Tri jegulje
Bijaše jedan ribar, koji jednom za tri dana zasobice ništa drugo ne mogaše uhvatiti u mrežu nego samo po jednu jegulju. Uhvativši treći dan treću jegulju, najedi se i reče: "Vrag uzeo i ovako ribanje, kad se ništa drugo ne uhvati nego po jedna jegulja." U to jedna od one tri jegulje progovori i reče mu: "Nemoj tako, jadan čoveče, proklinjati; ti ne znaš šta si uhvatio; ti si uhvatio za se veliku sreću, nego zakolji jednu od nas tri i prekini na četvero, pa jedan komad daj ženi da izije, drugi kučki, treći kobili, a četvrti usadi više kuće: onda će ti roditi žena dva blizanca sina, kučka okotiti dva psa, kobila oždrijebiti dva ata, a više kuće izniknuće ti dvije sablje zlatne." Posluša ribar jegulju i učini sve kako mu je ona rekla, i sve mu se ovo dogodi prve godine: rodi mu žena dva blizanca, kučka dva hrta, kobila dva ata, a više kuće mu izniknu dvije sablje. Kad mu sinovi prispiju u neka doba godina, jedan od njih dva reče ocu: "Tata! Vidim da si ti čovek siromah i da nas ne možeš hraniti, nego ja ću uzeti jednoga konja, jednoga psa i jednu sablju pa odoh po svijetu: mlad sam, zelen sam, pa de mi glava tu mi hrana." Rekavši ovo ocu obrne se k bratu govoreći: "Brate s Bogom! Ja pođoh glavom po svijetu, cuvaj kuću i radi o koristi, oca poštuj; i evo ti ova bočica punana vode, drži je pri sebi, a kad vidiš da ti se voda u njoj zamuti , znadi ondar da sam ti poginuo." Ovo izreče te otlen svoj put. Hodajući po svijetu dođe u nekakav veliki grad i šetajući kroza nj upazi ga careva šćer, i u nj se smrtno zaljubi i reče ocu caru da ga zove u kuću, te je on posluša. Kada ovi mladić uljeze u carski dvor, i devojka kade ga dobro sagleda i upazi sablju, psa i konja da je sve mimo i šta na svjetu lijepo, još se većma zaljubi i ocu reče: "Tata! Ja hoću vjenčati ovoga mladića." Na ovo car pristane, a ni mladiću ne bi žao, te je stvar pogođena: vjenčaju se po zakonu. Jedno veče stojeći on sa ženom svojom na prozoru, ugleda ne daleko od kuće nekaku veliku goru de sva u velikome plamenu plamti, pa upita ženu šta je ono, a ona mu odgovori: "Ne pitaj me, gospodaru! Ono je čudovita gora, što preko dan sijeva a po noći gori, i kogod k njoj pođe da vidi što je, ostane u oni trem mutav i na ono mjesto urečen." On nje ne slušajući uzjaše na svoga konja, pripaše svoju sablju i povede svoga psa, te put ove gore. Kad dođe u goru, upazi jednu babu de sjedi na jednom kamenu stancu, i drži u jednoj ruci štap, a u drugoj nekakvu travu. Tek što babu vidi, upita je što je ova gora ovaka, a ona mu reče da pristupi naprijed pak će znati. On pristupi i baba ga uvede u nekaku avliju ograđenu kostima junačkijem, a po avliji toliki ljudi mutavi i urečeni stoje. Tek pošto u ovu avliju uđe, ostade i on i konj mu i pas mutav i okameni se na onome mjestu de se našao. U ta isti trem zamuti se bratu mu bočica vode, te on javi ocu i majci da je njegov brat a njihov sin mrtav, i da ga ide tražiti; te on od mjesta do mjesta, od grada do grada, dok nanese ga sreća u onaj isti grad i pred carev dvor. Kada ga car ugleda, uhvati muštuluk šćeri govoreći joj: "Evo ti muža!" Ona istrči, i videci devera koji bijaše isto kao brat, kao da si jabuku razrezao po polovini, a videći istoga konja, istoga psa, istu sablju, pritrče oboje i car i šćer k njemu i počnu ga ljubiti i u kuću voditi misleći car da mu je zet a šćer mu da joj je muž. Ovi đetić začudi se ovoj njihovoj ljubavi, dosjeti se da su ga uzeli na mjesto brata, te se i on stane pokazivati kao da je njezin muž i carev zet. Kad je bilo k večeru, podu lijegati, i žena ga kao muža zovne s njome da leže, no on tek što leže, izvadi sablju i stavi je izmedu sebe i nje. Ona mu se začudi šta mu je, a on joj rece da mu se razbio san, pak se digne, stane na prozor, pa onu cudesnu goru kad vidi, upita je: "Ma ženo moja! Kaži mi što ona gora gori." Ona mu odgovori: "Za Boga, da li ti nijesam još onu večer kazala kakva je gora." "Kako kakva je?" upita je on opet, a ona mu odgovori: "Da kogod onamo poće, ostane mutav i urečen, pak sam se bila prepala da nijesi počeg onamo pošao." Čuvši on to, dosjeti se jadu, te jedva dočeka doklen mu dan dođe. Kad svanu, on uzjaše na svoga konja, pripaše sablju i povede psa pa se uputi k onoj gori, te kad opazi onu babu, izvadi sablju i nasrne s konjem, a nadrška psa, ne govoreći ni riječi. Baba se prepadne i poviče da je ne posiječe. "Brata mi na dvor!" poviče on. Onda mu baba dovede brata i povrati mu govor i dušu. Kad se braća videše i za zdravlje raspitaše, krenu put doma. U putu rece brat koji bijaše urečen: "Ah brate za Boga, daj da se povratimo i da izbavimo one ljude koji su zatravljeni kao što sam i ja bio." Te tako i urade: povrate se i uhvate babu, te joj otmu onu travu i počnu mazati one ljude dok svi govoriti i micati se počeše. Kad tako svi koji su onde zatravljeni bili ožive, ubiju onu babu, te ova dva brata k carevoj kući a ostali svaki svojoj; i laž čuo, laž kazao, i Bog mi te veselio!
Izvor
[uredi]- Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 116–119.
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.
|