— 33 —
Konji su pregrizali oborenijeh glava. Ciganče mi se unijelo pod nos i digne svoje ispijeno, mrko lice, na kome sam čitao strahovitu dvoumicu: — „Bogo moj, da li ću baš dobiti sto para, ili samo groš!?“ Najposlije, ja mu ostvarih ideal, dadoh mu srebren stoparac, a on od radosti zapljeska rukama i otrča.
Kročivši na kola, stadoh na debeo sloj, mlada, mirišljava sijena, kojim je bila zastrta cijela podina. Za trenutak bio sam u iskušenju, da se odmah pružim, da se, makar i ne spavao, makar pop uz put primio još pet šest putnika, ne činim vješt do dana. Ali to odgodih dokle ne minemo kaldrmisanu ulicu.
Pop se prope sa nategom. Mantiju bješe digao, — krajeve joj provukao kroz promaje te vidjeh čizme do koljena i seljačke, suknene čakšire. Ogrnut je bio du—
MATAVULj: TRI PRIP. 3
