori zeleni
gojaše moj sanak pri vodi studeni.
   Ter tako ja speći, to t' ide njeka vil,
k meni u san noseći u rukah luk i stril. 20
   Iz gore zelene od njekud doteče,
ka zazva tuj mene imenom i reče:
   „Sasine dragi moj, ustani sad gori,
ne leži već takoj, nego - li otvori
   veselo tve oči, ne boj se, ne predaj, 25
put svijetle istoči ter malo pogledaj,
   er ćeš ovdi vidit sad mnoštvo viteza,
kih slavan glas na svit slove do nebesa,
   tijeh slavnijeh Rimjana, njekada ki biše
gospoda izbrana, ki vas svijet dobiše, 30
   i ki gospodiše vas istok i zapad
Kon vode stan' bliže, ovdi će proći sad."
   Kako toj izreče gizdava onaj vil,
od mene uteče i sakri obraz bil
   put gore zelene, a mene ostavi 35
kon vode studene u pustoj dubravi.

   Ah, lijepa ti taj vil biše,
kako anđel zgar s nebesa,
na licu joj ruža ctiše,
a sunčana bješe uresa.40
   Na glavi joj bješe kruna
od prisvijetla čista zlata,
i kamenja draga puna,
i bisera, kom nije plata.
   U nje bjehu svjetlje oči,45
negli dzorom svijetla zvizda,
ka se bani iz istoči
i prid suncem ka se gizda.
   Na njoj ruho jak snig bili,
a oko nje bila vrata 50
s biserom se bjehu svili
dvije zauze čista zlata.
   Koja meni tadaj reče:
„Nu tuj stani kolak vode
dokle mnoštvo tudaj projde 55
tej gospode", pak uteče.
   I otide ka dubravi
spijevajući tiho hode,
a samoga mene ostavi
blizu hladne bistre vode. 60
   Tuj se počeh obzirati,
to t' niz pole mnoštvo ide,
kojijeh počeh poznavati,
kad ki mene blizu pride;
   er svakomu okol čela 65
upisano bješe slovi
ime i slavna svoja djela,
i častan glas, kojim slovi.
   Svaki u rukah paomu nosi,
svaki u vijencu od lovorike 70
vrhu slavnih svojih kosi
za častan glas slave i dike.

   A za tijem ja: vidjeh prislavnu onuj vil
od zlata na kolijeh u ruhu jak snig bil
   s vijencem lovorike na rusoj nje glavi 75
za ures i dike gdje nosi na glavi,
   a paomu u rukah, gdje stoji ohola.
Nje ljepos gledat stah vrh zlatih tih kola,
   četiri pak konje kako snig gdje vode
zlati kar, a oko nje tej slavne gospode 80
   toliki velik broj, ke nikad pribrojit
ne može jezik moj, ni misal moja izrit.
   Prida svim u taj čas ja vidjeh Čezara,
ki Nijemcim slomi vlas i Francu svu shara,
   da osta jak pusta; a pak mi bi vidit 85
slavnoga Augusta, ki peset i šes lit
   vas saj svijet gospodi, u vrijeme od koga
djevica porodi Jesusa slavnoga,
   ki svijetu da zakon izvrstan i slavan,
pak oni Šipijon, Afrikan ki bi zvan, 90
   koji od Kartadžine sve mire razori,
činiv, da pogine i ognem da zgori.
   Šipijon drugi pak, Azijatik koji,
oni hrabren junak, ki istok osvoji,
   i stavi vas pod vlas gospode od Rima, 95
cijeć koga slavan glas vrh inih svih ima.
   Pak slavni Pompeo, na varku koji bi
ubjen, Ptolomeo prava ga pogubi;
   Cezaru ki glava do malo dni paka
prikaza krvavu, da Cezar proplaka. 100
   Furija Kamila pak vidih među inim,
koga moć i sila slobodi slavni Rim
   od onih Frančeza, kojim vas puk skupi
zlata i pjeneza, da Rim grad odkupi
   Ali im bi toj zaman, er ih takoj plati, 105
da se od sto prem jedan na svoj stan ne vrati,
   za č ih svih pogubi; a pak Regulo moj,
oni ki Rim ljubi veće neg' život svoj.
   Vidih još, za njim pak oholo gdje hodi
oni hrabren junak, ki sam Rim slobodi. 110
   Ali mu zaman bi, er hotje kraljevat,
ter niz mir tisnut bi, da slomi taj čas vrat.
   Pak vidjeh Torkvata, jedinom ki sinu
odsiječe od vrata glavu, ter poginu,
   za drugu nijednu zled, neg ne htje slišati 115
očinu zapovijed, životom ter plati.
   Klaudijo Neron pak, za diku i slavu
oni hrabren junak odsiječe kad glavu
   tužnu Azdrubalu, koju prikazati
hotje Anibalu da pleći obrati; 120
   koju kad sagleda, učini u taj čas
strašiva pogleda strahovit svoj obraz.
   Pak Marka Marčela, slavan glas gdje nosi
okol vedra čela i rusih svojih kosi.
   Među inim vidjeh ja, veselo gdi hodi, 125
Tita Flaminija, ki Grke slobodi
   i stavi u svoju vlas, da budu živjeti,
a njegov slavan glas da žive na svijeti.
   Apija pak za tim dano mi bi vidit,
ki Piru ne da Rim očima ni pozrit; 130
   drugoga Torkvata, Frančeza ki ubi,
i gajtan od zlata, kada ga pogubi,
   sa grla mu dviže, kojim se diči pak,
slava mu to biše, hrabreni ti junak.
   Pak oni, ki stavi desnicu, da zgori 135
u živoj žeravi za grijeh, ki satvori,
   er hoteć kralja ubit, u privarku ubi,
za Rim grad slobodit, ter slugu pogubi.
   Pak oni izbrani Oracijo Kokles,
suproć svoj Toskani boj bi hrabren vitez, 140
   za sobom ki čini oborit mos, a pak
vrati se k družini izranjen vas junak;
   i oni, ki skoči, za dobit slavan glas,
ne sažam ni oči na konju u propas,
   iz ke iđaše smrad toliki po taj put, 145
da Rim prislavni grad hotijaše poginut.
   Pak ki obokoli kralja od Sirije,
da ne ima izit dokli tuj misal odkrije,
   hoće li rimski bit prijatelj, i š njima
s Ptolomeom boj bit, s kojim Rim rat ima. 150
   Tuj Marka Varona, tuj vidjeh onoga
dobroga Katona, Katona slavnoga
   koji se sam ubi, kad začu oni glas,
da Rim grad izgubi slobodu svoju i vlas,
   i da se je Cezar nada svim učinil 155
vlaštiti gospodar, i da je Rim posvojil.
   Drugoga pak Kata vidjeh, tuj gdi stoji,
i krunu od zlata da nosit dostoji
   za zlate, ke reče, riječi, nam nauk dat,
da slavan glas steče, ki mu će vik ostat. 160
   Tuj bješe Marijo i Sila tuj bješe,
Bruto i Klodijo (sic) ki Cezara ubiše,
   ali pak platiše životom svaki toj,
ki se namjeriše na smrti njegovoj.
   Pak vidih Mecija među inim u broju, 165
a pak Virdžinija, ki ubi kćer svoju
   pridragu i milu, koju mu zgrabiše
t — deset pod silu, pak glavom platiše.
   Markanton, ki ljubi kraljicu od Nila,
s ke život izgubi i časna svoja dila; 170
   cijeć koje ljubavi užežen gorko tač
život svoj postavi i prsi na nag mač.
   Tuj Marko Lepido, tuj bješe slavni on
Marko ki je sazido Agripa Panteon.
   Pak mnoštvo bez broja dano mi bi vidit, 175
kijeh pamet moja ne može pribrojit.
   Prida svim naprida ja vidjeh onoga
slavnoga Davida, Davida svetoga,
   visine nebeske uz liru gdi poje,
i pjesni anđelske među inim tuj stoje; 180
   pak oni, koji bi višnjemu drag toli
vladaocu od nebi, da mu se umoli,
   da obraz s obrazom š njime progovori
strahovitijem glasom na Sionskoj (sic) toj gori,
   i komu na kami upisan zakon da 185
svojijemi rakami, da Božji puk vlada;
   i oni, ki sveza samo jednom riječi
sunce sred nebesa i put mu zapriječi,
   da ne ima naprijed it, nego da bude stât,
dokoli pridobit on bude i satrt 190
   onej Kaoanee, a poslije za tim pak
onej Amoree hrabreni taj junak.
   Alesandro, koji najposlije vidjeh kad
vas istok osvoji, mogaše i zapad;
   ali mu smrt prijeka tuj život prikrati, 195
ke je moć velika, nije se š njom rvati.
   Tuj se već probudih, i pusti mene san,
ter pođoh na pospih veselo na moj stan.



Izvor[uredi]

Stari pisci hrvatski, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga XVI, Djela Petra Zoranića, Antuna Sasina, Savka Gučetića Bendeviševića, str.153-157, Zagreb, 1888


Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Антун Сасин, умро 1596, пре 428 година.