— 70 —
nu nešto kočijašu, koji živo potjera uz Terazije, pa Kragujevačkom Ulicom, pa Vračarskim Poljem, dok se najzad konji znojavi i zapjenušeni ustaviše pred jednom velikom zgradom, na kojoj pisaše: Dom za sirotnu i napuštenu djecu.
— Sad razumijem! — reče Brane glasom i izrazom, koji pokazivahu da mu je čisto pao njeki teret sa srca.
Žena otrča po snijegu, tako laka, da jedva trag ostajaše. Zadrža se poduže, pa se vrati sa dvojicom slugu, kojima odvoji zaljda tri četvrtine od svega što bješe na kolima. Bila je veoma blijeda, sa tragovima suza, ali joj lice imalo čudan izraz mira i unutrašnje radosti. Kako se moralo otpetljavati muž vidje naslagaje haljinica svakojakog kroja i veličine. Igračke i voće predavala je mlađima bez izbora. Zatijem viknu: „Tjeraj kući!„
