— 47 —
Zvijezde se gašahu, prvi pramenovi rumene zore izbijahu na istoku. Podiđe me mala ježnja. Pogledah na sve strane. Predio humovit, zašumljen. Selo se prosulo po humcima. U njekoj dubodolini bučao je slap.
Iskočih iz kola, lak kao pero, ućem u krčmu i poručim kavu. Za podugačkim stolom sjedilo je desetak seljaka kiridžija, pijući ćutke rakiju, blijedi, sumorni, kaonoti u zoru, ljudi neispavani. Paroh „zvrcki“ sjedio je u nuglu, osamljen, nalakten. Stevan, okrenut lećima k ulasku, stajaše pred tezgom i žvakaše.
Pošto ispih kavu i zapalih cigaretu, uputim se ka popu, s namjerom da ga peckam. Bio sam tako veseo, tako voljan na šalu, kako odavna ne bijah. Ali kad mu se primakoh, ustuknuh veoma začućen i nemilo dirnut. To je bila oličena tuga, sva ljudska tuga skupljena, oličena
