Page:Simo Matavulj - Tri pripovijetke.pdf/52

Izvor: Викизворник
Ova stranica je lektorisana

— 46 —

Zaspah na mekom mirišljavom sijenu, kao zaklan. Kad se probudih, prvo mi je osjećanje bilo da nijesam dugo spavao, ali da sam tako odmoren, kao što mi je rijetko kad bivalo nakon cijele noći spavanja na krevetu, u zatvorenoj sobi. Drugo mi je osjećanje bilo, razumije se trenutno, da ne znam gdje sam. Sjedoh. Bio sam na sijenu, na seljačkim kolima. Razabrah se. Nema ni popa, ni Stevana. Konji upregnuti, ali razuzdani, zobljahu iz korita. Bjehu oba dorotasta, osrednje snage, ali lijepa držanja i dobro timarena. Bijasmo pod jednim velikim orahom. U blizini vidjeh još dvoje glibave, rasklimane tarnice, natovarene punijem vrećama, pa onda jednog bijelca, sedlanika i nekoliko tovarne kljusadi. Sve je to bilo pred dugačkom, oniskom, s lica okrečenom kućom, na kojoj su bila četiri osvijetljena prozora. Krčma, doista. Pogledah na nebo.