Čovekova sladost
| Čovekova sladost (1900) Pisac: Radoje Domanović |
| Izmenjena verzija ove pripovetke zove se Sreća (1903). |
Kad sam još pre toliko godina pošao iz sela u grad da učim školu, ispratio me je otac ovim rečima:
— Trudi se, sinko, uči i dan i noć… Ti vidiš kako je seljaku mučan život, bije te i mraz i kiša, i golotinja i bosotinja; grbača puca od rada, a kad u leto pripeče u njivi zvezda u temenjaču, mozak provire, pa opet si i gladan i žedan i ne doručaš i ne dovečeraš, a odmor je seljaku samo kad ga pod zemlju metu…! Jes’, moj sinko, seljaku je odmor samo pod zemljom, a na zemlji nikad…
Ove reči ostadoše tako jasne u mom pamćenju da mi se i posle tolikog niza todina čini kao da čujem glas očev, kao da gledam njega. Da li je to zbog važnosti njihove ili što padaše baš u tako važnom momentu moga života ne znam, tek meni se to nikada iz pamćenja neće izgladiti. Sećam se čak i pojedinosti. To mi je govorio kad je već hteo poći kući iz grada. Ja mu poljubim rapavu, ispucanu od rada ruku i polih je toplim suzama, jer pri rastanku s njim osetih da sam ostavio kuću. On je dugo ćutao i ja dugo plakao, a pored nas promiče svet i mnogi zastajkuju i gledaju na mene. Zar što plakah. Ali ja se još ne osećah u stranom svetu dok otac beše preda mnom, dok sam gledao onu šarenu torbu što stoji kraj njegovih nogu, a iz nje vire presni opanci i dve-tri šipke čelika, što je kupio za Tomu, suseda da nadi sikiru.
— Ne plači… Trudi se samo neće l’ dati Bog milostivi da ti bar srećno i lako poživiš… Ja bih plakao kad bi i ti ostao seljak-živomučnik, slepac kod očiju — reći će otac i dade mi groš da kupim što hoću. To je bio izraz njegove milošte.
Ja sam se trudio i učio, naprezao iz sve snage eamo da me ne stigne teška sudbina koju mi otac pretskazivaše svojim rečima, ako bih ostao seljak. Duge godine proveo sam u školi. Čitao sam, radio, sedeo dugo noću nad knjigom, pušio cigaru za cigarom i pio kavu samo da bih rasterao dremež kad se opremam za ispite.
Napori su bili teški, ali sam ipak uspeo — srećno sam završio školovanje.
Postao sam činovnik, a na dve-tri godine potom umre moj otac i ostavi mi veliko imanje u nasleđe. Nije prošlo ni nekoliko godina, a ja već stekao lep položaj u jednoj službi i od strica koji bejaše bogat trgovac u Beogradu nasledim veliko bogatstvo, jer umre bez bližih naslednika.
Sreća! … Je li to ona sreća koju mi otac pripremaše. On bi na svaki način bio presrećan da je doživeo da vidi svoga sina školovana, mlada, sa dobrim položajem, bogata, vrlo bogata i naravno sa dobrim izgledima ia ženidbu sa kakvom bogatom naslednicom. Nisam, dakle, morao raditi ništa, mogao sam živeti bez ikakva rada, a već o mučnom seljačkom radu i da ne govorim… I ja poverovah sreći svojoj, koja me bejaše tako raskošno darovala i pred mojim očima puče budućnost u ružičastom ojaju, poneše me slatki, čarobni snovi i ja zagrljen sa srećom svojom, pun vere i nade, pođoh za njom napred u budućnost na susret rajskim uživanjima, koja mi se obilno nudiše sa sviju strana.
Svega dosta, suviše. Proputovao sam mnoge strane zemlje, poznao mnoge ljude, stekao mnoge prijatelje, poznao sva moguća zadovoljstva, a sredstva su mi dopuštala da ih uživam i ja sam uživao sve dotle dok se nisam evo već u svojih trideset godina presitio svega. Počeo sam izmišljati nova zadovoljstva, tražiti nove draži za život, da birkam, probiram.
Dosadilo se sve i ja s očajanjem, bez nade gledam u pust i prazan život, iz koga sam uzeo sve što se moglo uzeti, utrošio sva zadovoljstva pre vremena; popio sam najedared iz zlatnog pehara sve slatko piće što mi ga sreća pruži mesto da njime štedljivo, kap po kap, razblažujem gorčinu života kroz ceo vek svoj! …
Rešio sam se da proputujem, da provedem neko vreme i na selu, u zelenilu, ne bi li to koliko-toliko oporavilo moje nerve, jer već od duže vremena patim od besanice.
Ceo dan sam već proveo na putu i ostadoh da zanoćim u jednoj palančici kod nekog svog dobrog prijatelja. Tuda vodi put što ide za moje selo, pa zastanem uveče tu, jer mi se putujući na kolima učini da ću zaspati čim legnem u postelju. Sve zaman. Opet nemam sna. Teška, dosadna ioć izmeđ četiri sobna zida. Iz druge sobe, koja je odmah od moje, dopire tupo, montono i bezbrižno hrkanje moga dobrog domaćina. Po stolu u mojoj sobi razbacane knjige koje sam poneo da se u putu zabavim, hartija spremljena za beleženje utisaka s puta, pera, izgnječene cigare, trunje od duvana. Otvorio sam dve-tri knjige, a ne mogu da čitam ni jednu. Hodam po sobi, pušim — glava mi već buči od duvanskog dima. Osetim umor, malaksalost, treperi celo telo; legnem. Misli se brkaju, juri jedna drugu, potiskuje, sustiže, grabe se koja će pre da dođe na red, pa se zaguše hiljadama odjednom i onda ne znam ništa, u ušima zapišti, krv se penje u glavu; oči kao da su pune trnja, a po čelu čas osetim kako me zadahne neka jara, pripeka, koja pričinjava nesvesticu, čas potom izbije hladan znoj… dosadno, teško… Sedam opet za sto, osećam jaku glavobolju, svest mrči kao u jakoj groznici, očima jedva nazirem predmete na stolu. — U lampi nestaje petroleuma; mesto jasnog plamena na fitilju tinja i cvrči bledomodar plamičak sa koga se diže dim neprijatna zadaha i staklo na lampi pocrnelo, a na prozorima s istoka podbeljuje. Kukureču petlovi sa sviju strana, čujem kako luparaju krilima. Momak otključava kujnu i zviždučući tumara nvkud po dvorištu, zatim prošuškaraše njegovi opanci kraj mog prozora i malo pa zaškripe točak na bunaru. Počinju da škripe vrata i kod ostalih suseda; zaklaparaju s časa na čas papuče i kraj mog prozora promakne po neka neočešljana ženska glava ili po kakav radnik s budakom ili motikom na ramenu. Otvorih prozor što gleda u dvorište i u sobu jurnu svež vazduh i udari me io licu, ali meni izgleda kao da mi je lice drveno pa odbija od sebe tu svežinu. Iz sobe pokulja zagušljiv vazduh pun duvanskog dima i zadaha od petroleuma. Dođe mi nešto tako teško, tužno, da htedoh zaplakati što zoru i prve sunčeve zrake, one meke, nežne, mile zrake, dočekujem tako bedan, slomljen, utučen, nedostojan. Moj se domaćin umiva na česmi svež, sa malo podbulim kapcima od spavanja; domaćica sedi na pragu od kujne, zeva slatko posle krepkog sna i okreće žrvanj te melje kavu… A ja sam postao zloban na sve što gledam.
Sutradan sam pošao opet kolima za svoje selo. Dan divan, prijatan; prekonoć padala kiša pa nema ni prašine. Kraj puta otud i otud požnjevene njive sa kamarama ili složenim krstinama, na koje padaju i odleću grlice, a deca pod ’ladovima se igraju ili jedu sedeći oko torbe na kojoj je zastrug sira i proje, a stoka, ovce i goveda pasu okolo po strnjici ili leže po livadama. Ponegde nepožnjevene njive, žeteoci sa grajom, smehom i pesmom žanju povijeni, muškarci sa velikim šeširima od slame i devojke s belim maramama, neubrađene, već samo sa vešto prebačenim krajevima preko glave, pevaju zvonko, silno, sa osećanjem, čas muški, čas ženski naizmenice, svaki po jednu strofu. U putu sretam poneku staricu ženu sa obramnicom na ramenu, o kojoj vise sa jedne i druge strane lonci s jelom ili mlekom povrzeni povrznicama, torbe prtene pune proje i iz njih vire peraja luka. Ponegde pred kolima prne ševa, zacvrkuću u zabranu kraj puta tice, ili kosić zazvižduće u kakvom trnjiku. Moj kočijaš postao kao nikad dosad razgovoran. Priča mi o svemu, pita, odgovara mi iako ga ništa ja ne pitam, pa sve to nadugačko i naširoko. Čitavo četvrt sata i više traje njegovo objašnjenje kako se legu kosići i kakva su jaja i gde se nalaze. A ja otežao, zlovoljan, glava me vuče zemlji, zloban na sve; posle neprospavanih, teških noći, nije mi ni do čega.
Oko devet časova pre podne sam već bio u svom selu u starom domu svojih roditelja. U njemu je sedeo moj brat od ujaka sa svojom ženom i decom. Dočekali me sa ushićenjem. Nisu znali šta čine od radosti. Donosili sve što imaju i nudili čim su god se setili, ukrštali se po dvorištu uzbuđeni, sretali jedno s drugim, udarali jedno o drugo, ’vatali piliće, klali, doterivali stoku pre vremena na mužu, okruživali me sa divljenjem i puni radosti na licu, zagledali kola i raspitivali kočijaša dugo i svi redom naizmenice i o svemu. Meni je sve to još teže padalo; taj srdačan, ushićen doček, ta radost mojih rođaka i nehotice me je pobuđivala da to poredim sa danima kojima sam ja proživeo. Pa onda povorka umrljane dece bose, prljave, punih obraščića, svetlih očiju, sa razbarušenim kosicama u prljavim košuljicama biz ikakvog drugog odela, a sa pogledom stidljivim, zabezeknutim, strašljivim. punim nepoverenja. Vuku ih majke i svaka objašnjava: „Ajde, sine, ovo je čika, da dâ šećerleme. On voli decu! …“ Bilo mi je teško sve mi je jače izlazio pred oči lud i pust gotovo razvratan život kojim sam tolike godine proveo.
Pozvali su me na njivu da iziđem, vele da vidim kako se muče. Ni po ručku nisam mogao zaspati, te sam izišao pre neg što sam obećao.
Tek su bili užinali, pa leže u hladu pod brestom, o kome vise ljuljke i u njima kmeče i plaču mala deca, pa onda srpovi, torbe, gunjevi. Uz deblo od drveta prazni lonci i činije, drvene kašike. Oko toga se roje muve i zlatnice sa svojim jasnim zujanjem. Muškarci leže sa svojim znojavim košuljama na sebi ko potrbuške, ko na leđima, na travi raširili ruke, pod glavom im svakom svoj zubunić, otvorili usta pa dišu duboko i mrdnu pokadšto glavom braneći se od muva. Malo podalje deca pletu od slame šešire, neki se igraju rokčića, neki opet spavaju, a kraj njih dugački štapovi; okolo volovi stoje povijene glave mašući repom ili glavom, te zvone medenice ili mirno, ravnodušno spokojno leže po hladovima i preživaju; u strani kraj puta ispregnuta kola, strči ruda i jaram, pod njima se ispružio pas pa dakće od vrućine, a odnekud i krčag s vodom zaptiven lišćem. Neke od žena sede u drugim ’ladovima i doje decu niškajući ih da što pre zaspe ili im pevuše. Devojke za se u buljuku uvriskuju se, jure se, ćućore nešto, gađaju muškarce grudvicama zemlje i kore ih kako su lenštine.
Po mom dolasku se izbudiše. Prilazi mi jedan po jedan s ispruganim licem od spavanja na travi ili previjenom zubunu, zdrave se s nekim neobičnim poštovašem i ljubavlju, a i puni radosti i sreće što sam i ja među svima.
Sunce se kloni zapadu, vetrić poče pirkati, šuma kraj njive kao da gori u rajskoj rumeni, nebo mirno, tiho, po njemu zlatni oblačići sve lepši što bliže zapadu. U okolnim njivama i u ovoj nastaje žagor, plaču probuđena deca, kupe žene stvari, koškaju dečaci volove, krcka jaram, zvone medenice. Još poneka grlica prne iza krstine, zašušte krila; ovde-onde čuje se gukanje i ukanje sa cerova iz okolnih zabrana. Prepelice pućkaju po travi i poleću, putem se dižu oblaci od prašine od goveda i ovaca, za njima čobani sa krčažićima, prutovima, započetim kolutovima ispletene slame za šešire, ili jaše golu kljusad lupajući ih golim, prljavim, isprskanim, bosim nogama kad kljuse zabrlji glavu u trnjak kraj puta da zaviličeno ularom čupne još i uzgred malo trave, ili otkine list kupinov ili od burjana, čuje se blejanje, rikanje, svirale čobanske, tanke zvonke pesme devojčica.
Zraci sunca na zapadu sve bleđi i već slepi miševi počinju da se ukrštaju kroz vazduh; što više vazduh postaje neprovidan, to se žagor sve više diže, a gukanje golubova ove ređe, ali nekako jasnije, s više draži.
Iz njive polaze s grajom, dovikuju se, skupljaju se radnici iz sviju njiva; krckaju putom kola, biju medenice. Smej, šala. Devojke u košuljama, što se znojave i ulepljene od prašine prilepile za jedro telo i nabrekle bujne grudi, preko glave prebačene marame pune osaća, a vunene šarene suknje pune čičaka i slame. Zagrlile se dve i dve, nose srpove u rukama i kotarice o ruci pa odlazeći pevaju:
Za njima momci opet sa srpovima i prigrnutim gunjićima preko znojave košulje na plećima. Oni odgovaraju jačim, punijim glasom, produžujući drugu strofu pevati:
Stariji još pre toga seli pod brest, brišu znoj prljavim peškirima, rastresaju s grudi znojavu košulju da ih zapirne večernji povetarac, primakli uza se bardak s rakijom, pa sa zadovoljstvom gledaju sređeno žito u njivi, po kome su do malo čas padale grlice i druge ’tice i s njih sletale na zemlju, te kupile prosuto zrnevlje što se kruni kad vezioci udare kolenom u snop.
— Ih, brate, gleda li malopre čuda božja kako ’tice sirote gladne povrvele na zrnevlje i vazda bubica na ove mrvice od jela! … reći će ’ča-Mijajlo, rastresa znojavu, prljavu, već pocrnelu košulju sa znojava tela, zabaci mastan fesić na zatiljak, pa zagladi riđe brkove, po kojima popala prašina i uze bardak, otpljusnu iz njega rakiju, obrisa grlić rapavom, prljavom rukom, prekrsti se i blagoslovi s dostojanstvom vedra, mirna zadovoljna i srećna izraza lica glasom ubedljivim svečanim:
— Pomoz’ Bože i oveseli svakog brata i vredna radnika, seljaka, koji rani i crva i mrava i ’ticu iz gore i činovnika! … Bože, daj svako dobro… zdrav si, Pero!
Zaklokota bardak, odujmi i opet otpljesnu i pruži Peri, te ovaj nazdravi drugim rečima.
— Bože, oveseli, usliši… Pomozi, Bože, i nama mučenicima, a vala ti na ovome…
Kod tih reči svi sa zadovoljstvom, puni sreće pogledaše u sređeno žito. Pera se prekrsti dva-tri puta, zagladi brke i kaže, a u isto vreme ostali.
— Daj, Bože, svako dobro svakom radniku… usliši i uveseli…
Mišljah bežeći od rada da nađem sreće, a sreća samo se nalazi u mučnom i teškom radu poštena čoveka.
Beograd, avgusta 1900.