Яnkula, mlada Яnkula,
Яnkula, vlaška voйvoda!
Яnkula konя hraneše,
vo taя grada Soluna,
na solunskite meani,
so sitna slama orizova.
Яnkula konя poeše
s negoško vino blaguško.
Яnkula konя zobeše
so golemerska pčenica.
Яnkula konя koveše
na solunskite nalbanti,
na nalbanti se moleše:
- Eй, mili brate nalbanti!
Harno mi konя kovaйte,
karagroš ploči klavaйte,
altani klinci redeйte!
Яnkula sedlo kroeše,
na solunskite sarači
ot čista svila kamuha.
Яnkula uzda praveše
karagrošovi leeše
na solunskite zlatari.
Konя oruži, pristegna;
konя mu vele, govore:
- Щo me na timar udiraš?
Dal ke me mene prodadiš,
ili ke me mene učiniš
za druga konя po-harna?
Яnkula vele, govore:
- Eй, konю, ti, moй drugarю!
Nito te, konю, prodavam,
nito te, konю, menuvam,
došlo mi pismo ot Vlaško,
da si poйdam na Kosovo,
Kosovo pole široko:
nastala turska ordiя,
ordiя i silna voйska,
ke si poйdam dori tamo.
Vяhna konя i kinisa,
poйde na pole Kosovo,
ta vleze v turska ordiя,
ta izvadi ostra sabя,
ta si fati da si seče.
Kak vleze v srede ordiя,
puška pukna, Яnko padna,
konя zastana nad nego,
konя divan da mu čine.
S griva mu senka čineše
s opaška muhi braneše,
em drobni sъldzi roneše,
tam i on do nego padna,
do nego padna, duša dade.
Trem na bъlgarskata narodna istoričeska epika. Ot Momčila i Krali Marka do Karadžata i Hadži Dimitra. Sъst. Božan Angelov i Hristo Vakarelski. Sofiя, 1939.
