Ko je ono na visokom brdu –
popeo se na krutoj litici,
smjelo sio na visinu strašnu
i veseli sa nje pogled bača
put pučine mora kipućega,
gledi more ka se uzljuljalo,
ka valovi za valovma trče,
stenju isti sa užasnom hukom
po prostoru nemirne ravnine,
ustrašeni Eolovim bičem,10
lome svoju silu neprestano
o okružne skale i bregove?
Taj ti isti bistro oko bača
put prestola svemogućeg Tvorca,
pogledima tamu prosijeca 15
te prekrila polja poduranska
kako munja debele oblake.
On svud oči vesele okreće,
traži s njima, nikad ne prestaje,
velja djela Tvorca velikoga 20
da u pjesne slavu njemu poje,
sa tim pita i veseli dušu.
Ono ti je sin prirode – poet,
tvorac mali najbliži Božestvu;
od drugije svije umni tvari 25
on najbliže sa mogućim Tvorcem
ima svojstvo te ga sa njim zbliža,
jer on može sazdati svjetove
u idejam’ visokoletećim,
kano što ih otac premogući 30
djelom sazda i evo ih kaza.
