ca i jedva 3—4 knjige o tom. Čak i ono što imamo svedoči, kako ne samo nismo mnogo i pravilno mislili o tom, no još i kako smo toliko indeferentni bili u tome da su naša učena društva i službeni spisi krstili imenom bugarskim ono, što rođeni Makedonci i nama samim izneta fakta tvrde da nije bugarsko. Otuda je došlo da nam sad pojedini Bugari pričaju i to, kako u Makedoniji nema ni pomena o Srbima, kao što čini g. Bopčev u Varšavskom Dnevniku.
Kad je na taj način ovo pitanje već izneto na dnevni red; kad ga Bugari već jednako potržu, pa čak i pred Jevropu s njim jednako istrčavaju, kao što svedoči i poznata knjiga sekretara bugarskoga Egzarhata „La Macédoine“ i novi mitinzi i peticije; kad i po priznanju samih Bugara ovaj naš spor neće tako lako i tako brzo da se svrši (vidi pisma o Makedoniji Bopčeva u Varšav. Dnevniku); kad i poznati slavista Lamanski uviđa da se preko toga spora i pitanja ne može lako pretrčati - onda je pravo i dužnost nam je da i mi življe uđemo u borbu. I ako nećemo, kao što i ne treba, da se zalećemo onako kao Bugari, a ono bar da suzbijamo i odbijamo njihove preteranosti i neosnovane postavke, koje, kao što
