S one strane

Izvor: Викизворник



S one strane
Pisac: Jakob Lorber
Prevod izvornika »Szenen der Geisterwelt, Jenseits der Schwelle« (1895) pod naslovom »S one strane« ustupljen od prevodioca Ilije P. Petrovića.


Opšte pravilo[uredi]

27.7.1847.

1 Brat A. H. V. hoće da zna kako izgleda prelaz iz tvarnog u duhovni, odnosno tkz. onostrani život posebno kod čuvenih ljudi.

2 Ovaj prelaz se može lako i prirodno opisati.

3 Gle, pravi li voda neku razliku ako u nju upadne čuven ili, pak, siromašan i nezapažen? Slušaj, obojica će potonuti na savršeno isti način. Pravi li vatra neku razliku? Slušaj, proždreće kako cara, tako i prosjaka.

4 Ako prosjak i ministar ili car istovremeno padnu s kule, poginuće i jedan i drugi usled snažnog pada.

5 Pravi li grob neku razliku između velikog i malog, bogatog i siromašnog, lepog i ružnog, mladog i starog? Gle, nikakvu razliku ne pravi. Mrtva telesa trunu, pojedu ih crvi i konačno postanu prah.

6 Kao što telu biva u svetu takozvanih prirodnih sila, tako duši biva u svetu duhova. Sasvim je svejedno da li je ko bio prosjak ili car, i niko neće dobiti poseban tretman da mu se sujeta ne bi hranila i da velikog više ne bi zaslepljivala njegova veličina, a siromaha njegovo pravo na carstvo nebesko jer se na svetu namučio, i pobožnog da ne zaslepljuje zasluga na carstvo nebesko. A kao što je već više puta bilo rečeno, tamo jedino vredi čista ljubav.

7 A sve je drugo kao u more bačen kamen, gde potonuše kako dijamant, tako i peščar u večni smrdljiv mulj. U sebi, istina, ostaju šta jesu i šta su bili van mora, ali sudbina im je ista, jedino s tom razlikom što se peščar pre razlaže od dijamanta.

8 Isti je slučaj na drugom svetu sa svetskim plemstvom ili običnim svetom. Oni će u morskom mulju neumoljive večnosti još dugo uobražavati da su ono što su bili na svetu. Car će tamo misliti da je car, a prosjak prosjak sa zahtevom za odštetom. Ali bez obzira u pravoj stvarnosti ipak će obojica zajedno deliti istu sudbinu u morskom mulju večnosti. Jedino bi siromah trebalo pre da prevre i njegovo biće pre se napuni pravih unutarnjih mehurića poniznosti, koji će ga izvući iz mulja i uzvisiti nagore do večne svetlosti i života, negoli cara ili drugog velikana.

9 Po ovom uzorku ili opštem pravilu procenićete odlazak svakog čoveka. Zato držite se ljubavi da vas jednom ne zadesi sudbina opšta. Amin, amin, amin.

Prvi čin[uredi]

28.7.1847.

Čuven čovek

1 Hajdemo do bolesničke postelje jednog velikog i izrazito čuvenog čoveka nekoliko sati pre njegovog preminuća u večnost. Posmatrajmo jednim pogledom kako se ponaša na ovoj strani ulazeći na onu stranu i kako se dvoje svetova susreću i prepliću, pa će se odmah pakazati jasno kao sunce da ono opšte pravilo svom i potpunom istinom prikazuje ovaj predmet.

2 Gle, ovaj čovek je počinio takva dela i na takav način i na takvom tlu – sa kojeg najčešće zvuk odjeka zazveči svu zemlju kao hučeći meteor – da su privukla pažnju svakog i zbog jakog odjekivanja čula se na svim zemljinim tačkama vodeći velike raspre za i protiv zabeležene na toliko hartije da bi se mogla prekriti sva Evropa. A gle, ovaj čuveni čovek, filantrop, žestoki tobožnji pobornik političkih i crkvenih interesa svoje nacije, sada leži ispružen na svojoj postelji sav očajan i pun straha pred došlim zadnjim časom od kojeg umaći, kako se za njega ispostavlja, više nema ni najmanje nade.

3 U nekakvoj tupavoj, bolnoj smušenosti vidi – kao potajni ateista – čas večno uništenje svog postojanja, čas navodno oseća tobožnje bolove truljenja, zbog čega balsamovanje uslovljava testamentarno, i da se u grobu ne bi probudio, moraju se srce i drob odvojiti od tela, i da im se vreme ne oduži, moraju biti pogrebeni na  mestu koje ljudi svakako posećuju.

4 Ali posred ovakvih kobnih misli umeša se i katolicizam sa svojim strogim paklenim pretnjama, kojima se ovaj čovek naravno podsmevao dok je mislio da će živeti još sto godina, ali sada se vraćaju kao noćne more i strašno užasno muče srce našeg umirućeg, koje je svesno po koje velike krivice, i ne umiriše jadno srce ni pričešće, ni miropomazanje, ni neprestane molitve, ni mnoge mise, ni jaka zvonjava zvona. Samo sve strašnije i bezizglednije gleda mu duša plameni oganj kako liže uvis.

5 U tom utekne sva mu ranija muška snaga i sva njegova filozofija i srce se lomi i tone u sve mračniju i mračniju noć smrti. A duša stegnuta sa svih strana golemim strahom traži zadnjim dahom iskru utehe u već gotovo mrtvim brazdama srca nekada toliko ispunjenog zemaljskom hrabrošću. Ali sve je prazno i umesto utehe bulje u njega večno uništenje ili pakao sa svim strahotama.

6 Ovako izgleda s ove strane, a sada da pogledamo i na onu stranu.

7 Gle, evo stoje tri anđela kod saobrazne postelje našeg samrtnika i netremice ga posmatraju.

8 Govori A k B: "Brate, izgleda da je ovaj svršio. Na ovom trnju zemaljski više neće roditi grožđa. Gle, kako se duša vije i lomi ne nalazeći izlaza i gle, koliko je zapostavljen jadni duh. Zato zahvati rukom u sada već krutu drob i izvij jadnu dušu iz njezine noći, a ja ću na nju dahnuti u imenu Gospodnjem i probuditi je za ovaj svet. A ti brate V vodi je putevima Gospodnjim k njezinom odredištu po slobodi njezine ljubavi. – Neka bude!"

9 U tom anđeo zahvata drob našeg čoveka govoreći: "U ime Gospodnje probudi se i budi slobodan, brate, u skladu svoje ljubavi! Da bude!"

10 Evo, s ove strane omot smrtni pretvara se u prah, a s one ustaje slepa duša.

11 Anđeo A pristupa govoreći: "Brate, zašto si slep?" Probuđeni odgovara: "Slep sam, učinite da progledam, ako možete, da bih znao šta se sa mnom zbilo budući da više nemam nikakvih bolova."

12 U tom A dahne na oči probuđenog te ih probuđeni otvori i pogleda začuđeno okolo ne videći nikoga osim anđela V i upita ga: "Ko si ti i gde sam i šta se sa mnom dogodilo?"

13 Anđeo odgovara: "Ja sam vesnik Boga, Gospoda Isusa Hrista, određen da te vodim, ako hoćeš, putevima Gospodnjim. A ti si sada telom zauvek umro spoljnom, tvarnom svetu i nalaziš se sada u duhovnom svetu.

14 Slobodna su ti dva puta: put ka Gospodu u nebesa ili put k vlasti pakla. Sve zavisi od tebe kako ćeš hoditi. Jer gle, ovde si sasvim slobodan i možeš činiti što ti je volja. Ako hoćeš da te vodim i pođeš za mnom, postupićeš dobro. Ako pak hoćeš sam sebe određivati, i to ti je slobodno. Ali to znaj, ovde vlada samo jedan Bog, jedan Gospod i jedan sudija, a to je Isus razapet na svetu. Jedino se Njega drži, tako ćeš dospeti do prave svetlosti i života. Sve drugo će biti obmana i varka tvoje sopstvene fantazije, u kojoj sada već živiš i ovo od mene čuješ."

15 Na to probuđeni govori: "Pa to je neko novo učenje i sasvim je protiv rimskog – znači to je krivoučenje. A ti koji hoćeš da mi ga nametneš ovde na usamljenom mestu, pre ćeš biti izaslanik pakla, a ne neba; zato idi od mene i ubuduće me više ne kušaj."

16 Anđeo V govori: "Dobro, tvoja sloboda oslobađa me u imenu Gospoda Isusa starateljstva o tebi. Zato neka ti bude tvoja svetlost; da bude!"

17 Zatim nestaje anđeo V, a probuđeni stupa u svoju prirodnu sferu, u kojoj je kao među svojim poznanicima na svetu i gotovo da se ni ne seća šta se s njim zbilo i živi – dakako varljivo – kao na svetu i čini i dalje šta je činio na svetu ne mareći ni o nebu ni o paklu a još manje o Meni, Gospodu, jer to su za njega sve same tričarije kao utvare u snu i onog koji bi ga na to potsetio, isključuje iz svoga društva.

18 Evo, ovim prvim primerom već možete shvatiti u kakvu "vodu" je upao naš čuveni čovek. A sledeći primeri će ovaj predmet još više osvetliti.

Drugi čin[uredi]

2.8.1847.

Naučnik

1 Hajdemo do bolesničke postelje jednog naučnika za kojeg, kako vi kažete, nema leka i posmatrajmo i ovog čuvenog čoveka i njegove zadnje sate s ove strane i kako se s one budi i koji pravac mu određuje njegova ljubav.

2 Čovek kojeg posmatramo bio je na svetu filozof a istovremeno i astronom in optima forma.

3 Svojom revnošću da razvrstava zvezde i da ih sračunava doživeo je starost od sedamdeset i po koju godinu, međutim, jedne studene zimske noći, posmatrajući zvezde, prehladio se toliko da su ga kod njegovog teleskopa našli gotovo svog smrznutog. Njegov prijatelj, koji ga je našao, preneo ga je odmah u topao stan i odmah se postarao o najboljoj lekarskoj pomoći, kojom je za nekoliko sati bio toliko uspostavljen da je svojim prijateljima mogao preneti tkz. zadnju volju [testament] koja je ovako glasila:

4 "U ime neistraživog Božanstva! Budući da se ne zna koliko dugo će nepredvidiva sudbina ostaviti čoveku ovaj bedan život, a i ne zna se kakvu mu zamenu daje, zato je moja volja da vi, moji mili prijatelji, ako umrem, balsamovanjem sprečite trulenje moga tela i stavite ga u dobro zatvoren kovčeg od bakra i položite ga u grobnicu gde više mojih kolega počivaju i na neki način me iščekuju. A drob, pošto prva trune, stavite u posebnu testinalnu urnu sa alkoholom i stavite je u mom muzeju na  mesto koje odmah pada u oči da bih barem živeo u sećanjima ljudi kada već nema zagrobnog života.

5 Što se tiče moga imanja, moji prijatelji ionako znaju da naučnik na ovom svetu retko poseduje nešto više osim onog što mu je potrebno za svakodnevna naučna i fizička izdavanja, a takav slučaj je bio i sa mnom. Nisam nikada imao neko bogatstvo, pa i nemam da ga zaostavim. Otuđite posle mog preminuća moje stvari od vrednosti te podmirite što sam na početku naložio.

6 Moju decu, njih troje, koju sam dobro zbrinuo, obavestite kada me više ne bude bilo, a najstariji sin, moj ljubimac, koji je izabrao moju struku, biće naslednik svih mojih knjiga i spisa, a neobjavljene spise neka što pre objavi.

7 Ovim sam odredio moju zadnju volju za ovaj divni zvezdani svet, kojeg više neću gledati, meriti i sračunavati.

8 Ah čoveče, al' si bedno biće! Sav uzvišenih ideja i nadzemaljskih očekivanja dok zdrav hodaš Zemljom, ali na ivici groba sve to nestaje kao dečija mašta i na njihovo mesto stiže tužna stvarnost, smrt, zadnje stanje našeg postojanja i nestanak, koji ne zna za prepreke.

9 Ah, drugovi moji, teška je to pomisao od postojanja do nepostojanja za onog koji kao ja stoji na ivici groba. Duša mi dovikuje: mreš... mreš, samo još malo i nad tobom će se nadviti crna noć i večno nestaješ. O drugovi, kako je samo strašan taj glas za onog koji stoji na rubu rake i koji jednim okom posmatra divne zvezde a drugim večnu, crnu noć u kojoj nikakva misao neće provejati smrtni prah, nikakva svest, nikakvo pamćenje.

10 Kuda li će vetar odneti ovaj prah za hiljadu godina, koja oluja će ga iz groba razneti i koji talasi ga ponovo progutati ili koji novi grob.

11 O drugovi, dajte mi da pijem, žedan sam. Utehu mi dajte, umirite moj veliki strah. Najboljeg mi vina dajte i puno da se još jednom razgalim i lakše sačekam strašnu smrt.

12 O mračna smrti, najveća sramoto za uzvišenog čovečijeg duha, koji je stvorio takve divne stvari i izumeo mnoga otkrića, koja mu služe na najveću čast. Sada moraš umreti, najveća sramota ti je odšteta, smrt, večni nestanak.

13 Fatum, božanstvo, mogao si sazdati večne zvezde, a ne i čoveka koji ne umire. O ludosti li u božanstvu, koje je moglo imati zadovoljstva stvoriti uzvišenog čoveka, a zatim ga uništiti i napraviti od njega crve ili infuzorije.

14 Zar moram da umrem? Zašto moram da umrem? Šta sam skrivio? Šta skriviše milioni da moraju umreti? U ludnici bi se napravila bolja norma od ove koju je utvrdilo neko navodno božanstvo!"

15 Prisutni prijatelji i lekari opomenuše našeg astronoma da se smiri kako bi ozdravio, jer nigde ne piše da zbog ove, istina, jake prehlade mora umreti, a ovo jako uzrujavanje zaista ga može stajati života.

16 Ali ova opomena proizvede samo suprotno, jer on planu samo još više i reče veoma uzrujanim glasom: "Dalje, dalje, ne treba mi pomoć! Ne treba mi ovaj prokleti život! Ako čovek ne može da živi večno, onda je život najgora i najsramnija prevara, a smrt i nepostojanje istina! Pametan čovek treba da se stidi ovog gadnog života, koje traje od danas do sutra. Zato više neću da živim! Gadi mi se ovaj život mnogo više od najbednije smrti! Dajte mi otrova, najjačeg otrova da se što pre rešim ovog bednog života! Proklet da je ovaj život, život muve i večna sramota prasile ili božanstva ili kakav li god da je smradan duh koji nije znao ili nije hteo da da čoveku život koji bi se merio sa životom zvezda. Zato ne treba mi ovaj život, ne treba mi ova božanstvena prevara. Ako čoveku ne može da da bolji, onda marim i za ovakav! Neka ga zadrži za sebe! Zbogom prijatelji, umirem, hoću da umrem, mora da umrem, kao uzvišen duh više ne mogu podneti ovu sramotu i sprdnju!"

17 Lekari ponovo opomenuše našeg astronoma da se smiri, ali on zaneme i više ne odgovara. Lekari mu pružaju mošak, ali ga hitnu od sebe. Lekari ga mole da uzme lek, ali je zanemeo i počinje krkljati. Trljaju ga i pokušavaju vratiti iz letargije, ali sve uzalud. Posle nekoliko sati prestaje krkljanje, ali zamenjuje ga piskavo bunilo – za ovaj svet – u kojem naš astronom pištavim glasom govori sledeće:

18 "Pa gde ste, moje ljubljene, moje zvezde? Zar se stidite preda mnom, kada ste zaklonile svoje lice preda mnom? Nemojte da se stidite mene, čeka vas ista sudbina koja je snašla mene. I vi ćete umreti kao što sam i ja umro. Ali ne grdite slabog tvorca kao što sam ga ja grdio. Jer sigurno je hteo dobro, ali nije imao dovoljno mudrosti i snage, zbog čega su sva njegova dela trošna i prolazna. Bolje bi postupio da ništa nije ni stvorio, čime se samo obrukao pred nama, njegovim mudrim stvorenjima, jer nesavršeno delo ne upućuje na valjanog majstora. Zato ne treba grditi jadnog tvorca, koji će na kraju još imati da se potrudi da sam sebe održi preko neograničene prolaznosti njegovih dela.

19 O jadnog tvorca! Sada tek shvatam da si neko dobro biće i da bi se i sam radovao da ti je bolje uspelo tvoje stvaranje, ali ultra posse nemo tenetur. Ološ je koji hoće više nego što je sposoban. A ti nisi ništa učinio iznad svojih sposobnosti i zato nisi ološ.

20 O jadni i dobri Isuse! Dao si čovečanstvu najmudriji moral, doduše uz pomoć mnogih prividnih i nameštenih čuda. I ti si se suviše uzdao u svoga tobož Boga Oca, koji te je zbog njegove slabosti upravo onda ostavio na cedilu kada je bilo preko potrebno da te potpomogne silom kojom bi svoje neprijatelje raspršio kao plevu. Viseći na stubu srama, onda je dakako bilo prekasno uzviknuti: "Bože moj, Bože moj, zašto si me napustio?!" Eto, tvoj Bog te je mnogo ranije napustio zato što mu je ponestalo snage da te održi, kao sada i mene. Učinio je dakako šta je mogao, a učinio bi sigurno i više, ali ultra posse nemo tenetur.

21 E, ovo je zaista smešno, umro sam, a ipak živim, kao da me neko prevario – kao magarca. A najznamenitije je to što mi se čini da mi je gotovo nemoguće ikada umreti. A gde li se samo otkotrljala Zemlja i moji dragi prijatelji? Ništa ne vidim i ništa ne čujem osim sebe samog, ali sam potpuno pri svesti i sećanje mi ide daleko unazad preko majčine utrobe. Zaista čudno. Da to božanstvo možda neće da mi pokaže da ume više nego što sam to očekivao u svoje zadnje vreme? Možda moje telo živi u zadnjem trenu uništenja, a ovaj moj sadanji život liči na odsjaj sunaca koji se pre triliona godina ugasiše, ali žive u emanaciji svoje svetlosti kroz beskonačan prostor?

22 Ovakav život – matematički korektan – trebalo bi da traje beskonačno zato što zrak nikada ne može stići do neke konačne granice i nestati. Ali za ovakav prividan život i suviše sam svestan, jest, hiljadu puta svesniji no što sam to ikada bio u svom zemaljskom životu. Samo što ništa ne čujem i ništa ne vidim osim samog sebe. Aha – tiše! Čini mi se da čujem tihi žamor i šaputanje, a i kao da hoće da me savlada tihi i veoma sladak san. Pa ipak nije san, već – ma, kao da ću da se probudim iz sna? Ali samo tiho, tiše... čujem glasove iz daljine, poznate glasove, jako poznate glasove. Samo tiho, približavaju se, približavaju se sve bliže."

23 Zatim zaneme naš astronom i više nije pomicao usne, čime prisutni prijatelji i lekari zaključiše da je s njim gotovo pošto se pola govora, koji je ovde naveden, ionako više čulo kao kreštanje, a ne kao artikulisan izraz navodne unutarnje fantazije ukrućujućeg organizma.

24 Istina, lekari pokušaše još najekstremnija sredstva vraćanja u život, ali bez uspeha i ostaviše našeg astronoma, koji je po njihovom mišljenju zapao u duboku letargiju, u mirovanju i čekaše šta će priroda sama po sebi doneti. Ali čekali su uzalud, jer priroda nije donela ništa drugo do potpune telesne smrti.

25 A gde je za prirodu lekara usledilo ultima linea rerum, tamo se oni opraštaju. A i mi se opraštamo, ali ne kao lekari, već kao duhovi koji umu da prate ovog za Zemlju umrlog čoveka i na onoj strani i posmatraju šta će tamo početi i kuda će se uputiti.

26 Evo leži još uvek kao na svetu na svojoj postelji i pored njega nema nikog osim ovih vama već poznatih anđela i tamo iza njih trojice još Jedan.

27 Slušajte, dalje govori: "Gle, opet ništa ne čujem. Kakve su to bile ranije akustične varke? Mrtva tišina. Jesam li još, ili je gotovo sa mnom? O, gotovo nije nipošto, jer osećam sebe, potpuno sam svestan, mislim, sećam se svega u tančine šta sam god činio, samo ova noć, ova bezočna noć, nikako da nestane. Hajde da jednom onako iz šale viknem i to glasno koliko god mogu. Možda će me neko šale radi i čuti? Hej! ima li koga u blizini ko će mi pomoći iz ove noći? Upomoć ako se neko nalazi u blizini!"

28 Zatim se javlja vesnik A i obraća se B: "Brate, podigni ga iz njegovog groba." Vesnik B se saginje nad astronom i govori: "Neka ti bude onako kako uvek hoće Gospod nad svemu što živi i postoji, digni se iz svog zemaljskog groba, zemaljski brate!"

29 Posmatraj, evo podiže se u trenu astronom i njegovo telo otpada kao para koja se rastvara. Ali astronom viče: "Brate, ako si me izvukao iz groba, izvuci me i iz moje noći!" Vesnik V govori: "Ovo je od iskona Gospodnja volja, da sva Njegova stvorenja, a pogotovo Njegova deca, imaju svetlost i da u svetlosti hode i vide. Zato otvori svoje besmrtne oči i vidi i gledaj šta ti se sviđa. Da bude!"

30 Zatim astronom otvara po prvi put u duhovnom svetu svoje oči i jasno vidi svoju okolinu i pogotovo se raduje što po njegovoj zamisli ponovo vidi ljude i tlo na kojem stoji. Zatim upita: "Dragi prijatelji, ko ste to vi, i gde sam? Jer ovde mi se čini delom veoma poznato, a delom pa opet veoma strano. A i tako sam lagan i neobično zdrav, a i nekako ne shvatam baš kako sam se ovamo obreo i kako je moć vaših reči otvorila moje oči jer sam zaista bio slep kao noć."

31 Anđeo A govori: "Ti si svetu umro po telu a sada si večno živ po svojoj duši i svome duhu, ovde u pravom istinskom svetu života duhova. A nas trojica smo anđeli Gospodnji poslati tebi da te probudimo i vodimo pravim putem Gospodu, tvome Bogu i našem Bogu, tvome Ocu punom ljubavi, strpljenja i smilovanja, koji je i naš Otac, svet presvet, koga si u svome zadnjem zemaljskom času nazvao slabim Božanstvom jer si bio slep i slab. Sada znaš sve, čini tako i bićeš zauvek presretan kao i mi."

32 Astronom govori: "Braćo, prijatelji Božji, vodite me kuda hoćete, slediću vas. A ako bih ikada mogao da saučestvujem u tolikoj milosti da dospem pred lice Božje, onda me snažno ojačajte, jer osećam se suviše bedno, sramno i bezvredno za uvek da bih podneo takav sveti prizor. – Ali tamo vidim još nekog, koji nas tako ljubazno gleda. Ko je ovaj Divni? Sigurno takođe vesnik neba?"

33 Anđeo A govori: "Da biće vesnik svih nebesa. Idi k Njemu, put je kratak, On Sam će ti otkriti."

34 Astronom ide, a Onaj mu ide u susret i govori: "Brate, zar Me ne poznaješ?" Astronom odgovara: "Kako da te poznajem, kada te po prvi put vidim? A ko si ti, dragi, divni brate?"

35 Ljubazan govori: "Pogledaj Moje belege! Gle, Ja sam tvoj slabi Isus i prilazim ti da Svojom slabošću pomognem tvojoj slabosti; ako bih ti prišao Svojom silom, ne bi imao života, jer gle, svaki začetni život jeste kao nežna biljka koja bez vazduha ne uspeva, ali silna oluja ubija njen život. Zato sam i ja sada samo blag povetarac koji ti je došao u susret da te sasvim oživim, a ne silna oluja da te uništim. Ljubi Me, kao što te Ja ljubim od iskona, tako ćeš imati istinski večni život."

36 Govori astronom: "O moj najdraži Isuse! Dakle ti si koji je stanovnicima Zemlje dao najdivnije učenje i zbog čega su te razapeli. O uči i mene pravom putu koji vodi do Boga, kojeg si učio, ja te zbog toga nikada neću razapeti. Ali ako ti je moguće, dopusti mi da izvidim posve jasno i sve što je stvoreno, što me je sav moj život toliko zanimalo."

37 Govori Isus: "Tvoj put do Boga neće biti dug ako hoćeš odmah poći njime. Ali ako najpre hoćeš razgledati svoje zvezde, onda ćeš imati dalek put. Izaberi sada što ti je drago."

38 Govori astronom: "Moj najdraži Isuse, gle, za Boga još dugo neću biti zreo, zato mi budi od pomoći, ako ti je moguće, da bih sazreo u zvezdama."

39 Govori Gospod: "Neka ti bude po tvojoj ljubavi. Od ovih trojice anđela izaberi jednog koji će te voditi i koji će ti na kraju tvog putovanja pokazati Ko je tvoj navodni Isus, Kojeg poznaješ kao čoveka koji je bio razapet."

40 Eto opet kako i ovaj astronom traži svoju "vodu" u kojoj jedino hoće da Mi dopliva ne obazirujući se da sam već bio kod njega i on kod Mene. Zato čuvajte se prenaučene vode astronoma i geologa, jer svoj tok nema ka Meni, nego ka ljubavi naučnog predmeta. Za ovu svrhu ovaj duži primer. – Amin.

Treći čin[uredi]

3.8.1847.

Bogataš

1 Evo nas opet uz samrtnu postelju čoveka koji je bio veoma bogat, svojim bogatstvom valjano rukovao, svoju decu primerno vaspitao i izuzetno se starao o siromašnima, a dabome, katkad, za tkz. trenutke zabave i o siromašnim ali mladim sestricama, koje su za kneževu paru [dukat] voljne na raznorazne smešne stvari. Ali je zbilja veoma držao i do Svetog pisma, čitao često i vredno i čvrsto verovao da je Isus Jehova što je naučio iz Svedenborgovih knjiga, koje je u svoje slobodno vreme gotovo sve pročitao izuzev ponekog manjeg spisa.

2 No, usled ovakve načitanosti znao je i planuti ako bi čuo nekog da ravnodušno priča o Isusu, ili pak pogrdno, i ako bi se takav antihrist našao u njegovom društvu, morao je da zbriše, inače bi imao očekivati teške i opipljive posledice. Elem, naš čovek beše savršeno strog borac za čisto hrišćanstvo.

3 U svojim poodmaklim godinama se razbole, i to nakon jedne bogate trpeze, uz koju je ionako preterao, a posle nje – zbog puno jakih vina i razdražene krvi – dvostruke obljube mlade i telesno bujne sestre.

4 Kada se naš čovek posle takve ekspedicije vratio kući, oseti blagu nesvesticu, koja mu se učinila pijanstvom, ali se varao. Samo što se hteo popeti u krevet, u tom mu otkažu noge. Sruši se za ovaj svet i već bi, kako vi to kažete, mrtav mrtvijan.

5 Razume se da su njegovi ukućani, veoma uplašeni, smesta preduzeli sve kako bi probudili svog gospodara, ali sve to bi uzalud, jer koga jednom duhovi-anđeli odnesu, taj se više ne budi za ovaj svet.

6 Zato kod ovog čoveka s ove strane više ni nemamo šta posmatrati i čuti, pa ćemo se odmah prebaciti u duhovni svet i pogledati kako će se tamo ponašati, šta će početi i kuda će se uputiti.

7 Međutim, pre svega treba da znate da oni koje udari kap apsolutno ništa ne znaju ni primećuju da su i kako umrli. Ne primećuju nikakvu promenu kako njihovog domaćinstva, kojeg su imali na Zemlji, tako ni njihovog zdravlja, izuzev što su potpuno zdravi, no, to su najčešće bili i na svetu. Takođe ne vide ni anđele, premda se oni neposredno nalaze u njihovoj blizini, a ni iz duhovnog sveta ništa ne primećuju iako se potpuno nalaze u njemu. Ukratko, u svemu i svačemu još uvek su kao na svetu. Jedu i piju, žive u svom mestu i domu i u potpunom su okruženju svoje porodice pošto su im, takoreći, svi na broju.

8 Potpuno isti slučaj je i sa našim čovekom. Gle, već je u duhovnom svetu. Sav raspoložen leže u svoj krevet u svojoj spavaćoj sobi, koja je ovde sasvim uređena kao i na Zemlji. Gle, kako se udobno pruža u krevetu i traži i očekuje san. No, jedna okolnost čudi našeg čoveka što ovaj put ne nalazi sna, jer duhovi ne znaju za san. Jeste da imaju odgovarajuće stanje, koje se tamo zove mirovanje, ali u suštini nema ni blisku sličnost sa zemanjskim snom.

9 Ali hajde da sami čujemo našeg čoveka i vidimo kako se ponaša u svom novom stanju i kako mu se sve ovo čini. Čujte šta kaže u krevetu: "Lini, spavaš li?" Lini (njegova žena) se uspravlja i pita: "Šta hoćeš, dragi Leopolde, jel' ti što fali?" (Napomena: ženu i decu kao i druge koji pripadaju domu predstavljaju kao prikriveni određeni duhovi). Govori muž: "Ne, ne fali mi ništa. Bogu hvala, potpuno sam zdrav. Samo nikako da mi dođe san; ma ni traga. Hajde daj mi one moje pilule za spavanje, pa kada ih progutam, možda će biti bolje."

10 Lini odmah ustaje i ispunjava njegovu volju. Pilule su konačno progutane, ali još uvek nema sna.

11 Čovek progovara posle određenog vremena: "Lini, hajde daj mi još nekoliko jer još uvek ne mogu da spavam, naprotiv sve sam budniji mesto pospaniji."

12 Lini govori: "De, ostavi pilule, mogao bi još pokvariti stomak. Nego bolje spavaj jednom sa mnom pa ćeš možda bolje zaspati, kada već hoćeš da spavaš."

13 Odgovara čovek pomalo pogođen: "Eh, draga Lini, s tim činom neće ići baš tako lako, jer ti znaš već iz dugog iskustva da posle onakve velike gozbe nikada nisam raspoložen za to, jer mi tada moja priroda otkazuje poslušnost. Zato daj mi bolje još nekoliko pilula."

14 Govori žena: "Čudno to, gospodaru moj mužu. Priča se da onaj bogati bogobojazni Leopold posle onakve gozbe obično odlazi kod neke Cili, gde bude takav muškarac da bi mu i mladić mogao pozavideti. A kada kasnije kod kuće verna Lini, koja je, dakako, već u godinama, spominje da je Leopoldova žena i ponekad iz drugih razloga ne nalazi sna, onda Leopold ima svagda hiljadu teozofskih, filozofskih i Bog zna kakvih sve razloga ne bi li umirio ženinu valjanu, ionako samo retku potrebu. Gle Leopode, prijatelju istine, kako ti se to čini tebi samom kada mene, svoju vernu ženu, lažeš ovako prezrivo i licemerno? Koliko puta si mi samo opisivao sramotu preljube u svim bojama, a šta kažeš sada o samom sebi kada ti mogu pokazati jasno kao dan da si ti sam preljubnik?"

15 Odgovara čovek sav zabezeknut: "Lini, draga ženo, otkud znaš takva dela o meni? Zaista, tako nešto mogao sam da učinim samo sav pijan, i ako sam i učinio, onda računam da ćeš imati i pravo hrišćansko strpljenje sa mojom ljudskom slabošću i da to nećeš nadalje upotrebiti na beščašće našeg doma. Budi dobra, draga, budi dobra i ne govori više o tom, jer gle, ipak te mnogo volim. Samo budi ponovo dobra, budi dobra, ženice moja. Tako nešta više nikada u životu neću učiniti."

16 Govori Lini: "Verujem ti to. Kada je muž sav svoj vek tako živeo i kada je barem svakih četrnaest dana prevario svoju vernu ženu i nekoliko puta se zarazio i gadnim boleštinama, onda mu je naravno došlo vreme da odustane od takvih činova, o kojima u Svetom pismu piše: "Bludnici i preljubnici neće ući u carstvo nebesko." Reci ti meni, moj u svim božjim doktrinama ponasve učeni mužu, šta bi učinio ako bi te Gospod iznenada pozvao? Šta bi bilo sa tvojim večnim blaženstvom? Ili da nemaš možda napismeno od Gospoda da će da te pusti da živiš dovoljno dugo dok iz temelja ne popraviš svoj život? – Ali zbog izvesne sestre Cili i neću ništa reći, ali onu očitu čulnu sklonost koju si pokazao prema našoj rođenoj najstarijoj kći, pre nego što se udala, i to na način koji ti je pred Bogom i pred svim ljudima, da znaju, utisnuo trajnu ljagu na tvoje bogoučeno čelo, – reci, šta kažeš na to? Ili šta će reći Bog?"

17 Odgovara čovek sav preneražen: "O ženo, počinješ stvarno da me mučiš i to zaista, nažalost, sa svim pravom, jer bilo bi više nego budalasto da ti to poričem. Ali ipak me boli i uopšte ne shvatam zašto sve vreme našeg braka, koliko znam, nisi ništa spominjala, a sada otvaraš odjednom sve brane i bukvalno hoćeš da me uništiš?

18 Seti se samo da smo mi ljudi svi slabi u našem telu, iako nam je duh voljan, pa ćeš mi lako oprostiti sve moje slabosti. Seti se da Gospod nije osudio preljubnicu, pa će i preljubnik koji se kaje pred njim naći smilovanje. Zato i ti, ženo moja, nemoj da me osuđuješ, jer ja priznajem svoju krivicu prema tebi i kajem se zbog toga i zbog tužnog ogrešenja o našu udatu kćer. Gospod Isus neka mi oprosti kao što mi ti oprostiš."

19 Navodna žena govori: "Dobro, onda neka ti bude oprošteno sve što si počinio, ali pazi da ubuduće više ne činiš svoju slabost, koju si izneo kao izgovor, inače nećeš imati blagoslova od ovog mog oproštenja. Zato ću te još neko vreme podnositi – i posmatrati! – Ali spavati više nećeš! Jer vidi i slušaj, nisi više na Zemlji, nego ovde u duhovnom svetu. A Ja, za koju si mislio da sam tvoja toliko puta obmanuta žena, nisam tvoja žena, nego – gledaj ovamo! Ja sam tvoj Gospod i Bog! Ostavljam te pak, ako hoćeš, takvog kakav jesi, ali ako hoćeš dalje, hajde za Mnom iz ove tvoje stare odaje sramote."

20 Čovek Me prepoznaje i pada ničice preda Mnom na svoje lice.

21 A Ja mu kažem: "Uspravi se, jer tvoja ljubav je veća od tvoga greha, zato neka ti bude sve oprošteno. Ali sa Mnom još ne možeš stanovati sve dok na tebi prianja zemaljsko. Ali pogledaj, tamo stoje anđeli spremni da te vode pravim putevima. I kada ovi tvoji vodiči budu tukli tvoj zemaljski dom nedaćom i siromaštvom, onda ćeš kod Mene dobiti nov dom za večno. Amin."

22 Vidite, to je već druga "voda". Pojedini istrajavaju duže u ovom "prirodnom" stanju u kojem se nalazio ovaj čovek, a on je u njemu bio kratko samo zato što je na svetu činio mnoga dobra iz ljubavi i zato što se odmah ozbiljno pokajao svojih greha.

Četvrti čin[uredi]

5.8.1847.

Kicoš

1 Evo zadnjeg časa i rane smrti jednog kicoša, koji osim pušenja, igranja, prežderavanja, opijanja, udvaranja svim lepim ženama, izvrsnog plesa kao i svirke valcera na klaviru – upravo radi ovog lepog sveta – nije mnogo šta drugo znao, mada je skoro sve svoje vreme proveo na kolegijumima [predavanjima] i univerzitetima. Ovaj naš primer kicoša bio je sin poprilično bogatih roditelja, koji svog nadežnog i prerazmaženog sina naravno odmah dadoše da studira čim je završio sa abecedom.

2 A da nežnom dečkiću pri teškom studiranju latinskog jezika ipak ne bi bilo suviše teško, dadoše ga u kuću sa odličnom kuhinjom da bi imao dosta jesti i naravno da bi porastao, ali ne u mudrosti i milosti pred Bogom i ljudima, već samo telom. I da ga trudno studiranje možda ne bi iznurilo, smeo je svaku godinu ponoviti, ako ne bi dotle dogurao – naravno bez po muke – da prođe svaku školu za godinu dana. U tu svrhu behu i profesori svagda, posebno u nižim školama, valjano podmićivani i za svaki predmet postavljen izuzetno blag instruktor.

3 Na ovaj način se naš student nekako provuče kroz niže škole, jedino mu se u glavu samo malo ili gotovo ništa ne uvuče. Posledica toga beše da je u višim školama redovno zapinjao, i pošto mu se studiranje obično gadilo, prebacio se uz to uglavnom na ove gore navedene slobodne umetnosti, naime na pušenje duvana, igranje, žderanje, opijanje itd.

4 Nakon završenih studija i svugde osrednje položenih ispita okušao se u kancelarijama doduše, no miris hartije i mastila nije mu prijao. Pa dobijao je od svoje matere uvek dovoljno para da je i bez kancelarije mogao da se provlači sasvim kao kavaljer. Pri tom se udvarao svim otmenim devojkama i prosio ih jednu po jednu, usled čega se i događalo da su ove mnoge obožavane dražesne gospođice od silnog obećanja i očekivanja udaje dospele u stvarno stanje "očekivanja" [trudnoće] bez udaje.

5 Pored ovih gospođica darovanih slepim pa prema tome, kao što smo rekli, veoma često dakako neprijatnim ali živim "očekivanjima" prebacio se naš "državnik" i na druga ženska bića, koja je bez prethodnog obećanja i očekivanja udaje uvek mogao imati za sitnicu, a da se nije morao plašiti da će ove gracije s njim ostati u nekom drugom "očekivanju".

6 No, pri tom se i ne retko dešavalo da je imao posla sa vrengom [sifilis] u svim stepenima i na kraju toliko da mu ni najiskusniji lekari na tom polju više nisu mogli savetovati ni pomoći. Opšte usahnuće prirodnih tečnosti bila je posledica ovog "lepog" kicoškog života, za koje zlo Ja, Gospod, pri stvaranju sveta nažalost potpuno "zaboravih" da stvorim lek. Zato se, eto, i naš kicoš, hteo ne hteo, morao spremiti na umiranje. Svakako vrlo neprijatna pojava za jednog pomodara, koji je zavoleo svet sa slatkim vrancavim [veneričnim] radostima. No, tako je to da sve mora proći put tela. I tako je na kraju i ovaj kicoš, kome je telo bilo najveće zemaljsko blaženstvo, utoliko više morao proći pravi "put tela".

7 Pogledajte njegovu smrdljivu postelju kako se savija i propinje i grabi za vazduhom i vodom, ali ne može je dovesti u stomak pošto su se osušile sve žile ždrela i ne mogu više povući ni kap vode u želudac. Disanje mu je kratko i vrlo bolno pošto su mu se pluća gotovo sva rasušila. Glas mu je sav izlomljen, jedino kratke, ukočene polureči uspeva da izdahne pod velikim bolovima i tu je ton poput lošeg fagota u rukama nekog učenika. Hteo bi još kicoški da psuje i na kraju da odmuca neke naučene fraze iz Voltera ili ser Valter Skota, no opšte isušenje ovakvo što ne dopušta i jaki bolovi u svim kucima života ne daju mu ni vremena da svoje misli još jednom usredsredi. Tako leži nem i krklja, samo ponekad ispušta piskav i škripav ton fagota iz svog suvog grla.

8 Gle, tako biva čest kraj takvih razvratnika s ove strane. No pošto kod ovog kicoša s ove strane više nemamo šta posmatrati, jer mu, kao što kažete, smrt lebdi na usnama, okrenimo se odmah na onu stranu i vidimo kako će pristupiti naš "čovek".

9 Pogledajte, evo tu je ležaj kao na svetu. Još leži isti onakav na njemu. Međutim, istovremeno vidite uz njegovu postelju samo jednog anđela s bakljom u ruci ne bi li njenim duhovnim plamenom uništio kicoševe zadnje životne tečnosti.

10 Kod ovakvih ljudi se pojavljuje samo jedan anđeo zato što su u njima duša i duh potpuno kao mrtvi. Samo anđeo smrti, koji je postavljen nad telom i duhom živaca, mora ovde da čini da, naime, telo i duh živaca što više muči i peče ne bi li ovako raskomadane ostatke duše kao i u njima takođe raspršen duh povratio u duh živaca i na taj način umirućeg čoveka sačuvao večne smrti.

11 Kod ovog čoveka ni neće ništa govoriti, nego jedino će ga svojom bakljom iz prirodnog sveta preneti u duhovni svet, što se obično događa kod takvih ljudi i mora se dogoditi jer bi bez takve milostive manipulacije ostali bez života.

12 Ovaj čin je isti poput iskvarenog mnogobožačkog u legendi o Prometeju; jer duhovni praljudi posmatrali su takve činove u duhovnom svetu, ali koji su se tada dešavali svakako neizrecivo ređe nego u ovom daleko iznad Sodoma i Gomore čulnom vremenu; pa tako se sačuvaše još neke legende, ali nakon nekoliko hiljadu godina iznad mere iskvareno.

13 A ovde se ponovo predstavlja isti Prometej – u svom pravom neiskvarenom delovanju. – Ali pogledajte, evo, usamljeni anđeo je svoje delo dobro svršio. Telo našeg kicoša vidno je sasvim pretvorio u pepeo i gle, iz pepela se diže sasvim polako i tromo ne možda divna, podmlađena ptica Feniks, o ne, nego – gle – jedino glupav majmun po izgledu kao stari oronuo pavijan. Sasvim je nem, jedino nešto malo ume da vidi.

14 Životinjski oblik je stoga što takvi ljudi svojim bludnim životom potpuno rasipaju tananije ljudske duševne posebne čestice i jedino zadržavaju grublje životinjske u ostatku. Kod ovog je ipak barem ostala duša majmuna, ali ima i drugih koji sebe izošljare sve do odvratnih gmizavaca.

15 Kod ovog čoveka se sada još ni ne može odrediti "voda njegovog života", jer ovaj sada mora, kao što kažete, na ispašu i biće predan duhovima koji su postavljeni nad takvim izopačenim životinjskim dušama. Možda će postići velikim trudom da za sto godina ova duša ponovo dospe do čovečijeg oblika.

16 Više nema šta da se opiše o ovoj duši, stoga dalje drugi primer.

Peti čin[uredi]

6.8.1847.

Luda pomodarka

1 Ovde još sledi rana smrt mlade pomodarke, koja se za vreme jednog bala isuviše odala plesu ne bi li isplesala nekog mladog i bogatog mladoženju, ali umesto njega samo je isplesala sebi ranu smrt.

2 Mlada, po telu izuzetno prijatno građena devojčica od devetnaest godina beše pozvana na otmen društven bal, čiji je poziv naravno drage volje prihvatila uz odobrenje svojih roditelja. Odmah su bili pretraženi svi butici, koji na svu sreću među hiljadu artikala imaše jedan koji je, eto, našoj zvanici bio prikladan. Sada se otišlo odmah kod najboljeg modnog šnajdera i to sa uputom da haljinu treba izraditi ne samo po zadnjoj pariškoj ili londonskoj modi, nego ako je moguće po zadnjoj madridskoj ili njujorškoj kako bi se na tako sjajnom balu moglo pojaviti sa nečim izuzetnim te bi se izazvala najveća pažnja i da se bude posebna pojava.

3 Krojač nije imao mali strah kod takvog naloga budući da je već znao svoju mušteriju kakve sve bube nemaju u takvim prilikama. Sabrao se posve i izradio zaista majstorsku balsku haljinu na potpuno zadovoljstvo svoje mušterije; jer haljina se mogla obući bez stežnjaka, a zahvaljujući mnogim finim elastičnim vrvcima ipak telo toliko skupiti da je naša junakinja oko struka bila tanja nego oko njenog okruglog vrata.

4 No, ova haljina po njujorškoj modi i bi zapravo uzrok njene rane i sasvim iznenadne smrti. Jer pošto je na balu bila kraljica lepote i gracije, pa tako i plesaše tako puno i ludo sa jednim mladim, bogatim majmunom, koji joj je toliko zapao za oko, da joj je u prenabijenim plućima pukao velik krvni sud, i zbog ovakvog jakog gubitka krvi za par minuta bi mrtva.

5 Kada se sruši na pod i iz njenih ružičastih usta poteče potok krvi – na užas svih brojnih takođe ne baš blago stegnutih devojčica i dama – prihrliše njeni roditelji, rođaci i lekari, strgoše joj odeću s tela i poliše ledenom vodom i dadoše lekove, koje, pak, kao već potpuno mrtva, dakako, više nije mogla uzeti.

6 Svi plakahu i kukahu na glas. Roditelji i viteški majmun od ljubavnika počupaše od očaja kosu. Drugi proklinjahu takvu sudbinu, nekima bi žao nesretnice. Mnogi napustiše dvoranu i poneše pouku, ali, naravno, ne mnogo veću no vrapci koje otera pucanj s krova.

7 Ovde u ovom slučaju u duhovnom svetu nećemo videti ništa posebno značajno, ali bez obzira treba da vidite kako ovakva preseljenja izgledaju u duhovnom svetu.

8 Gle, evo leži naša junakinja još uvek sklupčana na podu koji je umrljan znatnom krvlju i tamo podalje opažate anđela-duha prekrštenih ruku. Njegovo lice odaje setu, t. j. neku vrstu potištenosti, koju ovakav duh čuvar oseća pri ovakvim slučajevima krajnje ludosti ljudi ako im svom svojom brigom ne može pomoći.

9 A šta će sad ovde učiniti ovaj tužni anđeo? Gle, približava se devojčici koja i u duhovnom svetu izgleda kao leš. Evo ga kod nje i govori: "O bezumno biće! Šta sad da probudim kod tebe budući da je sve mrtvo gde god da pogledam? O Gospode, pogledaj milostivo! Ovde nije dovoljna sila koju si mi dodelio, zato pruži Svoju svemoćnu ruku i učini sa ovom ludom po Svojoj volji."

10 Evo gle, odmah dolazi drugi anđeo koji je sav ognjen. Evo ga i gle, njegov oganj zahvata mrtvu i sažeže je u trenu do pepela. (U prirodnom svetu ovo se ne može primetiti pošto se ovaj čin tiče samo duševnog tela.) Sada u pepelu počinje nešta da se miče. Anđeo se moli nad pepelom. Zadnje reči njegove molitve jesu: "Gospode, neka bude Tvoja volja!"

11 Na to drugi anđeo napušta pepeo koji se sve više miče, a prvi anđeo ostaje. A ovo micanje nije ništa drugo do ponovno uređivanje potpuno uništenih, raspršenih i ponasve poremećenih duševnih posebnih čestica, što se sad događa neposredno Mojom silom. Sada će se odmah i pokazati koliko i šta je još ostalo od duše ove devojčice.

12 Gle, diže se tamnosivi oblačić. Oblačić se sve više oblikuje – i gle, evo nam neki oblik. Ne možete ga uporediti ni sa čim na Zemlji. Glava liči na glavu slepog miša, telo liči na ogroman skakavac, ruke kao noge guske i noge poput nogu rode. – Kako vam se sada sviđa ova moda kao plod one svetske? – Što se tiče mode ni ne bi bilo nekih posebnosti, ali da će ova luda, kao kvazi samoubica, teško ikada kročiti u nebeska prostranstva svetlosti, to je već nešto drugo.

13 Proćiće zacelo nekoliko stotina godina dok ova dospe do ljudskog oblika i to samo na veoma bolan način. A potom će u svetu duhova biti ono što su albini na Zemlji, naime plašljivi svetlosti.

14 Dalje kod ove nema više šta da se vidi ni nauči, stoga dalje drugi primer.

Šesti čin[uredi]

10.8.1847.

Vojskovođa

1 Gle, nalazimo se u jednoj carskoj i raskošnoj odaji. Sve je krcato zlatom i srebrom i skupocenim dragim kamenjem i – za svet – najvrednijim slikama. Pod odaje je pokriven najfinijim azijskim tepisima i na velikim prozorima od ogledalskog stakla nalaze se zavese od kojih jedna košta toliko da bi za nju hiljadu siromašnih mogli jesti mesec dana. Kutije, stolovi, fotelje, stolice i još gomila carskog inventara velike vrednosti kite je i razni prijatni mirisi osvežavaju ovu bolesničku odaju i najčuveniji lekari okružuju krevet koji je bogato ukrašen zlatom, u kojem zemaljski visoki bolesnik uzalud čeka oporavak.

2 Drže kozilijum za konzilijumom i lekovi se menjaju svakog časa. U susednoj odaji mole se neprekidno naizmenično dva monaha iz latinskih crveno i crno štampanih knjiga i gde god stoji neka crkva ili kapela drže svečanu misu za oporavak našeg velikog vojskovođe. No, ništa to ne vredi, jer za ovu vojskovođsku bolest više nema pomoći ni u apoteci ni u brevarijumu a ni u misalu, nego ovde važi: "Dođi da vidimo kako su ti dela sačinjena!"

3 Pogledajte samo bolesnika kako se hrabro drži. No ova hrabrost samo je navid, jer u sebi bi naš junak umro od straha i očaja i proklinje svoje jake bolove kao husar svog konja koji neće da ga sluša. – Ovo je priča za sebe. Tamo se mole monasi, dabome molitvom kojoj nema ravna, koja je povezana sa tajnom sasvim suprotnom željom propter certum quoniam, ali retko je ovo ipak ako onaj za koga barem na oko mole, psuje da je prava sramota.

4 No, sada njegovi bolovi postaju sve jači, jeste, gotovo nepodnošljivi, i naš pacijent sav razgoreo buknu sav besan na čuđenje svog okruženja i viče iz sveg glasa: "Proklet ovaj kurvinjski život! Ne možeš li ti, stvaraoče, ako te ima, da mi ga uzmeš na manje bolan način? Na ovaj kurvinjski život neka se svi đavoli, ako ih ima, poseru i ja bih sam da samo mogu! Ej, ova stoka lekari, niste vredni ni trunke baruta, dajte mi ovamo napunjen pištolj da za ovaj pasji život sam sebi propišem lek kroz glavu, koji će ga jednim pucnjem lišiti daljih muka."

5 Jedan protomedikus se približava bolesničkoj postelji i hoće da opipa puls moleći pacijenta za smirenje. No visoki pacijent se uspravi i govori: "Samo dođi barabo, strvino lekarska da na tebi iskalim svoj pravedan bes! Do đavola s tobom, mrcino glupava! Da nećeš opet da me mučiš opijumom? Gle, kao su pametne ove mrcine, kada više ništa ne znaju, dolaze sa opijumom da bolesnik zaspi, pa da za nekoliko sati izbegnu pravedan prekor, koji su itekako zaslužili, i da se smeškaju iza leđa i već svode račune koliko posle moje smrti svaki može da traži u trećem stepenu poravnanja. Ha, ha, ha, jel', prozreo sam vas! Zato nosite se, besni psi, inače ću vas ovom mojom zadnjim snagom lišiti vašeg smrdljivog života! – Hej, šta to vidim tamo u drugoj sobi, dve crne mrcine! Šta to rade ove mrcine? To se oni mole za moju dušu! Ko ih je zvao! Da se gube odavde, inače ću ustati i pobiti ih kao pse!"

6 Gle, na ovu strahovitu detonaciju veličanstvenog vojskovođe monasi hvataju maglu, lekari sležu sve više ramenima, a ovaj pacijent umuknu i počinje uz grozna izobličenja lica krkljati. A mi sada, pošto više nema šta da se vidi na pacijentu, prelazimo odmah u duhovni svet i kratko ćemo posmatrati kako će naš junak ući u duhovni svet.

7 Evo nas, već smo tu i tamo na istoj postelji leži naš pacijent u odaji istog izgleda. Još krklja, kao što lako primećujete, veoma teško diše i grize sebi jezik od skrivenog besa svoje gnevne duše.

8 A tamo, gle, već je spreman anđeo smrti da gnevnu dušu našeg junaka oslobodi njene preponosne i pregorde aristokratske ploti. Plamenim mačem je anđeo naoružan – u znak njegove velike sile koju sam mu dodelio i u znak njegove hrabrosti i potpune neustrašivosti pred ovakvim velikim junacima Zemlje kao i pred celim paklom.

9 Gle, sada je za ovog junaka isteklo zadnje zrnce peska i anđeo ga dodiruje svojim plamenim mačem i govori: "Diži se mutna dušo, a ti prašino, povrati se u more svoje bezdane ništavnosti!"

10 Gle, evo nestaje telo i više se ne vidi ležaj ni odaja krcata zemaljskom raskoši. Zato se diže, kao što možete lako primetiti, tamnosiva, bedno zapostavljena duša stojeći na rastresitom pesku, koji preti da je proguta. Ljutito, smućeno i zazirući gleda oko sebe i ne vidi ništa sem sebe samu. No sebe vidi sasvim drugačijom nego što je mi vidimo, sebe još vidi kao vojskovođu sa svim svojim ordenjem i ukrašena sabljom.

11 "Gde sam to ja?" kaže junak, "koji đavo me je doveo ovamo? Nigde ništa! Gde god da pogledam, nigde ništa. Evo, ni podamnom ništa.

12 Da nisam mesečar – ili sanjam? Da možda nisam stvarno umro? Pa ovo je stvarno neko strašno glupavo stanje. Doduše, sada sam potpuno zdrav i nemam više bolova, sećam se svake sitnice mog celog života, – bio sam veoma bolestan, glupave lekare sam postrojio, ona dva licemera oterao vragu, a isto tako, doduše, zbog jakog i neizdrživog bola naprasito sam rekao stvaraocu neke sirove grubosti u lice, – svega se toga vrlo dobro sećam. Takođe znam da sam bio strašno ljut i mogao sam svakog da rastrgnem od besa. Ali sada je sve prošlo. Sve bi to bilo pravo, samo kad bih znao gde se to zapravo nalazim i šta se sa mnom dogodilo?

13 Istina, nešta je svetlo oko mene, ali što god dalje bacim pogled, postaje sve mračnije i ja ne vidim ama baš ništa. Prokletstvo! Stvarno koga sad ne odnese vrag, nikad ga neće.

14 Čudno, čudno, postajem sve čiliji i sve življi, ali i sve je praznije oko mene. Mora da se nalazim u nekoj vrsti letargije. Ali oni koje uhvati, treba sve da čuju i vide šta se oko njih dešava, a ja ne čujem i ne vidim nikog osim mene samog, znači ne može biti letargija.

15 Ovde nije ni hladno ni toplo, niti potpuno mračno, mada nikog ne zaslepljuje svetlost. A ja sam uz to još u ovom mom solo stanju meni potpuno neshvatljivo potpuno raspoložen i čio da bih mogao da glumim pajaca, pa ipak, kao što se vidi, ni u majčinoj utrobi nisam bio usamljeniji i bez nekog društva nego ovde. Zaista, kada bi mi ovde bio neki – kako se zove, ovaj, onako neki "onaj" – e, onako neki "onaj" – da, da, pravo – onako neki čovečuljak, stvarno mogao bih da zaboravim da – ma vrag odneo i vojskovođu zajedno sa gomilom njegovih predaka! Stvarno za nekog čoveka niskog staleža sve drugo bi mi bilo prosto.

16 Samo kada bih mogao saznati gde se to zapravo nalazim. Ako ovo potraje, onda bi ovo stanje moglo postati stvarno prokleto dosadno. Pa čuo sam jednom o nekom Bogu, – hajde da mu se jednom ozbiljno obratim. Jeste da sam se malopre poneo nešta osorno prema Njemu, ali ako Ga ima, onda mi to valjda neće uzeti za zlo. – Hej, Bože moj, Gospode moj! Ako te ima, onda mi pomozi iz ovog čudnog i kobnog položaja!"

17 Evo gle, odmah dolazi jedan anđeo i govori: "Prijatelju, u ovom položaju ćeš ostati sve dok god ne izbaciš iz sebe i zadnju kap svoje gordosti i tako platiš zadnju kap krvi koju si prolio na mnogim hiljadama svoje braće. Baci od sebe sva svoja oličja vojskovođe pa ćeš naći tlo i više svetlosti a i društvo. No čuvaj se sličnih sebi, inače si izgubljen! A pre svega obrati se Gospodu, tako će tvoj put biti kratak i lak, amin!"

18 Gle, ovaj savet naš junak sada još neće da posluša. Zato ga anđeo napušta i on će još nekoliko stotina godina ostati u ovakvoj neizvesnosti.

19 Po ovome možete već primetiti njegovu "vodu", stoga sada ništa dalje o njemu.

Sedmi čin[uredi]

11.8.1847.

Papa

1 Kod ovog primera počnimo odmah s one strane i posmatrajmo čoveka koji je na svetu igrao veoma veliku ulogu i na kraju mislio da svet postoji samo za njega i da s njim može činiti što hoće budući da je sebi pripisao naprosto zastupništvo Božje još više nego neki drugi njegove vrste. Ali je ipak morao umreti i pred tim ga nije sačuvala ni njegova pripisana velika moć, ni svet a ni njegovo zastupništvo Božje.

2 Tamo, pogledajte, daleko prema ponoći hoda laganim korakom neka vrlo mršava prilika čoveka jako tamne boje. Gleda ispitujući oko sebe i posmatra čas tu čas tamo.

3 U njegovom društvu vidite nekog čovečuljka poput majmuna crnog kao noć, koji se oko našeg čoveka tumara i čini kao da s njim ima da obavi vrlo važne poslove.

4 No priđimo bliže da biste čuli ovog čoveka, koji ne vidi svog druga, a ni nas, kakve to razgovore vodi sam sa sobom. Evo nas, već smo blizu. Evo čujte, govori: "Sve laž, sve prevara i prevareni je najsretniji, ali nesrećan onaj prevarant ako sa znanjem vara. A ako je iz neznanja prevarant i laže i vara neznajući da laže i vara, onda mu treba čestitati, jer onda jedan magarac vuče drugog i obojica su zadovoljna lošim senom. – A ja, šta li sam ja? – Bio sam poglavar, svi morahu verovati i činiti šta sam zapovedao, a ja sam činio šta sam hteo budući da sam u svojim rukama držao ključeve moći kao neko koji ih uzima ne pitajući da li je uopšte ovlašćen da ih uzima. Sve sam znao, znao sam da je sve laž i prevara, pa ipak sam laž i prevaru nametao uz strogu pretnju svakome koji ne bi hteo da prihvati i veruje da mora kao punu istinu prihvatiti sve što potiče od mene, pisano ili nepisano.

5 A ja sam mislio na svetu da je smrt tela ultimatum sveg postojanja. To je bila moja tajna, čvrsta vera i sva mudrost sveta ne bi mogla da mi da drugu. Ovo sam jedino držao istinom, i gle, i to je laž jer živim dalje, premda sam umro po telu.

6 Nebo, čistilište i pakao dao sam propovedati sa mnogih hiljada propovedaonica, izdavao oprost i proglašavao gomilu umrlih svecima i zapovedao post, molitve, ispovest i pričest, a evo me sad samog, i ne znam ni napred ni nazad. Da postoji sud, već bih bio osuđen. Da postoji nebo, pa onda bih valjda prvi imao pravo na njega, jer prvo i prvo, ta morao sam božjom voljom biti namesnik crkve božje i šta sam onda činio, mora da je bila jedino neka gornja najviša volja jer bez nje po Pismu ne može pasti dlaka s glave ni vrabac poleteti.

7 Takođe sam se ispovedao i pričešćivao po starom propisu, iako sam sam sebe lako mogao izuzeti pošto sam imao moć da za sva vremena ukinem ispovest zajedno sa strogim pričešćem, ali ipak iz političkih obzira to nisam mogao i hteo. – Da postoji pakao, imalo bi dovoljno razloga da se nalazim u njemu jer pred bogom svaki je čovek ubica. – Barem bi trebalo da se nalazim u čistilištu, jer svakom treba da bude dodeljen barem na tri dana. Ali ni jedno ni drugo mi se ne dodeljuje, zato su bog, Hristos, Marija, nebo, čistilište i pakao ništa drugo do laž i prevara. A čovek jedino živi iz sila prirode i misli i oseća jedino po usredsređenju raznih prirodnih sila u njemu, koje se verovatno spajaju i povezuju u neku večnu neuništivu celinu. Moj zadatak će, dakle, jedino biti ove sile bolje ispitati, pa kada ih bolje upoznam pomoću njih osnovati nebo.

8 No, neprestano primećujem neko cupkanje moje toge pontifikalis. Šta li je to? Da u mojoj blizini, ipak, nije nevidljiv duh, ili ovo uzrokuje neki vetar? Zaista je najozbiljnije čudno u ovoj beskrajnoj pustinji, jer možeš ići kuda god hoćeš pa ipak večno ostaješ sasvim sam. Možeš zvati, vikati, grditi i psovati ili moliti kome god hoćeš, pa ipak se ništa ne dešava i ostaješ pre i posle sasvim sam. Pa biće već nekoliko godina otkad sam umro na Zemlji i to na vrlo bolan, zlokoban način, – i dosad sam sam, ništa sem sama gola pustinja pod nogama. Mesta ima dovoljno, to je opet istina, ali gde sam, šta će ubuduće biti od mene – da li ću ovako večno živeti ili ipak jednom nestati? – to je nerazrešiva zagonetka.

9 Zato samo ponovo na ispitivanje prirodnih sila u meni, i njihovim bližim upoznavanjem neka se brzo razvije, šta će biti od mene."

10 Da li ste ga čuli kako rezonuje, on, zastupnik Božji na Zemlji? O, još dugo će ovako sam rezonovati kako mu njegov nevidljiv pratilac uliva, jer sudbina ovakvih ljudi na Zemlji na visokom položaju uvek je ista, naime samoća, pošto su se na Zemlji takođe iznad svega osamili.

11 A ova izolacija ipak je velika milost za njih, jer jedino je tako moguće ponovo ih dovesti na pravi put. Ali to traje veoma dugo. Moraju u sebi proći sve stepene noći i tame, nevolje, pa i bola, kakvog ima u paklu.

12 Kada ovakav zelot prođe ovakvo solo putovanje negde za petsto do hiljadu, pa i deset hiljada godina, tek tada dospeva u društvo strogih duhova. Ako ih ne sluša, onda opet bude napušten i ostavljen sam, ali onda mu budu predočena sva zlodela koja su bila počinjena ili pod njim ili pod njegovim prethodnicima, u kojoj prilici, pak, mora okusiti sve bolove koje su svi progonjeni pod njim ili pod njegovim prethodnicima okusili. Ako ga ovaj tretman ne dovede u red, onda bude ostavljen kakav jeste, jedino mu ostaje kao pratilac glad a i žeđ, dva učitelja koja u retkim izuzecima skoro svakog vremenom doteraju.

13 Ovde sada imate još jednu sliku kojom bolje možete upoznati onu stranu – i "vodu" koju ima da prepliva ovakav poglavica dok ne dospe na obalu poniznosti, istine i ljubavi. Zato ništa više o ovom čoveku.

Osmi čin[uredi]

12.8.1847.

Ministar

1 Pošto, eto, i veliki gospodari sveta moraju umreti, protiv koje za njih vrlo kobne osobine života još uvek nisu uspeli postaviti osiguravajuće društvo, jer svom svojom politikom i diplomatijom još nisu stigli dotle, tako se i naš ministar morao spremiti da zameni vremensko večnim.

2 Umiranje je za ovakve ljude, svakako, najneprijatnija pojava na svetu, ali to anđela smrti mnogo ne brine. Kod onog gde nađe punom dobro proverenu meru, tog uzima bez milosti i izvinjenja.

3 Naš ministar, čovek kome se zbog njegove svetske pameti klanjao sav svet, pade u svojoj odmakloj starosti u bolesničku postelju zbog kostobolje i katarske groznice, koja ga je mučila pola meseca i to sve više koliko je više uzimao lekove protiv ove bolesti. Na kraju postade sav zlovoljan i prećaše lekarima zatvorom ako ne budu hteli ili mogli da ga ponovo uspostave.

4 No umesto da izvrši svoju pretnju, obamre šesnaestog dana svoje bolesti i na ovom svetu se više ne probudi osim na jedan sat pre svog kraja kada ostavi oporuku šta činiti sa njegovim moćnim imanjem, pri čemu sirotinji, kao najčešće kod takvih ljudi, veoma malo bi dodeljeno, jer šta su nekoliko hiljada forinti prema zaostavštini od više miliona?

5 Takođe i crkvi pro forma pripade zadužbina, ali ne zbog nekakve slepe vere – jer vere ovakav čovek ima vrlo retko ili ni nema i sve što čini jeste čista politika – nego samo, kao što smo rekli, jer to zahteva politički običaj.

6 Posle ove zadnje volje utonu u svoju postelju i bi mrtav bez prethodne ispovesti i pričešća, čina do kojeg – u sebi – ionako nije ništa držao. Ovim je s njim za ovaj svet i zauvek bilo završeno. Zato se ni mi nećemo dugo zadržati kod njegovog leša, nego se odmah dati "preko" i videti kako će se tamo ovaj pregordi aristokrata pokazati.

7 Gle, evo nas i naš čovek već stoji u svem svom državničkom odelu pred nama i pred četvoricom zastrtih anđela-duhova, pri čemu vidi samo ove zadnje. Mesto potpuno predstavlja njegov državnički kabinet u kojem je naumio da sredi još nešta veoma važno.

8 Ugledavši ovu četvoricu u svom tajnom kabinetu, sasvim je van sebe od ljutine zbog ove nečuvene drskosti ovih četiri "mangupa" po njegovom mišljenju. Skače i dohvata se zvona da zvoni, ali zvonce ne zvoni.

9 "Izdaja! Veleizdaja!", viče iz sveg glasa. "Kako ste vi bedne bitange ušle u ovu odaju, koja je dostupna samo meni, u kojoj se rade i čuvaju tajne i svete misterije države!? Znate li da je na ovakvu veleizdaju postavljena smrtna kazna!? Koji je od vas onesposobio ovo zvonce da sada u ovom odlučujućem trenutku ne zvoni!? Priznajte, vi bezočni, ko je od vas skovao zaveru!?"

10 Prvi anđeo govori: "Čuj strpljivo i veoma pažljivo, šta ću ti sada reći. Dobro znam pravi red, po kojem na svetu niko osim kralja ne sme ući u ovu sobu. Da si još na svetu, onda nas ne bi ni video na ovom mestu. Ali gle, ti si po telu umro i sada se nalaziš u duhovnom svetu, gde postoji samo jedan Gospod, dok su svi ostali duhovi braća, dobra i loša, onako kako su činili na Zemlji – dobro ili loše. Tako imamo od Gospoda trajno i ljubazno i obavezno pravo da svakog posetimo i pružimo mu naše usluge, ako je kao ti još dostupan.

11 A u tome se i nalazi nalog jedinog Gospoda tebi po nama da ti ovo javimo i saopštimo da je ovde u ovom večnom svetu za tebe prestala sva svetovna čast i položaj zajedno sa svom politikom i ova odaja, tvoje odelo i sve ove tvoje navodno važne državne hartije nisu ništa drugo do obmana i proizvod tvoje mašte, koja je još suviše vezana za svet i nestaće čim pođeš za nama. – Ako pođeš za nama, onda će ti put biti lak u istinsko, večno carstvo života, gde ima blaženstava bez mere i broja. A ako ne pođeš za nama, onda će ti biti jako teško dospeti do Božjeg carstva života. Jer gle, na svetu si bio Božjom dozvolom velik čovek i imao si veliku moć. No ovom moćju se kod tebe i snažno probudilo vlastoljublje, koje te je ponegde dovelo do nečeg što nije bilo zasnovano po Božjem redu. Takođe ti je ova svetovna moć kao vlastoljublje uzela i veru u Gospoda i u velikoj meri ljubav prema bližnjem i potpuno te onesposobila carstvu Božjem.

12 No gle, Gospod zna kakvo teško breme si morao nositi i veoma je milostiv prema tebi. Zato nas je tebi poslao da budeš spasen i uzdignut, a ne da potoneš svojim velikim svetskim bremenom, kojeg si preneo ovamo. Ne misli ovde na sud, jer u carstvu slobode duha nema suda i sudije osim sopstvene slobodne volje svakog čoveka. Ne misli ni na pakao. Nema ga nigde osim u samom čoveku ako ga u sebi svojim zlom – upravo u sebi – tek stvori. Takođe ne misli ni na nebo kao obećanu platu dobrih dela, nego reč Gospoda Isusa neka bude tvoja volja, tom rečju traži samo Njega. Ako imaš Njega, onda imaš sva nebesa i sasvim drugu moć iz ljubavi nego što si je imao na svetu svojom svetskom pameću i visokim položajem. Sada znaš sve. Čini šta ti dopušta tvoja slobodna volja u imenu Gospoda Isusa. Amin."

13 Ministar govori: "Zaista, vaše reči su mudre i jamče mi da je sve tako kao što ste mi sada obznanili. Takođe mi je sada potpuno jasno da sam po telu umro. Ali da je onaj Jevrejin Isus jedini Bog i Gospod, to ne shvatam. Šta je onda "Otac" i "Sveti Duh"? Gle, to ne odgovara sopstvenom Isusovom učenju, koji je bio prvi koji je učio Božansko trojstvo. Zato mi oprostite ako ne mogu tako brzo da pođem za vama kao što želite – osim ako me brzo ne uverite."

14 Govori anđeo: "Brate, to ne ide tako brzo kako misliš. Svuci najpre svoje državničko odelo i obuci drugo poniznosti i potpunog samoodricanja, onda ćeš se ubrzo potpuno uveriti u ono što ti se sada još čini potpuno nemogućim."

15 Ministar odgovara: "Hajde dobro, onda me preuzmite i dovedite u red i ostružite brižljivo sve svetsko sa moje duše, onda će se pokazati kako stoji sa vašim rečima."

16 Sada prilaze ostalih trojica anđela, skidaju čoveku državničko odelo i oblače mu sivo, sve ritavo i prljavo. I drugi anđeo mu govori: "Sada si odenut haljinom poniznosti. Ali to još nije dovoljno, nego moraš i delom pokazati poniznost. Zato pođi za nama."

17 Čovek sledi i gle, dospevaju do nekog majura i kažu mu: "Gle, ovde živi prek čovek, koji ima velika krda svinja. Kod njega treba da služiš i da budeš zadovoljan svim što bi ti dao za platu. I kada bude tvrd i nepravedan prema tebi onda sve strpljivo snosi i samo u Gospodnjoj milosti i smilovanju traži pravo.

18 Ako te tuče, ne uzvrati, nego kao rob poturi leđa, kao što si na Zemlji – usled vojničke subordinacije [podređivanja] – često video kako siroti vojnik mora leći na klupu i izdržati strogu, često posve nepravednu kaznu. Ako sve ovo podneseš pravim strpljenjem, onda ćeš biti bolje sreće."

19 Na to kaže čovek: "Veoma se zahvaljujem na ovom vođstvu. Vratite mi samo moje državničko odelo, prevaranti. Već ću sam sebi da pravim put. Gle samo ove bednike. Od nekog kao ja, koji broji barem dvadeset predaka, hoće ni pet, ni devet da naprave svinjara. O, da sam samo još na svetu, hteo bih da vam platim da zapamtite. Ove skitnice se još izdaju i za vesnike Božje. Samo čekajte, ovo poslanstvo će vas još skupo stajati."

20 Gle, anđeli mu ponovo vraćaju njegovo državničko odelo i kažu: "Kako hoćeš. Evo tvog zemaljskog odela. Ako nećeš da hodiš putevima života, onda hodi sopstvenim. A naša služba kod tebe je završena."

21 Evo gle, u koju "vodu" se dao naš čovek. Tamo će imati dugo da pliva dok na putu povratka izgubljenog sina ne dospe do Oca.

22 Zato neka se svako čuva vlastoljublja, jer to uvek ima iste posledice. – Sledeće drugi primer.

Deveti čin[uredi]

13.8.1847.

Biskup Martin

1 Biskup koji je držao mnogo do svog položaja i časti kao i do svojih pravila, razbole se poslednji put.

2 On, koji je još kao potčinjen presbiter opisivao radosti neba predivnim bojama, on, koji bi se često sav iscrpeo dočaravajući divote i blaženstva u carstvu anđela, a uporedo, dakako, ne zaboravivši ni pakao i nemilo čistilište, evo, sada, kao starac blizu osamdeset godina, još uvek nije hteo da dođe u posed svog toliko hvaljenog neba. Još hiljadu godina zemaljskog života bilo bi mu draže negoli neko buduće nebo sa svim divotama i blaženstvima.

3 Zato naš razboleli episkopus i uloži sve sile ne bi li opet ozdravio. Najbolji lekari su stalno morali biti oko njega. U svim crkvama njegove dioceze [biskupije] morale su se čitati kraftmise i sve njegove ovce su bile pozvane da se mole za njegov oporavak i da umesto njega daju a i drže blagočestive zavete zaradi potpunog oprosta. U njegovoj bolesničkoj odaji beše postavljen oltar za kojim su se pre podne morale čitati tri mise za ozdravljenje, a po podne pri stalnom izloženim sanktisimum [posvećena hostija] morala su tri najpobožnija monaha neprestano moliti brevarijum.

4 Sam on više puta uzviknu: "O Gospode, smiluj mi se! Sveta Marija, draga majko, pomozi mi, smiluj se mojoj biskupskoj svetosti, koju nosim u Tvoju i čast Tvoga sina! O, ne napuštaj svog vernog slugu, ti jedina pomoći u svakoj nevolji i jedina uzdanico svih paćenika!"

5 No, sve to ne pomože, naš čovek utonu u dubok san, iz kojeg se s ove strane više ne probudi.

6 Kakve se sve "vrlo važne" ceremonije dešavaju sa telom nekog biskupa, to znate i ne treba da se zadržavamo; zato ćemo se odmah osvrnuti u duhovnom svetu i pogledati šta će tamo naš čovek početi.

7 Gle, evo nas i gle, evo još leži naš čovek u svojoj postelji, jer sve dok je srce još toplo anđeo ne odvaja dušu od tela jer ova toplota jeste duh živaca, kojeg duša najpre mora sasvim primiti, pre nego što anđeo izvrši potpuno odvajanje, jer sve ima svoj red.

8 No, sada je duša ovog čoveka sasvim primila duh živaca i anđeo je upravo odvaja od tela rečima "Efeta", tj. otvori se, dušo, a ti prašino povrati se i raspadni se i razreši se putem carstva crva i truleži kroz njih! Amin.

9 Evo gle, već se diže naš biskup, sasvim onako kako je živeo u svoj svojoj biskupskoj odori i otvara oči i gleda začuđeno oko sebe i ne vidi nikog sem sebe samog, a ni anđela koji ga je probudio. Kraj je osvetljen samo slabom svetlošću kao za već poprilično kasnog sumraka, a tlo je poput suve mahovine.

10 Naš čovek se čudi ne baš malo zbog ove neobične situacije pa govori sam sa sobom: "Šta li je sad ovo? Pa gde sam to ja? Živim li još ili sam umro? Jer bio sam stvarno veoma bolestan i može lako biti da se već nalazim među pokojnima? – Jeste, zaime Boga, biće tako! – O sveta Marija, sveti Josife, sveta Ana, vi moji moćni uzdanici! Dođite! Dođite i pomozite mi u carstvo nebesko!"

11 Čeka neko vreme pažljivo posmatrajući oko sebe s koje će strane doći ovih troje, ali ne dolaze. Ponavlja poziv glasnije i čeka, no, još niko ne dolazi.

12 Još jače ponavlja poziv i treći put, ali i treći put uzalud.

13 U tom našeg čoveka hvata strah i počinje očajavati i govori u njegovom sve očajnijem položaju: "Za ime Boga! Pomozi Bože! (No, to je samo njegova česta uzrečica.) Šta je ovo, tri put sam zvao i – uzalud!

14 Da li sam proklet? – To neće biti jer ne vidim vatru i nikakvog "Sačuvaj-Bože" [vraga]!

15 Aaaaa! (drhteći) kako je strašno! – ovako sam! – o Bože! – kada bi ovako sada došao neki "Sačuvaj-Bože", a ja bez triput osveštane vodice, bez krsta, – šta ću da radim? A na biskupa neki "Sačuvaj-Bože" izgleda jedva čeka! O, o, ooooo! (trese se od straha), pa ovo je stvarno strašno! Čini mi se, evo već kod mene počinje plač i cvokotanje zuba.

16 Skinuću ovu moju biskupsku odeždu, onda me "Sačuvaj-Bože" neće prepoznati. Ali onda bi – sačuvaj Bože! – tek imao pravu vlast nada mnom? Jaoj, jaoj, što je smrt strašna stvar!

17 Da, kada bih bio potpuno mrtav, onda se ne bih ni plašio, ali ovaj život posle smrti, o pa to je – o, sačuvaj Bože!

18 Šta bi se dogodilo, ako krenem dalje? – Ne, ne, ostajem, jer šta je ovde, to znam iz ovo malo iskustva, a kakve bi posledice imao zagonetan iskorak dalje, napred ili nazad, to sam Bog zna. Zato ću u ime Božje i u ime svete device Marije radije čekati ovde do sudnjeg dana, negoli da se samo za dlaku pomerim napred ili nazad.

[Ovaj čin predstavlja obimnu knjigu. Ovde je preveden samo početak – prim. prev.]

Deseti čin[uredi]

16.10.1848.

Siromah

1 Ovde sledi kao naredan sažet čin iz duhovnoga sveta smrt ili zapravo istup iz ovozemaljske provere života u istiniti, večni duhovni život jednog siromašnog nadničara, kakvog veliki ovoga sveta jedino nazivaju "strvino", "mrcino" i "bedo jedna".

2 Hajde, pođite sa Mnom u najbedniju sobicu, koja više liči na rupu nekog medveda nego na sobu u kojoj bi živeli ljudi. Jedva dva kubična hvata zauzima unutrašnji prostor. Jako trošna vrata vode u ovu rupu, koja iznad vrata ima otvor dva pedlja dužine i pedalj visine, kroz koji upada prelomljena i slaba svetlost sa prljavog stajskog zida nekog bogatog komšije i osvetljava unutrašnji prostor tek toliko da sedmoro ukućana ne bi uzajamno povredilo oči. Ova divota od primaće sobe nema ni peć, ni šporet. Njega u ćošku zamenjuje prljav, neotesan jedva jednu stopu visok vapnenac, na kojem siromašni stanovnici ovog medveđeg groba kuvaju oskudno jelo, ako bi bili te sreće da radeći i proseći nabave neophodne namirnice.

3 Napomena: Za ovaj divni stan ovi siromasi plaćaju nekom bogatom gazdi jedan forint i trideset krajcara i još su veoma zadovoljni što ih njihov gazda barem suviše ne požuruje ako ne mogu platiti prvoga u mesecu, nego ih često čeka čak četrnaest dana. Da, njihov gazda je toliko dobar da im je dao za dvadeset krajcara, zbog bolesti njihovog sedamdesetogodišnjeg oca, trideset funti buđavog sena, a i čekao ih je punih deset dana dok nisu mogli da plate. Zaista, ovaj od srca dobar i strplivi domaćin jednom će i kod Mene, Gospoda, polagati pravo na smilovanje i strpljenje.

4 Evo pogledajte, tamo u mračnom kutku ove rupe na "svežem" senu leži naš siromašni nadničar. Pre nekoliko godina za vreme teškog rada pao je sa neke loše skele i polomio dva rebra i ruku. Istina, odveden je u bolnicu za siromašne, ali lekari ga tamo pola godine zlostavljahu, pa ga zatim loše izlečenog po lekarskom uverenju kao zdravog otpustiše.

5 Od tada bolešljiv, slab, a prema tome i nesposoban za neki teži posao, snalazio se kako je znao i umeo sa svojom takođe bolesnom i slabom ženom i sa petoro ženske čeljadi, od kojih je najstarijoj četrnaest godina, radeći svakojake male poslove koji su odgovarali njegovoj snazi, a nekada i dobijajući neku milostinju, koju bi s vremena na vreme isprosili njegova žena i deca od nekog retko mekog srca. Starost, slabost, hladnoća, loša hrana, kao i gadna preostala rana u predelu rebara baciše ga na ovu najbedniju bolesničku postelju, gde ga sad posećujući ga ugledasmo.

6 Smršao kao neka egipatska mumija iz vremena faraona, pun bolova po celom telu, čiji su kukovi, karlica i barem za jedan palac kriva kičma puni rana od tvrdog ležaja, uz to još sa potpuno praznim stomakom, ovako užasno gladan govori veoma isprekidanim glasom svojoj ženi: "Mamice, zar više ništa nemaš? Ni parče hleba, ni toplu čorbu, ni kuvanih krompira? O Bože, Bože, kako sam samo gladan. Od bolova ne mogu ni da se maknem, a uz to još toliko gladan. O Bože moj, Bože moj, oslobodi me konačno ovih muka."

7 Žena, koja od gladi i iznemoglosti jedva stoji na nogama, kaže: "Dragi mužu, još jutros u šest su tri najstarije devojčice otišle ne bi li kod dobrih i milostivih ljudi nešto isprosile. Sada je već tri popodne, a još se ne vraćaju. Sva drhtim od straha da im se nije nešto dogodilo. O Isuse i Marija! Samo da nisu dospele u vodu ili u ruke nemilosrdne policije. Drhte mi ruke i noge. Isus neka te dotle ojača, a ja ću Božjom pomoći skupiti svu snagu i otići u policiju da pitam da možda ne znaju gde su naša jadna dečica."

8 Govori bolesnik: "Dobro, dobro, draga mati, samo ti idi, i ja strepim iznad svega. Ali nemoj se dugo zadržati i donesi mi nešto da pojedem inače ću umreti od gladi. Znaš da već puna dva dana nismo ništa jeli. Samo da naše devojčice od iznemoglosti nisu negde ostale na putu. O Bože moj, Bože moj... i tako me stvarno snađe sva beda i nevolja."

9 Žena odlazi i samo što kroči na ulicu, ugleda jednog pandura kako ispred sebe tera troje njezine dece. Majka, videvši ovo, zaprepašćeno zavapi držeći ruke iznad glave: "Pravedni Bože! O Isuse, pa to su moja jadna dečica!"

10 Devojčice, zagrcnuvši se od plača, govore majci: "Majko, majko! Ovaj divlji čovek nas je uhvatio u jednoj uličici dok smo za našeg smrtno bolesnog oca molile nekog za milostinju. Onda nas je zatvorio u neku mračnu sobu, a pošto nas je i ranije video kako prosimo, vratio se sa nekim još strašnijim čovekom, koji je izgledao kao neki gospodin, i taj je onda naredio, iako smo ga na kolenima molile, da nas šibama tako istuče da smo pozadi sve krvave. Onda nas je grubo pitao gde stanujemo i kad smo mu to od bolova jedva rekle, zapovedio je ovom divljem čoveku, koji nas je tako tukao, da nas odvede kući. O majko, majko, ovo strašno boli."

11 Mati, jedva sposobna da govori, uzdahnu duboko prema Meni: "O Gospode! Pravedni Bože! Ako te ima, kako možeš da gledaš takve grozote, a da ih ostaviš nekažnjene? O Bože moj, Bože moj, kako možeš dozvoliti da nas snađe tolika nesreća." Na to zaplače gorko. Ali policajac je opomene da na ulici tako ne zanoveta jer skreće pažnju prolaznika i zapovedi da se odmah vrati u stan.

12 Majka se izvinjava kao majka i govori plačući: "Gospodine, šta mi drugo preostaje nego da plačem? Moj muž, koji ima sedamdeset godina i koji je smrtno bolestan, leži gladan na čistom senu, a svi mi već puna dva dana nismo ništa jeli. Ova kasna jesen je vlažna i već veoma hladna, a mi nemamo ni malo drva da ugrejemo naš vlažni i hladni stan. I ja sam slaba i bolesna. Ove tri devojčice su bile naša jedina nada, a vi ste ih maltene obogaljili. O Bože! Kako da ćutim? Kako možete da mi zabranite moje majčinske suze? Zar niste čovek? Zar niste hrišćanin?"

13 Ovde policajac hoće da je odgurne, ali iza ćoška iskoči neki hrabar čovek i viknu na policajca: "Stoj, dovde, ni za dlaku dalje! Majko, ovde imaš trideset forinti, snađi se najbolje što umeš. A ti, bezosećajni dželatov slugo, da si se odmah udaljio, inače ću ti prostreliti tu tvoju tigarsku lobanju sa nekoliko metaka!"

14 Policajac ovog dobročinioca hoće da uhapsi zbog pretnje, ali stranac odmah izvuče pištolj iz unutrašnjeg džepa svoga kaputa i uperi ga u pandura spreman da opali. Ovome se učini pametnijim da što pre zbriše nego da ga ovaj, sada već jako ozbiljan, upuca.

15 Nakon što pandur nesta sa vidika, ode i ovaj čovek mirno i spokojno svojim putem. Mati i deca mu još dugo šalju poljupce, a onda požuriše – devojčice zbog dobročinioca potpuno zaboravivši bolove – u prvu krčmu kako bi kupile hleba, nešto vina i mesa. Krčmaru, naravno, bi sumnjivo kada od ovog sveta dobi da promeni novčanicu od deset forinti, ali reče sebi: "Novac je novac, bilo da je ukraden, bilo na pošten način zarađen", promeni ženi novčanicu i pruži joj traženo.

16 Ona žuri kući i pronalazi svog čoveka kako plače od bolova i gladi. Odmah mu pruža nešto hleba i vina, a najstarija kći otrča do najbližeg trgovca da bi kupila malo drva, kresivo i sveće.

17 Noseći to, vraća se i na svoje veliko zaprepaštenje pred vratima pronalazi dva pandura, koji su se povratili ne bi li onog dobročinioca još ovde zatekli ili, u protivnom, da od ove sirote saznaju ko je onaj čovek i gde stanuje. Ako žena ne bi htela da sarađuje, treba je privesti.

18 Sa ovim pohvalnim naređenjem od strane policijskog povereništva uđoše sa devojčicom u mračnu sobu zahtevajući svetlo i preteći ženi da odmah kaže ko je onaj čovek, inače s mesta ima s njima poći u povereništvo. Čuvši to sirota žena se sruši od straha. Najstarija kći, takođe drhteći od straha, upali zahtevano svetlo, a panduri videvši bolesnog čoveka na zemlji, maltene golog, pokrivenog samo delimično krpama, ispočetka ustuknuše naježivši se, ali se odmah opomenuše i počeše ispitivati polumrtvu ženu.

19 Žena se trese i nije sposobna da odgovara. Panduri to drže za podmuklost, otrgnu je s poda i hoće odmah da je odvedu. Bolestan čovek i petoro dece mole za milost, ali ova dvojica samo vrše svoju "časnu" službu.

20 Međutim, u trenutku kada panduri već ženu drže na vratima, vraća se naš čovek sa još trojicom jakih pomoćnika. Oni najpre ženu oslobađaju ruku pandura, zatim ih pošteno premlate, tako da jedva mogu da idu, pa onda im zaprete kao i njihovom celom povereništvu: "U ime Božje! Ako se vi, bedne zveri, još jednom usudite da priđete ovom svetom mestu, u kome stanuju anđeli Božji, očekujte od nas najstrašniju osvetu. Mi nismo sa ovoga sveta, nego smo duhovi-čuvari ovih anđela, koji ovde proživljavaju telesnu proveru!"

21 Na to nestanu ovi spasioci. A panduri požure, sada sasvim rastrežnjeni, da se više ne bi vratili.

22 Žena brzo dođe sebi i odmah se potrudi – Meni za ovaj spas zahvaljujući – kako bi njen muž, kome se bliži kraj, dobio toplu supu. Supa je ubrzo gotova i ona je, hiljadu puta blagosiljajući, pruža starome čoveku, koji je Meni i njegovima zahvaljujući slatko jede.

23 Sada malo ojačao govori ženi i deci: "Moja mila ženo i moja najdraža dečice, propatili ste sada mnogo zbog mene. Ali ste se i vidljivo uverili da Gospodnja ruka vojuje za vas i da je vaše neprijatelje oterala kao neku lošu avet. Imajte dakle i ubuduće poverenje u Gospoda. On će vam biti najbliži onda kada vam vaša nevolja bude najveća. Oprostite svima koji su bili grubi prema nama, a pogotovo prema vama, jer oni su samo mehanička oruđa slepe i vlastoljubive policijske vlasti i postupaju ne proveravajući i ne znajući šta rade. Jedino Gospod neka im je sudija.

24 Snosite strpljivo vaš krst i nemojte nikada tražiti sreću ovoga sveta, jer deca sreće ovoga sveta nisu Božja deca. Što je divno na ovome svetu, to je odvratno pred Gospodom. Ni od čega se više ne bojte koliko od svetske sreće zato što je to najveća nesreća za čovečiju dušu.

25 Gle, šta bi mi vredelo da sam jedan od najbogatijih ljudi na svetu? Sada, na rubu svoga zemaljskog života, preda mnom ne bih imao ništa drugo do sigurne večne smrti. Ali sa mnom je sada sasvim drugačije. Smrt potpuno izgubi svoje strahote, za mene više nema smrti. Već sam izbavljen od svih svojih zemaljskih patnji i preda mnom su već širom otvorene predivne dveri carstva Božjeg.

26 Gle, moje telo, ovo izlizano sedlo duše za nošenje krsta Božjega, već leži hladno i mrtvo na tvrdoj postelji. Ali ja, duša i duh, koji sam stanovao sedamdeset godina u ovome sada već mrtvom telu, slobodan sam i već živim večnim životom ne osetivši i ne videvši smrt tela jer u jednom predivnom, meni jedva primetnom trenu, oslobođen sam svog teškog tereta. Opipajte telo, uverite se i sami da je već potpuno mrtvo. (Žena i deca opipavaju telo i pronalaze ga hladnim, tvrdim i mrtvim.) A vidite, ipak živim i govorim s vama savršenije nego ikada.

27 A razlog jeste što sam uvek verovao u Isusa, razapetoga, i, koliko mi je bilo moguće, živeo po Njegovim zapovestima. A kako je u hramu učio, naime, da neće ni videti ni osetiti smrti koji Njegovu reč prime i po njoj postupaju, tako se to i na meni kao večno istinito obistini, jer sada ostavih telo, a ne osetih ni kada, ni kako.

28 Neko bogatstvo vam nisam ostavio, moje veliko siromaštvo vaše je sve nasleđe. Ali radujte se zbog toga. Kada bi slepi bogataši ovoga sveta znali kakvo je bogatstvo za duh siromaštvo ovozemaljsko, bežali bi od svojih džakova novaca kao od kuge. Ali ovako u svom ogromnom slepilu drže za neki dobitak što ih večno ubija. Zato ostavimo ih i mi da idu putem propasti. A ako biste hteli da na kraju vašeg zemaljskog putovanja budete isto toliko srećni kao što sam to sada ja, onda bežite od svetske sreće i nemojte je nikada više tražiti.

29 Verujte meni, koji vam sada govorim sa onoga sveta, što je veći nečiji krst i što teži za nošenje, to je lakši i neosetniji prelazak iz sveta tvari u duhovni svet. Jer svako ko Hrista sledi, mora proći put tela. Svako mora u Hristu biti razapet i umreti, inače se nikada neće u Njemu i kroz Njega probuditi i vaskrsnuti.

30 Putem siromaštva, nedaće i drugih poteškoća života telo već biva u Hristu razapeto i ubijeno. Zato će svaki koji živi kao što smo mi živeli, kao što vi još uvek živite, tamo gde bogataši na kraju svoje zemaljske sreće potpuno umiru – ustati i već na prividnom samrtnom odru požnjeti puni vaskrs za večni život. Jer siromah koji je odan Gospodnjoj volji umire svagda i kada je ispunjen njegov cilj, svršio je sa smrću i stoga više ne može umreti, nego samo u Hristu vaskrsnuti. Ali sasvim drugačije stoji sa čovekom koji neprestano živi po svojim prohtevima. Takav čovek umire na cilju svoga tela zaista i potpuno, teško biva u onome svetu probuđen, izgleda i nikako.

31 To sve zadržite u svojim srcima i budite radosni ako vas svet prezire, naziva pogrdnim imenima i progoni svakojakim oružjem svog zlog i tvrdog srca. Jer Gospod svagda posmatra "Zlu" i zna za njezine namere. Kažem vam: Kada budete ustali, onda će ona propasti. Zbog toga pre svega tražite carstvo Božje i pravdu njegovu, a sve ostalo dodaće vam se zabadava.

32 Zato nemojte nikada zavideti velikima ovoga sveta, nego ih bolje sažaljevajte jer su u srcu i suviše siromašni. Ali utoliko više zavidite onima koji kao i vi nose svoj krst. Jer ti svaki dan umiru u Hristu kako na kraju ne bi umrli, nego vaskrsli u Hristu za večni život.

33 Ove moje zadnje reči na ovome svetu, neka budu vaše veliko bogatstvo, koje vam ostavljam. Od ovoga nasleđa nećete imati da izmirite porez. A ovo moje telo iznesite što pre iz sobe jer je potpuno mrtvo. Ali nemojte ni slučajno praviti neke ceremonije jer je gadno pred Bogom. Zato nikako ni ne smete platiti misu, jer Gospod Bog se gadi pred plaćenom molitvom. A sve što budete radili neka je na slavu Gospodu Bogu zato što je hteo da mi ukaže tako veliku milost. Jedino Njemu sva slava i čast i sva naša ljubav u sve vekove. Amin."

34 Ovim rečima zaneme u tvarnom svetu, a već je ranije telesno mrtav.

35 Odmah ugleda pored sebe tri vrlo ljubazna čoveka u belom, koji ga srdačno pozdravljaju pružajući mu ruke večnoga bratskoga saveza. Rado i srećno, zaboravljajući zemaljske patnje, pruža im i on svoje. Nalazeći se još uvek iznad svoga zemaljskoga tela, kao uspravno sedeći, obraća im se: "O dragi, meni još potpuno nepoznati, sigurno ste prijatelji Gospoda Isusa Hrista. Punih sedam desetleća, koje sam proživeo na tvrdoj zemlji, imao sam, zemljski posmatrano, malo dobrih, ali utoliko više zlih dana, a zadnji behu najgorči. Jer tih je dana samo tako pljuštalo bolova i velikih nevolja po mojoj siromašnoj i grešnoj koži. Ali Gospodu neka je sve to požrtvovano i jedino Njemu sva čast i sva moja ljubav, večno. Jer premda sam se zaista mnogo namučio, nikada mi nisu nedostajale privremene utehe, koje su me u srcu iznova uspravljale učeći me da u imenu Gospodnjem prezirem sve te telesne grozne i gorke bolove i rane. Sve sam izdržao uz veliku milost, pomoć i smilovanje Boga, Gospoda Isusa Hrista, i sada očekujem strpljenjem, koje mi je na zemlji često umanjivalo moje patnje, šta će Gospodnja volja nada mnom odrediti. Njemu neka je sva moja ljubav, sva hvala i obožavanje, neka bude jedino Njegova sveta volja."

36 Govori jedan od trojice u belom: "Dragi brate, a šta bi uradio ako bi ti Gospod naredio zbog Njegove velike svetosti a i zbog tvojih popustljivih greha – i to po tvojoj veroispovesti – da odeš na neko neodređeno vreme u čistilište, gde bi morao podnositi velike muke? Da li bi i tamo pod najvećim paklenim bolovima mogao da hvališ i slaviš Gospoda? I da li bi Ga još mogao ljubiti?

37 Govori siromah: "O, dragi prijatelju! Gospodnja beskrajna svetost, zaista, zahteva najveću čistotu duše koja bi se htela udostojiti dospeti pred Njegovo lice, ali Njegova isto tako beskrajna mudrost i dobrota dobro zna koliko bolova može podneti neka sirota duša i zato je neće preopterećivati. Ali ako Njegova pravda, zbog Njegove beskrajne svetosti, to od mene bude tražila, onda neka i u tom slučaju bude Njegova sveta volja. Jer i tako vidim Njegovu veliku ljubav, koja takvu čistotu duše propisuje samo zato da bi se udostojila stupiti pred lice Božje.

38 Velim, Gospod je svagda najčistija ljubav, stoga beskrajno dobar i sve što radi jeste dobro. Zato, neka bude svagda samo Njegova presveta volja. Jer i ako bih Ga molio za milost, to za mene sigurno ne bi bilo bolje od onog što bi za mene propisala i odredila Gospodnja najviša mudrost i ljubav. Zato kažem jednom za sva vremena: Slava Gospodu Isusu Hristu, koji kao jedini Gospod-Bog sa Ocem i Svetim Duhom vlada i upravlja u vekove vekova. Njegovo presveto ime neka je uzvišeno i neka bude jedino Njegova sveta volja."

39 Govori čovek u belom: "Sada si sasvim ispravno i dobro govorio, ali seti se, umro si bez ispovesti i pričešća. Zar se ne bi moglo dogoditi, ako bi morao stati pred sud Hristov, da se pronađe na tebi neki smrtni greh i ako bi pao u nemilost – prema nauci tvoje crkve – da bi onda bio bačen za večno u pakao? Kako bi tamo hvalio i slavio Gospoda?

40 Govori siromah: "Prijatelji, što sam mogao da činim, to sam sigurno i činio. Što se na kraju nisam mogao ispovediti, nije bila moja krivica. A pre tri nedelje sam se, ionako, ispovedio, kada me je ispovednik uveravao da mi sada na dugo nije potrebna ispovest. Ali prijatelji, ako bih na sebi, ipak, imao meni nepoznat smrtni greh, onda zamolite Gospoda za mene, sirotog grešnika, kako bi prema meni bio milostiv i milosrdan. Jer posle bolnog zemaljskog života dospeti u pakao, to bi bilo najstrašnije. O, Gospode, da, Tvoja volja neka bude, ali budi mojoj sirotoj, grešnoj duši ipak milostiv i milosrdan."

41 Govori ponovo čovek u belom: "E pa da, dragi prijatelju, s našom molbom za tebe, ako imaš neki smrtni greh, možda neće ići tek tako lako. Jer i sam znaš iz učenja tvoje crkve da posle smrti kod Boga ne može biti milosti i to zbog Njegove savršene, stroge i nepromenljive pravednosti. Dalje, na svetu ionako nisi mnogo držao do molitve svetaca i liturgije i to na početku samo malo, a na kraju, takoreći, ni malo. Na taj način si se prema svojoj crkvi bez poricanja ponašao kao jeretik i u njihovim očima si postao velik grešnik. Ako bismo se i zauzeli kod Boga za tebe, zar misliš da bi ti naša molba nešto vredela? – Zašto nisi mnogo držao do crkvenih litija i njihovih pomena i to po tvojoj sopstvenoj poslednjoj ispovesti kada si svojim ukućanima dao nauku da su plaćene molitve gadne pred Bogom i da nikako ne smeju platiti misu? A pošto kod tebe sve to tako stoji, kako da kod Boga molimo za tebe? Šta ti misliš po tom pitanju? Da li će ti to kod Boga nešto pomoći?"

42 Govori siromah pun duha i veoma odlučan: "Prijatelji, ko ste da ste, to mi je svejedno, više od Božjih stvorenja niste, a Gospodu Bogu večno hvala i ljubav, nisam ni ja, i mislim da sa vama mogu isto tako slobodno da govorim kao i vi sa mnom.

43 Jeste da sam na svetu bio veoma siromašan i bedan, ali sam znao da čitam, nešto malo da pišem i prilično dobro da računam. Nedelje i praznike najčešće sam provodio u pažljivom čitanju i proučavanju Svetoga Pisma. Sve što sam se u njemu bolje snalazio, to mi je postajalo jasnije da rimo-katolička crkva radi upravo suprotno od svega što su Hristos i apostoli učili i činili. U jednome pismu apostola Pavla sam čak i pronašao mesto: "I da dođe anđeo s nebesa, a da uči neko drugo Jevanđelje od ovoga što vam objavljujem, naime o Isusu, razapetom, proklet da bude!

44 Ovaj stih mi kroz dušu prošišta kao hiljadu gromova, pa sam razmišljao i pitao se: Šta je u tom slučaju sa naukom Rima? Oni ne samo da Reč Božju ne nastavaju i zabranjuju svim laicima da je čitaju nego nastavaju čak nešto sasvim drugo, što više liči na mračno paganstvo. Kome sada da verujem?

45 Neki unutarnji glas reče mi skoro naglas: "Veruj Reči Božjoj." – I ja učinih kako mi reče unutarnji glas.

46 Iz dana u dan postajalo mi je sve jasnije da sam ispravno postupio. Jer shvatio sam u srcu i uverio se u duhu i istini da je sve onako kako sam istrajno verovao, odnosno da je Jevanđelje čista i jedino istinita Reč Božja, u kojoj se jedino može naći spas i večni život.

47 Bog je nepromenljiv. Kao što je bio, tako će i ostati: jedini beskrajno savršeni večni Duh čiste ljubavi. Zar je mogao da osnuje rimsku crkvu, koja ne propoveda ništa drugo do mržnju, progon, propast, smrt i pakao? Ne, večno ne, reče nešto u meni. Ko osuđuje i proklinje svoju braću, sam je osuđen i proklet. Nemoj ni ti da osuđuješ i proklinješ u svome srcu, tako nećeš biti osuđen. – Tako sam razabrao i tako sam činio. Jeste da sam sve jasnije video kako rimski popovi sa Gospodom u duhu teraju hiljadu puta gore od onih koji su ga negda i stvarno po telu razapeli, ali ih, ipak, nikada nisam osuđivao, nego sam svagda u svome srcu govorio: Gospode, oprosti im jer su svi sasvim slepi i ne znaju šta čine.

48 Tako sam sve više i više shvatao Gospodnju beskrajnu ljubav i zato je i moja ljubav prema Njemu tako narasla da sve moje zemaljske patnje nisu ni malo mogle da je sputaju, već su je jačale sve više i više. I zato vam sada kažem sasvim slobodno i otvoreno: Hristos jeste moja ljubav i moj život – i u paklu, ako sam već od vas tamo osuđen, ni pakao mi Ga neće oteti.

49 Jeste da znam da sam pred Bogom nedostojan grešnik i nisam dostojan da dignem oči tamo gde On, Presveti, stanuje. Ali recite mi gde u dalekom Božjem beskraju živi neki anđeo ili čovek koji bi mogao kazati isto kao i Gospod: "Ko od vas može da mi pokaže da sam počinio greh?" Zaista, draže mi je da kažem: Gospode, najnedostojniji sam, nego: tvoje sam milosti najdostojniji. Mogu samo da kažem, a mislim i vi, i da smo sve učinili što nam je naložio: Gospode, svi bejasmo Tvoje bezvredne sluge i ni sa čim se ne udostojismo tvoje milosti. O, Gospode, o, Oče, budi nama dakle – zbog jedino Tvojih beskrajnih zasluga za nas nedostojne – milostiv i milosrdan."

50 Jedino ovo imamo pravo reći i moliti, sve iznad toga držim, zapravo, za smrtni greh, kako vremenski, tako i večno. Sada ćete sigurno shvatiti zašto nisam imao dobro mišljenje o litijima i plaćenim molitvama. Ali za pravo zauzimanje za nekog po istini i ljubavi srca bio sam uvek rad i jedino iz tog razloga sam vas zamolio, ali vi možete da činite što vam je drago. Samo neka u svemu, večno, bude presveta volja Gospodnja."

51 Opet govori čovek u belom, u sebi oduševljen zbog ovog novog divnog brata: "Dragi brate, mi vidimo tvoju istinsku ozbiljnost, hrabrost i revnost za Gospoda, koja je, zaista, kao stena. Ali pitaj svoje srce da li bi se usudio da i pred Gospodom tako govoriš?"

52 Odgovara siromah: "Samo bi moja prevelika ljubav prema Njemu mogla da mi oduzme jezik, ali ne i hrabrost. A baš i nije potrebna neka preterana hrabrost da pred Bogom priznam kako se pred Njim zaista, zaista osećam kao beskoristan sluga i da mi je najpotrebnija Njegova milost. Zapravo se Hrista još nikad nisam, u pravom smislu reči, plašio, jer Ga i suviše volim da bih Ga se mogao plašiti. – A sada mi recite da li ću još dugo ostati ovde ili ne, jer bih sada pouzdano hteo da znam kuda ima da se uputim."

53 Čovek u belom: "Samo još malo, očekujemo nekog radi tebe. Kada bude došao noseći od Gospoda tvoju presudu, bićeš odmah oslobođen svog mesta i uputićeš se tamo gde Gospodnja volja bude odredila. Evo, tamo od jutra dolazi, uskoro će biti ovde. Zar ga se ne plašiš, onog koji dolazi u ime Gospodnje?"

54 Odgovara siromah: "O ne, ako Gospoda lično iznad svega ljubim, zašto da se plašim onoga koga mi On šalje?"

55 Govori čovek u belom: "Zar ne znaš, dragi brate, da čak i pravednik sedam puta na dan greši, a da ne zna da je zgrešio? Kada sabereš sve dane svojih uračunljivih godina, pa ako ih pomnožiš sa sedam, onda bi trebalo da skupiš značajan broj greha, posebno ako pretpostavimo da – po Injatiju Lojolskom – četiri male čine jednu veliku. Ako bi došao vesnik s takvom računicom, zar se ni onda ne bi plašio pred vesnikom Gospodnjim?"

56 Siromah: "Ne i još jednom bezuslovno ne! Moram vam, prijatelji moji, otvoreno priznati da bi me čak i radovalo ako bih se pronašao kao velik grešnik. Jer me greh ne uzvisuje, nego unizuje. A to je tako pravedno i dobro. Često sam to na Zemlji osećao kada sam nešto duže vremena bio svestan da nisam počinio neki greh, što je posebno bilo posle ispovesti. U takvom stanju sam bio sav ponosan zbog navodne besprekorne moralne čistote i govorio bih sebi, ako bih sreo nekog pravog propalicu: Hvala Bogu što nisam kao ovaj što ne haje ni za Božju ni za svaku ljudsku pravdu.

57 Ali odmah zatim, kada bih nešto zgrešio i kada bih video nekoga drugoga grešnika, govorio bih skrušenim srcem: Gle, ovaj koga držiš za nekog lošeg pred Bogom je možda mnogo čistiji nego ti. Zato, o Bože, budi meni, ubogom grešniku, milostiv i milosrdan, jer se sada osećam nedostojnim i da pogledam prema Tvojim nebesima. To je, prijatelji, sigurno bilo mnogo bolje i dostojnije jednom svagdašnjem grešniku nego misliti i govoriti u sebi: Gospode, čist sam i ispunio sam sve zakone od svoga detinjstva i zato od Tebe očekujem s punim pravom nagradu.

58 Prijatelji, ali ja znam da sam pred Bogom grešan čovek. Zato sam sada ponizan i ne očekujem od Njega ništa po nekakvoj zasluzi, nego sve po jedino Njegovom smilovanju.

59 A zaista ni ne znam kakve li zasluge i nagrade mogu skupiti stvorenja pred svemoćnim Bogom, koji jedino sve može i nikada Mu nije trebalo ničija pomoć? Zar smo možda Gospodu Bogu pomogli da stvori nebo i zemlju ili da nas izbavi? Ili da li je neko bio koristan Bogu, jedino Svetom, ako je za svoje sopstveno dobro manje ili više obraćao pažnju na od Boga date zakone? Velim, Bog bi bio i bez nas savršeno Bog kao što je i sada pošto smo samo određeni da primamo u sebe Njegovu beskrajnu milost, milosrđe i ljubav, a ne da Mu činimo neke usluge, koje Mu večno nisu potrebne.

60 Gle, tako sam svagda mislio, mislim i sada i večno ću tako da mislim, pod pretpostavkom da mi bude dodeljeno večno postojanje. Stoga uopšte ne shvatam zašto bih se plašio pred vesnikom Gospodnjim kada uopšte ne mogu pronaći razlog zbog čega bih se plašio pred Njim lično. Jeste da se plašim i Gospoda, ali ne kao neki zločinac, nego kao neko ko misli da je i suviše grešan i nedostojan da Ga ljubi svom snagom svoga nečistoga srca. – Šta sada mislite, dragi prijatelji, imam li pravo ili ne?"

61 Odgovara čovek u belom: "Sada jasno uviđamo da se ne daš preobratiti. Zato ti više nećemo dosađivati i sve ostalo prepuštamo dolazećem. Evo, već je tu!"

62 Vesnik odmah prilazi siromašnom čoveku i veoma ljubazno mu pruža ruku govoreći: "Ustani, dragi brate, nad svojim smrtnim ostacima i probudi se za večni život u svome Bogu i Gospodu, kojega si u Isusu Hristu svagda tako duboko ljubio!"

63 Siromah odmah ustaje potpuno slobodan i ispunjen ogromnom snagom i govori vesniku koji izgleda veoma jednostavno i skromno: "Uzvišeni poslaniče svemoćnoga velikoga Boga! Neki neshvatljivi osećaj miline zatreperi celim mojim bićem kada mi ti pruži ruku. To mi je siguran dokaz da si zaista vesnik Svevišnjega poslan meni, ubogome grešniku. Pošto to nisi samo po rečima ovih trojice braće, koja su pred tobom htela da mi uteraju velik strah, nego si, zaista, i po mom sopstvenom nepogrešivom osećaju, onda mi reci milostivo šta ima da očekujem pred pravednim sudom Božjim? Zasluga izgleda nemam nikakvih, kao što ih večno neću ni imati. Ali pošto osećam da sam pred Bogom sigurno velik grešnik, reci mi onda da li smem očekivati smilovanje?"

64 Govori vesnik: "Dragi brate, kako možeš tako nešto pitati? Tvoje je srce prepuno ljubavi prema Gospodu – pa to je već u tebi Gospod Isus, koji je jedino večiti Bog. A koji ima Isusa u srcu, zar može pitati da li sme od Njega očekivati milost? Ja ti kažem: Već si blažen i večno nećeš na sebi primetiti neki sud. Hajde, pođi sada sa Mnom pred tvoga Boga, pred tvoga dragoga svetoga Oca i primi tamo što je u izobilju spremio svima koji Ga kao ti u svoj istini iznad svega ljube."

65 Govori siromah: "O, uzvišeni vesniče Božji! Oprosti mi, tamo ne mogu da te sledim, jer takve milosti večno nisam dostojan. Ali odvedi me negde na neko mirno mesto, gde stanuju skromne i bezaslužne blažene duše sa nadom da Gospoda Isusa ugledaju jednom izdaleka svakih sto zemaljskih godina i biću tamo tako srećan kao najčistiji i najsavršeniji anđeli. Zapravo, uopšte ne bih ni mogao da izdržim ako bi mi Gospod Isus prišao previše blizu, jer da dođem kod Njega, moja prevelika ljubav prema Njemu bi me sasvim raznela. Zato mi učini što sam te zamolio iz osnovane skrušenosti moga srca."

66 Govori vesnik: "Dragi Moj prijatelju, to ne ide tako. Gle, to je Gospodnja volja. Kada Ja stalno izdržavam u Njegovoj najneposrednijoj blizini, onda ćeš sigurno i ti moći. Zato slobodno pođi sa Mnom i ni malo se ne plaši. Kažem ti, nas dvojica ćemo se pred Gospodom već nekako snaći."

67 Siromah: "Pa hajde, u ime Božje, kada ti tako kažeš, onda ću se usuditi. Ali reci mi, zašto nas ova trojica braće sada gledaju kao da ih je nešto duboko dirnulo i oduševilo? Da li negde već vide Gospoda?"

68 Govori vesnik: "Može biti, ali oni se potajno zbog tebe mnogo raduju, kao i zbog svakoga koji ovde stigne sa takvom ljubavlju kao što je tvoja. Gle, tamo prema jutru gde se uzdiže blaga gora, nad kojom svetli predivna zora, tamo nas vodi naš put, koji ćemo lako i brzo prevaliti. Sa te visine ćeš odmah ugledati novi, sveti Jerusalim, večni Grad Božji, u kome ćeš večno stanovati.

69 Govori siromah: "Ah, brate, kako predivno, kako čisto božanski svetli ova najlepša zora i kakvi predivni oblaci. A tek ove predivne livade i drveće. O, lepi i neshvatljivi nebeski svete! Šta su prema ovom sve zemaljske divote? – A sada vidim da nam prilaze i mnogi ljudi, a čujem i nebeski predivan poj. Oh, kakve li miline! Ko li može shvatiti njihov beskrajni mili zvuk? Kako samo svetle ovi koji nam prilaze. Kako li ću samo u ovoj mojoj još izgleda dosta zemaljskoj odeći izgledati među njima?

70 O Bože, Bože, mogu li izdržati sve ovo? Gle, sada su nam već sasvim blizu, i sada – sada – pa šta li je samo sada ovo? Pa oni to kao da pred nama padaju na kolena i lica i izgleda da su sasvim skrušeni. Možda sam Gospod dolazi odnekud otpozadi? Reci mi, molim te, šta ovo znači?"

71 Govori vesnik: "Biće tako nešto. Sada ćemo odmah sami da vidimo šta je to tamo. Samo još malo strpljenja, za nekoliko koraka smo gore i videćemo šta tamo ima."

72 Govori siromah: "O, moj uzvišeni prijatelju, sada se sasvim čudno osećam. Zamisli samo kako mora da je nekome od nas u duši kada po prvi put ugleda Gospoda neba i zemlje, Gospoda nad životom i smrti. O prijatelju, drhtim od straha i čežnje i od radosnoga iščekivanja svega što nam ide u susret. Zaista, samo još nekoliko koraka i visina je dosegnuta. Ah, šta li ću samo sve videti?

73 A ti prijatelju, zar se ne plašiš, kada ti Bog u sličnim prilikama ovako nekako prilazi? Zar ti je ovo već toliko prešlo u naviku da tome baš ne pridaješ neki značaj? A ipak primećujem na ovim ljudima, kao i na ovima trojici braće, da nisu ništa manje od mene dirnuti. Samo si ti ovako ravnodušan i praviš se kao da je sve ovo što se događa nešto sasvim nevažno. Kaži mi kako sve to da shvatim? Da li bi trebalo da se i ja ponašam kao ti, što bi mi bilo sasvim nemoguće?"

74 Govori vesnik: "Moj najdraži brate, ubrzo ćeš shvatiti, zašto se pred Bogom ne plašim i zašto se ne ponašam kao ova naša tri pratioca, ni kao ti, ni kao ostali. A bolje bi bilo ako bi se i ti ponašao kao što se Ja ponašam jer ćeš se ubrzo lično uveriti da si se nepotrebno plašio. Jer Ja ti kažem: Gospod sve to ne traži, ali ako deca pred Ocem na ovaj način pokazuju svoju unutarnju ljubav i poniznost, ni onda ne greše.

75 Ali znam da si malopre bio sasvim neustrašiv prema onoj trojici, koji su te najpre pozdravili, što mi se mnogo dopalo, premda su se svojski potrudili da te malo zaplaše. Kako to da si sada odjednom tako bojažljiv?"

76 Odgovara siromah: "Pa onda još nisam imao pojma o takvoj beskrajnoj veličanstvenosti Božjoj i Njegovih svetih nebesa, a sada mi je pred očima što pre nisam smeo ni da zamislim i sada je sve sasvim drugačije. Kako li Bog mora da izgleda kada su svi tako potreseni. Verovatno je to zbog velikoga svetoga strahopoštovanja pred Bogom, Beskrajnim, pred Bogom, Svemoćnim. Kako li će samo moje slabe i na svetlost nenaviknute oči biti u stanju da gledaju Božje lice?"

77 Govori vesnik: "De, de, dragi brate, sve će to biti u redu. Ako dovde nisi oslepeo, onda će i dalje biti sve kako treba. Samo budi miran. Gle, već smo na visini, i eno, tamo, kao na horizontu, nad kojim vidiš Sunce Božje, čija svetlost obasjava sva nebesa i sva srca ljudi i anđela, svetog Božjeg grada, u kome ćeš, i to kod Mene, večno stanovati. Hajde da brzo krenemo prema njemu i odmah ćemo biti tamo."

78 Siromah ne može da se načudi i ne znade na koju stranu da se okrene, samo još ne shvata, još uvek ne vidi razlog zašto se svi ljudi tako skrušeno podižu, zašto nas prate sa onom trojicom i zašto neprekidno pevaju najdivnije psalme na čast Božju i to na najmelodičniji način.

79 Nakon što je nemo i blaženo posmatrao ovaj nebeski predeo, koji se ni sa čim zemaljskim ne može uporediti, opet upita govoreći: "O, najdraži brate i prijatelju! Gde ovi vide Gospoda Boga kada tako pevaju kao da je među njima? Gledam levo, desno, napred, nazad, ali ne mogu da ugledam nikoga koji bi bio Bog. Da li su moje oči još slabe ili nedostojne da gledaju presveto lice Božje? Verovatno će pre biti ovo drugo i to za večno? Iskreno rečeno, tako mi je i draže jer osećam, a Bog to zna i vidi mnogo bolje, da ne bih podneo Njegovo presveto lice. Već sam presretan što posmatram sve ovo nebesko na tvojoj strani i da Bog vidi mene. – Ipak, znaš šta, voleo bih barem jednom da Ga vidim, Njega koga tako žarko ljubim, ali, uistinu, samo u osobi Gospoda Isusa Hrista. Ah, kada bih samo jednom smeo da vidim dragog, da, najdražeg Gospoda Isusa, onda bih bio najblaženiji i najsrećniji čovek svih nebesa."

80 Govori vesnik: "Kažem ti, samo budi miran, uskoro ćeš se uveriti da ćeš Isusa ugledati pre nego što očekuješ. Da, Ja ti kažem, već Ga vidiš, samo Ga još ne prepoznaješ. Zato samo budi miran."

81 Siromah se opet osvrće na sve strane ne bi li možda negde video Isusa, ali još uvek ne može da spazi nikoga koga bi možda držao za Isusa. Zato se opet okreće vesniku govoreći: "Zaista čudno. Rekao si da Ga već vidim, samo Ga još ne prepoznajem. Sada sam vredno pregledao sve koji nas prate, ali među njima sigurno nije, jer izgleda svi su potpuno skrušeni i potreseni dubokim strahopoštovanjem i svi kao jednim glasom slave i hvale Isusa, večnoga Gospoda. Ova trojica u belom čine isto tako, pa je zato po svemu sudeći teško pretpostaviti da je Gospod Isus Jehova vidljivo među njima. A ipak si rekao da Ga vidim. O, molim te, reci mi, gde Ga to već vidim?"

82 Govori vesnik: "Pogledaj prema Gradu Božjem, kome smo već vrlo blizu, u njemu će ti biti sve jasno. Sada već idemo prema spoljašnjim bedemima i odmah ćemo biti u samome svetom gradu. Tek tamo će ti se potpuno otvoriti oči i to otprilike na onaj način kao dvojici učenika koji su išli za Emaus. Zato samo budi miran, jer sve to tako mora biti da ničiji spas, život i sloboda ne bi bili oštećeni. – Kako ti se sviđa ovaj grad, u koji upravo ulazimo?"

83 Govori siromah: "Eh, prijatelju, odakle da uzmem reči da bih opisao ovaj beskrajni sjaj i veličanstvo. Koji bezbroj ogromnih i predivnih dvoraca i svi su prepuni ljudi. O Bože, ovaj sjaj, ova raskoš i ova beskrajna veličanstvenost. Ova lepota je zaista neizreciva. Ovo će teško ikada shvatiti čovečiji um. Ali sada da upitam pošto smo u gradu: Gde je Emaus, a gde Gospod Isus, koji se preda mnom još ne želi pokazati?"

84 Govori vesnik: "Pogledaj ovaj veliki dom, pred kojim sada stojimo, iz čijih nas svetlećih prozora i spoljašnjih galerija pozdravlja bezbroj braće i sestara – to je istiniti, večni Emaus. Ovde ćeš od sada večno stanovati. I – pošto već stojimo pred Emausom, koga sada posmatraš, okreni se i prema Meni i posmatraj Mene, tako ćeš prepoznati i Onog za kojim si tako mnogo čeznuo i ljubio Ga u svome srcu."

85 Siromah se sada dobro zagleda u vesnika, koji sam lično Ja, u trenu Me u vesniku prepoznaje i pada ničice na kolena govoreći: "O, Gospode moj i Bože moj! Znači, Ti lično, vesnik. O, Beskrajna Večna Ljubavi! Zar si se Ti Sam mogao tako duboko poniziti da meni, ubogom grešniku, učiniš toliku milost?"

86 Nakon ovih reči zanemi blažen i biva odveden u Moj stan.

87 Dalje okolnosti ovog blaženog čoveka možete sami zamisliti kao i njegovu večnu delotvornu odredbu. Zato ćemo sada napustiti ovaj čin i preći na drugi. Amin.

Jedanaesti čin[uredi]

27.11.1848.

Robert Blum

[U dva toma onostrani razvoj Roberta Bluma, narodnog poslanika streljanog u Beču revolucionarne 1848. godine.]

Dodatak[uredi]

Ponovno viđenje u velikom onostranom[uredi]

31.5.1852.

1 Mnoge ljude koji imaju široko srce i oštar um, ako baš nemaju jaku veru, nadalje muči pitanje da li posle ovog kratkog zemaljskog života postoji još jedan život i kakav i da li će čovek sebe prepoznati kakvim je bio ovde? Zatim da li će mu ostati ovdašnja svest i potpuno sećanje na sva njegova zemaljska stanja, ili će, pak, svest zajedno sa sećanjem ličiti na svest u snu, gde čovek sebe prepoznaje istim kakav je i šta je u budnom zemaljskom životu i gde je potpuno svestan svoje samostalnosti, mada uvek u sasvim novim životnim okolnostima, ali gde se skoro sasvim gube sve objektivne ovostrane životne prilike osim nešta malo što duboko prianja u duši: kao najbliži rođaci i mesta koja su često viđena i o kojima je mnogo pričao i u kojima je živeo, a i ona sama skoro uvek po stranim okolnostima i oblicima, i da li će se tamo u velikom onostranom u takvim duhovnim životnim okolnostima, koje vrlo liče na jasan san, ponovo videti i međusobno prepoznati?

2 I Ja, Gospod, kažem i odgovaram na ovo opširno pitanje sa: Da, ovako i onako, zavisi kako je čovek proživeo ovaj zemaljski život provere manje ili više savršeno po Mome poretku, koji je objavljen svim ljudima.

3 Kod onoga koji je već ovde dostigao, što je svakome lako moguće, istinsko i puno ponovorođenje svoga duha i koji ovde živi kao sasvim ponovorođeni tako da potpuno jasno vidi duhovni svet sa svim svojim odnosima i svojim dejstvom, koji saobrazno utiče na materijalni svet, kao i materijalni svet, skidanje tela, koje ionako nije sposobno žive svesti i bilo kakvog sećanja, nikako ne može izmeniti njegovo razmišljanje, htenje, sećanje i živu subjektivnu i objektivnu svest.

4 Jer ako je život i svi njegovi uticaji i dejstva već s ove strane prešao sasvim u duh, koji se nalazi večno neprestano u najvećoj i najčistijoj svesti o sebi, koji je večno uzvišen nad svakom materijom, koja se pojavljuje samo na određeno vreme kao usredsređena misao ili ideja kao prema spolja, onda velim da bi za svakoga koji malo jasnije razmišlja trebalo biti opipljivo – osobito kada su mu na uvid na raspolaganju još hiljadu dokaza iz života mesečarki i mnogih videlaca i proroka – da čisti duhovan život s one strane mora biti mnogo jasniji, utoliko čistiji, svesniji sebe samog i svih drugih subjektivnih i objektivnih zbivanja, stanja i odnosa života nego što duh nad svakom materijom – koja, kao što je pokazano, nije ništa drugo do učvršćen izraz njegovih misli i ideja – stoji večno kao sama svetlost, život, sila i potpuna svest u sebi.

5 Pošto će, pak, svi ljudi, a ne samo jedan, koji žive po Mome poretku preći u isti najsavršeniji život, to je pitanje prazno da li će se negda ponovo videti. Kada su ljudi već u ovom nesavršenom čahurastom životu vični da se prepoznaju i prirodno ponovo vide, što ne mogu poreći ili dovesti u sumnju, pa valjda će onda ovu sposobnost imati utoliko više u presavršenom čisto duhovnom životu, gde njihovo celo biće jeste nepromenjiv izraz i temeljno načelo svega života i svih njegovih odnosa i zbivanja. I na ovome svetu duša kroz telo prepoznaje preko duha u njoj ljude koje zna i koji su joj bliski, može se upoznati i zbližiti sa drugima, pa ih uvek prepoznaje takvima po liku i naravi. A kada je to kadra duša i duh kroz svih hiljadu tamničkih zidina samoga po sebi mrtvoga tela, koliko li tek u njenom potpuno slobodnom stanju, kao što se to posmatralo na pretek kod mnogih mesečarki, koje su sa čvrsto zatvorenim očima prepoznavale brzo i itekako dobro ne samo svoju okolinu često do same srži života nego i ljude koji su se nalazili negde u udaljenim zemljama sa svim njihovim stanjima i okolnostima. Pa ipak duša neke nadasve jasne mesečarke još dugo nije u onom slobodnom stanju koliko jedna čak još dosta nesavršena duša kada napusti svoje telo.

6 Da se nesavršene duše posle svog oslobađanja od tela utoliko pre sve više pomračuju, leži u njihovoj zlobnoj volji. Takve duše tada naravno više ne vide ništa od sveta, što je vrlo nužno pošto bi u videćem stanju počinile znatniju štetu svetu i posebno onima koje smatraju svojim neprijateljima. Takve duše i dotični duhovi tada vide samo ono što se iz njihove mašte razvija poput niskog sveta snova. U takvom svetu snova zatim često istrajavaju stotine godina, ne vide duše koje stalno pristižu iako su na zemlji bile njihovi najbliži rođaci, a ovi ih odmah vide. Jedino vide svoj svet mašte, koji dugo neprestano traje i stoga su samo anđelima pristupačni radi pouke preko čistih saobraznosti, koje su anđeli u stanju ubaciti u svet mašte takvih slepih duša.

7 Ako prihvate pouku te poboljšanje svoje volje, tada malo-pomalo nestaje njihov svet mašte i dospevaju sve više do istinske svetlosti i gledaju sve što postoji i prema tome vide svoje rođake i prijatelje, prepoznaju ih takvima i raduju se njima.

8 A ako se ne poprave, tada ostaju u svom svetu mašte, koji postaje sve gori za veoma duga vremena. I tada nema reči da će se radosno ponovo videti. Kolicno se neki materijalan čovek u nekom vrlo materijalnom snu seća nekih svojih spoljnih okolnosti i stanja života, nego samo vidi ono čime ga plastično obmanjuje njegova mašta, tolicno i još mnogo manje se s one strane mračna duša seća nečega ili prepoznaje nešta u svome krugu sna, u kojem se nikada ne nalazi radno nego uvek samo trpno, i zato se sama sobom nikako ne može osloboditi gotovo večno trajnog vremena, uzevši po meri ove zemlje.

9 Onaj koji se ovde nije barem do pola ponovo rodio u duhu, s one strane dospeva manje ili više u gore opisano stanje i tamo sebi ne može pomoći koliko ni zametak u materinom telu, čije kretanje zavisi od nužnog spoljnjeg stanja matere. Međutim, kod ovih duša postoji jedna sasvim druga okolnost, koja je različita od stanja zametka u telu matere. I ona se sastoji, razgovetno za čovekov razum, u ovome što je zametak u telu matere kao novonastalo biće nadasve u trpnom stanju, dok je mračna duša sasvim iz sebe istovremeno u radnom i trpnom stanju, i zato što neće ne može postati neradna kako ne bi trpela.

10 A kako to?

11 Ako je čovek na ovome svetu činio samo malo ili najčešće ništa za oživljavanje i oblikovanje onog što njegova duša nosi skriveno u srcu, nego je sve samo primenjivala na spoljni razum, pa ga je koristila da se sračunato uputi da nabavi zemaljska blaga – kakve god vrste i imena – kako bi sebi pribavila moguće fina i u svakom pogledu ukusna zadovoljstva i sladostrašća, tada je, kada zatim duša takvog čoveka pristigne s one strane, njena božanska svetlostna odaja čvrsto zagrađena i zatvorena. A zemaljska svetlost uma, koja je zapravo samo kombinacija spoljnih, materijalnih svetlosnih slika, koje duša vidi na mnogim milionima površina tablica mozga, i iz kojih duša svagda, na način glupih astrologa, pravi svoje proračune, pa se kao kroz moć debelog sujeverja oseća prinuđenom postupati po njima, ostaje ionako, kao i zbirka slika ljubitelja slika kada umre, na svetu. Posledica je da takva duša tada nužno mora dospeti potpuno mračna u duhovni svet i ne zadržava ništa osim svesti ili izraza života i samo onoliko sećanje na svoja zemaljska stanja i odnose koliko su zapisana u odgovarajućoj odaji razuma duše u odgovarajućoj izradi, koje ipak nadasve osećajna duša oseća i primećuje premda ih usled svoga mraka ne vidi jasno.

12 Da takvo stanje suviše brzo postaje nesnošljivo za dušu naviknutu na sva sladostrašća života, valjda se može lako shvatiti i štaviše živo osetiti. Takva duša tada ubrzo dospeva u stanje bojazni i straha i na kraju u veliku ljutnju i gnev, čime se u njoj razvija neka vrsta užarenog sjaja.

13 Jer gde se već u osuđenoj materiji vidi jaka radinost – kao možda jaka oluja, snažno udaranje valova o obalu, jako trenje dva predmeta iste ili drugačije vrste, silan pritisak dva tvrda tela jedan o drugi i tome slično – primetiće se pri tom, posebno noću, razvoj vatre i svetlosti ili barem svetlucanje, koje naučnici zovu ne baš uvek valjano elektricitet, a zapravo u suštini i istini nije ništa drugo do uzbuđenje duhova prirode, koji su manje ili više zarobljeni u svakoj materiji, koji se utoliko pre uzbuđuju ako su teže zarobljeni. A ako su manje zarobljeni, recimo u vazduhu, vodi, glini i drugim raznim tečnim i mekanim telima, tada je srazmerno potrebno jače kretanje kako bi se duhovi prirode, koji ga ne mogu tako lako izbeći, uzbudili i kako bi se videli kao svetlost ili usijanost svojim nadasve brzo treperećim kretanjem unutar svoje lake i nadasve providne ljuske, koja ih zarobljava.

14 A da se ovo uzbuđenje duhova prirode sastoji u treperenju, može svaki čovek koji je samo malo nadahnut duhom posmatranja videti i prepoznati lako iz hiljadostrukih pojava u prirodnom svetu. Ako se neki čovek, ili čak i životinja, na bilo koji način veoma uzbudi u svome biću, primetiće se na njemu drhtanje, koje potiče ni od čega drugog do jedino od uzbuđenja duhova prirode vezanih u telu i krvi. Struna na muzičkom instrumentu zatreperi kada dobije udarac zato što se duhovi vezani u materiji strune uzbude udarcem. Plamen svake svetlosti, koji nije ništa drugo do čin oslobađanja duhova prirode zarobljenih u materiji, sastoji se u stalno vidljivim treptajima, koji nastaju radom duhova prirode koji se oslobađaju. I takvih pojava ima na hiljade i hiljade, na kojima se posmatra isti čin.

15 Rečeno je da duša gubitkom svoga svetskoga i svih zadovoljstava koji potiču otuda najpre dospeva u veliku bojazan i strah i na kraju u veliku ljutnju i gnev, čime u njoj nastaje vrsta užarenog sjaja. Ovaj užareni sjaj nastaje u biću duše podobno na sasvim isti način kao u prirodnom svetu.

16 Bojazan jeste prvo uzbuđenje beskrajno mnogih duševno-telesnih posebnih potencija koje se nalaze u svakoj zasebnoj duši. Kada sve potencije dospu u sve žešće drhtanje, tada im ubrzo postane tesan prostor njihovog oblika koji im je dat. A pošto spoljašnji oblik, unutar kojeg su ove bezbrojne potencije sjedinjene u život, ubrzo postaje tesan – zato što se ne može i ne sme tako lako proširiti – onda je posledica toga nužno sve jače tiskanje na sve strane, čime se u stvarnom ukupnom ili bolje rečeno jednom životu pojavljuje osećanje straha.

17 Ako tiskanje potraje postajući sve jače, tada nastaje duhovno vrenje koje se naziva ljutina. A kao što je već u prirodi ishod sve jačeg vrenja potpuno paljenje, isto tako je krajni ishod velikog vrenja duševnih posebnih potencija potpuno paljenje, i zove se gnev. I od takvog gneva tada potiče i pojavljivanje užarenoga sjaja, koji ako postane sve žešći, konačno prelazi u potpun požar, koji se kao najgora pojava života zove bes i u pravom smislu jeste pakao.

18 Kada dakle preminula duša na ovaj način dospe u opisan užaren sjaj, tada vrlo bledo počinje da vidi duhovne otiske koje se nalaze u njenom mozgu i prepoznaje ubrzo mnogo suštoga zla i malo dobroga u svome biću. U takvome sumraku ne retko vidi u komarcu slona i obrnuto slona u komarcu. Gledajući to, razvijaju se tada u duši svakakvi sasvim vazdušasti i providni, moglo bi se reći, bezoblični oblici poput kula u vazduhu zaljubljenog mladića na svetu, koje se kod vrlo jake mašte ne retko pojavljuju oblikovno i vidno, ali se rasplinu pri najmanjoj duševnoj smetnji.

19 A pošto duša na pokazan način ne može dovesti ništa do stalne stvarnosti i ovim trenutnim pojavljivanjem više nakaradnih no sređenih slika samo se sve više razdražuje i uzbuđuje, čime na kraju čak sama srž prima udarce, tada sama srž takođe postaje aktivna, ali sasvim protivno položeno.

20 Ovom aktivnošću se divlja aktivnost duše smiruje, tako da na kraju duša u sebi samoj zaspi, dakle miruje, i u ovom mirovanju više sjedinjena sa svojom suštinom iz Mene dospeva u pravi san, i zato što se u ovom stanju oseća sasvim prijatno, ostaje u njemu – stanje koje su stari istraživači duše i života nazivali "san duše".

21 Sušti duh, koji je sada u srcu duše aktivan protiv požude duše, sada stvara za dušu sve više slika koje s jedne strane uvek sadrže ono što se sviđa ćudi samoljubive, vlastohlepive i sladostrasne duše, ali čim duša ovo u svome snu, kojeg naravno drži za stvarnost, hoće pohlepno da hvata, tada ili nestaje ili uzmiče i beži, a s druge strane proizvodi se duši i ono što joj koristi, i ako hvata i upotrebi na svoju istinsku dobrobit, ostaje, te se iz sna počinje razvijati čvrst i trajan svet.

22 Što više duša hvata ono što joj njen sušti duh nudi, to se više sjedinjuje s njim i neprimetno ulazi u svoj sušti duh i s njim ka suštoj svetlosti i svoj istini iz istog. Ubrzo ponovo potpuno prepoznaje sebe i sve svoje poznanike i rođake, pa je obično odvode do Mene samoga, gde joj se tada po stepenu njene savršenosti i sjedinjenju sa svojim duhom daje sve više svetlosti i mudrosti i potpune sposobnosti da gleda u prirodne svetove i da korisno bude aktivna. Da je u tom slučaju svestrano ponovno viđenje potpuno prirodna posledica njenog duhovnog savršenstva, valjda nije potrebno dalje dokazivati.

23 No, šta se događa sa dušama kojima se u njihovom onostranom životu u snu iznesene varljive slike, za kojima žudi njihova lakoma i sladostrasna ćud, ne mogu isterati iz njihove požudne ćudi? Šta se događa, pitam, sa takvom dušom koja postaje sve besnija zato što ne može dostići i zadržati predmete svoje žudnje, koje joj se opčaravaju? Da li i u tom slučaju dolazi do ponovnog viđenja? Ne, kažem Ja, tada nema ponovnog viđenja.

24 Takvoj duši tada njen sopstven duh postaje neumoljiv sudija. Dopušta joj na kraju da dostigne varljive stvari i predmete i da se na njima uveseli po svojoj rđavoj ćudi, ali takvo uveseljenje pričinjava duši uvek najveću bol i na dugo vreme je ponovo pomraćuje.

25 Duh tada dozvoljava da se tako pomračena duša u njenom najvećem besu, koji je usija i tako daje rđavu svetlost, da bi primetila van sebe sebi slične, stvarno sretne sa dušama svoje vrste.

26 Tada se odmah dešavaju udruživanja i ščoporavanja onih koji međusobno saopštavaju svoj bes. Ušančuju se protiv neprijatelja sa kojima su u svom životu u snu (kojeg, pak, ove duše drže za stvarnost) došli u za njih veoma neprijateljski dodir, i donose rešenja koja kipte od osvete da će pre moguće sami sebe ubiti nego više trpeti neku sićušnu božansku odredbu.

27 U takvom ušančivanju, za koje uzimaju građu iz svoje uobrazilje, ukoliko su uopšte sposobni nekakve uobrazilje u svojoj svetlosti užarenoga besa, istrajavaju često za vrlo duga vremena i zato postaju samo nanovo ljući, gnevniji i besniji, pa sami probijaju svoje ušančanje i idu u čoporima da traže neprijatelja zato što nijedan nije hteo prodreti u njihovo ušančanje kako bi na njemu iskalili svoj bes. Ali njihovo traženje je uzaludno. Jedino nailaze na slične čopore koji traže neprijatelja i ubrzo se udružuju, pa zajedno svi užurbano traže neprijatelja, ali naravno nikada ne nalaze.

28 Kada se konačno skupe više hiljada takvih jadnih duhova – čija gomila u duhovnom svetu izgleda za oko čistih duhova otprilike kao na ovoj zemlji kao užaren vazduh nekom kućom koja gori negde u dubini – tada izaberu za vođu najužarenijeg među njima, kojeg drže za najhrabrijeg i najmudrijeg, koji ih tada vodi preko tla koji obično odgovara uobrazilji takvih duša – u obličju mračne peščane pustare ili nepregledne ravnice, na kojoj se ne pojavljuje ništa drugo osim suve mahovine. Na takvom tlu posle dugog lutanja i sasvim izgladneli i žedni obično ne nalaze ništa drugo do ponovo sličan lutajući čopor pod silno užarenim vođom. I tada se dešava da nasrnu jedni na druge od prevelikoga besa i osvete i iskidaju se i osakaćuju se, ili se sjedinjuju pod dvojicom vođa, što, pak, već odmah daje povoda za trvenje jer svaki od dvojice vođa hoće da bude prvi što ubrzo dovodi do rata dvaju čopora.

29 Kada se u takvim ratovima takve nadasve nesretne duše rastrgnu skoro u paramparčad – naravno sve samo prividno – tada se ponovo smire i njihov duh im ponovo kao u svetlom snu pokaže kako ništavno, jalovo i tašto beše njihovo nerazumno i slepo truđenje i pokazuje im bolji put za povratak.

30 Ponekad pojedini prihvate takvo upućivanje i obrate se. Ali najčešće posle takvog viđenja tek pogotovo pomahnitaju i vraćaju se u njihovo bezduhovno puko stanje duše, koje tada postaje daleko gore nego što je bilo prvo. I takvo stanje je tada već pakao iz kojeg se teško nalazi izlaz. Onaj koji ne ide uskom stazom kroz svoje sopstveno srce, nikako se neće snaći i može u takvom paklu istrajati trilione i decilione zemaljskih trajanja godina.

31 Sada je dakle pokazano stanje duševnog života s one strane u dva uzajamno oštro suprotstavljena toka i kakvoće – na gore ili na dole. Međutim, sa ovim nisu pokazane sve pojave u duhovome svetu, nego kao što je rečeno samo dva opšta glavna toka, znači oštro za i protiv.

32 U sredini ova dva glavna stanja postoji još bezbrojno mnoštvo pojava, koje se ovde ne moraju pokazati pošto su predovoljno pokazane u delima "Duhovno Sunce", "Zemlja i Mesec" i u "Činovima iz duhovnoga sveta" kao i delom u raznoraznim drugim objavama i svedočanstvima o prirodi. Ali sve opisane kakve god pojave počivaju na ovom sada pokazanom načelu i glavni putevi na gore ili na dole jesu po sebi isti.

33 Pravo i istinsko ponovno viđenje događa se tek u carstvu Božjem, to jest u nebu, koje po prostranstvu ispunjava čitavu beskonačnost i prema tome svuda jeste prisutno, ali u koje svaki čovek dospeva jedino kroz svoje srce.

34 A budući da ih sada ima puno na svetu koji su toliko materijalni da nemaju pojma o duhovnim odnosima i stvarima, a ovde čitaju o "duhovima prirode" i ne razumeju šta su, neka sledi još dodatno sasvim kratko objašnjenje.

35 Sva materijalna kao i čisto duhovna tvorevina nije ništa drugo do ideja iz srca ili života samoga Božanstva, koju čvrsto drži svemoćna volja Božanstva i – jer iz Boga – u samoj srži jeste duhovna. Ako bi sada Bog, što mu je lako moguće, prestao neprestano da drži takozvanu materijalnu tvorevinu, tada bi ponovo kao velika misao vidljiva samo Božanstvu sasvim duhovno zauzela mesto u biću Božjem i okončalo bi se ostvarenje slobodne samostalnosti bezbrojnih bića.

36 No Bog hoće večno neprestano da se Njegove velike misli i ideje ostvaruju zanavek ka preslobodnoj samostalnosti. I tako je Bog zbog jedino ovim mogućeg ostvarenja, da sve božanske misli i ideje opstoje učvršćeni radi Njegovih namera i svrha, kročio ovim jedino delotvornim putem:

37 Bezbrojne misli i ideje moraju se unekoliko samo u raznoraznim najmanjim duhovnim česticama uzastopno sve više oslobađati, ali pri tom ipak ih dugo mora privlačiti i držati neka glavna ideja Božja, koja vidno kao nebesko telo u bezbrojnom prostoru misli i ideja lebdi kao učvršćena dok se malo-pomalo njihove istovrsnosti radi nađu sve više pa pređu u sve veće biće do čoveka.

38 Ovakve čestice, koje je čitava glavna ideja sve više oslobodila, kao i oni delovi koje još nije oslobodila nego koje glavna ideja još zadržava, zovu se sve do čoveka "duhovi prirode". Ovi slobodni duhovi prirode – ili sile prirode kako ih zovu naučnici sveta – nalaze se kao već samodelatni u vazduhu, vodi, ili u mekšem zemljištu i duhove čvrsto vezane izmamljuju u slobodu, sjedinjuju se s njima i obrazuju time što se ogrću duhovima koji su još neslobodniji svakojake životne oblike: najpre biljke te iz njih životinjice i životinje sve veće vrste sve do čoveka, gde kao duša, a i – po neslobodnijem, još grubom delu – kao njegovo telo tek tada božanskim samim suštim bićem, sada već dovoljno zreli za potpunu slobodnu, bivaju zgrabljeni i naprosto – ali u početku još uvek kao spolja – školovani i vežbani za sledeće čistoduhovno večno trajno stanje.

39 Oni koji pristanu na takvo školovanje i dobrovoljno pođu poretkom u kojem je jedino moguće njihovo večno samostalno, najslobodnije stanje života, tada će i dospeti do velikog ponovnog viđenja Onoga iz Kojega su potekli. Videće kako i otkuda i čijom moću i mudrošću i nepromenjivom istrajnošću jesu dospeli od pravog nebivanja u potpuno, najslobodnije bivanje i poznanje.

40 A ujedno, budući sa svojom suštinom i temeljem jedno te isto biće, i sami će na isti način na svoje veliko blaženstvo iz svoje sada odveć sopstvene, ali božanskoj potpuno jednake mudrosti udelotvoriti nova stvaranja i prema tome biće sasvim u Mome poretku tvorci svojih odveć sopstvenih nebesa, čime će tada dospeti do ostvarenog ponovnog viđenja svih svojih misli i ideja.

41 I to sve će tada biti veliko, večno trajno, ostvareno, ponovno viđenje u beskrajnom obilju svega onog što jedan božanski duh večno neizcrpno zbrinjava u sebi. I to je tada tek savršeno, veliko ponovno viđenje.

42 Velim sada, ko ima oči da vidi i uši da čuje, taj će otuda za svoj večni probitak moći da crpi neopisivo mnogo za puno spoznanje duhovnog života.

43 A onaj koji bude čitao iz neke vrste radoznalosti i stavi na to turpiju svog ovosvetskog razuma, taj će se provesti baš onako kako se može pročitati u ovom opisu. Jer Moje smilovanje ne može se i ne sme se nikada pružiti preko Moga nepromenjivoga poretka pokazanog sada iz temelja, jer ovaj poredak jeste već sam po sebi Moje večno smilovanje.

44 A onaj koji prestupi granicu ovog poretka, samo sam sebi ima da pripiše dugo prenesretno stanje s one strane. Svako mora sam sebe uobličavati ako hoće biti ono što treba da bude. Ako se neko neće potruditi, onda će i morati istrajati u večno nužnom sudu onoliko dugo dok počne sam sebe preobličavati, što bi dušu stajalo teške borbe.

45 Zato neka se svako od vas čuva pred zemaljskim blazima, bogatstvom, sjajem i ugledom, a neka bude po svojoj moći obilno milosrdan prema svojoj siromašnoj braći i sestrama, te će mu biti laka borba sa mrakom. Amin.

46 To kaže Gospodar svega života vama svima. Amin. Amin. Amin.

Objava jednog pokojnog[uredi]

18.2.1861.

1 B: "Pomaže Bog, dragi prijatelju! – Ja sam u svojoj još uvek ponešto nemiloj osamljenosti mislio na tebe i na sve druge prijatelje i takođe sam se često sećao onih časova kada smo razgovarali vrlo utešno o duhovnim stvarima. No, Gospodnja svemoćna volja opozvala me je sa sveta i dospeo sam ovde pod zaista ne baš sretnim okolnostima, za koje sam naravno samo sam bio kriv. Hteo sam ponovo da dovedem u moguće dobru ravnotežu sve ono razdrmano u mome zemaljskome životu i zato sam se trudio mnogo, ali uzaludno, i zato uopšte nisam mogao naći – da kažem na zemaljski način – vremena da se pojavim nekome od vas, premda sam znao da sam se mogao pojaviti tebi ili nekome drugome da sam hteo. –

2 Ali sada sam slobodniji, hvala Bogu, i tako sam konačno u samome sebi počeo da opažam da svaki moj trud i rad po zemaljskom uzoru nije bio ništa drugo do pravi trud i rad u snu, pa sam to ostavio. Jer gle, za mene smrt tela nije bila ništa drugo nego kada neki umoran radnik zaspi veoma slatko, i našao sam se kao u jasnom snu odmah u sasvim dražesnom kraju, i odmah sam sreo više dobrih starih prijatelja, uglavnom Tršćana, koji su mi prišli prilično ljubazno i učtivo i sa mnom su razgovarali, ali uglavnom samo o veoma ravnodušnim stvarima. – Nisam slutio da je to san, što sam za vreme moga zemaljskoga života često u snu kao sluteći primećivao.

3 Samo jedan od ovih mojih tršćanskih prijatelja, za koga sam odmah znao da je umro istoga dana sa mojom ženom od kolere i sa kojim sam često razgovarao o duhovnim stvarima uz čašicu tršćanskog u njegovom lepom kraju, pao mi je u oči i upitao sam ga kako li je dospeo ovamo. "Jer", rekao sam, "prijatelju, itekako dobro znam da si sa mojom D. umro istoga dana od opake epidemije i da sam plakao dok su te sahranjivali, a sada živiš kao što ja živim, i nadam se da ne sanjam?"

4 Tada me stari dobri prijatelj pogleda vrlo ozbiljno, ali ipak ljubazno i reče: "Prijatelju, budimo radosni od sveg srca što smo prebrodili i što je svet za nama sa svim njegovim zalima, i ti si se rastao zanavek sa nemilim zemaljsko-vremenskim, i tvoj trošni plašt će sutra biti predan zemlji, što stvarno nije šteta!" – Čuvši to, ipak sam počeo malo da strahujem i kazah: "Pa, za Boga, ako je stvarno tako! Ali moja deca, i moje stvari – pa još dugo nisam sredio sve na najbolji način!" – Reče prijatelj: "Ma, šta se brineš, to će uraditi oni koji su još ostali na kratko vreme."

5 Složio sam se brzo s tim i nađoh se kao nekom čarolijom odjednom prirodno u kraju moga prijatelja i posmatrao sam sav ushićen more sa njegovim divotama tako da kazah: "Prijatelju, ali pa ovo je sve opipljiva priroda, a mi treba da smo čisti duhovi?" – Na to reče meni: "Prijatelju, dok smo još živeli u našoj lošoj ploti, pa i tada smo kao žive duše videli opipljivu prirodu, a ne naše loše telo. Ako je tako bilo tada kada nam je breme tela i mračna gustina bila velika prepreka, zašto ne sada u našem slobodnijem stanju?"

6 Ovim sam se potpuno složio i počeo sam da osećam da sam se oslobodio tela, ali ne i na koji način. – Ali tada sam počeo da se brinem gde da nađem svoju suprugu i da li mogu ponovo da sredim svoju napuštenu knjižaru – i to mi je zadalo mnoge brige. Ali hvala Bogu, sada je i to za mnom i počeo sam se sada zanimati isključivo sa višim stvarima – i sada ću češće posećivati tebe i saopštiti na korist ponešto od mojih sadašnjih doživljaja i iskustava za verujuće na vašem svetu. – Da si mi živ u Gospodu Bogu!"

25.2.1861.

7 B: "Dobro jutro, dobro jutro, dragi prijatelju! Moje najsrdačnije pozdrave i svim drugim dobrim prijateljima! Nije mi ovde potrebno da pitam kako su jer ovde se zna sasvim dobro kako je jedan ili drugi prijatelj na stereotipnoj zemlji pošto sve to možemo tačno da primetimo iz duševne spoljne životne sfere svakoga, ako hoćemo. Ali ipak se uvek mnogo radujem kada primetim ovde na duhovnoj i prema tome boljoj zemlji da svaki – izuzev malo – napreduje u svetlosti Gospodnjoj iz nebesa; jer one koje Gospod ljubi, te uvek pohodi raznoraznim krstićima. Ovi krstići jesu pravo prevozno sredstvo za sjedinjenje duha Gospodnjeg sa za sebe uvek kukavnom dušom, koja je bez oslonca za sebe vrlo ubogo biće, zbog čega se i najviše duša uzdaju u svoje trošno i oronulo telo i sa njim moraju da podnesu i sve patnje zato što prečvrst i večan oslonac duha iz Boga ne naslućuju, a kamoli prepoznaju. – I baš zato su ovi krstići iz ruke Gospodnje tako dobri i korisni za istinsku i večnu dobrobit duše zato što se time primorava da ostavi telesni oslonac i da se obrati u veri osloncu duha.

8 Ako je neka duša konačno samo kao početno učinila ovaj povoljan preokret, tada je Gospod snabdeva toliko dugo svakojakim krstićima sve dok se ne počne sasvim sjedinjavati sa duhom. A ako se to konačno dogodi i više nema bojazni da bi se duša ponovo mogla ili htela lagodno vratiti telu, eto, tada i prestaju svi ovi krstići, pa ceo čovek već na svetu može preći u istinsko blaženstvo.

9 Ja lično u zemaljskom životu ovo nisam ni izdaleka tako uvideo kao što uviđam sada u ovom čistom i potpuno bezbolnom i pravom istinskom životu. A i to je bio razlog što sam se stalno klatio između trošnoga i prolaznoga oslonca duševnoga života i onoga večno trajnoga, istinskoga i prelaznoga oslonca duha, a i pri tom neprestano dobijao da patim i trpim čas ovo, čas ono, ali sve to je ipak bilo vrlo srdačno određeno od Gospoda i tek sada osećam sve više i više veliku blagodet svih provera koje sam izdržao, koje su često bile vrlo gorke. Jer gde bih bio i šta bih bio sada bez njih?

10 Ah, dragi prijatelju, kada se ovde kao sada ja ima prilika videti i poznati bedu i veliku nevolju onih određenih svetskih duša, nikada se ne može dovoljno zahvaljivati Gospodu što je stalno slao čuvare i stražare koji su sprečavali da postaneš savršen svetski čovek. – Zato podnosite sve iz ljubavi prema Gospodu i zahvaljujte Mu svim strpljenjem, jer istinsku Kaliforniju naćićete zanavek tek ovde. Jer svaki vredni radnik u velikom vinogradu Gospodnjem naćiće ovde zanavek svoju sjajnu platu.

11 Pa i zna se iz samih usta Gospodnjih da Njegovi sledbenici na zemlji unekoliko bivaju razapeti s Njim, tj. s Njegovim duhom, kako bi i sa Njim i u Njemu ustali za večni život.

12 Dragi prijatelju, znam itekako dobro da tebi ovo nije nepoznato, ali kažem ti a i drugim dragim prijateljima samo zato što reč nekoga koji je sam doživeo ipak ima veću težinu negoli reč nekoga proroka, koji ipak još živi u telu.

13 Ti bi voleo od mene saznati poneka duhovna stanja postojanja, i ja ti ih zaista rado saopštavam koliko god mi je to moguće u mome sadašnjem stanju. – Gle, nalazim se još uvek na ovoj zemlji i to na primorju oko Trsta, ali sam i češće ovde u Gracu i vidim ovu zemlju mnogo bolje od svakoga čoveka koji još hoda u telu. I takođe vidim ljude koji još žive ovde i za sebe mogu sasvim dobro da opštim s njima, jer moje reči budu u njima kao neočekivane i iznenada nastale misli, i njihove sopstvene misli, koje na to nastaju, daju mi plastičan odgovor. Pa ipak zemlja, koju vidim veoma jasno, nije prava sama materijalna zemlja, nego samo nekako duhovna, bez koje materijalna uopšte ne bi mogla postojati, zato što sve materijalno samo po sebi nije ništa drugo do osuđeno ili učvršćeno duhovno.

14 Ali ipak je osobito da kod nas "duhovna zemlja" unekoliko proizilazi iz duše putem sveoživljavajuće i stvarajuće moći njenog duha iz Boga, kao što potpuno izraslo drvo proizilazi iz duha u klici u neuglednome semenu; samo se to događa gotovije od razvitka drveta iz semena. Ti bi sada dašta mislio i rekao: "Da, kada je tako, onda u duhovnome carstvu ima isto toliko duhovnih zemalja koliko ima duhova." Ali to nije slučaj i čudno je da je, istina, tačno da svaki duh nosi sa sobom u sebi "svoju" duhovnu zemlju na drugi svet, međutim, kako se razvije iz njega, sjedini se trenutno i sa duhovnim zemljama svih duhova, i zato postoji samo jedna duhovna zemlja, u svemu potpuno slična materijalnoj, samo u svemu plemenitija, izraženija i savršenija od materijalne za oko tela, koje ne može da vidi velika čuda u građi atoma. I zato "duhovna zemlja" za nas ima sasvim drugi prizor nego za vas materijalna.

15 Naše kretanje je naravno takođe sasvim drugačije nego kod vas jer mi nemamo ništa sa materijalnim vremenom i njenim prostranstvima. A kako to ide kod nas, to ću ti pokazati bliže uskoro, i to na vrlo shvatljiv način. Pa tako sada zbogom!"

4.3.1861.

16 B: "Dobro jutro, pomaže Bog!

17 Sada na zemlji počinje opet proleće i sigurno će biti vrlo dobro, jer mi to dobro primećujemo po delanju duhova prirode, koji počinju šareno da se tumaraju. Zaista je veoma čudno u kakvim se sve nadasve raznoraznim oblicima odjednom kao udarcem čarobnim prutem razviju u našem etarskom vazduhu, kako se grupiraju pa odmah deluju. Najveća različitost izmešanih oblika i grupacija čine novi oblik kao novu celinu. Vidi se novi oblik, ali u njemu i pojedinačni posebni oblici u njegovom čudesno sređenom jedinjenju, i to prevazilazi daleko sve što se na zemlji može videti i otkriti kroz najsavšenije mikroskope. Jer što se može videti telesnim očima, to su već učvršćeni oblici koji stoje najmanje na desetoj potenci naprednih jedinjenja oblika i bića. To je u neku ruku duhovno koje je već obloženo i učahureno, koje tek kao takva čahura stupa i pojavljuje se podobno u materijalnom svetu. Ali kakva li samo ogromna količina retkih predoblika i zajedničkog grupisanja u duhovnom prirodnom svetu prethodi takvom učahurenju!

18 Ovo delanje posebnih duhova prirode pre svog učahurenja jeste zapravo najdivnije što ovde možemo posmatrati kao duhovi, ako želimo i ako nam je drago. Ali ovde kod nas dešava se najčešće isto kao na materijalnoj zemlji među ljudima. Ako neko već ne prenese probuđen smisao za nešto veće, taj ni ovde nema neki drugi kakvog je imao na zemlji. Onaj koji voli zlato i novac, i ovde ostaje mešetar i špekulant, tako trgovac, zanatlija, ratar i tako dalje – svako na svoj način; i tu zaista važi: mnogi su pozvani, ali samo malo izabrani.

19 Znam po samome sebi kako sam i ja na početku moga ovdašnjega bivanja ponovo počeo da se guram, to jest u svetsku trgovinu. Samo zahvaljujući dobrim i ovde veoma iskusnim prijateljima sam se izvukao i još u pravi čas uvideo pravu svrhu moga bivanja ovde i što se sada nalazim na višem stepenu čistijeg spoznanja i gledanja. – O, ovde je još teže osloboditi se od lažne materije nego na stvarnom materijalnom svetu i ateizam je ovde hiljadu puta zastupljeniji nego na materijanom svetu; i onog koji se jednom zavukao u materiju, po mome dosadašnjem iskustvu, teško ili, kako mislim, nikako se ne može izvući. – Ja sam sa takvim duhovima jednom prilikom počeo da razgovaram o, što se kaže, transcendentalnim stvarima, ali sam odmah dobio odgovor: "Zar da nas i ovde popovi i vladari prave budalama? Budimo sretni što se konačno jednom nalazimo u svetu gde je svako sasvim slobodan gospodar na svome mestu." – Jednog takvog sam baš nedavno upitao zar ne misli ponekad da je veliki učitelj iz Nazareta možda ipak gospodar i tvorac svih duhovnih i prirodnih svetova. Tu sam odmah mogao da se pokupim. Počeo je da bude prost i grub i izrazio se o Gospodu na način koji ovde ne želim da ponovim. Ne može se ništa postići sa takvim duhovima, najbolje je izbegavati ih.

20 Već sam nekoliko puta video Gospoda, ali samo iz daljine, i veoma sam želeo da s Njim govorim, ali do sada se nije desilo. Moj drug mi je rekao da će ubrzo opet doći; možda će tada moći?" – – – Amin.

Vikipedija
Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom: