— 48 —
u jednom slabom, lomnom starcu! Krupne, crne oči, sa izrazom praznine, stojahu ukočene. Iza njih je doista presahlo blagotvorno vrelo suza, — njih je odista toliko proteklo kroz one velike zenice, toliko ih se sronilo niz one uvele obraze, na kojima su se raskokale dvije nezdrave crvene pjege, da već ni jedne nema! Progrušani brci i brada bijahu ipak očešljani. Suha mu ruka, na koju se naslonio, bješe žuta kao vosak.
Priđem ka Stevanu, kojemu tek onda vidjeh široko, obrijano lice, na kome se ogledaše snaga, zdravlje i mir, plave hajdučke brkove sa kojima bjehu u suprotnosti tako plave oči, sa izrazom ženske nježnosti.
Platih mu piće, a on se obazrije na popa, pa mi nazdravi šapatom i izibe, rekavši: — Odoh da napojim konje.
Iziđem za njim.
