Hajduk Stanko po kritičarskom receptu g. Momčila Ivanića
| Hajduk Stanko po kritičarskom receptu g. Momčila Ivanića (1900) Pisac: Radoje Domanović |
Čim se kaže hajduk, čitalac mora i sam pomisliti da se Stanko morao roditi negde tako u Bečkereku ili Irigu. Tako i jeste. Ovaj vitez iz našeg ustanka rodio se tačno u Irigu (iako, uzgred budi rečeno, ne mislim da time krnjim važnost Bečkereku), od vrlo imućnih i uglednih roditelja.
Mati Stankova, Emica, bejaše žena oštrije naravi. Goropadno je vikala po kući, grdila oca Stankova, pravila „fertove“, vladala dobro oklagijom, kojom se vežbala u borenju po leđima svog dobrog muža, a oca Stankova, koji bejaše profesor (valjda grčkog i latinskog jezika), i veoma je voleo junačke narodne pesme i nauku o jeziku.
Posigurno se drži da plemeniti hajduk Stanko nije nasledio nijednu crtu od svoje opake i zle matere, koja je nemilice zlostavljala i njega i oca mu, od koga je po svoj prilici i nasledio strpeljivi karakter i plemeniti duh. Na sreću njegovu, a i opšte stvari, mati mu rano umre, te je njegovo vaspitanje u detinjstvu ostalo samo pod uticajem njegova krotka, blaga i pobožna oca, a sve to imalo je i docnije kroz ceo Stankov život dragocenih posledica.
Stanko je detetom bio slabačak, bledunjav, suv, protegljast dečko, sa prozračnim ušima, plavom, uvek nabrenovanom, svilastom kosicom i kao nebo nežnim plavim očima, koje vas uvek glede sa nekom setom. Pokreta je bio krotkih, tihih, kad ide kroz kuću (naročito kad papa čita kakvu staru knjigu), pa biste rekli da je Stanko sa onom svojom vižljastom, prozračnom pojavom pre duh nego dete. E, ali i klasično vaspitanje oca njegova, držim, dosta je tome finom kretanju pomagalo.
Jednim slovom, dete bez zamerke: krotko kao jagnješce i mirno, mirno, Bože, što no reč, kao bubica.
Druga se nevaljala deca jure ulicama, kad se puste iz škole, gađaju kamenicama, tuku, i kakva još ne čine čuda i pokore. Stanko brižljivo pokupi svoje knjižice, poljubi svoga dobrog učitelja u ruku (on ga je mnogo voleo i uvek bi ga nežno pomilovao po plavoj kosici), pa tiho, krotko, nogu pred nogu, gledeći preda se, pravo svojoj kući. Prava očina krv: ako bi u putu ugledao mravića ili bubicu (a kao poslušno dete gledao je preda se: da se ne spotakne), on će je pažljivo obići, slišavajući se uzgred i šapućući smireno: „Nulla salus sine virtute, nulla virtus sine labore.“ Kod kuće ostavi pažljivo svoje knjižice, i sedne za jauzn, što bejaše parče milhbroda s mlekom ili kiflica sa madžunom od šipaka. (Nikad kad jede ne izmrvi.) Posle jauzna uzme svoje knjižice, i zatreperi njegov meki, nežni glasić, kojim pročitavaše lekcije. Posle dnevnih lekcija, iz junačkih narodnih pesama najradije ponavljaše stih:
„A zla-tan mu li-tar pod-dzveckuje“… (kako on to izgovaraše).
„Prava moja krv!“ — izgovorio bi sav srećan otac njegov, gledajući sina, i s ponosom misleći sigurno kako se u njemu razvija budući vitez.
Naravno da je ovako nežno, fino dete moralo mnogo propatiti od razuzdane dečurlije.
Jedared neko u školi od drugova, znajući Stanka i njegovu „upečatljivu dušu“ (kako je otac o njemu govorio), donese u školu miša zavijena u neku mrežu od tanke žice, pa ga baci pred Stanka. Stankovi tanani (što rekao neki) nervi ne mogahu izdržati taj grozni varvarski i iznenadni prepad, i on dreknu i pade, onesvešćen, kao sveća. Poliše ga vodom, trljaše sirćetom, i kad ga jedva malo oporaviše, odneše ga kući. I sam je učitelj lično otišao i ispričao ocu Stankovu ovaj nemili događaj.
— Da, da, upečatljivo dete, nežna duša — šaputaše otac s ponosom. Učitelj to potvrdi.
— A, taj će vam to odbolovati! To je veliki potres za ovako osetljivu prirodu… Da, da, taj će odbolovati… Ni manje ni više: prava moja krv, prava moja krv! — završi otac Stankov ponosito, i pomilova sinčića po bledu čelu.
To je bio jedan od mnogih nemilih događaja iz detinjstva hajduk-Stankova. I zaista, odbolovao je on tu varvarsku, svirepu šalu svoga druga, upravo nedruga.
A i kako bi podneo tako što! I jeste on prava očeva krv, jer i jedan i drugi okretahu glavu kad bi momak klao pile za ručak i stresu se nervozno od glave do pete. A već pucanj iz puške mogao je imati težih posledica za tanane nerve starog klasika i njegova sina, te mekane, plemenite dušice.
Što je glavno, Stanko je pokazivao vrlo velika dara i naklonosti za učenje klasičnih jezika. Još dok su drugovi njegovi sricali bukvare, on je već znao izuzetke za treću deklinaciju, a u tome je valjda prvi začetak ideje da se docnije odmetne u hajduke.
Učitelji su ga hvalili zbog odlična učenja i primerna vladanja, dobijao je i nagrade na kraju školske godine, a otac se ponosio.
Rastao je tako mali Stanko pod nežnim staranjem svoga dobrog oca u bogatoj kući, punoj izobilja, vaspitavan za veliki poziv plemenita junaka. U obrazovanju ništa mu ne smetaše što ga je često mučio njegov nežni stomačić kad bi se prejeo muškacona ili palačinki, što vrlo rado jeđaše.
Još onaj strašni događaj sa mišem, koji se dogodi u najranijoj mladosti hajduk-Stankovoj, jasno je obeležio trnovitu i mučnu stazu kojom će poći ovaj naš junak krotkim korakom, još to bejaše strašan predznak nemilih bura i vrtloga, koje očekivahu ovu tragičnu ličnost na uskolebanome moru njegova života. E, ali: „Svet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj“, kao što beše duša mladoga Stanka. Teško je on podnosio zlu sudbinu, jer to bejaše nežna priroda, koja se kao kakva retka, plemenita biljčica odgaji, usprkos nepogodnu klimatu, u saksiji klasičnog obrazovanja (kako bi se izrazio, bar tako držim, g. Momčilo).
Ali, Stanko je dobro znao onu slavnu izreku, koju toliko puta ponavljaše: „Nulla salus sine virtute…“ i to mu je, uz temeljno znanje izuzetaka za treću deklinaciju, davalo istrajnosti, nove snage da korača i dalje mirno i krotko po oštrom trnju, što mu ga nemila ruka zle sudbe po stazi života stere…
Izrastao je mladić bleda mršava lica, sa setnim, bolećivim osmehom i sanjalačkim, podvučenim, upravo dremljivim očima, pod kojima su plavi koluti čak do jagodica. Od temeljnog izučavanja klasika lice mu dobilo nekakav čudan izraz, kao lice u bolesnika koji popije otužan lek. Povisok, tanak, sa uskim grudima, i plava, nakudrana kosa pada po belu, tanačku vratu, na kome se primećuje kako nekako tužno trepere damari. Kad se kreće, izgleda kao da s mukom probija vazduh, te čisto vidite kako zapinje i nogama i rukama, desno rame ukosi i podigne, celo se telo giba i uvija s mučnim naporom. Čim je vlažno vreme, ili dune vetrić, il’ proprska letnja kišica, Stanko bi odmah metnuo belu svilenu maramu na usta.
Levu ruku pri hodu umeo je elegantno kretati, a na toj ruci baš bejaše prsten (sa skupocenim kamenom) na malom prstu, na kome je Stanko napustio nokat da izraste mnogo duži od ostalih, pa ga lepo i čisto drži i doteruje na špic. Kao što su mnogi znatniji ljudi imali svoje navike, tako je i on voleo u društvu strugati malim nožićem sa sedefskim koricama svoj nokat.
Gospodsko odelo na njemu podseća odnekud čoveka na one stihove:
u kakvom li gospockom odelu.
Naravno, njegovo odelo ne bejaše ono srednjevekovno kao na Kajici, već mnogo modernije, i odgovaralo je njemu i njegovoj pojavi.
Na glavi mu cilinder što se sija kano sunce jarko; na plećima žaket sa dugim repom, na prsima beli uštirkan prsnik, široko razrezan, te se na grudima blista bela, kao sneg peglana košulja sa porupčićima; oko vrata kragna od rumburgerskog platna, takođe kruto upeglana, a povisoko uzdignuta, te čisto podupire glavu držeći je pod bradom, da ne bi junaku klonula; preko kragne svilena mašna roze boje, elegantno vezana, i leprša od najmanjeg povetarca, te „kazuje otkud vetar puše“. Na Stanku su divne pantalone od najfinijeg štofa; na nogama lakovane cipele sa škripom a preko njih kamašne, na ruci mu brilijantski prsten, pred kojim se vidi pisati i čitati „u po noći kajno i u podne”; pod mišicom drži vitki štapić sa srebrnom držaljom i srebrom potkovan, „što no ga je junak kupovao u Irigu u najžešćoj bolti“; u ruci mu rukavice od jelenske kože, a o vratu visi lornjet od biljura.
Kako je neobično voleo narodnu poeziju, koja je na njegovu mladu upečatljivu dušu imala mnogo uticaja, to oduševljen pesmom o Strahiniću Banu i karakterom ovog velikog, plemenitog junaka, izabra najjunačniju crtu njegovu, te i Stanko žuđaše još od rane mladosti da vodi sa sobom psa kao i Strahinić svoga Karamana. I tu je želju ostvario, te nabavi žuto neko psetašce sa krivim nogama, samo ga ne prozva Karaman, već imenom omiljenog mu pesnika grčkog: Omir. Nabavi svome Omiru i zlatan litar i posrebren lančić, na kome ga vodi kad šeta junak trotoarom, i tada sa zanosom ponavlja šapatom one svoje najmilije stihove: „a zlat-tan mu lit-tar pod-dzveckuje“.
Ali čudna je igra sudbine: ukoliko Strahiniću bejaše žuti hrt Karaman od velike pomoći, utoliko žuto psetašce Stankovo Omir bejaše ovome uzrok mnogih zala. Taj postupak i ostvarenje velike ideje da vodi za sobom psetance sa zlatnim litrom bejšpe upravo tragična krivica našeg plemenitog junaka.
Njegovo psetance bejaše kao i on, sušta blagost i krotost; ako ne ide ta svojim gospodarom, ono bi dremalo, i „grija se mirno sprama sunca“, a kada šeće s gospodarom po Irigu, uvija se i preza od svakog šuma. Legne l’ gdegod ukraj puta pseto, ili ako što jače lupi, Stanko se nervozno strese, a Omir zadre krivim nožicama i zategne vratić o lancu, pa zacvili kao guja ljuta. „Žao Stanku pretila Omira“, pa izvadi puter-kiflicu, te mu da da ga malo razgali, i pođu dalje.
Malo koji dan da se ne desi tako po kakav buran događaj u šetnji Stankovoj. Znao je Stanko uvek šta ga čeka čim se sa Omirom pojavi; znao je on da Irig nikad nije miran, već da će uvek naići na strašne zasede od razuzdane dečurlije sa kamenicama (deca su uživala da plaše Stanka i Omira), ili kakvih krupnih pasa, koji napadnu divljački na nežnog krivonogog Omira. Znao je on sve to, ali ga to podsećaše na one zasede kad je od Zadra Todore provodio svatove kroz morsku otoku, koja nikad nije „bez hajduka il’ bez mrkog vuka“. I on je kao tragičan junak stupao otvoreno i smelo svojoj sudbini; sve ga to, dakle, nije moglo odvratiti od šetnje posle dugog čitanja i razmišljanja o patnjama i ropstvu srpskog naroda.
Al’ jest nešto što ga naprijed kreće.
Jednog dana šetajući tako susrete se s g-đicom Rozom, ćerkom takođe otmenih i bogatih roditelja. Skide Stanko cilinder, pokloni se duboko i nežno prinese ustima prstiće rumene ručice Rozine izgovoriv: „Kis di hand, gnediges frajlajn!“ Omir leže kraj njegovih nogu i dremaše dakćući s isplaženim jezičićem, a Stanko podigao ramena, iskrivio glavu u stranu, podvukao očima, lice mu kao posle popijena otužna leka, čapka lornjet, cupka levom nogom, koju je malo savio u kolenu, maše rukavicama, kašljuca pokadšto sitno, fino, a pri tom meće svilenu maramu na usta, smeška se i zanosno oblizuje usne jezikom, pri čem malo zažmuri, a g-đica na sličan način stoji prema njemu. Razgovor se vodi nežno, slatko, milo, dok odjednom grunu iznenada neki rundov i dokopa za vrat Omira. Zapišta i zacvile Omir, vrisnu Roza i pokri lice rukama, Stanko ispusti lanac, pa zakuka. Umešaše se i nesrećna dečurlija, te počeše tući pse kamenicama, iskupi se silestvo još pasa i zalajaše sa sviju strana, napravi se čitav lom i urnebes. Roza zagrebe niz put preplašena. Omir se kukavni u bežanju zaglavio na jednu rupu pod nekom tarabom. kuda „šćaše da uteče“, psi ga napali sa sviju strana, a kamenice lete na sve strane. Pišti Omir kao zmija ljuta, a Stanko raširio ruke, pa kuka iz glasa i viče za pomoć. U jedno vreme, obrvan žalošću za Omirom, htede jurnuti u borbu i upotrebiti svoj onaj štapić, ali mu senu misao kroz glavu da on koji se sprema za poziv plemenita hajduka (ta ga misao već bejaše poodavna obuzela) mora biti uzvišen u svome osećanju nad običnom masom, i ruka mu klonu, a suze sažaljenja prema Omiru pokapaše njegove blede obraze, i on stajaše hrabro i nepomično sred tog bojnog okršaja.
„Prava moja krv“ — uzviknuo je već iznemogao od starosti otac njegov, kad Stanko, posle mnogih takvih doživljaja, pade u postelju i morade uskoro otići u banju da oporavi svoje nerve, istrošene u mučnoj borbi njegove burne mladosti.
U banji Stanko oporavi svoje porušeno zdravlje, te poče u tišini dugo i dugo razmišljati o pet-vekovnim patnjama našeg naroda pod turskim lancima ropskim. Njegova davnašnja ideja o hajdukovanju uze sada jače razmere i ne ostavljaše ga ni noću ni danju. Sva se njegova upečatljiva duša ispuni uzvišenim osećanjem bola prema potlačenom narodu i silnom žudnjom da treba jednom osvetiti Kosovo. Uskoro sazri u njemu čvrsta i ničim nepokolebljiva odluka da se odvrgne u hajduke, a ta odluka postade još čvršća kako mu dođe depeša iz Iriga da je njegov dobri otac preminuo naprasno usled lupanja srca.
Odloži, doduše, svoju nameru još za neko vreme, dokle, sedeći u roditeljskom domu, ne ožali svoga dobrog oca.
I doće vreme da se velika zamisao ostvari. Uredi prethodno svoje domaće stvari i izda kuću pod kiriju, kako bi imao što više sigurnih prihoda u svom teškom pozivu, i poče se spremati na put.
Prvo dozva krojača i naruči par novog salonskog odela i nekoliko pari odela za štrapac i svečanik; isto tako naruči dva-tri para lakovanih čizama i cipela i nekoliko pari za štrapac. Kad sve to bi gotovo, složiše momci u veliki kufer, a u mali kufer Stanko sam svojom rukom složi „sitnice“, jer ne mogaše to poveriti momcima, da se ne bi što zaboravilo. Tu složi nešto malo knjiga filoloških, nekoliko klasičnih pesnika, latinsku i grčku gramatiku, život i dela velikih ljudi, i još neke druge knjige koje mu mogu svaki čas zatrebati; zatim složi flašice s kolonjskom vodom i mirisima, zejtin za kosu i pomadu, četkicu za zube i vodicu za ispiranje usta, četku za kosu, češljeve, četke; za odelo, samovar za čaj, nekoliko paklića ruskog najboljeg čaja, pa onda nekoliko kutija pilula sa kreozotom, kapljice za stomak, kapljice protiv zubobolje, poveću količinu kinina, sajdličkog praška, antipirina, i još vazda drugih potrebnih stvari koje su svakom čoveku neophodno potrebne. Ništa nije zaboravio, sve je bilo popakovano i složeno u kufere, a u velike denjkove uvezene spavaće haljine. Još samo čeka da se osuši oprani veš i popegla, pa da se krene na mučan put. Najzad, usprkos kišovitu vremenu, bejaše i veš gotov, osušen, uštirkan, popeglan i složen opet u naročiti veliki kufer. Stanko napravi nekoliko oproštajnih poseta svojim dobrim poznanicima i viđenijim ličnostima u Irigu, uzme pasoš, krštenicu i svedodžbu o svršenoj klasičnoj gimnaziji, pogodi fijaker i jedna prosta kola za prtljag, i tako se krene na put u dvadeset drugoj godini svoga života.
Fijaker se ljuška preko ravna polja, Omir podskakuje uz kola, „a zlatan mu litar podzveckuje“. Stanko se, iznuren nespavanjem od misli i dugom pripremom, izvalio iznemoglo na sedištu, natukao cilinder, te ga sastavio s obrvama, met’uo nogu preko noge i otvorio knjigu pa čita, a s časa na čas digne glavu i pogled mu se izgubi u dugoj ravnici, a misao utone u burnu budućnost koja ga očekivaše.
Žao ga bejaše svoga mesta rođenja, teško je pao taj rastanak na njegovu nežnu dušu, a naročito što u Irigu ostavi svoju milu Rozu. Dade se tako u misli, držeći otvorenu knjigu na krilu, tuga mu ispuni dušu i suze pokapaše njegove bleđane obraze. Nije mogao čitati, knjiga mu ispade iz ruku i on izvadi iz džepa od iberciga flautu, kojoj predade svu svoju bolom i tugom ljubavnom ustreptalu dušu, i zabruja drhtav tužan zvuk njegove flaute divnom melodijom one pesme:
Ehe wir scheiden…
Kad doputova do Save, preveze se skelom i uputi se pravo Šapcu. Čim stiže tamo, razbere za najbolji hotel, u kome odsedne, da se posle dugog putovanja odmori.
Meandžija mu dade dosta lepu sobu, i Stanko se smesti tu, pošto naredi da se prethodno provetri. Pošto se umije mlakom vodom, zatraži melanž, jer drugo piće sem vode nije pio, iz čistih humanih razloga.
Sutradan obuče Stanko frak, metne belu mašnicu oko vrata i bele rukavice na ruke, te u zvaničnim posetama obiđe viđenije predstavnike turske vlasti u Šapcu, predstavi se i učini poznanstva, jer to je bio najobičniji red učtivosti. On je hteo da kavaljerstvom i dobrotom tuče svoje protivnike. Zatim napravi još nekoliko poseta viđenijim građanima, i vrati se umoran u hotel da ozbiljno razmisli šta mu valja dalje preduzeti.
Iako hajduk-Stanko bejaše čvrsta karaktera, te ne napuštaše veliku misao da treba pomoći bednom narodu, ipak mu bejaše teško izabrati način borbe i osvete. Upravo, na osvetu nije ni mislio, jer on se čak zgrozio besede nekog prostog, neobrazovanog sveštenika koji u crkvi, pod odeždom, a s krstom u ruci, završi „varvarskim“ rečima: „Neka nebo prašta, ali mi moramo proliti krv ugnjetača naših i osvetiti Kosovo.“
Još tada su podišli Stanka žmarci, i njegova plemenita duša, napojena uzvišenim uzorima plemenitih junaka sa čistog klasičnog vrela, zgrozi se pri tako svirepim rečima, kojima se, još u hramu gospodnjem, gde treba da se seje čista ljubav i blagost prema bližnjima, tako groznim tonom proklamuje, zverska, divljačka borba.
Stankovo lice onako kao posle otužna leka preblede kad ču takve reči, sav se strese, i otrese nervozno rukama, uzviknuv:
„Uh, uh… krv… krv! Majn got… Uh… Uh… strašnih divljačkih pojmova!…“
Morao je, dakle, preduzeti ma što, morao je izmisliti ma kakav način borbe, ali kao što dolikuje plemenitom, uzvišenom hajduku. On se grozio i s odvratnošću mislio na one krvožedne i krvoločne hajduke, niske i svirepe, koji prolivahu krv ljudsku, te njome pojahu svoje osvetničke mačeve, kao što bejaše Starina Novak i ostali, njemu slični, krvoloci sa zverskim ćudima. On nije mogao ni pomisliti da inteligentan, plemenit, uzvišen hajduk sme upotrebiti ta niska, nečovečna sredstva, koja ne vođahu pravoj meti, jer je još iz detinjstva znao izreku, koja mu večno bejaše u pameti: „Nulla salus sine virtute…“
Posle dugog razmišljanja prohesapi i umom promisli da će najbolje biti da razbere za kakvu dobru i valjanu hajdučku četu, gde bi, naravno, mogao biti u dobru plemenitu društvu ljudi viših, humanijih pogleda na borbu sa Turcima. Držao je da je već prošlo vreme divljačke borbe nožem i puškom u ruci, i da su moderni hajduci plemeniti ljudi, visoko obrazovani, koji će blagošću, smirenošću i dobrotom pobediti neotesane varvare — Turke.
Nošen takvom mišlju, razabra za neku hajdučku četu koja obitavaše na planini — Ceru. (To mu se već nije svidelo, ali šta je — tu je, nije se imalo kud.)
Spremi se uveče za put, pogodi kola i spremi u mali, ručni kufer najnužnije stvari, koliko dok ode i razmotri situaciju. (Naravno da pilule od kreozota nije zaboravio.) Sutradan ga na njegovu zapovest probudi momak, koji donese pred vrata sobna očišćene cipele. Hajduk-Stanko se obuče zvanično, jer izlazi pred harambašu, i posle mnogog doterivanja poruči melanž, naredi da se u kola metne kufer, kišobran i ibercig (pošto se nešto vreme mutilo), a on u ruci ponese svog omiljenog Horacija, da se malo i duševno naslađuje u svežem planinskom vazduhu.
„Oh, al’ će to prijati mome slabom zdravlju“ — mišljaše zadovoljno u kolima, vozeći se za planinu Cer.
Putem se često pipa za džep da mu ne ispadne i izgubi se molba koju je napisao harambaši hajdučke čete, i uz nju priložio krštenicu, svedodžbu o svršenoj klasičnoj gimnaziji i ostala potrebna dokumenta.
„Ah, bože, samo se bojim da me ne odbiju, a to bi tako dobro činilo mome zdravlju” — mislio je pregledajući svedodžbu, u kojoj je iz grčkog jezika bila vrlo dobra a ne odlična ocena. To ga je peklo i jedilo celog puta, jer se bojao da to može biti uzrok da ga harambaša ne primi, pošto je to jedan od najvažnijih predmeta.
Kad stiže do planine, skide se s kola, naredi kočijašu da ga pričeka, a on uze štapić i rukavice u ruke pa zviždućući nežno i setno: „Nim dein Reing hin…” pođe uzbrdicom, žurno razgledajući gde će ugledati nadleštvo, da se prijavi svojom vizitkartom g. harambaši.
Šetao je tako mladi, daroviti hajduk-Stanko gotovo čitav čas i oduševljavao se romantičnim predelom. I Omir se (njega naravno nije zaboravio) razdremao i živahnuo na svežem planinskom vazduhu, te je Stanko, gledajući ga, morao s radošću uzviknuti nekoliko puta: „E, prosto drugo kuče! Eto, šta čini čist vazduh!”
Kad ga umor savlada, sede kraj nekog izvora, razume se na ibercig, jer se bojao da ne bude zemlja vlažna, te odmarajući se, da ne bi pio vodu umoran, uze čitati Ovidija. Omir se skuturio na kraju iberciga, pa oduševljeno drema kraj svoga gospodara, a Ovidijevi ga stihovi uljuškuju u blažen klasički san. Povetarac šumori gorom, mlaz studene vode bije iz stene i sa žuborom pada po kamenu, a slavuj se nadmeće sa latinskim stihovima. Sve se to preplelo u divnu harmoniju, koja bejaše melem Stankovoj duši, iznurenoj u burnom životu, a već Omir, s naslonjenom glavom na krive nožice, poče buncati prepun sreće, sanjajući kako mu olimpijski bogovi nude mesto u senatu rimskom, a on s ponosom odbija rečima: „Volim u Srbiji biti kuče nego u Rimu senator!“ Neki glas kao udari u smeh, a Omir na to patriotski zalaja i trže se iz slatkog psećeg sna, ali se neobično prestravi kad ugleda pred sobom nekoliko nepoznatih ljudi u neobičnu odelu, a strašnoga oka i pogleda. Ciknu ljuto u svom plemenitom strahu i pobeže gospodaru, koji od stra ljuta knjigu ispustio, pa, prebledeo, gleda netremice, ukočenim pogledom u naoružane ljude, što se behu uputili pravo izvoru.
Bejaše to šest ljudi mrka hajdučka pogleda i opuštenih brka; stasiti, razvijeni, u licu preplanuli; odelo na njima od gruba sukna; za pasom blešte jatagani i jabuke od pištolja, a o ramenu im duge puške; gaze pri hodu tiho, vučki. I oni se iznenadili Stankovom višljastom, prozračnom pojavom sa frakom, belom mašnicom, rukavicama i cilinderom na glavi.
— Otkud ti, gade, ovde? … — prodera se grubim glasom jedan od one šestorice strašnih ljudi, koji bejaše među njima najstrašniji, a najlepše odeven.
Stanko se pokloni duboko, skide cilinder, i poče mucnati nešto što se nije razbiralo, a sav cepti kao u groznici. Omir zadro, po svojoj navici, krivim nožicama u ledinu i zategao lančić o vratu, pa pišti i vuče se natraške.
— Gde sastavi bog ovakva dva gada?! … — reći će jedan, pokazujući Stanka i Omira.
— Dušu dao za hajduka! — dodade drugi, i svi prsnuše u smeh.
Stanko se jedva pribra te, brišući bledo čelo od hladna znoja, mucajući ispriča šta ga je, junaka tužna, nateralo da se odvrgne u goru zelenu, naopako a po njegovu glavu.
— Pa tražiš mene, harambašu ’ajdučke čete? … A s čime si, grešniče, pošao u hajduke? …
Stanko mesto odgovora izvadi svoja dokumenta i pruži ih zajedno s molbom harambaši, poklonivši se učtivo, kao mlađi pred starijim.
— Šta je to?
— Dokumenta i moja molba za upis.
Hajduci prsnuše u smeh.
— A kamo ti oružje? … — upita ga opet neko od hajduka, i namignu na harambašu.
Stanko izvadi iz džepa latinsku gramatiku i pokaza je s ponosom.
— Pa on je jadnik šašav! … — izgovori jedan, i svi prsnuše u smeh.
— Pa tebe će Turčin ubiti dlanom kod te tvoje knjižice, zlosretniče moj! … — primeti harambaša.
— Ali, ali… ovo… će, ovo će… njega obrazovati klasički, pa će… pa… pa… će Turčin sam ostaviti Srbiju! … — izgovori Stanko mucajući, a hajduci opet u smeh.
— Ako Turčina puška i jatagan ne opamete i ne nauče pameti, neće ga, beli, umudriti ni ta tvoja knjižica, ni to krivonogo psetašce! — opet će harambaša.
— Pa… pa… za… zar vi, moliću lepo, ako smem pitati, ubijate Turke? … — procedi Stanko u strahu.
— Ja šta ti misliš, sokole? … A odakle si?
— Iz Iriga.
— Smeš li da izbaciš pušku?
— Juh, zaboga, nemojte pucati… ja… ja sam nervozan, znate… Molim vas lepo, nemojte pucati — prepade se Stanko, i za svaki slučaj metnu prste u uši, a lice mu dođe kao da očekuje udarac po glavi.
Srpski hajduci, prostaci, ljudi sa seljačkim pojmovima, koji ne znadoše drugi, uzvišeniji i plemenitiji način borbe izabrati do nožem i puškom ubijati neprijatelje, ne mogoše shvatiti široki um Stankov i razumeti njegova plemenita osaćanja, što se visoko uzdižu nad zverskim krvološtvom neobrazovanih hajduka do potpune visine plemenite i uzvišene duše pravog viteza.
Tako se oni, ne shvatajući, dakle, način borbe mladog, darovitog Stanka, uzeše nečovečno smejati i nazivati ga u šali raznim pogrdnim imenima. Kad se odmoriše i piše vode, prošališe se još malo, pa odoše dalje, misleći o Stanku da je zbilja kakav ludak.
— Divljaci! — procedi Stanko kroza zube kad oni odoše, i nežno pomilova svoga prestravljenog Omira.
S tugom u srcu uvide on da će mučno za njega biti društva u takvim zverskim četama, te, namisli da sam sklopi novu četu, sa glavnim sedištem u Šapcu, a družinu (kojoj će sam biti harambaša) da probere iz najinteligentnijih ljudi.
Osećaše glavobolju, te uze jedan prašak antipirina, i pošto ga to malo okrepi, stade tu u slobodnoj prirodi smišljati krupne reformatorske planove u hajdukovanju, koje mišljaše popeti na stepen prave nauke.
Sa planine Cera vrati se naš mladi, daroviti hajduk vrlo nervozan i razoračaran. O, kakvi ideali i slatki zanošljivi snovi, koje je sanjao još u školskoj klupi, kakvo žarko osećanje njegove osetljive, upečatljive duše, a kakva ledena java!
Kako je Stanko zamišljao harambašu hajdučke čete i hajduke, a kakvi su oni i kako ga dočekaše! Njega je najviše peklo što se prevario u nadi, što se porušili onako lepi ideali, što poznade srpske hajduke onakve kakvi su u stvari. On je zamišljao da će naići na veliko nadleštvo, po čijem se hodniku muvaju gologlavi, bledunjavi hajduci ispijena lica od silnih študija, sa numerisanim aktima pod mišicama, a nadleštvo moderno uređeno, pa nad vratima piše, na primer: Harambaša (pred tim vratima stoji momak u livreji, puši, drema i čim zvono zazvoni, a on se prene, dotera odelo, protre oči, iskašlje se i pljune u pljuvaonicu, skloni cigaru, razvuče usta na ljubak osmeh, i polako, na prstima, uđe u harambašinu kancelariju); na drugim vratima natpis: Sekretar; na trećim: Odeljenje za vaspitanje svirepih Turaka; na četvrtim: Posluga, itd. Po hodniku, zamišljao je dalje, silestvo sveta sa molbama, dokumentima (to su oni što žele da se upišu u četu), a u frakovima i belim rukavicama. Predali karte za prijavu harambaši, pa nestrpljivo šetkaju, i čim zazvoni u kojoj kancelariji, a ono svi pogledaju na vrata gde piše harambaša — samo služitelj ravnodušno i dremljivo puši. Tu se smucaju i Turci sa čalmama, koji polaze iz hajdučkog zavoda oplemenjeni, pa čekaju na red da zablagodare harambaši. Dalje je mislio kako će harambaši biti milo što dobija tako inteligentna činovnika u svojoj hajdučkoj četi, kako će ga odmah provesti po svim odeljenjima i pokazati mu biblioteku (mahom iz dela čisto naučnih, iz grupe nauke o modernoj hajdučiji), kako će mu se harambaša požaliti da je baš željan razgovora sa mladim, darovitim i naučnim čovekom, i kako je, siromah, pretrpan administrativnim poslom, mnogo zaostao u savremvnoj nauci hajdučkoj. Kako će, dalje, videti u harambašinoj kancelariji, baš s leve strane pisaćeg stola (na kome su knjige, male biste važnijih klasika, itd.) mermernu ploču, na kojoj je u pozlaćenom reljefu izrađeno sunce što rasipa zrake na neku veliku knjigu na kojoj piše, prvo na slovenskom jeziku „namъ ne dostoitъ oubiti nikogože“, a ispod toga te iste reči na latinskom, grčkom i sanskritskom. Na krajevima ploče vide se u konturi neki bedni, polomljeni, zarđali mačevi i puške, pretrpani prašinom (kako slika jasno izražava). Odmah s desne strane stola mislio je videti veliku tablu na kojoj su ispisani po azbučnom redu nepravilni glagoli u grčkom i latinskom jeziku (radi brže, a već i inače česte upotrebe).
Eto, kako mladi hajduk iz Iriga zamišljaše, i s koliko ideala pođe na planinu Cer, a šta sve nađe, i kako ga divljački i nečovečno primiše, i što je još najgore, kako mu prepadoše miloga Omira, te je siromah drhtao od straha u kolima pri povratku celim putem.
Kad se vrati natrag u Šabac, nekoliko dana ne mogaše preduzeti nikakav korak za izvođenje svojih ideja o modernom hajdukovanju, jer bejaše veoma nerviran i rastrojen čudnim i nenadnim utiscima. Za to vreme mu se ne desi ništa važno, do što je poslao nekom drugu u Irig pismo, u kome mu se žali na težak hajdučki život i moli ga da mu pošalje jedan sanduk flaša gishiblerske vode.
Na kraju pisma dodaje: „Čudim se što Roza ne odgovara na poslednje pismo? Ja sam je poslušao (kao što mi pre pisaše), te sad poviše šetam po čistom vazduhu, jer bih inače u ovom teškom hajdučkom životu upropastio zdravlje, sedeći neprestano u zatvorenom prostoru… Onomad sam se prejeo rezanaca, pa me muči stomak. Pošlji gishibler što pre. Gledaj da mi i novac od kirije odmah pošalješ.“
Čim Stanko koliko-toliko oporavi zdravlje, odmah se dade na posao.
Već je uzeo i veliku zgradu pod kiriju, u kojoj će biti hajdučki zavod i, naravno, naredi da se učine neke popravke. Zatim nabavi potrebne stvari za nameštaj, i sam učini raspored odeljenja. Sve je otprilike udesio onako kao što zamišljaše da će već zateći na Ceru, samo učini jednu reformu, te nad svojim vratima stavi natpis: Upravitelj hajdučke čete. Spolja nad vratima, pri glavnom ulazu, stojala je firma: Prvi srpski hajdučki institut. Po sebi se već razume da je za ovo prethodno dobio dozvolu od turskih vlasti. Kad sve to spremi, priredi banket, na koji pozva pašu, mnoge viđenije Turke i nekoliko Srba. Prvu je napio hajduk-Stanko sultanu, a drugu paši, u kojoj mu se zahvali na iskrenom zauzimanju i pomoći pri otvaranju hajdučkog instituta. Na to mu paša odgovori kratkom, ali jezgrovitom zdravicom: „Ne mogu a da sa ushićenjem ne pozdravim ovu plemenitu ustanovu, koja će, nadam se, još bolje učvrstiti dobre i prijateljske odnose između Turaka i Srba. Neka nam se hѝljadē takve patriote što rade na unapređenju naše zemlje i učvršćenju vlasti silnoga padišaha: Živeo!“
Stanko je sa Turcima pio šerbet, a Srbi (prostaci kao prostaci!) vino. No oduševljenje bejaše toliko da čak paša, tronut duboko ovom plemenitom ustanovom, koja uništava ono varvarsko ubijanje mirnih i vrlih turskih građana, ponudi Stanka da na tako svečan dan, pun radosti i za Srbe i Turke, popiju po čašu vina kao bruderšaft. Stanko ne mogaše odbiti, iako je znao da će mu to škoditi, a i ostali Srbi i Turci ispiše sve dva i dva bruderšafte.
Stanko zapeva u silnom ushićenju:
„Gaudeamus igitur…“ a Turci zaplakaše od nekog nežnog osećanja.
Tu je bilo grljenja, ljubljenja, pilo se, pevalo se (Stanko je i deklamovao nešto iz Horacija i citirao Tacita u jednom lepom i kitnjastom govoru), i naposletku se pred zoru pobiju između sebe dva Srbina, i tako se veselje završi.
Stanko se posle toga odmori dva-tri dana, i odmah potom stade razbirati za znatnije hrabre i inteligentne ljude, koji bi mogli stupiti u njegovu četu. Ali, na žalost, posle tolikog njegovog objavljivanja ne javi se nijedan Srbin. Umalo Stanko ne pade u očajanje tugujući za svojim drugovima iz Iriga. Što je još goru mrlju bacilo na ondašnju generaciju srpsku, i što ne smemo ovde prećutati, to je što mnogi odoše u razne krvoločne čete da se i dalje, posle onako lepa i patriotska govora Stankova (tad je citirao Tacita), tuku krvnički i ubijaju Turke mačem i puškom. Najgore pak beše što se Stanku javiše čak i dva Turčina sa zadriglim crvenim vratovima, voljni da stupe u Stankovu četu, ali ih on morade zbog kvalifikacije odbiti.
Ali Stanka sve to ne smete. „Sve prepone na put bjehu, cilju dospe velikome.“ Ne klonu on duhom, kao što bi uradio mnogi mekušac po duhu, već odluči da se sam bori, sam da preduzme taj veliki poziv, tešen mišlju da će se docnije naći još ko dostojan čete njegove.
Uzme samo nekoliko pomoćnika (tu nije tražio inteligenciju), jer je namislio da hajdučki posao vrši sam.
Stankov je način borbe bio zaista uzvišen, skroz i skroz plemenit. On je gledao da što više Turaka primami u svoj institut, i da ih tu malo-pomalo vaspitava u klasičnom duhu, te da, kad se obrazuju, napuste zemlju srpsku iz čovekoljublja i s pokajanjem gorkim u duši što su toliko vekova mučili oni i njihovi stari jadne Srbe. Taj je put, naravno, spor, ali je siguran i pouzdan. Stanko je, razume se, mislio da postepeno osnuje svuda po Srbiji takve zavode, te bi savesnim i upornim takvim radom uspeh bio za nekoliko decenija pouzdan. Naročito mišljaše da obrati pažnju na mlađe Turke i decu.
Da bi, dakle, mogao primamiti Turke, Stanko je udesio u svom Zavodu jedno odeljenje u kome bejaše šerbeta, rahatluka, alve, baklave, mleka, dobra duvana, kave, i čega još ne.
Kukavni Turci beže od onih hajduka što ubijaju u gori zelenoj, a zgrću se kao muve u Stankov hajdučki zavod, i ne sanjajući da je to najopasniji hajduk, koji će im oduzeti i uništiti carstvo.
,,Draga moja Rozo — piše Stanko — savladao sam sve nezgode, pa iako sam sam, ipak mi radnja ide dobro. Odmah prvog dana nagrnuše Turci kao muve, i ako ovako potraje, ja ću uskoro izvršiti svoju veliku misiju. Ne znam samo kako će ići sa vaspitanjem, jer nemaju nikakva prethodna, najnužnija znanja. Ali sam u ime boga počeo malo s latinskim. Sada tek radim prvu deklinaciju. Dolazi i sam paša, i to svojevoljno. S njim radim zasebno. Inače ove druge pomoćnici uhvate tamo gde ih primamo na čast, pa ih zatvore u drugo odeljenje, koje je kao učionica. Neke vezujem da ne pobegnu. Što je glavno: ide dobro! Pošlji mi gishiblera — dobro mi čini“…
Kako to sve krasno ide! Nema ti tu ni ubijanja ni pucanja. (Ta Stanko ne trpi ni kad ko hrče u snu ili zagrebe neko noktom po duvaru: sav se strese; a kamoli da čuje pušku kad pukne.) Popije on lepo izjutra svoju belu kavu sa zemičkom, uzme pilule, ispere zube četkicom, namaže kosu mirišljavim zejtinom i očešlja se, struguće malo svoj nokat u dokolici, pa onda na svoj hajdučki posao sa latinskom gramatikom pod pazuhom. U učionici čeka vezan Turčin. Okreće se blesavo oko sebe, ispružio podbrijan vrat, pa pljucka. Stanko uđe sa Omirom, koji se zagna na vezana Turčina (i on se prokuražio nešto malo), a Turčin ga pogleda dremljivo, sa otromboljenom usnom, i pljucne ravnodušno, više za svoj račun, a Omir se poplaši, pa skikne i pobegne pod sto, odakle proreži tek zanata radi, pa mirno zaspi.
— E. sad ćemo menjati imenicu rosa — veli Stanko Turčinu.
— Menjaj, biva! — veli Turčin ravnodušno, pa pljucne, i još više ispruži vrat.
Stanko menja po prvoj deklinaciji. Turčin zeva i pljucka, a Omir slatko spava skuturen pod stolom.
— E, sad ga mogu odrešiti — misli Stanko kad izmenja singularis i pluralis. — Valjda se malo pod ovim uticajem oplemenio.
Tako to traje nekoliko dana, dok se ne dođe do treće deklinacije. Tu već Turčin prestane ravnodušno zevati i pljuckati, već mu licem zavlada neki pokajnički izraz, a čim dođe do izuzetaka za treću deklinaciju, tu već odmah grune u plač, i smesta, potpuno oplemenjen, odjuri kući, spremi se za put, i ostavlja Srbiju s gorkim kajanjem u duši što to nije mnogo pre učinio.
Retko se koji održi i preko ovih izuzetaka a da se u njemu ne pobudi osećanje pravde i čovekoljublja.
Stanko piše drugu o jednom čudnom slučaju, da je jedan Turčin bio toliko grub da ga sve deklinacije ne oplemeniše; prešli na zamenice — ništa, pridevi — opet ništa. Prešlo se na glagole, aja, Turčin — kaže — samo treplje, zêne pokadšto, i pljucne upravo štrcne pljuvačku čak na Omira što leži pod stolom. I taman Stanko da digne ruke od tog nepopravimog grešnog stvora, tek Turčin poče da pokazuje znake plemenitosti, jer nije pljuvao na pašče, što je inače sa zadovoljstvom činio, pa se toš zasmeje krupnim basom, kad se Omir prepadne i cikne usled takvog napada iznenada. Ali kad se dođe na verba frekventativa, Turčin bi savladan.
Ubi ga to kao iz puške! Sroza se čovek na pod, pa stade plakati i kukati kao da je sve svoje toga časa pokopao. Čim se isplakao, skoči i u trku jurnu nekud kao lud nikom ne kaza kuda će. Stanko je razabrao da je i on napustio Srbiju, i u trku odjurio do Carigrada, pomolio se Muhamedu (na brzu ruku) u džamiji i skočio u more (valjda iz pokajanja). Eto, šta čini latinska gramatika!
Ovaj je slučaj bio čudniji i strašniji. Jedan Turčin pokazivaše toliko uspeha u početku još prve deklinacije, da ga Stanko ostavi sama, i iziđe da popije melanž. Turčin dokopao latinsku gramatiku, iscepio list baš iz treće deklinacije (čudna fatalnost!), pa ga savio te njime mirno i spokojno čisti čibuk.
Stanka to toliko potrese, da je pao u nesvest, i jedva ga pomoćnici povratiše ’ladnom vodom i sirćetom.
Posle tog najburnijeg događaja u hajdučkom životu Stanko pade u postelju.
Taman se naš plemaniti vitez oporavi i otpoče i dalje vršiti svoj uzvišeni poziv za sreću i spas otadžbine, ali ga iznenadni, nemili događaji smetoše u tom mirnom, krotkom, ali uspešnom poslu, na veliku štetu za celu zemlju.
Buknu ustanak. Zaciktaše ljuti dževerdari i zamirisa barut, Srbiju pokri tama od hitroga praha i olova; u toj tami zazvečaše mačevi — zatrese se cela zemlja.
Nastade pokolj i rekom se proli turska i srpska krv da se njom operu gresi i kupi sloboda. Nastade strahota.
Stanko i Omir se uzvrdali, pa uznezvereno i preplašeno gledahu kuda li će, na koju li stranu.
— Uh, bože!.. Ah, majn Got! … Ta ovde ubijaju… Ah, grozno li miriše barut! … Uh, uh! … Ubijaju… To se ne može izdržati! — šapuće Stanko u svom plemenitom gnjevu, i preza od najmanjeg šuma zajedno sa svojim vernim i tihim Omirom.
Uskoro naš daroviti hajduk zaboravi i kufere i kreozot, pa bez duše prevesla u čamcu preko na obalu. Pogodi kola, pa pravo u Irig.
Ali njegova hajdučka krv ne dade mu da se tu dugo skrasi.
Preprečen tim sramnim i nečovekoljubivim događajima da ostvari svoju veliku zamisao, i time spase grešni narod srpski, osećaše ipak kao čovek široka srca i plemenitih osećanja da je pozvan da opet ukaže pomoći i podnese novih žrtava na oltar velike misli narodne. Nije mogao sedeti skrštenih ruku, morao je pomoći, dakle, braći svojoj, i on ne počasi časa, već ode u manastir Grgeteg te se pokaluđeri, i usrdno se moljaše bogu da oprosti Srbima za one varvarske i nečovečne postupke prema Turcima.
Svega mu je jednom pala na um grešna misao, te zažele da pogine onaj gad turski što ocepi list od treće deklinacije da njime čisti čibuk.
Posle nekoliko dana u tišini manastirskoj ispusti svoju plemenitu i namučenu hajdučku dušu. Prnjavorci manastirski pričaju da se sva šuma zasijala i zamirisala na tamjan i bosiljak… Hajduk Stanko se posvetio…
To je onaj sv. Stanko, koga kao svoga patrona, praznuju neki naši hrabri filolozi.
Slava mu!