U tuđinstvu
U tuđinstvu
Jedne veoma studene večeri, četiri "mediga" Primorca u Beču, otidu iz krčme u kavanu i posjedaju oko "svoga" stola. Ostala mjesta oko njih, gdje se obično skupljahu njihovi zemljaci, bijahu prazna. Đaci uzmu po jedne novine i naklone se nada njih, dokle Švabo donese "šljivovu juhu".
Dvojica bijahu mladići od 21-22 godine, vidjelo se da su novaci, a ostala dva doturaše do tridesete, - "djejstvitelni studenti", kako Rusi zovu one koji se ne rastaju lako sa velikom školom.
Pavao Ž. bješe najličniji među njima. Visok, bjeloputast, pune crne brade, koja lijepo dolikovaše njegovijem protegljastijem obrazima. Navrh tjemena bješe mu granula zvjezdica, koju je on pažljivo krio pred ženskim svijetom, i s koje on dosta jada podnese od svojih drugova. Znali su mu slabost. Ako će koji da ga strašno razgnjevi, dosta je da mu reče i u šali: "Ćelo!" Inače on bješe veliki domišljan, i kolovođa u terevenkama. Rodom je bio iz jedne varošice u srednjoj Dalmaciji, i prilično imućan.
Periša K., seosko dijete, iz općinske oblasti odakle i Pavle, bješe okošt dugonja, riđe dlake, kukasta nosa i sijerijeh očiju. On se ponosio svojim neobično lijepijem zubima, a još više snagom svojih žilavijeh mišica. Prije pet ili šest godina dođe zajedno s Pavlom da uči ljekarstvo, te se nikako nijesu razdvajali; uprav on ne mogaše bez Pavla. U ljutini bio je spor na riječi. Najveće mu je uživanje bilo da se prepire sa Pavlom, ali iako kad mogaše da ga nadvlada težinom razloga i pravilnijem zaključkom, onaj bi ga gotovo uvijek poplavio svojom bujnošću. Periša pak ne mogaše trpjeti da se ko drugi protivi Pavlu, ma u čem bilo. Toga radi, prvijeh godina njihova đakovanja, dolazilo je često do ruku, osobito s tuđincima, te ostadoše priče o junačkim podvizima Perišinim u tijem prilikama.
Marko G., tanak, uskih grudi, ćos, mila lica, bješe pošljednji izdanak jednog plemićkog korijena, jedna glasite kuće dalmatinske, koja odnjivi krajišnicima dugački niz vojvoda, u četiri vijeka ratovanja. Među đacima Marko je bio hvaljen kao dobar znalac klasika i naše novije književnosti, te, po svome izboru, radije hoćaše učiti stare jezike, ali ga otac nagna da uči ljekarstvo, - već razumije se zašto. Na jednoj đačkoj zabavi, njekoliko dana prije ovoga skupa, Marko je krasno govorio Preradovićevu pjesmu: "Domovini" i Jakšićevu: "Majci". Osobito ovom pošljednjom zanese tako slušaoce da su ga prekidali silnim tapšanjem i ne osta oka koje ne zasuzi, a na kraju, dvornica, regbi, srušiće se od vike i vardanja rukama i nogama. Od te večeri bolešljivi vlastelin omili jako Pavlu.
Najposlije da vam prikažem četvrtog u toj družinici. To je mladun smeđ, rasta gotovo kržljava, lice neznatna, odjeven raskošno, sin prebogata skorojevića, đak koji se jedva provukao kroza srednje škole. Sad je nasrtljiv i plašljiv, kako u kojoj prilici, a primljen je u društvo rado, jer troši nemilice. Glas mu bješe kao u djeteta ispod deset godina. Pošto je ugađalo njegovoj taštini da se druži s jednijem "kontom", stoga svud praćaše Marka, kao njegov sjen. Ime mu je Toni T., ali ga običnije zvahu Tonćuli.
Kad podsudnjak kucnu na sto, đački se pogledi stekoše na jednu plavu staklenicu, koja je stršila između zdjela kave.
- Šta je to? - zapita Pavle njemački.
- Pravi vaš zemljak, gospodine doktore. To vam jamčim svojom poštenom riječju! - odgovori sluga i stade pričati kako je baš toga dana njeki bečki vinar otvorio dalmatinski podrum, a kavanski gospodar odmah odabrao što je bilo najboljega za svoje svakidašnje polažajnike, osobito za Dalmatince.
- I baš biste učinili veliku ljubav mome gospodaru da okušate, jer vi najbolje možete suditi: je li pravo dalmatinsko? - završi Franc.
Sklenica brzo prođe kroz ruke. Na četvrtastoj hartiji, pod zlaćanim grbom triju kraljevina, pisaše: "Pravo dalmatinsko. Prvi bečki podrum", itd.
- E, obješenjak ovaj sluga. Nanjušio da sam pri novcu! - reče Toni i namignu sluzi: - De toči!
- Prava švapska mješavina! - opazi Periša, mršteći se, pošto srknu.
Pavle je žvakolio, kao što čine vinski trgovci kušajući, a pri tome je motrio Perišu.
- Varaš se, brate. Ovo je pravo spljetsko vino, - "žerbo" vino, kako ga tamo zovu, a ti si navikao na tanku hrvaštinu iz ravnica.
- Ta već znam da nećeš potvrditi ono što ja kažem, pa i bio uvjeren da je istina!
Nastade raspra. Kušali su piće na njekoliko načina, - mućkali ga u čašama, te mirisali; sipali ga na šećer da vide kakva je cvijeta; kropili njim dlane, pa pljeskali. Najposlije, sa tri četvrtine glasova, potvrdiše da je dobro i prirodno, pravo domaće. Tonćuli reče sluzi da zapamti tu riječ, te kad mu se naredi, neka samo tu vrstu donosi.
- Ja, majne heren, ajnferštandn, ajne flaše domaše! - reče Franc i otide po drugu.
Pavle, da pokaže kako mu je svejedno, pilo se ne pilo, zadubi se u novine, te ga Tonćuli morade gurnuti da se prene, i da se kuca s njima.
Ali kad se nače četvrta, tada "vince udari u lice" i otpetlja jezike, te se zavrže govor koje o čem, o strankama dalmatinskim, o djevojkama, o profesorima i njihovijem predavanjima, o bečkim zaglušnim nevaljalštinama, - o svačem po malo, samo ne o onom što bješe najpretežnije u novinama, naime: o suđenju njekim socijalistima. Toga su listovi bili prepuni; nastavak ispita krivaca zahvaćaše njekoliko stubaca, koje Pavle bješe lakomo pročitao. Dan prije, Pavle, braneći socijaliste, bješe se žestoko sporiječio s Perišom, te se zarekoše da neće više o tome govoriti. Sad ga je to kopkalo; govorio je o čem i drugi, ali je mislio o tome i vrebao neće li koja riječ pasti koja bi se zgodno mogla skopčati sa slavnijem pretresom, pri tome čikajući pogledom svog vječitog sporitelja. A i Periša kanda o tome mišljaše, jer bješe digao glavu, gledajući Pavla kao s planine, i često je kružio prstom između vrata i okovratnika, što kod njega bješe znak da je željan rata.
Gosti stadoše odlaziti, svijeće se gašahu jedna za drugom, dokle ostadoše samo dva plinska plamička nad njima i jedan nad tezgom. Na ulici je vjetar strašno duvao, kola već rijetko zvrjahu po kaldrmi. Razgovor malaksa.
Usred tišine, Pavle tresnu dlanom po mramornoj ploči.
- Biću iskren! - viknu on. - Sinoć sam krivo mislio. Danas sam skrozi i skrozi izmijenio mišljenje, jer sam pročitao nastavak i... uopšte shvatio stvar u cjelini.
- Kako to? - zapita Periša izvrativši dobro glavu, a oči da mu strknu, baš kao vojenom konju kad čuje trubnu poklič.
- Eto tako, brate, mislim drukčije nego juče. Da im ja sudim, svijeh bih ih povješao!
- Kako to? - pripita Periša.
- Kako! Kako! Ta znaš bar otprilike kako se vješa, ev' ovako, - i pokaza rukama kako se namiče konopac oko vrata, što izazva opći smjeh.
- Franc! - veknu Toni. Njegov djetinji glas, kad hoćaše da jače vikne, zavekao bi kao koza.
- Ja, domaše! - odazva se dremljiv poslužitelj, donoseći sklenicu, a praznu skloni na drugi sto, gdje ih već bješe prilična gomilica.
Periša razumjede da ga Pavle želi zbuniti tom promjenom. Njemu se tada htjede da pokaže protivniku kako je on spreman da se bori i na zemljištu koje nije izabrao, i s oružjem koje će na vrat na nos skupiti. Ta ga pomisao nadraži.
- Sreća je, moj Ćelo, što ti nijesi sudija i što nećeš biti, jer i inače o svemu sudiš na prečac.
- Prije svega, molim te, zovi me imenom, ili me ne zovi nikako! A ja sve što rečem, razmišljeno je. Tvoji razlozi, kojima si ih sinoć krivio, nijesu dobri. Optuženici jesu krivi, ali kad se gleda sa drugog većega vidika, na koji je vas teško popeti. - Pavle prevuče rukom ispred sve trojice.
Toni i Marko zgledaše se. Ta oni su sinoć uz Pavla pristajali. Periša im pruži obje ruke i nasmija se.
- Pa ded', čoče, pomozi, da se i mi ispentramo na taj tvoj strahoviti vis, samo pazi da se ti prvi ne skotrljaš niza nj!
- Ne prekidaj me! - viknu Pavle - i slušajte! - Pa se nalakti i poče im kazivati kako različiti učeni ljudi shvataju socijalno pitanje.
Kako je i Periša imao izlišno tuđih misli o tome, upade mu u riječ, te ga stade ispravljati.
Ali se i mladunčadi htjede da se malo proače svojim pamćenjem, te počeše izbijati jedan drugoga, jedan na gumno, drugi sa gumna, - ovo rekao Bebel, ovo Marks, ovo Bekl, Spenser, Maltus, - dokle ih Pavle ne nadvika sve, te dade maha bujici svoje rječitosti.
Udari na lukave sebičnjake, koji plemenite uzore i osjećaje stavljaju pod svoja stopala kako će se oni svijetu veći činiti, a, u isto vrijeme, lakše uzabrati rodove sa visokih stabala; na prostodušne, koji nehotično griješe, ali njihove griješke smetaju razvoju onoga što ne razumiju nego naziru; na mlitavce, bez tvrdoga uvjerenja, koji kao muhe padaju čas na šećer, čas na nješto što se bijeli... - Pavle onako stojke, razbarušene kose, zažarena lica, razmahujući rukama, pod blijedom svjetlošću plinskom, imadijaše nješto apostolskoga, te čak i Franc zinuo bješe, a Periša svakoga trena odmahivaše glavom i rukom, kao da ćaše da reče: "Ta to su sve stare stvari!..." - Pošto Pavle preduši, uživajući maličak silan učinak svoje propovijedi, nastavi povijesnu stranu društvenoga čvora, koji muči ljudstvo od toliko tisuća godina. Kaza im kako su mudraci sviju naroda pokušavali riješenje toga pitanja, koje je duša sviju kretanja, sviju mijena, čak i vjerskih. "Dašto, glad je osovina u kolu života. Njeki dodaju uz to: i ljubav, - ali je ljubav pošljedak sitosti!" - Sa općenitog razmatranja svrnu na naš narod i dokaza im da kroza nj provijava čisti demokratski duh, od davne davnine do danas; kako je i ustanova plemstva od iskona bila u nas drukčija nego u drugih naroda. Da potvrdi to, ispriča da su vlasteli bili glavni činitelji bogumilstva, koje je išlo na to da sruši hijerarhiju; nazva ga narodnom vjerom. Napomenu im naše zadruge, gdje je starješina mogao biti i najmlađi po godinama. Sjeti ih poljičanske državice i njezina "poštovanog štatuta". Završi: "Mi imamo svoj jak temelj, ali ne umijemo zidati na njemu. Što je, osobito u novije doba, složeno na njemu, to je po tuđinskome načinu i ne dolikuje mu. Dolje s kojekakvijem novotarijama!"
Tona i Marka prođe zanos, a Franc hrkaše na sav mah, s glavom na prekrštenijem mišicama.
- Oh! Oh! - prihvati Periša. - Dakle: dolje s novotarijama! A nauka? Napredak?...
To rekavši, ustade i izvrnu svoje snažne šake, te se stade obzirati, kao da nješto tražaše.
- Šta? Hoćeš da uhvatiš nauku i napredak? - podrugnu se Pavle.
- Dođavola! - promrmlja Periša, pak u dva kroka stiže do peći, koja se bješe ohladila" i baci joj u ždrijelo njekoliko lopata uglja.
- Dobro si se sjetio! - veli Toni.
- A još bolje što nijesi razbudio Franca, prida Marko. - Kome bi se sada mililo gaziti do kuće, po ovoj ciči?
- Pomisli, na kraj Jozefštata!
– Meni se više ne pije! - reče suho Pavle.
- Bogme, ni meni! - potvrdi Toni. - Meni se kupe usta. Kanda će pravo imati Periša, ovo je vino pravljeno!
- Hajdemo za drugi sto, jer evo oko nas gomile duhanskog puhora, - čisto me davi nikotin - opazi Marko.
Kad se premjestiše, nastavi on:
- Sad su blizu tri ure; do dana jošte tri. Proći će i to u ćaskanju. Hoćeš li ti, Pavle, jutros na predavanje?
- Na svaki način. Jutros je predavanje iz patologije, i to veoma važan dio, a ja sam najvedriji poslije ovakvih noći.
- Na zdravlje ti bilo! - podrugnu se Toni i ćaše odista nješto zajedljivo dodati, nego ga suzbi oštri pronicavi pogled Ćelonjin, koji mladiću jasno reče: "Jezik za zube, dijete!"
Međutijem ugljevlje u peći stade cvrkati i pištati, te se Periša vrati k njima.
- Dakle, tako? Sve novo dolje, a? A napredak,. nauka? Moj brajko, kud si ti zalutao sa tvojim prečistim narodnjaštvom? Zašto zatvaraš oči pred istinom? Danas iole pitomije čeljade u Dalmaciji hrani se i odijeva po jednome kalupu kao i prosvijetljena čeljad po drugim krajevima zemljinijem, ovdje u Beču, u Londonu, u Nju Jorku...
- Istina ti je! - viknu Marko. - I naše gospođice pod Velebitom, Dinarom, Biokovom, nose se kao Parižanke i ne mogu živjeti bez francuskih romana!
- Ne samo što se cio obrazovani svijet izjednačio u nošnji i hrani - nastavi Periša - a to nije sitnica, priznaćeš! nego su potrebe i navike umne i tjelesne, ukus, pogled na svijet, osjećajna strana, sve se izjednačilo! Put željeznik i munjevna žica, eto prepletoše zemaljski krug, te je u velike skučen prostor i vrijeme. A što li će tek biti! Ta mi smo tek u početku velikog ujedinjenja! Sjutra će se usavršiti vazdušni brodovi i telefon, pa kakav će samo to preobražaj donijeti? A gdje su drugi obreti, koje mi ni izdaleka ne zamišljamo! Dabogme, da će izumiti i jedan svjetski jezik. Naš je Tomaseo rekao da bi izum svjetskoga jezika stajao prema obretu tiskanijeh slova - kao 2000:1. A to će biti, jer svijet osjeća potrebu toga. Jasno je, dakle, da svijet ide ka jedinstvu, i da nikoja sila to već ne može spriječiti!
- Tako je, tako! - viknu Toni u zanosu. - Živio napredak, ljudstvo kao jedna porodica, sloboda!
Pavle će mirno:
- Da ti znaš mnogo više nego što si znao polazeći iz svoga sela, o tome neću sporiti. To isto mogu kazati za Tona, Marka i sebe. Ali kakva će korist biti od toga našoj zemlji? Nikakva. Razlika je sva što ćemo tražiti da živimo gospodski, na što nam, tobož, daje pravo nauka. A što kažeš za naše zemljake? Recimo, njih devedeset po sto i hrane se i odijevaju i misle i osjećaju, ama u dlaku kao u doba Jankovića Stojana, i mnogo prije, a ja ne kažem da je to zlo. Naši seljaci, goneći stoku na sajmove, odmaraju se pored ceste; povrh njihovijeh glava zuji žica - prolijeću misli širom svijeta. Seljaci to objašnjuju ovako: na vrhu svakoga stupca, pod onijem bijelijem kapkom, skriven je po jedan đavo i ti đavoli šapću jedan drugome. A što su vatrena kola i parna lađa? To je, brate, "špirit", jakako "špirit"! I misliš li ti da će to malo trajati? Reći ćeš mi da je današnji seoski naraštaj gotovo sav pismen. Pa lijepo, čitaće molitvenik, pjesmarice i raspre po našim novinama; znaće da je zemlja okrugla i da se sunce ne vrti oko nje; da u bolesti ne treba zvati vračaru nego ljekara... i još štošta. I to li mi je član ujedinjenog ljudstva! - A kaputaši? Čudna mi čuda i napretka što su se navikli na bolju hranu i veću njegu, kao da tako ne bijaše i u prošlo vrijeme. Velika većina njih sjutra će letjeti u tijem tvojim usavršenijem loptama po vazduhu, ali čim zagrmi i krijesne munja oko njih, oni će se krstiti i dozivati svetog Šimuna i svetu Barbaru, jer ti ugodnici božji štite nas smrtne od strijela, koje odapinje prokleta "Irudica". - Pa tako je i po ostalome svijetu! Ovi glupi švapski seljaci iz okoline bečke, kojima smo se toliko puta smijali i koji jako izostaju iza naših po bistroći i zdravoj pameti, koliko su oni umno napredniji od svojih starih, u minulijem vjekovima? A dopustićeš da nijesu oskudni školama. Pogledaj i na dalje. Cijela je Njemačka danas jedan vojeni stan, Francuzi su mahom žešći katolici, nego što bjehu prije velike revolucije, svuda po Jevropi, - da ne nabrajam posebice, - napredak je izvanjski, za oči velik, ali gomile nijesu koračile ni pedlja na tome putu koji ti zamišljaš. Šta je s oslobođenijem robljem amerikanskim? Stotine milijuna Azijata, Afrikanaca, Australijanaca zar su bolji? A nemaš pred očima ono mnoštvo divljačkih plemena nerazvijena mozga, za koje današnja nauka tvrdi da nijesu podobni za napredak?... Opće obrazovanje! Opći napredak! Potrzaš mi šuplje fraze, kao kebu iza pasa!
- More, ti potrzaš same šuplje rečenice, koje će lakše raspršiti zdravo mišljenje, nego što vjetar razduva pljevu, - planu Periša, a kako se bješe naljutio, ne mogaše već hitro govoriti, nego zastojkivaše nižući "zdrave misli".
Raspra je dugo trajala. Toni je uzvicima povlađivao Periši, a Marko je nemarno slušao. Franc se razbudi, te pošto ogrija leđa prema usijanoj teći, dohvati metlu, i stade mesti podinu, ne mareći što se prašina vitla oko njih.
Kad Periša najžešće juriša na plemstvo, Pavle ga prekide:
- Plemstvo ima smisla... ako ništa u njih je domaće predanje nepomućeno, oni vide sebe u prošlosti, tako reći oni osjećaju trajnost i jedinstvo svoga bića, postojani su u načelima, uzdaju se u sebe, zato i jesu kadri i dan danji da budu vođi velikim pokretima. Šta misliš, da bi Bismark bio što je da nije kućić od starine? Pa i Napoleon Veliki bio je od gospodske loze od starine... Cvijet učenjaka, književnika, umjetnika, osobito u romanskim narodima, bio je plemenite krvi. Evo nam živa primjera među nama, evo nam druga Marka! On je dobro uzgojen. Je li se on ikad kome od nas čim zamjerio? U svakoj prilici on vlada nad sobom. Ako se i otisne kadgod u ovake terevenke, on ipak ne gubi vrijeme. Sve ja to pratim. Vjeruj, Pero, da će on postati bolji ljekar nego ja, ti i ovaj.
- Ja... ja... ja... ne držim do toga! - poče Marko, zarumeniv se do vratnoga korijena. - Ja nijesam nikad pokazao da se... uopće ja cijenim čovjeka...
- A mi, što smo? - zapita Periša Pavla, jedva došav do riječi od srdžbe.
- Kako da ti kažem? Sjemenje koje raznosi vjetar, te gdje padne, tu nikne i naraste stablo prema zemljištu, obično izdržljivo, čvrsto, ali nije pitoma voćka. Ne znam ko živi u meni? Ne znam na koga ću se ugledati od mojih starijeh, da mu ličim u svemu, ili da se čuvam da ne nalikujem na njega! Ele, Cigani.
- To ti možeš za sebe kazati, ali od pet naraštaja znadu se grobovi mojih starijih! - viknu Periša.
- Ja bar nijesam Ciganin! - izmrmlja Tonćuli, zagledajući dva draga kamena u svome prstenju.
- Ha-ha-ha! - zasmija se grohotom Pavle. - Hi-hi-hi!... Ne smijem se tebi, mali, nego Periši. Kako se daš uloviti! I ti kažeš da ne držiš do "starinskih misli", a!? "Pet naraštaja!?" "Moji stari!" Što ne kažeš čisto: "Moju knjigu rodstva?" Uostalom, eto mudri Franc donosi hladne vode i vrele kave! Ži-vio-ooo!
Tonćuli zapjeva početak jedne po Dalmaciji veoma obične pjesmice:
"Naša je majka ustala,
I b'jele dvore pomela,
I hladne vode don'jela,
I vrelu kavu skuhala..."
- Moja neće već ustajati! - reče tužno Marko, čisto nehotice, za sebe. Pavle ga milo pogleda.
- Davno li je izgubi?
- Još se nije navršila godina! - odgovori lagano plemić, a lice mu se preobrazi, - iz dubine izbi mrtvačka bljedoća i prože mu kožu.
Pavle se udari dlanom po čelu.
- Sad ja tek razumijem! sada tek! Kako se prije ne sjetih!
- Šta to? - zapita Periša.
- Dabogme, stara stvar: nema umjetnosti bez istinskog osjećanja! Onako govoriti "Majci", onako može čovjek mlad, obrazovan, tankoga osjećaja, ali, povrh svega, mora mu biti tuga u srcu. Oh!...
- Ama ja jošte ne razumijem o čem je govor? - opet će Periša.
- Ne možeš, brate, ni razumjeti... ti... tebi su živi roditelji, je li?
- Jesu.
- I čak praroditelji, čini mi se? - doda podrugljivo.
- Ta pričao sam ti da mi je djed još u snazi kao mladić. Ima mu devedeset i četiri godine, a rumen je u licu, zubi mu svi zdravi i prav je kao šipka. On se ruga s ljekarima i s ljekarijama. Mi smo, bolan, strašno dugovječni.
- To jest: oni su, oni tvoji dugovječni, a za sebe ne možeš to reći, - uplete se Toni;. - Ti se, brajko, snažiš već je šest godina po ovijem zdravijem prostorijama, a tvoj djed nije, po svoj prilici, kave ni omirisao, a? Kukuruzna kruha, pure, zelja, a? - I on se stade smijati, kao obično svojim dosjetkama, pa onda poče zviždati.
- A i tvoji su živi, je li, Tonćuli? - zapita ga Pavle.
Tonćuli kimnu glavam i zvijuknu: fi-ju, fuuu! Tako često čine fakini po Primorju kad hoće nješto da potvrde. Zatijem on poče:
- I papa i mama, živi su... Ah, zbilja, nijesam vam nikad pričao! Ta to je čitav roman... vjerujte... pravi pravcati roman! Pape je od veoma starinske ugledne porodice - (ne smjede reći "plemićke") - iz Verone. Njegov otac, djed moj, bijaše žestoki austrofil, te stavi moga papu u kadetsku školu. Nego, eto vraga, moj pape zarana se napojio slobodnijem mislima, te stade na svaki način prkositi svojim starješinama i učiteljima, a zato ga ture u vojsku kao prosta vojnika, - vjerujte kao prosta vojnika. Ele, šta će? Morao je služiti i tumarati tamo amo kud su premještali njegovu regimentu. Kad isluži svoje godine, opet napast, zaljubi se u djevojku prostoga roda. Djed i svi ostali članovi porodice ni da čuju za to. Jest, ko da skrši gvozdenu volju upornog pape? On ti se vjenča s mamom, pa bjež' u Dalmaciju. Pomislite vi samo to, u tuđi svijet bez novčića u špagu? Srećom bijaše priličan slikar...
- Kako to? Vojnik! Slikar! - prekide ga Pavle koji je dotle uzbuđen sukao brke.
- To jest - umio je slikati, bio je "diletante"...
Pavle poče kikotati kroz nos, gledajući oštro Tonćula u oči.
- No, - prekide ga sad Periša, koji jedno što ne maraše za romane uopće, a drugo vidje e će Pavle prasnuti, - no, vidim da je građa zaista romantična. Nego, znaš što? Ti ćeš to lijepo opisati, - ja sam uvjeren da ćeš s vremenom to opisati, pa što da nam kvariš kasnije uživanje?
- No-no-no! - reče Tonćuli, malo prezirno, - ja vidim da vam nije do moga pričanja, ali ni meni već do sjedenja. Konte, ti ostaješ?
- Pa kuda ću sad? Sjedi, bolan, bar dokle sunce ne grane!
- Koješta. Adieu!
- Addio carissimo! - viknu Pavle. - Nije s gorega, što ideš, jer bi čuo što treba da čuješ! Mislim da nam je ovo pošljednji sastanak!
- Zbilja šta tebe tako naljuti! - pita Periša.
- Kako šta!? Ne znaš, dakle, da ovaj nikogović laže kao malo ko?... Tebi je, valjda, Marko, poznata prošlost njegovijeh?
Marko potvrdi glavom, razvukavši malko usne.
- E, brate, - nastavi Pavle, - svi li su ovi prekomorci jednaki! Sve je to pribjeglo k nama zbog njeke viteške nevolje; sve uskočilo među naše krše zbog nesrećne ljubavi, slobodnijeh misli, urota, strašnijeh domaćih tajna i... bog te pitao šta još, a kad tamo sklonila se čeljad od gladi! Otac Tonćulov - odavno ja to znam - bio je prost vojnik, pa kad isluži, uze njeku sluškinju i životario je svojim zanatom. A po zanatu bješe prosti mazalo, od onijeh što jedva izmuče po pedeset novčića na dan, - razumiješ, što kreče zidove i kistom prave cvjetove kroza izrezuckanu hartiju po stijenama. Kad ono pred talijanski rat ćesarovci stadoše, na vrat na nos, dizati tvrđave po Primorju, obogati se preko noć i talijanska golja, kao mnogi promućurni tuđinci. Eto oda šta mu sin kuje njeki roman!
- To mu je, zaista, mana! - doda Marko, - ali ja ću nastojati da ga odučim od toga, jer nije zla srca.
- Varaš se, Marko! On u duši mrzi i tebe i nas svijeh i našu zemlju i jezik i težnje naše!... Ne znaš li da mu je otac kamatnik i italianisimo?... Okani se ti njega! - završi Pavle u srdnji, pak podnimi glavu na jednu ruku.
Periša je kunjao. Dugo su tako ćutke sjedili, dokle Pavle započe blagim glasom:
- Markiša dragi, osladi mi noćašnju gorčinu, molim te.
- Kako to?
- Ded' onu... krasnu pjesmu, ako ti nije baš preteško.
Marko se namršti. Ščinjao se za njekoliko, htjede da odbije, pa najposlije ustade i poče uzdrhtalijem glasom:
"... Ponoć je. U crnom plaštu nema boginja..."
Pavle zaronio licem u pregršti i tako osta dokle ne umriješe pošljednje očajne riječi u mladićevijem ustima:
"... Otkad te majko nisam video,
Nikakva dobra nisam video...
Il' možda misliš: "Ta dobro mu je,
Kad ono tiho tkanje ne čuje,
Što pauk veze žicom tananom
Nad onim našim crnim tavanom!...
Među ljudma si, među bližnjima!"
Al' zlo je, majko, biti međ' njima!
Pod ruku s zlobom pakost putuje,
S njima se zavist bratski rukuje,
A laž se uvek onde nahodi,
Gde ih po svetu podlost provodi; -
Laska ih dvori, izdajstvo služi,
A nevera se sa njima druži!...
O, majko, majko, svet je pakostan
Život je, majko, vrlo žalostan!"
- Divna pjesma. Mene svega trnci podilaze! - reče Periša.
- Te riječi Jakšićeve potresaju najnježnije žice u meni, bude mi rojeve uspomena iz djetinjstva! - viknu Pavle zažarenijeh obraza... - Ne mogu odoljeti da vam ne ispričam... onako na dohvat, na preskok ... štogod od tijeh uspomena... Ne boj se, Periša, nije roman a la Tonćuli, nego prosti događaji domaći, može biti malo neobični, o kojima ti nijesam govorio. Marko će me pak potpuno razumjeti!
II
- Otac mi je bio stočni trgovac, na glasu, od Primorja do bosanske granice, jer u trideset godina imade posla gotovo sa ovakim viđenijim čovjekom na tom prostoru, a nikad se nikome ne zamjeri krupno. Premda inokosan, oženi se tek u trideset petoj. Uzrok je tome bio pokojni djed Pavle najprije, pa onda otac. Djed kao momče dođe odnjekud sa granice u Primorje, u doba francuskoga zavojevanja, te se najmi u našoj varošici. Kad zaštedi nješto novca, dade se na trgovinu sa stokom, a kako mu radnja pođe za rukom - u svakom brđaninu leži dobar trgovac - okući se. Imao je dva sina, koji, čim stadoše na noge, pomagahu Pavlu u radnji i praćahu ga u dalekom putovanju. Stariji umrije naprečac, - odista od zapaljenja pluća, - u dvadesetoj godini. Red je bio da djed oženi oca mi što prije, ali stari bijaše cjepidlaka u svemu i veliki probirač. "Teško je - govoraše - dan danji naći ženu kutnjicu i muškoga srca, kakva se hoće mome razmaženom Iliji!" Tako je starac odmicao i odmicao, te ga i smrt ponese.
Ostade Ilija s velikim tajnijem teretom. Za živa oca imao je redom njekoliko milosnica, pa najposlije s jednom i djecu. To je sve mjesto znalo. Ilija mišljaše pozakoniti djecu i vjenčati se s nesretnicom čim stari oči oklopi, ali usud htjede da jadnica naglo premine prije djeda Pavla. Ilija se morao oženiti, ali ga njekoliko poboljih udavača odbi. Najposlije nađe se jedna djevojka iz susjedstva, od veoma siromašne težačke kuće, koja, natjerana od svojih, nazva mu se ženom.
To je bila moja mati.
Sad vi već zamišljate da će nastati tragedija, - jer brak bez ljubavi, nesrazmjera u godinama, prošlost očina, itd. itd.
Koješta!
Sjećam se jednog neznatnog događaja iz mota ranog djetinjstva, koji će vam na to odgovoriti.
Meni je moglo biti oko šest godina, Jakici četiri, a Mišo počeo tek bješe gmizati, - uz-gred vam kažem, s Mišom se završio porod. Sva-koga jutra sluškinja nas vođaše u "školicu", - onda bijaše zli običaj da djeca, čim na noge stanu, danjivaju kod "meštrice", njeke babuskere, koja ih učaše moliti se bogu; nas je bilo oko dvadeset u jednoj sobici. Ele, jednom u polasku sretosmo se s njekim popom, koji zapita, od šale, nabusito:
- Čiji ste vi, a?
Ja mu priđem ka ruci, a Jakica uplašen odgovori:
- Mi smo dobog Ilije!
Sluškinja, gušeći se od smijeha, objasni:
- Ilije P., gospodine. Mali je više puta čuo gdje mu mati tako reče: "Moj dobri Ilija", pa misli dijete da tako treba... hi-hi-hi!
- Lijepo je to čuti! - reče pop, pa pošto svakojeg pomilova, ode.
- Lijepo, borme! - doda njeka starica, koja se bješe ustavila, - a i pravo je, jer se malo koja ženska glava može pohvaliti da ima domaćina kao majka te djece! O, poznajem ja dobro njega i nju. Po duši, i ona je vrijedna ženica, ali svaku čestitu ne dopada čestit drug, - ne, borme, lako!
Kuća naša bijaše kao što su mahom starinske kuće po primorskim varošicama. (Djed je bješe kupio od dužnika njekog propalice.) Od krupna kamena, dvadeset lakata šupljine u dužinu, sa četiri prozora, uska prema dužini, donji kat pregrađen, gornji sav jedna suvota. Na sredini te prostorije orahov sto i oko njega tronožne stolice i klupe. Naokolo, uza stijene, krevet do kreveta, kovčezi, a vrhu svakojeg ponješto: ikona, oružnica, lolica sa kositernijem posuđem, suknje, gunjevi itd. U zastavi, prema vratima, stativa, iza koje uvijek sjedijaše mati, među trubama sukna. Strop nije bio zaklaćen, nego na gredama pribijene daske. Ni na jednom od četiri prozora ne bijaše sviju stakala, te kad uždije ljuti naš sjeverac, zatvaraju se kapci usred dana. Dodajte k tome da neprestano čeljad ulazi i izlazi; kokoši ulijeću, te se s vardanjom i kletvom izgone; u prostranom oboru riču goveda i bleji sitna stoka; sluge graju i bez potrebe; kuharica se s njima zavađa, cmareći se pri ognjištu, koje se nalažaše u jednom pregratku marvene stojnice, - zamislite, rekoh, sve to, pak ćete pojmiti gdje sam odrastao!
Kao da sad gledam krupnog moga oca kako se penje uza stepenice, pak pred vratima pogne se i malko koso ulazi, da ne zapne o pragove svojim širokim ramenima. Glava mu bješe prema dubini, - visoko čelo, krupne plave oči, obrazi obli, dug smeđ brk, pod malo kukastijem nosem. Da je bio dužega vrata, a manjeg trbuha, moglo bi se, zaista, reći: lijep čovjek! Ali kako se po Primorju - pa i gotovo svuda po našem narodu - najviše cijeni krupnoća, stota osta taj pridjev uz njegovo ime.
Mati mi, omalena, ali kremenita primorka, jedva mu dopiraše do ramena. I ona imadijaše lijepo prostrano čelo, crne kao ugljen oči i bujnu kosu. Osobito je odlikovahu mala usta i gospodske ruke, iako žuljave od silna rada.
Ako otac zateče u kući mnogo "kuma" - svaku je ženu zvao kumom - on tada pravo k polici, te se napije rakije, pak zasuče brčine, a pri tome mu sinu zdravi zubi. Mati, neka je u najvećem poslu i govoru, opet mu prati ovaki pokret, a on samo odmahne rukom, kao da kaže: "Na čast ti, brate, ženski razgovori!"
Ako udesi nju samu, tada mu ona pođe ususret i stane ga ispitivati.
- Izgubio, dašto! To ti, brate, vidim na licu! Teško meni, kad ćeš prestati "rizikati"? Rekoh li ti ja: ne kupuj sad krupnu stoku, nije joj prođe...
- Izgubio, pa hvala bogu! - reći će on sučući brke i žmirkajući, a to je pouzdan znak da nije štetovao. Ali ako obrće srebrnijem pucem na kružatu, ili se češka i bobonji kroza zube: "E trista mu petalja, što ću?" - tada su zli biljezi, a tada ga ona tješi:
- Pa hvala bogu, čoče, imaćeš kad naknaditi! Da vazda dobivaš, ne bi se zvao trgovac, nego dobivalac! Što da se kidaš za to? Ne bih ja dala mrvu zdravlja za veliku dobit!
Otac je bio svoje ćudi u mnogom čemu. Spavao je na pr. na najkraćem krevetu, previjenijeh nogu i nikad mu se ne znadijaše pravo doba spavanju. Mrzilo ga je preoblačiti rublje i haljine, na što ga je uvijek mati morala nagoniti. Ne bješe mu milo u crkvu hoditi, premda je istinski bio pobožan. Za stolom vazda je sjedio u začelju, pa bilo ne znam kakvijeh gostiju, čak i starijih kumova, i pio je iz vrča, ali pred svakim drugim morala je biti čaša. Kad bi sami bili, sjedila bi mati s lijeve mu strane, a ja, kao prvijenac, s desne, do nje Mišo, do mene Jakica. Tada bi se njih dvoje ljudski narazgovaralo. Ponjekad bi mati namrgođena počela nješto šaptati, a on bi je slušao oborenijeh očiju i uzdisao. Jednom, bilo je kasno po večeri, to njezino šaputanje toliko mu dojadi da mu se skotrljaše dvije krupne suze niz obraze, a mati, kad to vidje, briznu također u plač i stade mu ljubiti ruke...
Koliko sam puta zorom skočio sa postelje i stanio se do matere na prozoru da vidim kako će otac uzjahati. Stojan sluga, njeki žustri i prikladni Kotaranin, dovede dorata ka binjektašu, na kom otac čeka i s koga kroči u sedlo. Zatijem se Stojan zavrgne dugom puškom, potrči da otvori oborska vrata, pa krene ulicom pjevajući: "Na putu nam dobra sreća bila!" Otac smigne ramenima da namjesti optočeni gunj - obukao bi ga samo u jakoj studeni - obode konja i viče: - "Zbogom, dušo!" - Najposlije izlazi iz stojnice Jakov gončin, uprćen. Na leđima nosi u torbi brašnenicu, a pod torbom gospodarev ogrtač. I on se zdravi s nama: - "Zbogom, gospodarice! Zbogom, Paviću!" A mi gledamo za njima, dugo gledamo, čak do gornjega brijega, gdje se cesta savija i gdje nam se čine ljudi kao mravi. Pak svrnemo oči na naš prostrani zaton, po kome mile jedrenjače i brodići na vesla. Ostrvljani rane na tržište. Ako duva jaka bjelojužina, vjetar pogibija u našem kraju, mata se stane moliti: "Pomozi im, sveti Nikola putniče!" K tome će dodati: - "Blažena Gospo, u pomoći budi mome čovjeku!" Zatijem sjedne za stativu, te brdila stane treska, pojače nego kad je domaćin u kući, tako da se Mišo razbudi i zaplače...
Otac bi ostao "tamo po svijetu" - kako mi zvasmo - najmanje petnaest dana, ljeti i dva puta toliko. Ne treba da kažem kako bismo ga željkovali. Poslije večere s majkom sjedimo na tratini, iza kuće, a ona nam priča. Zvijezde trepere po našem čivitastom južnom nebu, vjetrić piri od mora i lelija grančicama po masliniku. Ja maštam o mračnim šumama, o ravnicama, gdje vidiku nema kraja, o bradatijem divovima povezanijeh glava, - tako sam zamišljao Bosnu i Turke. Pa čisto s ponosom vidim krupna Primorca na dobru konju, i dva vjerna pratioca, kako slobodno prolaze kroz gore i ravni i hale...
Svagda bi otac udesio da stigne kući na večeru. Mati čim primi poruku, ne skrasuje se toga dana za stativom, nego zavrne rukave, pa gotovi, buni i kara kuharicu. Kad se suton uhvati, mi s materom u kuću, osluškujemo s prozora, a čim čujemo o-kanje i Stojanov haber: - "Hajde, dore, daleko-o-o je mo-o-o-o-r-e-e-e!" mi da skrhamo vratove niza kamene stepenice i preko obora. Kad zaboravimo Miša, njega stane vriska, te se ja moram povratiti da ga snesem. Otac odjaše, pa mu redom letimo u naručje. On je veseo i znajući čim će materi ugoditi, pošto upita za zdravlje, odmah viče: - "Oh, brate, ala sam gladan! - Ala sam željan domaćega jela!" Za večerom zadirkuje nas djecu i kazuje smiješne stvari. Tek pred zoru dojavi Jakov kupljeni krd...
Tako smo živjeli i tako je u nas bivalo, - osim: neznatne koje izmjene, - dokle meni nasta osma godina. Tada počeh polaziti prvi razred osnovne škole, a Jakica i Mišo iđahu jednako k "meštrici". Te godine ljeti bješe taka žestoka vrućina kakve starci nijesu zapamtili. Čak noću do kasno, kamene klupe pred našom kućom bijahu kao usijane, a vjetra ni od kuda ćuha. Govorilo se da je pomor udario njegdje preko mora, a bojati se bilo da će i k nama. Otac se bijaše jako uzlijenio, te je gotovo malo i ustajao sa svoga malog kreveta; u podne je malo jeo, ali bi uveče naknadio i mnogo pio, pored sviju majčinijeh opomena.
Licem na Petrov dan uveče, pošto je slatko jeo, usred razgovora zakovrnu očima i pade sa stolice. Mati se skameni za čas, pa ciknu. Dotrčaše slute i njih stade graja, te dopadoše susjedi, - domalo svjetina zaguši kuću. Njeko otrča po ljekara, njeko po svećenika. Nas djecu odvedoše ka tetki Mariji, rođenoj sestri materinoj, koja bješe podaleko kućom. Kad tetka razabra što se desilo, brzo otidje k našoj kući, a nas preruči domaćinu svome, Grgu. Oni nemahu djece, a tetak, po zanatu opančar, sušta dobrota, uze mene da razgovara i tješi, a Jakicu i Miša nije trebalo, jer djeca bijahu dremovna. U njeko doba nagna čovjek i mene da se svučem i legnem. Ja se pritajah, te ne znam koliko sam vremena sluktio i trzao se, dokle i mene san ne savlada. Nijesam zaboravio ni što sam snijevao te strašne noći. Usnim da je otac plačući uzjahao na dorata, kome se ispod sedla raširiše krila, te odleti, ali se do malo vrati, i otac uze Miša preda se, te se uzdigoše u nebeske visine...
Razbudi me nječiji plač i tužnjava u drugoj sobi. Razabrah tetkin glas i ove riječi:
- Jao, Ile, diko bratska!... Dječica ti i ne slute!...
Sjedoh na krevetu. Disanje mi se prekinulo u kotlacu, probi me hladan znoj, i sav se ukočih.
Tetak pita tetku:
- Je li se, jadnik, povratio bio k sebi?
- Jest, jadna ti sam, i pričestio se i preporučio Marti djecu i onu... (šapnu nješto).
Ja skočio s postelje i stadoh se busati pestima naričući:
- Kuku tata!... Kuku tata!... Hoću kući!.. Pustite me!...
Grgo me pritište na svoje grudi, ljubeći me po vratu. On i tetka jedva me savladaše da ne pobjegnem go kroz ulice. Utoliko se i braća razbudiše, te smo skupa plakali, dugo i dugo, dokle ne zanijemismo...
Tek pred podne dođe opet tetka Marija, pak nas preruši u crno ruho i povede kući. Putem sam čuo od njekoliko prolaznika:
- Ovo su djeca Ilije P... Jadni, dobri gazda Ilija, umr'o je od kaplje, bog da ga prosti!
U kući se jedva proturasmo kroza svijet. Mati vrisnu, kad nas vidje, pa nas odiže, jednog za drugim da poljubimo oca, koji ležaše na velikom stolu, u novijem haljinama, u licu vedar, gotovo rumen. Živo se sjećam da sam se, usred žalosti, jako začudio materinoj snazi, jer mene odiže lako, kao perušinu! Malo smo tu ostali. Tetka nas opet povede k sebi.
Pogreb je bio istoga dana pred veče.
Sjutradan dođe sluškinja po nas. Mater zatekosmo gdje leži obučena na očinu krevetiću, a oči uprla u lik majke božje. Ja briznuh u plač. Ona mi oštro zapovijedi da umuknem, pak privuče k sebi Miša i zagrli ga.
Dođoše Stojan i Jakov pogruženi. Mati ustade i poljubi se s njima, a oni izljubiše nas, pa ih isprati do stepenica.
Pođem lagano za njima, da doznam šta znači sve to.
- Zbogom, moja dobra gospodarice! - veli Stojan brišući suze. - Neka ti bog namiri svakim dobrom sve što si mi valjala! Ako bi ti. ikad ustrebao, evo me...
- Zbogom, - dodaje Jakov, koji ne mogaše dalje govoriti.
- Haj'te zbogom, braćo! Da vam je prosto i blagosloveno sve i oprostite! - veli maja, pokrivši lice rukama u povratku.
Ja se ukradoh i siđem u obor. U praznom naslonu dva čovjeka izgrtahu đubar, a jedan zidar mjeri konopcem širinu.
Otrčim k ognjištu.
Naša kuharica - stara cura ova u crnini, šije nješto, lica joj požutjela kao vosak, oči joj crvene i izbuljene. Čim joj se primakoh, zgrabi me željno i stade cjelivati. Od nje doznadoh sve - i kako su ljekari ocu krv puštali, te se razabrao, pričestio i govorio malo s materom... tu, očito, prećuta nješto, i kakav je bio sprovod; kako je dorat toga jutra prodan i sluge otpuštene; kako će se od naslona načiniti mali stanovi, te davati pod najam, itd.
Taj dan, mati nam provede na krevetu, razgovarajući se mirno i bez plača sa ženskima, koje ju pohodiše.
Po večeri legoh ja s njom, na njenoj postelji.
Ne motu znati koje doba noći bijaše kad me razbudi govor.
Gledam oko sebe... nema nikoga, a mati, otvorenijeh očiju, govori kao na javi:
- Hoću, brate, ne misli, čim bude dan!... Ta to je za mene sveto, kad si ti naredio!... Bog vidi sve i zna, pa kako bih se ja ogriješila Njemu i tebi!...
- Mamo moja!... Mamo! - stanem vikati užasnut. - Što je tebi, mamo!...
Ona zatrepta očima i trgnu se, dišući naglo.
- Ništa, dušo!... spavaj, čedo moje! Može biti da sam što iza sna govorila! - I zagrli me, te na njezinijem njedrima mene opet savlada drijem.
Čim se mi djeca obukosmo i umismo, mati nas navrsta pred Bogorodicom, a sluškinja donese na crijepu žerave i posu je tamjanom, te nas okadi. Zatijem poče mati:
- U ime oca, i sina, i duha svetoga.
Ja izgovorim "Oče naš" i pozdrav Bogorodici. Drugih molitava ne znadijasmo, nego ona smisli njeku za očinu dušu. Spominjem se ovijeh riječi: - "Bože mu daj pokoj vječni i raj svijetli, da bi mu se duša radovala u tvome carstvu, a mi da bi živjeli po tvojoj volji!"
Poslije toga još je nješto šaputala, pa onda reče sluškinji:
- Neka uđu!
Mi se jedanak obrnusmo.
Za sluškinjom uđoše dva dječaka, ocrnjena, u težačkoj nošnji. Jednome je moglo biti šesnaest godina, drugome četrnaest. Stariji je veoma nalikovao na Jakicu, a mlađi kao da mu ne bješe brat, nikakve sličnosti.
Djetići se primakoše oborene glave i poljubiše mater u ruku.
Ja vidjeh kako ona ponese ruku na srce i ublijedi više nego što bijaše blijeda. Pak se pokloni prema prilici rekavši:
- Primi, bože, zavjet!
Ja toga trena osjetih da postadoh njeko drugi, da nijesam više dijete... sve mi je bilo jasno: i oni potajni razgovori materini sa živijem ocem i onaj noćašnji njezin razgovor, i ono što je tetka šaptala i ono što je sluškinja prećutala... sve!...
Mati ih poljubi u čelo, a nama reče:
- Ovo su vam braća!... Oni će ostati s nama!... - pak izađe.
- Eto, ja sam ovršio svoju priču! - reče Pavle ustajući.
Marku se zavrtješe suze, a Periša već odavno hrkaše.
Franc otvaraše prozore.
Pred vratima začu se tutnjava nogu. Tri radnika uđoše, tresući haljinama.
- Gle! koliki je snijeg nakrhao! - veli Pavle, pokazujući rukom na prozore.
- Pa šta bi s njima poslije, s tom tvojom... braćom? - pita Marko.
- Odrastoše s nama, dokle se ne dohvatiše snage i zanata. Stariji je uz Grga postao opančar, i danas je svoj gospodar, oženjen i lijepo živi. Mlađi je kovač, nego sad je u vojsci... Hajdemo!
- A braća ti rođena? - nastavi Marko. Pavle se namrači, te pošto ispiri mlaz dima:
- Mišo preminu od gušobolje, šest mjeseca nakon oca... Znaš onaj san! Ali ko danas vjeruje u to?... Jakica je, hvala bogu, zdrav i preuzeo je očin zanat... E, sad hajdemo.
- A majka? - bijaše Marku navrh jezika da upita, nego se na vrijeme trgnu. Ta razumio je!
Razbudiše Perišu, te izađoše jedan za drugim, uskom prtinom po snijegu. Tako su išli do šire ulice, pa onda krenuše uporedo, kroza golemi, hladni Beč.