Srpske škole 1718–1739 1.2

Izvor: Викизворник
SRPSKE ŠKOLE 1718–1739
Pisac: Radoslav Grujić


PERIOD PRVI
(1718–1726 god.)
I.
Srpsko-slovenske osnovne škole.
Škole; školske zgrade; učitelji; učiteljski pomoćnici; školski nadzornici; učenici; metod i sredstva nastave u školi i rezultati

Škole. — Potrebu dobro uređenih škola, davno već pre ovoga perioda, osećali su naši preci i prema prilikama vremena trudili se, da do takovih dođu. No kao što nam izgleda, iz molbe patrijaraha Arsenija III. od 1698. i 1706., i narodnoga sabora od 1708 g., te iz pisma Budimaca i Peštanaca svome vladici od 1717. g. i dr. — nisu tada naši narodni prvaci mislili toliko na osnovne škole, koliko na podizanje i uređenje viših narodnih škola, kojih kod nas u opšte ne beše nikakvih. A potreba je bila u spremnim ljudima: „da ne prizivamo inoplemenike na pomoć na svakome mestu“. Pa je stoga i mitropolit Mojsije Petrović, kad je 1718. i 1721. g. tražio učitelje iz Rusije, u prvom redu pomišljao na podizanje tih viših škola, jer je javno mnjenje tadašnje naše inteligencije, — koju sačinjavahu mahom sami sveštenici, i tek po koji ugledniji trgovac, — zadovoljno bilo sa tadašnjim srpsko-slovenskim osnovnim školama.

Ovih škola beše u to doba već priličan broj, kako po Karlovačkoj, tako i po Beogradskoj Mitropoliji. No ipak su naši preci osećali potrebu, da se te škole što više po narodu rašire, kako bi i šire slojeve narodne svetlost te, ma i najprimitivnije, prosvete mogla obasjati. Ovo se vidi i iz odluke narodnog sabora u Karlovcima od 1726. god., u kojoj je se reklo: „Svaki episkopъ da ima postavяti škole u svoйoй eparhіi, gde є vazmožno, a naipače u arhibiskupatu velika škola da єste nemačka i srbska“. — Ova odluka, uz mitropolitovo energično zauzimanje za škole još od 1724. god., sigurno je korisno utecala na umnoženje broja srpskih osnovnih škola, jer naskoro za tim vidimo znatan broj tih škola, i ako bez prave organizacije, po svim krajevima Beogradsko-Karlovačke Mitropolije.

Naime: iz toga doba spominju se srpske osnovne škole u Beogradu, pod upravom daskala Stefana; za tim u Požarevcu, Grockoj, Gradištu, Majdanpeku, Kragujevcu, Valjevu, Šapcu, Brodcu, Beljini i t. d: te po mnogim manastirima, kao: Vinči, Rajinovcu, Rakovici, Resavi (Manasiji), Ravanici, Ljubostinji, Bogovađi, Jovanji, Kaoni, Petkovici, Čokešini i dr., kao i po mnogim selima, u kućama uglednijih sveštenika, koji uzimahu na nauku po nekoliko dece iz svojih, a i drugih okolnih sela.

Tako beše u Srbiji; ali još brojnije behu škole po Sremu i Ugarskoj, kao: u Čalmi, Mitrovici, Moroviću, Šidu, Vinkovcima, Šarengradu, Zemunu, Karlovcima, Novom Sadu, Petrovu Selu, Segedinu, Baji, Sečuju, Budimu, Sent-Andriji, Komoranu, Batajnici i t. d., te po većini fruškogorskih i ostalih manastira naših.

Školske zgrade. — Kakve su bile školske zgrade, i u njima unutrašnje školske prostorije, u to doba, teško je pozitivno i u opšte odrediti. To ne behu naročite zgrade, specijalno i po izvesnom planu za školsku potrebu podignute, nego sasvim obične sirotinjske kuće, koje se blizu crkve ili u opće na kakvom zgodnom mestu nalažahu, te su toga radi u školu preobraćene. Samo nekoliko podataka imamo o stanju takovih školskih zgrada, ali nam već i oni mogu baciti dosta svetlosti na to pitanje.

Tako znamo, iz izveštaja požarevačkog egzarha Maksima Ratkovića, da je u Požarevcu, pri crkvi Arhistratiga, postojala srpsko-slovenska škola u ovakovoj zgradi: „Od desne strane crkve kelije, i deže babe kalojerice živut cerkovne; od plota, od dreva sastrojeno, obvetšali duhari, gotovo da se oborit; pokrov od ćeramidi. Pod tim že istim pokrovem malena škola, mogu se vmestiti za 30 detej; na sredine jedin star astal, od vnježdu okolo njega klupe ordinar, slabe. Duvari i pokrov veoma slabi. — Pored sija školi pod pokrovom, isti duvar razdelil, jedna kelijica s kuhinom ideže magistr stojit i pokoj svoj imat“. Isto tako onda u „varoši“ Grockoj beše u ograđenoj crkvenoj porti: „Škola ideže dijaci učatsja“; ali i ta škola beše vrlo loša i tako nespretna, da je egzarh, prilikom vizitacije 1733 god., morao narediti: „školu kod cerkve upraviti, počto ne imat takovi dom pri nej za magistra i rad kaluđerica“. A za Maksima Suvorova, toga znamenitog reorganizatora srpskih osnovnih škola, u samim Karlovcima, — toj drugoj rezidenciji srpskih beogradsko-karlovačkih mitropolita, — beše novoosnovana ruskoslovenska škola smeštena u isto tako jadnu i slabu privatnu zgradu, kao što ćemo u drugom periodu opširnije videti.

— Eto dakle, redovne srpsko-slovenske škole behu smeštene u vrlo loše zgrade onoga doba, i ako su te zgrade u doba mitropolita Vićentija Jovanovića, kao što iz gornjeg egzarhova izveštaja vidimo, već potpuno izgubile privatni karakter. A po nalogu egzarhovu, nova, specijalno školska zgrada, ima se podići u Grockoj — i to naročito stoga, što kraj stare školske zgrade, nema stana za učitelja i kaluđerice. Dakle, u to doba, smatralo se kao neophodno da učitelj u školi stanuje, i kao što u Požarevcu vidimo, davana mu je za stan jedna najprimitivnija sobica i kuhinja. Još se držalo kao nužno, da je školska zgrada blizu crkve i da u njoj ima koja ćelijica za crkvene kaluđerice (bake), koje su sigurno obavljale poslužiteljske dužnosti u školi.

Školske prostorije, u tim zgradama, sastojale su se obično samo u jednoj sobi, koja često nije mogla smestiti u sebi potreban broj učenika. A sav nameštaj te sobe, u drugoj rezidenciji beogradskoga mitropolita, u Požarevcu, sastojao se samo u jednom starom stolu, koji je na sredini sobe postavljen bio, a okolo njega, u naokolo, poređano beše još samo nekoliko vrlo slabih klupa, na kojima je sedelo, zajedno sa učiteljem, za istim tim dugačkim starim stolom, do trideset, većinom odraslih, učenika.

Tako su eto izgledale, spolja i iznutra, školske zgrade redovnih opštinskih ili crkvenih — mitropolitskih škola, o kojima se dakle opštine ili mitropoliti starahu, podmirujući školske potrebe i plaćajući učitelje. A u privatnim pak školama: po manastirima i svešteničkim domovima, — držali su izvesni kaluđeri školu u svojoj, ili za to naročito određenoj ćeliji, a parohijski sveštenici u svojoj sobi, te sigurno, naročito u zimsko doba, kad se najviše i učilo, u prisutnosti svojih domaćih. —

U manastiru Vinči, ćelija, — u kojoj se osmoro dece 1733 g. obučavalo, — izgledala je ovako: sagrađena je od drveta, duvari joj opleteni šibljem, pa ravno blatom olepljeni i obeljeni, jedan prozor i taj hartijom zalepljen; a u njoj ne beše ništa drugo do: „edin krevet, na nэmъ эdino ćebe i яstukъ“.

Sigurno je po selima bilo i takvih škola, u koliko ih je u opće bilo, u kojima nisu imali učenici ni na šta sesti, te su morali za celo vreme obučavanja ili stajati, ili na zemlji sedeti. U ostalom tako je bilo — u prvo vreme, — i u samoj Suvorovljevoj školi u Karlovcima.

Učitelji. — Spomenusmo, već u uvodu, ko su bili učitelji tadašnjih naših osnovnih škola, a sad da vidimo: kakav beše nivo njihovoga obrazovanja, — njihovu spremu, — prava, dužnosti i nagradu!

Vrlo malo podataka imamo o tome, ali već iz onog, što imamo možemo stvoriti dosta jasnu sliku. Podaci ovi odnose se na nešto kasnije doba, — na doba, kad je već Maksim Suvorov došao u Karlovce i Beograd, i osnovao svoju rusko-slovensku školu; ali oni oni vrede za nas i u ovom periodu, jer su ti učitelji bili vaspitanici i predstavnici srpsko-slovenske škole, koja je ne samo u doba M. Suvorova, nego i mnogo kasnije posle njega postojala, u svom prvobitnom obliku, kako u Beogradsko-Karlovačkoj Mitropoliji, tako i po svima ostalim krajevima srpskim. U ostalom ta razlika u vremenu vrlo je neznatna, jer jedva da prelazi nekoliko godina iza ovoga perioda...

Tako znamo za đakona požarevačkoga Vasilija, koji je 1729. g. učiteljevao u Požarevcu, da je pre toga bio pomoćnik u učiteljstvu srpsko-slovenskom „meštru“ Pavlu i kao đak njegov obučavao drugu decu. Pri ispitu 1733. g. pokazao je taj učitelj, da tek osrednje može čitati knjige crkvene, „a mogl bi i boljše, kad bi trudileja“; pisati zna „dosta lepo učeno“, a pojati može „srpski samoglasno“; dogmatične i moralne istine, izložene u „Simvolu Vere“ i u „Deset Božjih Zapovedi“ — „vedajet i po malo razumevajet“. Drugi jedan učitelj: jerej Dimitrije u Kamenovu, pokazao je tada, da „čitati možet polako“, a poje samoglasno „prostački“ i piše obično, no „10 Bož. Zapovedi ne zna napamet i drugo ot pisanija po malo razumejet“.

U manastiru Vinči bio je iste god. svetovnjak učitelj, star 30 god., zvao se Sergije, a učio se u Novome Sadu (Varadinskom Šancu) i Beogradu kod daskala Stefana. Došao je u manastir da uči decu; ima osmoro đaka iz okolnih sela. Ima stan i hranu u manastiru, a za drugu plaću nije se pogodio, te mu je manastir daje po svojoj volji. „Čitati možetъ polako, poяti serbski samoglasno i grečeski oko liturgіi; pisati lѣpo“.

Još znam sposobnosti jednog srpsko-slovenskog učitelja ondašnjeg, koji je bio učitelj u Kragujevcu i Novom-Pazaru od 1724—1728 god. Beše to kasniji paroh Asan-pašine Palanke — Petar Ninković. Osam godina proveo je on kao đak kod znamenitog daskala Veselina u Čalmi i kod igumana Georgija u manastiru Petkovici (od 1715—1724 g.), te je po tom bio učitelj u pomenutim mestima. A evo šta za njega ispitivač arhiđakon Vićentije Stefanović (potonji mitropolit beogradski) kaže: „veoma slabo čitaэtъ, treba da sя obučavaэtъ“, dok on sam veli, da zna samo „po malo pisati“, te da je pre znao i „rehnungъ otčasti“, a sad ga je „ne upotreblяющi zaboravilъ“.

— To je eto živa slika obrazovanosti i celokupne učiteljske spreme srpsko-slovenskih učitelja u ovom periodu! Nema sumnje, da ih je bilo i boljih, s više znanja, kao što je bio učitelj Stevan u Beogradu, Veselin u Čalmi i dr., ali sve nas okolnosti uveravaju, da su bolji učitelji vrlo retki bili.

Dakle: sva sprema za učiteljsku službu u periodu ovom sastojala se, skoro isključivo, samo u znanju, i to obično u nepotpunom znanju, čitati i pisati, te pojati pesme crkvene: a najprimitivniji sistem računanja znali su tek ponajbolji među učiteljima. — Inače nivo obrazovanosti učiteljske nije se ni malo dizao nad nivoom običnih seljaka.

Sve tadašnje naše škole behu institucije čisto privatno–pravnoga karaktera, te učitelji nisu imali nikakovih specijalnih prava, — osim prava na pogođenu nagradu za obučavanje dece. Dužnosti im je pak bila: poučavati decu u onom, što su i sami znali, a naročito: čitati i pisati, te ponegde i pojati — spremiti ih dakle, za mehanično obavljanje svešteničke službe, kojoj se ogromna većina tih učenika i posvećivala. Po većim trgovačkim mestima, kao: Beogradu, Budimu i t. d. zahtevalo se od učitelja, da znaju naučiti učenike i raznim osnovnim računskim oblicima.

Pored ove dužnosti, učitelji su obično još dužni bili crkvenjačke i pojačke dužnosti obavljati. Tako su morali zvoniti, kandila paliti, sveće primati i tutoru predavati, sveštenike posluživati, pri svakom bogosluženju, kao i pri opelu, pojati, mrtvaca pratiti i t. d.: a u jednom ugovoru stoji, da mora: „također i na oblak da zvoni“...

Zbog toga je učitelj često puta, silom okolnosti, morao zanemariti glavnu dužnost svoju, da može obaviti te sporedne, jer su mu te dužnosti i neku nagradu donosile. Tako znamo na pr. za jednoga budimskog učitelja, iz toga doba, da je, vršeći te sporedne dužnosti, ostavljao svoju ženu u školi, da pazi na đake i održava disciplinu među njima.

Učitelji su obično imali stan uza školu, a po episkopskim rezidencijama i manastirima, pored stana, imali su još i osvetljenje, ogrev, pa i hranu. Ali im je plata bila vrlo mala, jer u najimućnijim općinama iznosila je ona tek nekolike forinte na mesec.

Tako na pr. u Komoranu pogođen je učitelj 1690 god. za 30 for. godišnje uz uslov, da ga opština i hrani. U istoj opštini 1724, g. plaća je učitelju Petru Kazimiroviću 40 for. na godinu; a 1735 g. pogođen je mešter s platom od 30 for. i jedan hvat drva na godinu, razume se, uz ostale prihode od crkve, zvonjenja i t. d. U Budimu 1707 god. plaćala je opština učitelju 50 for., a 1708 i 1709 g. po 70 for. godišnje i uz to 75 funata voska. 1728 g. plaćaju Budimci učitelja Danila Pavlovića „staroga meštera“ sa 60 for. na godinu, isplaćujući mu svaku četrvt godine u napred po 15 for. — 1729 i 30 g. imali su dva učitelja i svakom plaćali po 4 for. mesečno.

Novac, koji se izdavao na učitelje i školu, razrezivan je na imućnije ljude u opštini, čija deca školu polaze; a kupili su ga za taj posao naročito od opštine određeni ljudi. Sirotni roditelji i udovice behu oslobođeni od toga školskog poreza. Ali je bilo pri tome često velikog natezanja. Osobito u onim slučajevima, kada je sam učitelj imao kupiti razrezani ili pogođeni novac od dece. To nam jasno karakteriše tužba budimskog starog učitelja pomenutog Danila od 22. juna 1723 g. tanaču (opšt. sudu, budimskom). On veli: „...I drugo, gospodari izvode decu iz školѣ, a nisu na onoй reči gospodarskoй, kako su i prežde gospodari govorili, i koja sȣ deca pod platȣ onȣ decȣ izvode, i koi nisu sveštenici ȣzeli svaki po dvoє dece izъ škole, a za sirote mi naručuю bezъ plaće da uču, a pod plaćom koя su deca, onu izvode iz školѣ. Za višѣ, gospodaru birove i ostali gospodari, ne mogu služiti ot danas, da znate“.

„I drugo, gospodari dobri, na koga imam veresnє, što є učio ne smimъ ni iskati. I є li to pravo, gospodari, koє dete uči dva tri dni, pakъ ne dođe do subotѣ, paki kadъ mu zaištemъ urečenu platu, kako su dobri gospodari naredili, ne hoće da plati, veće govori: nisamъ učio svu nedelю, da ti platim. A drugo imate: dođe od polakъ nedele, te uči do subote a kad mu zaištemъ grošić, a on veli nisamъ svu nedelю učio. Te edъno drugo nikako ne može da stigne. A gospodari rekъli i naredili: ako će edanъ danъ biti u školi, a preko sve nedelѣ da ne dođe u školu, i dođe u subotu, neka plati grošić, ti zato nisi kriv neka dohodi...“

Bilo je slučajeva, da su neki učitelji, — koje je opština ili crkva naimala, — dobivali i pravo, da izvesnih prazničnih dana prođu, za vreme bogosluženja, s tasom po crkvi i pokupe milostinju sebi.

Parohijski pak i manastirski sveštenici dobivali su za obučavanje dece nagradu od roditelja, čiju su decu obučavali, prema napred utvrđenoj pogodbi: a nagrada ta ravnala se i prema tome, da li je dotično dete kod tih učitelja i na stanu i hrani bilo ili ne. No u manastirima, često su ta deca kao manastirski đaci, bili ujedno i posluga, — te se u tom slučaju nije tražila posebna nagrada za njihovo školovanje.

Učiteljski pomoćnici. — U školama, gde je bio znatan broj dece, kao na pr. u Beogradu, Požarevcu, Karlovcima, Budimu i t. d., pored učitelja, obično je bio po jedan ili više pomoćnika, koje je sam učitelj birao između svojih najboljih učenika, da mu pomažu u učiteljskom radu njegovom, te se time i sami spreme za učiteljsku službu. To behu dakle učiteljski kandidati! — Spomenusmo već požarevačkog đakona i učitelja Vasilija, koji je neko vreme bio pomoćnik svome učitelju Pavlu.

Te pomoćnike svoje, u većini slučajeva, nagrađivali su sigurno učitelji sami, osim u slučaju, ako je škola opštinska bila, te ih je kao takove, sama opština učitelju dodelila, uz izvesnu platu — kao što znamo, da je bilo u Budimu. Ova opština platila je 1730 g. učitelju (magistru) 100 f., „a preceptoru 30 for. i naredihomъ zъ dogovoromъ opšte, da preceptor pomaže mađisteru u školu potrebnaя, i u školi lužamentъ, to estъ konakъ da ima. Prazdnikom i u oči prazdnika, da zvoni, i ot mrtvaca naredihom єmu єdan desetakъ“. Ista opština, kasnije 1738 g., plaćala je magistru svešteniku Konstantinu godišnje 75 for., a njegovu pomoćniku Petru pevcu 30 for.

Da je takovih učiteljskih pomoćnika bilo i u Beogradu, Karlovcima, pa i po drugim većim mestima, uverava nas Maksim Suvorov, svojim izveštajem sv. ruskom Sinodu, od 30. jula 1728. god., u kome kaže, da srpsko-slovenski učitelji „ili sami, ili črezъ podmasterъevъ svoihъ napisuюtъ psalmы“ etc. na navoštenim daščicama.

No osim tih naročitih pomoćnika, koji su mogli učitelja zamenjivati i svim učiteljskim funkcijama njegovim, bilo je i takovih, koji su sami i dalje još đaci bili, ali kao stariji i vešti u pisanju ispisivahu, mesto učitelja, mlađim svojim drugovima, zadatke čitanja i pisanja po navoštenim daščicama, ili izrezivahu potrebna slova azbuke i sricanja na kruškovim tablicama.

Nadzornici škola. — I ako su se srpsko-slovenske škole ovoga perioda u vrlo primitivnom stanju nalazile ipak nisu one ostajale bez ikakova nadzora.

Škole, u kojima su sveštenici i kaluđeri učiteljevali, a takovih je najviše bilo, potpadale su pod jurizdikciju crkvenu. Pod tu jurizdikciju potpadahu isto tako i učitelji svetovnjaci crkvenih ili episkopskih škola, a u izvesnom smislu i oni po opštinskim školama. Nad njima su egzarsi mitropolitski i episkopski, kao i okružni protoprezviteri, vodili nadzor i nadgledali rad tih učitelja u njima poverenim školama.

Među tim, u školama, koje su dotične opštine izdržavale, postojale su, pored ovih, još i naročito školski nadzornici — svetovnjaci. Tako bar znamo, da je bilo u budimskoj opštini. Ugledni Budimac hadži-Jovan Damnjanović, u pismu svojim sugrađanima od 24. maja 1733 g. veli: „Prežde dok є popa Vasilie učio decu єsu gospodari nadgledali malo koi danъ, kako se uče, i kako škola stoi...“ A 4. avgusta 1738 g. u plenarnoj sednici opštinskog zastupstva u Budimu, izabrana su dva školska nadzornika („nazoritele“) Orestije Radišić i Živan Branković.

Učenici. — U školu su davana deca imućnijih zemljoradnika, zanatlija, trgovaca i sveštenika. Interesantno i karakteristično je, da u popisu sveštenstva po Srbiji iz 1733—36 god. vrlo retko nalazimo, da je koji sveštenički sin postao sveštenikom — nego većinom deca zemljoradnička, a po nešto zanatlijska i trgovačka.

Decu su davali u školu najranije posle navršene šeste godine, a bivalo ih je obično najviše od 10—12 g. U školi su ostajala deca najmanje pet, a najviše petnaest godina. Nema sumnje da je bilo i izuzetnih slučajeva, da su i odrasli momci, pa i zreli ljudi stupali u školu. A bilo je slučajeva, i to dosta često, da su po neki mladići prvo izučili kakav zanat, pa tek onda dolazili u školu i naučivši čitati i pisati: đakonili se i popili.

Ne znamo, da li su u ovo doba već i ženska deca davana u školu, kao što znamo da je bio slučaj 1733 g., kad je sveštenik požarevački Lazar Jovanović imao jednu trinaesto-godišnju ćerku, koja je tada polazila požarevačku školu. No držimo, ako je i bilo takovih slučajeva, — da su to bili vrlo retki izuzeci.

Posebnog disciplinarnog reda za učenike nije još tada bilo, — on se pojavljuje tek 1734 g., — te je svaki učitelj disciplinom ravnao, kako je znao i hteo; ali je ta disciplina, u većini slučajeva, morala vrlo stroga biti — saglasno Sv. Pismu i grčkim uzorima.

Metod i sredstva nastave u školi. — O kakvim načelima metodike i didaktike, nije moglo u ondašnjim srpsko-slovenskim školama ni misliti se. Glavna je stvar bila: naučiti čitati crkvene bogoslužbene knjige, te po mogućstvu pisati i pojati. To je bio glavni cilj te škole, pa prema tome cilju udešavao se i postupak pri obuci. No kako je sve to išlo — da vidimo?

Čitanje. — Učitelji su se ipak držali nekog, decenijama, a možda i vekovima, utvrđenog sistema pri obučavanju. Učila se prvo „naustica“ tj. upoznavati slova „azbuke“ i znati sricati slogove i rečenice. No ne beše onda još nikakovih metodički izrađenih, niti u opšte štampanih „Bukvara“ — njih je tek Maksim Suvorov 1726 g. iz Rusije doneo za rusko-slovenske škole; a nije bilo nikakvih drugih pomoćnih sredstava. Sami se učitelji moradoše dovijati, kako će decu upoznati sa slovima. Oni su sigurno imali, za svoju potrebu, kakav pisan Bukvar, — poput Bukvara Kiprijana Račanina od 1717 god. Iz toga su Bukvara učitelji, ili njihovi pomoćnici, kao što uverava Suvorov, ispisivali azbuku deci, a za tim i pojedine psalme, akatiste itd., na navoštenim daščicama, ili kruškovim tablicama, — kao što kaže Jovan Rajić, — te ih tako upoznavali sa slogovima, naučili sricati i vežbali u čitanju. Kada je učenik ono, što je na daščici u vosku šilom isparano, naučio na izust, tada se vosak izgladi, pa učitelj napiše nastavak. Stoga je napr., budimski učitelj i dobivao svake godine po 75 funata voska za školu.

Ovo beše vrlo težak posao, osobito za opštinske učitelje, koji behu preopterećeni i crkvenom službom. Tako jedan ugledni Budimac 1733 g. veli, da se roditelji tuže: „da deca slabo uče, єdnomъ, i po mesecъ dana ne napiše (učitelj) njegovo učenїe; — samo da se ne skita po sokaci...“ A sam Suvorov, po informaciji sekretara Mitropolije Beogradske, Vladislava Malaeska, izvestio je 1724 g. ruski sv. Sinod, da „serbskїя dѣti učatsя slovenskomu яziku, za neimѣnїemъ pečatnihъ, po rukopisnыmъ azbukamъ, a єželi mnogo budetъ učaщihsя, to rukopisanїemъ violnѣ udovolьstvovatь ihъ ne možno....“

Isto tako beše ovaj način obuke u čitanju vrlo nespretan i težak i za učenike. U staroj slovenskoj azbuci, kojom su se tada Srbi služili, beše oko 50 raznih slova. Svako slovo imalo je svoje ime: a na ta imena polagala se velika važnost. Dok se dete naviklo, da te imenovane glasove vezuje u slogove i reči, moralo je proteći mnogo vremena. Dete je upravo moralo da upamti, da se buki, az — izgovara ba, ili buki, on, glagol, debelo jer, da se izgovara Bog itd. A to se u ono doba zvalo „naustica“. —

Način pri obuci toj bio je čisto mehaničan, te se sve učilo na pamet, bez ikakova objašnjavanja. Ovo lepo karakteriše Rajić, kad kaže: „U narodu su se nahodile kruškove daske, koje su služile mesto knjiga za obučavanje u malom i slabom čitanju. Kome je Bog i priroda dala dobro pamestvovanje, taj je iz onih daščica na izust naučio zadatke i zadržao ih je u pameti, i toliko je znao, koliko je u pameti zatvrdio....“

Nevolja je bila i sa učenjem na pamet „kratica“, koje su tako česte u bogoslužbenim knjigama!

Kad su, na ovaj način, naučila deca nausticu, što je pokatkad trajalo i po tri godine, onda se onde, gde je bilo dosta bogoslužbenih knjiga, davahu one u ruke učenicima, da se iz njih, pod nadzorom i uz preslišavanje učitelja i njegovih pomoćnika vežbaju u čitanju istih. No pošto u ono doba beše velika oskudica ne samo u štampanim, nego i u rukopisnim bogoslužbenim knjigama, — to je većina učitelja prisiljena bila učenike svoje i dalje vežbati u čitanju, ispisujući dotične delove iz tih bogoslužbenih knjiga na pomenute navoštene, ili kruškove daščice. Tako znamo da je šta više, i u samom Beogradu rađeno, kod znamenitog daskala Stevana. Naime: sveštenik drenovački Mojsije Stanojević, izjavio je 1736 god. na ispitu, da je nausticu izučio u manastiru Bešenovu, te onda došao u Beograd učitelju Stevanu, kod koga je samo tri meseca bio i zato vreme naučio molban, a učitelj „mu napisao kaөizme“, koje je zatim izučavao kod svoga oca, — kaluđera u manastiru Petkovici. —

Lektira, kojom su se učenici srpsko-slovenske škole vežbali u čitanju, otpočinjala je posle naustice uvek sa Psaltirom, po katizmama, ili sa Časoslovom. Časoslov su obično počinjali čitati od polunoćnice, jutrenja itd. — Ovo je upravo bio i minimum, što je morao pročitati đak, koji se mislio popiti. Iza ovog redovno su čitane pesme Mojseove, molbani, akatisti, razni tropari, te Oktoih, Minej, Zbornik, Jevanđelje i Apostol. No obično je bilo da su učenici u školi pročitavali samo: Časoslov, Psaltir, pesme Mojsejeve, akatiste, molban i tropare, a ostalo u manastirima, ili kod dotičnih sveštenika, gde su se spremali za praktičnu službu svešteničku; ali su vrlo retki sveštenici bili, koji su sve to pročitali — obično je iz ovog drugog dela samo Oktoih pročitavan, i to katkad do 50 puta.

Psaltir i Časlovac većinom su učenici učili na pamet, sa navoštenih tablica, te od akatista, molbana i tropara počeli se vežbati u čitanju iz štampanih ili rukopisnih knjiga. Naime: pri ispitima sveštenstva od 1733—1736. god. o njihovom školovanju, većinom nalazimo, gde sveštenici, nabrojavši prvu lektiru svoju, koju su im učitelji pisali, vele: „K tomu navikal čitati iz knjige akatist presvetija Bogorodici i moleben i tropare“ etc. Ali se često događalo, da su i to učenici sa navoštenih tablica čitali, te tek iz Oktoiha, Zbornika, Jevanđelja itd. počeli se vežbati u čitanju iz knjiga. — Za to se i zbivalo često, kao što uverava Suvorov, a i ispiti sveštenstva to posvedočuju, da mnogi, koji su šta više i 15 god. proveli kod učitelja, kad im se druga kakova knjiga pruži da čitaju iz nje, odgovore:

„Ja tu knjigu nisam učio.“

Pisanje. — Sa učenjem pisanja išlo je nešto lakše, jer je jedna okolnost znatno olakšavala taj posao. Učenici srpsko-slovenskih škola počinjali su učiti pisati kako kad i kako gde. Za obučavanje u pisanju ne beše ni onoliko sistema, koliko sretosmo kod obučavanja u čitanju. Iz svih indirektnih podataka, jer direktnog nemamo ni jednog, moglo bi se zaključiti, da su učenici srpsko-slovenskih škola manje-više samouci u pisanju bili; a tome je išla na ruku i spomenuta okolnost, što su imali navoštene tablice, na kojima su im učitelji i stariji drugovi, sigurno pred njima, ispisivali zadatke od „az, buki“, pa do akatista i tropara.

Te daščice, voskom premazane, svakako su služile učenicima i za prvo vežbanje u pisanju. Po njima su oni šarali slova i rečenice onako, kako su videli od svojih učitelja. A kad su se izvežbali u pisanju slova i reči, po tablicama, onda im je valjda davana hartija, s perom i mastilom, da se i na njoj u pisanju vežbaju. — Učitelji su pri tom, sigurno, samo nadzor vodili: pregledali, ispravljali i upućivali, kako valja pri pisanju postupati.

Po navoštenim daščicama učenici su se mogli mnogo vežbati, jer čim nešto napišu, dobro ili loše, mogli su vosak utapkati — poravnati, pa opet iznova pisati, te tako ruku svoju u pisanju dobro izvežbati. Zato i sretamo dosta često u izveštajima, o obavljenim ispitima sa sveštenicima, da ovaj ili onaj sveštenik: „imat pismo dosta lepo učeno;“ „zna pisati dosta lepo i brzo;“ ili „pisati lepo zna i mineйski“ itd., dok među tim isti sveštenici čitaju vrlo loše. A između mnogobrojnih poznatih mi sveštenika iz toga doba, jedva nađoh jednog, koji je nekako prošao srpsko-slovensku školu, a nije naučio pisati ni malo, — i ako se učio u redovnoj školi požarevačkoj, kod priznatog onda meštera Pavla.

To vežbanje u pisanju, sastojalo se, skoro isključivo, u prepisivanju dotičnih mesta iz napisanih ili štampanih bogoslužbenih knjiga. Da li je bilo kakovog vežbanja u samostalnim pismenim sastavcima? — ne možemo ništa pozitivno reći; no po svim okolnostima, možemo naslućivati, da u školi bar nije se taj posao preduzimao, te je zavisio od individualne volje i sposobnosti pojedinaca — učenika. Otuda i ovaj prirodni stil u srpskih pisaca toga doba, ali i ona različnost u ortografiji.

Nauka vere. — Kao poseban predmet, nije se ni nauka vere u srpsko-slovenskim školama preduzimala. Molitve: Oče naš i Bogoroce Djevo, te Vjeruju, — učili su decu obično roditelji, odnosno mesni sveštenik, — naravno, u koliko su i sami to znali; a u školi, obučavajući se u čitanju, utvrdili su se još bolje u tim molitvama, i naučiše, učeći na pamet Časlovac i Psaltir, još i one molitve, što se u tim knjigama nalaze. No naravno, da je sve to znanje bilo čisto mehanično, te deca nisu znala ni malo smisao tih molitava, niti osnovne istine svoje Hrišćanske vere.

Pojanje. — Nije bolje ni sa pojanjem bilo. To ne beše obligatan nastavni predmet u srpsko-slovenskim osnovnim školama. Zato i sretamo mnogo sveštenika, koji pri ispitima izjaviše, da ne znaju ni malo pojati. Kandidati sveštenički, pre nego što će primiti posvećenje, a često puta i posle posvećenja, odlazili su obično u manastir, ili kom praktičnom parohijskom svešteniku, — ako slučajno nisu kod njih i školu svršili, — da se tu nauče pojanju, odnosno praktičnom vršenju svešteničke službe.

Nemamo bar podataka, da je u ono doba pojanje preduzimano u malim redovnim školama. To otpoče tek kasnije, kad je mitropolit Vićentije doveo iz Svete Gore dobrog pojca, kaluđera Grka(?), da obučava buduće srpske sveštenike u grčkom crkvenom pojanju. No ipak izgleda, da je malo crkveno pojanje, bar samo u granicama odgovaranja na jektenija, ipak preduzimano u tim malim školama, jer sretamo, u onovremenim pismenim spomenicima našim, koji o školi rade, gde se zahteva, da učitelji imaju davati potrebnu decu, da pomažu sveštenicima pri bogosluženju.

Računanje. — Iz mnogobrojnih zapisnika, o ispitu sveštenika, vidi se, da je samo jedan sveštenik, u toj staroj srpsko-slovenskoj školi, učio i račun. Naime: Petar Ninković, sveštenik Asan-Pašine Palanke, izjavljuje 1733 g., da je nekad znao: „i rehnung ѿčasti, єgože neupotreblяющi zaboravilъ.“ — Iz toga izlazi, da je kod njegovog učitelja u Čalmi, znamenitog daskala Veselina, preduzimana nastava i u računu: bar se učilo: „jedan put jedan“, a sigurno i sva četiri osnovna računska oblika.

Kako je predavan račun u tim starim našim srpskim osnovnim školama — ne možemo, sa nedostatka podataka, ništa pozitivno reći. Ali iz svega izlazi, da je nastava u računu onda kod nas preduzimana vrlo retko u kojoj školi; — naime: samo tamo, gde je opština, ili učitelju pretpostavljena vlast, to od njega naročito zahtevala, a on tome vičan bio.

Imamo još samo jedan podatak o tome. Opštinsko zastupstvo u Budimu, u sednici svojoj od 18. jula 1728. g., pogađa i za iduću godinu starog „meštera“ svoje škole Danila Pavlovića, te ga obavezuje „da ima dobro učiti, na slovo nastavljati, pismu učiti, kako pismu, tako i rakamu (računu?) svake fele, i na svako učenie i dobro delo, da ima nastavljati“... Dakle, u budimskoj srpskoj školi, kao obligatan predmet nastave, pored čitanja i pisanja, smatrao se i račun, pa sigurno i predavao u svim, razume se osnovnim oblicima njegovim!

Rezultati nastave u srpsko-slovenskim školama. — Videli smo, da je glavni nastavni predmet, u našim starim srpsko-slovenskim školama, bilo čitanje. Pa kakav se uspeh postizavao iz toga predmeta?

Ako ćemo u opće da govorimo, moramo odmah priznati, da je uspeh u čitanju po srpsko-slovenskim školama našim onoga doba — ispod svake kritike bio. Između 280—300 sveštenika, koji su svršili te škole, redovne ili privatne, jedva ako je njih desetak pokazalo vrlo dobar uspeh u čitanju; većina, i to ogromna većina, vrlo je slabo čitala, upravo sricala, potrebne im bogoslužbene knjige, a mnogi nisu znali iz pojedinih crkvenih knjiga ni čitati, izgovarajući se, da iz takvih knjiga nisu učili, — kao što smo već spomenuli.

Rezultate ondašnjeg našeg obučavanja u čitanju vrlo jasno karakterišu izvesne primedbe, pojedinih svešteničkih ispitavača, koje valja istaći, pa da se dobije prava slika čitalačkog znanja bivših učenika, tih naših starih škola. — Kod vrlo velike većine zabeležili su ispitivači: „čitajet knigi polako i pipavo“, „verlo slabo čitajet“, „čitati knjigi možet, ali lživo“, „semu podobajet učiti se svjačeski, počto jegovim čitanjem ne toliko slavit se, jeliko hulit se Bog!“, „čitajet knigi vesma hudo“, „čitati knigi ne zna vesma, i čto možet vesma lživo“, „čitati kojekako stuca“, „ne vesma vriško čita“, „čita dosta poslabo“, „čita vesma hudo i to s prerekanijem“ itd.

Vrlo je neznatan broj onih, kod kojih je zabeleženo: „čitajet srednje“, a još manje onih, kod kojih piše: „čitati dobre možet“.

Ovakav rezultat u čitanju, nije samo po privatnim, manastirskim i svešteničkim školama, nego isto tako i po redovnim školama, pa i najboljim, kao što beše veogradska za daskala Stevana i požarevačka za meštera Pavla. — A tome je mnogo uzroka, ne samo u nespremnosti i nemarnosti većine učitelja, nego i u nespretnosti nastavnog metoda, kao i u oskudici sredstava za takovo obučavanje.

Uz to još, takovom neuspehu u obuci u čitanju, po tadašnjim srpskim školama, mnogo je doprinela i ta okolnost, što su učenici po svojoj volji dolazili u školu i pohađali je, a tako isto i istupali iz nje kad su hteli.

— Možemo s pravom reći, da skoro sva tadašnja inteligencija naša, behu sami nesvršeni đaci osnovnih srpskih škola!

Nešto drukčije stoji sa rezultatom obučavanja u pisanju. — Tu su bila podesnija sredstva, te je i uspeh mogao biti srazmerno znatno bolji, i ako su učenici, kod obučavanja u pisanju, više sami sebi ostavljeni bili. Iz pomenutih zapisnika o svešteničkim ispitima vidimo, da je skoro svaki sveštenik manje više, bio vičan pisanju — i to obično bolje nego li u čitanju.

No sa nastavom u verskim istinama išlo je neobično loše — upravo nikako.

Osim pomenutih molitvica a i one se vrlo slabo izučavahu, nije se, u tadašnjim osnovnim školama našim, baš ništa drugo preduzimalo. Redak je bio sveštenik, koji je znao bar za osnovne istine hrišćanske vere; većina ih nije znala ni broj tajana, a kamo li ih nabrojati, ne znadoše ni Simvola Vere, pa ni od koliko se članaka sastoji, a o 10 Božjih Zapovedi, te ostalim načelima hrišćanskog morala, kao o podeli i vrstama greha itd. — nije se imalo ni pojma. Evo u nekoliko primera kako su egzarsi mitropolitski i episkopski, kao ispitivači intelektualnog, moralnog i materijalnog stanja ondašnjeg srpskog sveštenstva, izražavali se o tome: „Žali Bog ono sveštenstva, što je na nem!“; „Bog vo istinu istjažet posvetivšago nerazsudnje sicevago sljepca.... od sljepih popov ovakov sijaset po ljudima i proizrasl!..“ etc.

Pojanje, kao što već znamo, mnogi sveštenici nisu nimalo znali; a račun se također, u koliko se u opšte i učio, s vrlo slabim uspehom preduzimao, jer eno videsmo, gde i onaj jedini sveštenik, koji je pri ispitu izjavio da je kod učitelja naučio „jedanput jedan“ — veli: da je ne upotrebljavajući i to zaboravio.

U opće možemo reći, da su rezultati nastave, u tadašnjim našim srpskim osnovnim školama, daleko bili, čak i od toga, da zadovolje najnasušnije potrebe religiozno-prosvetnog života naših predaka!