nija, znak da je kratkonoga. Ona uđe u kuću.
Mladić otide pod česmu, razbrvi košulju, pa stade prati mišice, grudi, vrat, lice. Pljuskao se sa uživanjem, pleći se svojom divskom snagom, svojim gibkim mladim udovima. Debela kuma posmatra ga netrenimice.
Profesor izide i za njim onaj mladi gospodin. Prikaza nas. Brat od tetke, pisar u nekom novčanom zavodu. Izmijenismo nekoliko riječi, koliko učitivost zapovijeda, i baš kad Dušan i ja pođosmo, sukobismo se sa nekim jadnim stvorenjem. Bio je to mladić osrednje visine, poguren, žut, uzanije pleći — ovaploćena sičija. Na glavi mu bješe iznošeni žuti, slameni šešir, niza nj landaraše bog zna kakve boje „ibercig" sa predugačkim rukavima. Oko suhih nogu, zvonjahu debele zimnje pantače, a obuven bješe opancima. On kao s prezrenjem i mrzošću pogleda
