Ova stranica je lektorisana
— 54 —
Tako se ubezeknuh na toliku naivnost, da ne mogoh viknuti, da ćuti.
One crvene pjege na popovijem obrazima razišle se po cijeloj glavi, ali on prihvati mirno:
— Pa čovjek ne zna, zato i pita. To nije ništa ružno.
— Ama, bolećiv je čovjek, znaš, — nastavlja dobrodušni Stevan . . . Ja sam mu sve ispričao, sve, i za Mladena, pa sam vidio, da je bolećiva srca!
— Prekini, Stevane, molim te! viknuh mu ja.
Pop uvuče glavu u bundu i poguri se.
Nijesam znao kako da mu izrazim sažaljenje, da, u isto vrijeme, otkajem sve što sam u mislima sagriješio prema jednoj čistoj duši. Nijesam znao šta da reknem, a osjećao sam neodoljivu potrebu da govorim. Najposlije započeh:
