„Ljubomir u Jelisijumu“ od Milovana Vidakovića (Budim, 1814)

„LjUBOMIR U JELISIJUMU“ OD MILOVANA VIDAKOVIĆA Pisac: Vuk Stefanović Karadžić

Budim, 1814.

    „Vsi narodi i sami яzыčnicы knigi svoя po gramatïiskimъ pravilamъ spisaša, u nasъ po pravilamъ babы Smilяani pišutsя.“ Ovim riječma^[1] G. Arhimandrit Kengelac svršuje predislovije svojega Jestestvoslovija, a mi njima počinjemo ovu drugu recenziju Srpsku. Već ima oko 40 godina, kako smo počeli Srpski pisati, a za to vrijeme ne samo što nijesmo u jeziku pošli u napredak, nego smo toliko udarili natrag, da bi nam trebalo još 40 godina, da dođemo na ono mjesto gđe smo prije bili. Do danas se gotovo nijedan Spisatelj kod nas ne nađe, da postavi sebi pravila po kojima će pisati, nego kako mu kad padne u pamet. Kako koji zareže perom da piše, on već odma počne misliti kako će jezik popravljati, a ne kako će ga učiti: zato je gotovo svakoga našega Spisatelja prva knjiga bolja od druge, druga od treće i t. d. I ovo se zlo kod nas tako uputilo i uvelo u običaj, da ne može drukčije prestati, dok ne počnemo jedan drugoga, javno pred svijetom, neprijateljski recenzirati i kritizirati; istina, da će se tim načinom osramotiti kad Spisatelj, kad recenzent, a kašto i obojica; ali narod i literatura svagda će dobiti (a koji se trude za narod, zašto bi se žalili i osramotiti kašto njegove polze radi?). Tim će načinom početi jedanput i naši Spisatelji misliti i sumnjati o onome što pišu: znajući da će za svaku riječ odgovarati pred svijetom. Tako su Nijemci, Francuzi, Talijani i Englezi svoju literaturu doveli u današnje savršenstvo (i sad ima u Njemačkoj blizu 10 novina, koje samo knjige recenziraju). I današnji dan, po svoj Njemačkoj, Spisatelji više paze (kad pišu knjige) na recenzente, nego na sve druge čitatelje: zašto veća čast čitatelja traži u knjizi uveselenije i zabavu (ili nauku, ako je knjiga zato pisana), ne sumnjajući da bi ono drukčije moglo biti, nego što je napisano. I to je poznato, da se rđavi i slabi Spisatelji svagda boje recenzenta, i tuže se na nji u svojim predislovijama; a dobri, ne samo što ji se ne boje, nego ji još zazivaju (kar n. p. Šlecer) da ji recenziraju kakogod koji oće; pa ako koji što pametnije i bolje dokaže, oni prime s radosti, ako li počne ludovati, a oni mu se siti nasmiju, pa mir. Sad će ko zapitati: koje ćemo Spisatelje naše početi recenzirati? Mi velimo one, koji najviše pišu, i koji čine (zaista ili po mnjeniju njiovom) kao neku epohu u literaturi; i zato smo 1815. godine počeli od G. Vidakovića. Istina da smo mu ostali dužni odvraćak na njegov odgovor, no to je samo zato bilo, što nam se učinilo, da je G. Vidaković svojim odgovorom popravio sve naše pogreške, koje su bile u onoj recenziji, i tako nas sam opravdao.
    U svakoj se knjizi gleda na dvije stvari: 1) na stvar o kojoj se piše; 2) na jezik kojim se piše. Svaka se stvar može predstaviti različnim načinima, niti se u tom može gledati od svakoga (osobito sad kod nas) da bude Klasičeski Spisatelj; ali jezik može (i mora) znati svaki Spisatelj: Zato smo u prvoj recenziji Srpskoj govorili samo o jeziku; ali G. Vidaković u odgovoru ne da ni na stvar ni progovoriti, nego se predstavlja kao neki Srpski Viland ili Gete. Zato moramo sad početi od stvari; ali je opet mi nećemo kritizirati, nego ćemo nakratko pripoviđeti šta se nalazi u ovoj moralnoj povesti,^[2] pa neka čitatelji sami sude (samo ćemo ji mi gđešto opomenuti).

Reference

1. Riječ, vrijeme, bijelo, dvije, đevojka itd. pišemo zato da vidi G. Vidaković (i ostali koji ne znaju) kako Ercegovci govore.
2. Istina da će to biti vrlo teško: zašto u njoj ima sedamdeset i sedam predmeta, ali ćemo opet gledati koliko je moguće, barem ono što je najnužnije.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić , umro 1864, pre 161 godina.