Tica djevojka
Imao nekakav kralj jedinka sina. Kad mu već za ženidbu prispije, otpravi ga po svijetu da traži za sebe đevojku. Kraljev sin pođe, i cijeli svijet obišavši ne može naći za sebe đevojke. Pošto viđe da ne može naći nakom toliko silnoga troška i vremena naumi da sam sebe ubije, i misleći kako krene uz jedno brdo da se s njega baci strmoglav da mu se ni strva ne bi znalo. Kad iziđe na brdo, popne se na jedan veliki stanac kamen, i tek da se baci nizanj, začuje jedan glas đe mu govori: "Ne, ne, čovječe! za trista šezdeset i pet koji su u godini!" On se ustegne i ne videći nikoga upita: "Koji si ti što sa mnom zboriš? da se vidimo, pak kad čuješ jade moje. ne ćeš mi smetati da sebe ne samodavim." Na to mu se ukaže nekakav čovjek vas sijed kao ovca, i reče mu: "Ja znam što je tebe, nego me čuj: vidiš li ono onamo (pokazujući prstom) veliko brdo?" On mu odgovori: "Vidim." "A vidiš li ono silno mramorje povrh njega?" "Vidim." "E dobro" reče starac; "navrh onoga brda ima jedna baba zlatnijeh kosa đe dan i noć na jednom mjestu sjedi i u skutu drži jednu ticu; ko je ovu ticu kadar dobaviti, on će najsretniji čovjek na ovom svijetu biti; nego pazi dobro; ti treba ovu babu, ako ti basta, prvo nego te vidi za kose da uhvatiš, a ako ona tebe prvo vidi nego ti nju za kose uhvatiš, okamenićeš se na ono mjesto i u oni čas, kao što se dogodilo od svijeh onijeh mladića što vidiš onamo dupke okamenjene, rekao bi čovjek da je mramorje." Čujući ove riječi kraljev sin reče u sebi: "Meni je sve jedno, idem onamo, pa ako mi reuši da je za kose uhvatim, dobro sam; ako li ne, svakojako sam naumio životu svome kidisati." Te on onamo na ono drugo brdo. Došavši već blizu babe pođe joj s pleći te šumke put nje, i njegovom srećom baba se s onom ticom igraše i prema suncu biskaše, a on polako te babu za kose. Vrisne baba da se sve brdo od jakote počne drmati kao kad je najveći potres, ali kraljev sin drži i ne pušta. Ondar mu baba reče: "Šta hoćeš od mene?" On joj odgovori: "Da mi daš tu ticu sa skuta i da povrneš sve ove hrišćanske duše." Ona na to pristane, da mu ticu i pusti iz usta nekakav vjetar plavetan i zadunu put onijeh okamenjenijeh ljudi, te svi na jedanak oživješe. Kraljev sin dohvativši ove se tice počne da je ljubi od miline, i ljubeći je prometnu mu se najljepša đevojka. A ovo je bila jedna đevojka koju je baba zamađijala bila i u ticu prometnula pa mamila mladiće njome. Kad kraljev sin sagleda đevojku, omilje mu i krenu s njome svojoj kući, i na polasku ona mu dade jedan štap govoreći mu, da štogođ se reče ovome štapu, ono učini. Bogme kraljev sin najpriđe kucnu njim u jedan kamen, a to se izruči iz njega rpa rušpija zlatnijeh, pak se nagrnuše koliko im je dosta za put. Putujući dođu na nekaku veliku rijeku i ne mogu prijeći, tače štapom a rijeka se razdvoji, i pasaše. Idući naprijed nastupe na gomilu vukova, te vuci napanu na njega i na vjerenicu mu da ih rastrgnu; ali kako koji nasrtaše tako ga on štapom dočekivaše, i kako kojega udari, vuk se preokrene u mravinjak. Najpotlje putujući stignu zdravo i veselo doma i vjenčaju se.
Izvor[uredi]
- Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 220–222.
|