Ah, hoće li kad dospjeti
Moji trudi, zledi moje, 370
Hoću li igda ja vidjeti
Tebe moju, mâ gospoje?
Ti ljubavi, kâ mê srce
Neljuveno stravila si
I ljuvene kroz udarce 375
Mene dužna zanila si.
Smiri zledi plama moga
K momu dobru, k moj zabavi
K duhu srca ranjenoga
Tvê zlaćene strjele upravi. 380
Nje oholas, nje nemilos
Satri, spleši i razčini
Tvê mogujstvo, tvoja milos
Slavna da ‘e svuda čini.
Marte, Apolo, isti Jove 385
Tvoju jakost spovjedaju
Moguću te svaki zove,
Svi tvû slavu uzmnažaju.
Nema jedna djevojčica
Tvû ne bude moć kušati 390
I da ohola sasma lica
Ne uzbudeš celivati.
Al dospjet će množ prihuda
Oholasti, vilo, tvoje,
Dok je svrha mojieh truda, 395
Ljek će imati zledi moje.
Oceane mojieh suza
Brodit prika uzela si,
Plav tvâ ohola sasma busa
Vjetriti su moji uzdasi. 400
Razbi će se od nemilosti
Plav ta tvoja sagrađena
Na klisuru mîjeh bolesti
Od vjetara zanešena.
Nemilos će tvâ smućena 405
U svem sličnu platu imati,
Vjeruj, vjeruj, Filomena,
Tvê će tužno srce znati.
Al mâ služba, tašta vilo,
Privrline puna svake, 410
Zašto od tebe tač nemilo
Neharnosti prima ovake.
Ljubav sam ti posvetio
Prid otarom tvê ljeposti,
I u tebi odredio 415
Mê pod nebi čestitosti.
Danu ko ćeš, srce moje,
Da ti vila ljubav nosi,
Kada skrovne rane tvoje
Njoj nikada odkrio si. 420
Ako hoćeš da tvê dobro
Ljubav svoju posvetiti,
Nije zadosta da si obro
Nju dvoriti, nju ljubiti.
Da što tužnu ostaje mi 425
za zamirit moje trude,
Ah, načina, jaoh meni,
Tko hoć da me smirit bude?
Istinito rjet je trjebi
Da nije u meni svjesti veće, 430
Sam potežem sva zla k sebi,
Sve bolesti, sve nesreće.
Odkrit vili sramujem se
Da mê srce za njom vene,
Što ona ne zna pak bolim se
Moje rane pokrivene. 435
Ne, ne, ne ću već sljediti
Mâ početa djela ovako:
Filomeni hoću odkriti
Skrovnu ljubav mû svakako.
Sam odi čekat hoću 440
Za izvršit miso moju
Snižniem molbam ter molit ću
Da mi ukaže milos koju.
Nu i onom skroven tko je u kutu
Sluša tešku moju zloću, 445
Moju tužbu plačnu i ljutu,
Moju ljubav, mû nesreću.
Filomena, ah da ono je
Duša duše mê stravljene,
Da obazna boli moje, 450
Skrovne rane mê ljuvene.
DUN[AVKA]:
Vilu tvoju, Cavtislave,
Odi ne išti, ni čeka je.
Z braćom danas s mnogo slave
U perivoj otišla je. 455
CAV[TISLAV]:
Što govoriš, vilu koju,
Ah, skrovno se moja gubi!
DUN[AVKA]:
Filomenu onu tvoju
Koju srce tvê obljubi.
CAV[TISLAV]:
Uistinu privarila 460
Ženo si se u pameti,
Niti ja znam tko ‘e ta vila,
Ni je li ime nje na svjeti.
DUN[AVKA]:
Može biti ja da sam se
Upoznala u tvê lice; 465
Nu upoznala ja njesam se
Svjedoču te tvê zenice.
CAV[TISLAV]:
Pođi, ženo, digni mi se,
Ne mogu te već paziti,
I unaprjeda nauči se 470
Hoćeš s kiem govoriti.
Uklonit se trjebi ‘e i meni
Da se ne bih sasma odkrio
I da moj duh izranjeni
Ne bi kogod još vidio. 475
DUN[AVKA]:
Odjeliti sila mi se,
A veže me ures ljepi;
Čujem srce djeliti se
A duša mi k njemu hlepi.
