Šćepan naružnik
| Šćepan naružnik Pisac: Svetozar Ćorović |
- Šćepan naružnik
Na čisti ponedjeljak izađe u čaršiju bez čibuka i dok traju čitavi časni posti, niko mu ga više ne može vidjeti u rukama. Ostavi duhan, sstavi i piće. Makar ga ko nagovarao, makar ko nudio, neće primiti ni čaše vina ni čaše rakije. Kloni se od društva, uklanja se od svakoga, samo da ga ne bi izazvali na svađu, te da u ljutini ne bi što opsovao. Usamljen, pogružen, smiren ide ulicom, noseći dugačke brojanice u rukama i lagano zvekećUći njima šapatom moli se Bogu. Ne zna svega nego četiri molitve, ali to mu ne smeta ništa; kad očita sve četiri, opet počne iz početka, ponavlja ih po nekoliko puta, bez prekida. Kad je kod kuće uzme i kadionicu, nosi je i šapćući okađuje svaki budžak. Zatim dok mu se još kroz sobe povija i razvlači tanak, plavičast dim i dok sve miriše tamjanom, on pali kandilo pred ikonama i neprestano metaniše. Zazvone li zvona, odmah ostavlja sve i ide u crkvu. Ako sretne putem koje dijete i njega goni u crkvu. Kadikada prizajmi po troje po četvero makar čije djece pred sobom i goni ih sve do crkvenih vrata. Pošto uljegnu oni, uljegne i on i ne osvrćući se više ni na koga počne širiti ruke prema oltaru, klanjati se, krstiti. Opet čita molitve, ponavlja ih opet po nekoliko puta, i tek ako djeca počnu pjevati, naglo prekida molitvanje te pjeva za njima, pjeva poluglasno, starajući se da svojim jakim, rapavim glasom ne pokvari pjesmu njihovu. I niko, ko ga vidi, gotovo ne može da vjeruje da je to Šćepan, onaj isti Šćepan što su ga prozvali naružnikom, jer u mrsne dane polupijan ide čaršijom, svađa se sa svijetom, psuje sve i svakoga i udara gdje koga stigne, samo ako mu se naruga ili ga podraži. Nikoga se sad i ne boji, kao što ga se bojali, prije; niko mu se ne uklanja s puta. Jedino još po nakvo manje dijete, što jaučući i pišteći pobjegne čim ga izdaljega ugleda, sakriva se za mater i, plašljivo izvirujući ispod bošče joj, čeka sve dotle dok on ne prođe i ne udalji se...
Velike nedjelje Šćepan se gotovo i ne odmiče od crkve. Vazda je oko nje. Ili legne po sniskome zidu crkvene avlije, ili se vrza oko vrata i čeka dok se otvore. Okupe li se djeca oko njega, pomakne se i napravi im mjesta, nudeći ih da sjednu. I tada im odmah počne pričati o Isusu, i čudesima njegovim. Priča jedno čudo, pa drugo, pa treće, i priča mirno, lagano, ne uzbuđujući se i ne zamuckujući kao obično. Tek kad ispriča sva tri čuda, počne pomalo zastajkivati i kao razmišljati. Izgledalo je kao da se priprema da ispriča neko najveće čudo, nešto neobično. Ali, ili nije znao više čuda nego i molitava, ili mu se ubrzo dodije toliko otezanje. Zato iznenada prekine sve i ustane. Pogleda na djecu, namrgodi se malo i tresne brojanicama:
— A sve to nije ništa!... Ništa! — vikne i kao počne se kočoperiti. — Sve... sve... sve to!...
— Šta, đedo? — zapita neko dijete podsmjehujući se. — Šta?
— Pa to... to... to!... Čudestva jesu čudestva, i, biva, golema su, kabasta, ama jopet nijesu ništa, — raspali se Šćepan i sve jače zvecka brojanicama. — I izliječit’ bolesnika, i vaskrsnuti Lazarja i pretvorit’ vodu u vino... to... sve je to čudesno i strakopočitajemo, ama, džanum, nije nedostižimo!... Eno i Švabo je vaskrs’o mrtvo gvožđe, pa zviždi, pišti, huče i jauče i putuje preko bijela svijeta; eno je umudrio žice, pa, ako ’oćeš, odnesu ti aber čak u Jerusalim, brže od tice; eno je izmislio stotinu čuda i kijameta da ti mozak prevrne... Pa, eto, biva, i Švabo je jedan čudotvoritelj i dubok je i jopet ga niko ne slavi k’o Gospoda, jer Švabo je Švabo, a moj lijepi Kristos je moj lijepi Kristos...
Pa se opet primiri malo, zažmiri, i skinuvši fes poče prstima češljati rijetku, sijedu kosu.
— Danas ima kabastijih čudestva nego što je prije bilo, — veli otegnuto, ponizujući glas — jer ljudi od satane nečastivog zanat izučiše... Ama nit’ je kad bilo, nit’ danas ima na svijetu milosnog srca Isusova... Jok!... Nije to šala imati jedno onliko srce, da vaskolik svijet obgrli, da svakoga primi i utješi, da svakog omiluje... Nema toga više!... A to je pravo i golemo čudestvo!... To... to... to!..
I, poklonivši se duboko prema crkvi, Šćepan ponovo uzvikne:
— Stradati za ove poganove i otpadnike, za ljude ove, i krv svoju proliti za pregrešenija nji’ova voljnaja i nevoljnaja, eto to je čudestvo nad čudestvima!... Oni ga, galijoti, pljuju, on ih blagosivlje; oni ga raspinju, on se moli za njih... Oni čupaju milosno srce njegovo, a ono ih grije i ljubov njegova miluje ih... Eto!... Ima li toga danas?... Ima li toga čuda?... Dajte mi sad tako srce, dajte!... Đe je?... Dajte ga!...
Šćepan se uzbudi, zagrcne se, zastane. I tad udari u plač. Suze mu teku niz široke, mlitave, izbrazdane obraze i zaustavljaju se na oštrim, nakostriješenim dlakama u bradi, a mali, ulupnjeni nos i potkresani brkovi igraju mu, dršću. I makar što sva djeca udare u smijeh i počnu se uvijati i kreveljiti prema njemu, on niti prestaje plakati, niti utire suza. Uplakan ulazi u crkvu i raširivši ruke naširoko opet se počne moliti, krstiti se, metanisati...
Na Veliki petak Šćepan niti što jede ni pije. Ni gutljaj vode, ni zalogaj hljeba neće da primi. Iz crkve ne izlazi nikako, ne odmiče se. Stoji kraj plaštanice i plače.
— Kuku meni, moj lijepi Kriste i Gospode moj, za tobom! — uzdahne pokatkad, udarivši se iz sve snage u široke, kosmate, razdrljene prsi. — Kuku što ubiše milosno srce tvoje i ljubov tvoju, razbojnici i nevjernici pogani!...
Zatim uhvati klisaru, i vrteći glavom ukazuje na plaštanicu:
— Pogledaj, — veli kroz plač i škrguće zubima — pogledaj kako ga slomiše i skrhaše... Kopljem probodoše rebra njegova, krvnici nepokajni, da krv čistu njegovu vide... On ih ktio napojiti sa ljubovi brackom i pravdom poštenom, a oni se napojiše krvi njegove... Togda Juda zločestivi izdade ga, iznevjeri, predade... Zmija ga ujede što je u njedrima nosio, zmija prokletnica i pakosnica zlobna...
I opet se udara u prsi i opet uzdiše:
— Kuku meni, moj lijepi Isuse i Gospode moj, za tobom!
A na Vaskrsenije, ujutru, prije zore stigne pred crkvu najprvi. Stigne pijan, nakresan. Nakrivi fes, zapali čibuk, pa, klimajući se i posrćući, gleda unaokolo. I niko ne smije da mu pristupi. Djeca bježe od njega, uklanjaju se, ljudi ga zaobilaze. Niko neće ni da mu se javi, ni da ga pozdravi, bojeći se otpozdrava psovkom. Svak ga pušta na miru, svak ga ostavlja. Ali on kao da traži inata. Odbije dva-tri dima, izvadi iz džepa bocu rakije i otpije malo, pa zagleda bogomoljce.
— Voskres’o je Kristos na strah satanama! — viče i kesi se. — Voskre’so je za inat dušmanima, ksji su ga raspeli i još ga razapinju... Ja...
Zatim sjedne na tle, prekrsti noge i opet puni čibuk.
— A i ti bi ga razap’o, Mitre, jer si lopov i jer prodaješ eksik-hljeb — viče jače, ugledavši nsvog prolaznika. — I ti, Jakove, jer se krivo kuneš za groš... I ti, Đuro, jer si poganac i na pravdi višnjega Boga potvaraš prave-zdrave ljude... I ti, Aćime, i ti Petre...
I svakoga prolaznika grdi i svakome priveže po nešto krupno, zbog čega kao da bi svaki i danas Isusa razapeo. Ne štedi nikoga. Kao da je sada ujedanput htio iskaliti sve, što je kupio u sebi dok su trajali posti, a kad nikome nije smio javiti se ni što opsovati.
— Voskres’o je Isus, ama još nije pravda njegova!... — dere se gotovo promuknuvši, mlatajući čibukom oko sebe i zasipljući pijeskom đecu, što se u strani tucaju jajima. — Siledžije lupeške ne dadu joj da voskresne i drže je u tamnici pod desetom bravom dubrovačkom... Siledžije i zulumćari boje se pravde Njegove i ljubovi bracke, pa im je drago što Juda zločestivi još živi na svijetu, jer se njegov nečastivi duk uvuk’o među ljude, pa brat brata i sad prodaje za pare, ubija ga... Živi Juda, živi u dušama poganih ljudi, otpadnika prokletih, što ljubov Kristovu satriješe, i milosno mu srce iskidaše...
Pa ispije rakiju i praznu bocu bijesno razbije, izlomi.
— A kad umre Juda i duk njegov nečastivi, kad bude brat draži od pare, voskresnuće pravda Kristova, — nastavlja neumorno, — i srce njegovo biće opet čitavo i grijaće svijet, nit’ će biti zulumćara da ga zaklanjaju... Hoće, bezakonici, hoće!... I blago onome ko to dočeka!...
Najpošlje, zbog dreke, moraju ga izbaciti iz crkvene avlije. Dvojica ga uzmu za noge i za ruke i izbace napolje. Badava se praćaka, otima, psuje... I kada se, po svršetku službe, bogomoljci počnu vraćati iz crkve, obično nađu Šćepana pred avliskim vratima, uprljana, prašnjava i razdrljena, kako se oprućio po zemlji i, naslonivši glavu na jedan oveći kamen, kao zaklan rče...
Izvori[uredi]
- Svetozar Ćorović: Celokupna dela, I—VII, knjiga 5, strana 354-360 , "BIBLIOTEKA SRPSKIH PISACA", Beograd, Izdavačko preduzeće "Narodna prosveta".
|