Srpska crkva 3

Izvor: Викизворник
PREGLED ISTORIJE HRIŠĆANSKE CRKVE
Pisac: Protojerej Grigorije Mikić


TREĆI DEO
Crkveni život Srba u Habzburškoj monarhiji

I. Crkveni život Srba u Ugarskoj, Slavoniji i Hrvatskoj pre velike seobe[uredi]

a) Život u Ugarskoj[uredi]

1. Od vremena Maričke i Kosovske bitke pa do konačnog pada srpske države selili su se Srbi, vlastela i narod, iz svoje postojbine u krajeve s leve strane Dunava, te su tako naselili današnji Banat, Bačku, Baranju i Srem. Srba je u tim južnim krajevima Ugarske bilo toliko da je mađarski kralj Matija posle pada despotovine u Srbiji, mogao da obnovi srpsku despotovinu na svome zemljištu. Tu despotovinu je predao kao feudum Vuku Grguroviću, unuku despota Đurđa Brankovića (1471). Despotska su sedišta bila, u toku vremena, mesta Slankamen, Kupinovo, Berkasovo, Morović.

Kada su Turci uzeli Beograd (1521), a pet godina posle toga i ceo Srem, pojačane su srpske naseobine u južnoj Ugarskoj toliko da je ta zemlja smatrana srpskom. Mađari su se povukli dalje na sever. Srpskih naselja je bilo i u gornjoj Ugarskoj (Budim, Sentandreja, Stoni Beograd, Komoran, Jegra, Veliki Varadin itd. U Sentandriji ima do danas sedam pravoslavnih crkava).

2. Iseljenici su, kako to obično biva, poneli sobom veliku ljubav prema svojoj veri i Crkvi, te se već u XV v. u južnoj Ugarskoj razvija naš crkveni život. U vreme despota Đurđa Brankovića (1427-1456) bilo je središte tog crkvenog života u beogradskoj mitropoliji, jer je Beograd sa Mačvom bio u mađarskim rukama. Mađarski kralj Matija je priznao srpsku Crkvu u svojoj državi. Za naš crkveni život u Ugarskoj zaslužni su naši despoti. Oni su od starih vladara nasledili osećaj dužnosti prema svojoj Crkvi, pa su se za nju starali. Možda su ti naši poluvladari učinili srazmerno i više od starih vladara — jer su mnogo manje imali.

3. Porodica despota Stevana Slepog. Stevan Slepi se nešto pre pada Smedereva sklonio u Zetu. U Skadru se oženio Angelinom, kćerkom Đorđa Arijanita, a rođakom Đurđa Kastriota. Zatim je otišao svojoj sestri Katarini Celjskoj i nastanili su se u friaulskom (furlanskom) Beogradu, na mletačkom zemljištu. Imao je dva sina: Đorđa i Jovana. Posle očeve smrti došla su oba sa materom u Ugarsku (1486) i dobila su u vlast despotovinu. Ma da su obojica dugo živeli u čisto rimokatoličkoj sredini, bili su i oni i mati odani svojoj veri i Crkvi. Đorđe se odrekao despotstva i zakaluđerio se pod imenom Maksima. Posle smrti brata Jovana otišao je za neko vreme sa materom u Vlašku. Kao vlaški mitropolit bavio se i važnim državnim poslovima. Posle se vratio u Srem i postao sremski mitropolit (1508). Sedište mu je bilo u njegovoj zadužbini manastiru Krušedolu. Majka Angelina podigla je kod Krušedola ženski manastir. Svi su članovi te despotske porodice proglašeni za svete. Kada su Turci 1716 g. spalili Krušedol, izgorela su i njihova tela. Uspomena na majku Angelinu i njene sinove očuvana je u lepoj narodnoj pesmi Smrt Jova Despotovića.

U Baranji i gornjem Sremu čuva se uspomena na Stevana Štiljanovića, koga narod takođe smatra despotom. Rodom je iz Paštrovića, a u Srem je došao za vreme turskog nadiranja. Zabeleženo je da je u gladnim godinama delio narodu hranu iz svojih žitnica. I on je proglašen za svetoga. Telo mu leži u manastiru Šišatovcu u Fruškoj Gori.

Manastiri. Najstariji Fruškogorski manastiri su podignuti u despotsko doba. Krušedol i Hopovo su iz XVI. v. Ostali su podignuti kad su Turci ovladali Sremom i ugarskim krajevima. Neki su postajali još pre nego što je obnovljena patrijaršija, a svi postoje pre seobe pod Arsenijem III. Iste su starine i naši manastiri po Banatu, Bačkoj i u krajevima današnje Ugarske. Na broj ih je do četrdeset.

Episkopije. Kada je Ugarska pala pod Turke osnovano je za tamošnje Srbe već u XVI. v. nekoliko episkopija. U tom š XVII. v. pominju se pored episkopa u Budimu episkopi u Mohaču i Sigetu, u Jegri i Segedinu, u Vršcu i Bečkereku, Temišvaru, Jenopolju, Aradu, Vel. Varadinu.

Naši manastiri i episkopije u krajevima Ugarske imali su dvostruku istorijsku zadaću: da održe u narodu pravoslavnu veru i da mu očuvaju nacionalnu svest. Obe su zadaće dobro izvršili.

b) Verske prilike u Slavoniji i Hrvatskoj[uredi]

1. Naša naseljavanja u Slavoniji i Hrvatskoj počinju takođe-u despotsko doba. No dok su to bile oređe naseobine, stalne i veće se tu javljaju kad su tim krajevima ovladali Turci (1534). Turci su tu na mesto katoličkog stanovništva koje je izginulo ili izbeglo naselili svoju pravoslavnu raju iz Bosne i Srbije. Ta raja je iz tih krajeva uskakala u Hrvatsku koja nije bila pod Turcima (Karlovački i Varaždinski generalat ili Hrvatska i Slovinska krajina), ili je tamo prelazila po ugovoru, da brani granicu od Turaka. — Tako su Srbi tokom XVI—XVII. v. naselili one krajeve Slavonije i Hrvatske u kojima i danas žive.

Već polovinom XVI. v. bilo je toliko Srba u turskoj i ćesarskoj Slavoniji i Hrvatskoj da su i oni mogli zasnovati središta za svoj verski život. I sa njima su se selili i kaluđeri, a često su ih i vodili. Zanimljivo je da je naš verski život ranije počeo i bolje uspevao pod Turcima u Slavoniji nego pod hrišćanskom vlasti u Hrvatskoj. Ta čudna pojava dolazi otuda što je pećka patrijaršija posle obnavljanja mogla slobodno da radi po celoj turskoj carevini, a u Hrvatskoj, po državnim zakonima, nije moglo biti druge Crkve i vere mimo rimokatoličke.

2. Pravoslavni Srbi su u turskom delu Slavonije imali požešku episkopiju sa mitropolitom na čelu već u drugoj polovini XVI. v. Središte srpskog verskog života je bio u turskoj Slavoniji manastir Orahovica (Remeta). Osnovan je u polovici XVI. v. Leži na severu od Požege pod planinom Papuk. — U Orahovici su prepisivane knjige i po resavskim pravilima, slikalo se i kovali se plemeniti metali, sve po uzoru iz stare države. Naša Crkva je i u onim vremenima, i u novoj zemlji, čuvala uspomene na staru državu: čim je orahovička crkva sazidana, ukrašena je slikama Nemanjića.

U Lici i severnoj Hrvatskoj bili su nam ovi manastiri žarišta za čuvanje vere: Rmanj na utoku Unca u Unu. Moštanica u Pounju, Gomirje u ćesarskoj Hrvatskoj. Svi su iz XVI v. a iz istog je vremena i manastir Lepavina u severnoj Hrvatskoj.

Mnogi naši manastiri fruškogorski i u Hrvatskoj bili su u stalnoj vezi sa ruskom Crkvom. Kaluđeri su odlazili u Rusiju i donosili odande milostinju u novcu, utvari i, što je glavno, knjige. Tako se već od XVII v. kod nas uz srpsko-slovenski odomaćuje ruskoslovenski jezik u crkvenoj upotrebi.

Marča. 1. U svojoj brizi za pravoslavni narod i van turske carevine imenovao je pećki patrijarh u prvim godinama XVII. v. episkopa Srbima u ćesarskoj Hrvatskoj. Sedište mu je bilo manastir Marča, osnovan krajem XVI. v. u Hrvatskoj, između Ivanića i Čazme, a pod brdom Marčom. Sa osnivanjem te episkopije počinje uporna borba našeg naroda protiv unije u tom kraju i traje čitav jedan vek. To je prva tačka gde smo došli u sukob sa unijom.

2. Manastir Marča i jedan deo njene eparhije potpadao je pod feudalnu vlast zagrebačkog rimokatoličkog episkopa. Oslanjajući se na svoje feudalno pravo i na državni zakon o jednoj veri i Crkvi, skrhao je zagrebački episkop već prvog marčanskog episkopa Simeona Vretanjskog da ode u Rim i da od pape primi blagoslov za svoju episkopsku službu. Od toga doba (1611) punih šezdeset godina činili su marčanski episkopi isto i pokoravali se naoko zagrebačkom episkopu, da bi izbegli neravnu borbu. No pri svem tom su svoj narod očuvali u pravoslavlju i nisu se nikada odricali pećkog patrijarha.

3. Latinska jerarhija je videla da joj propaganda na taj način neće uspeti i postarala se bar za kašnji uspeh: osnovala je u Zagrebu vaspitalište u kome će se srpska siročad zapajati unijom i odneti je u narod.

4. Poslednji marčanski episkop koji je išao u Rim, a ostao veran pravoslavlju, bio je Gavrilo Mijakić. Nisu mu verovali. Kad je bila otkrivena zavera Zrinjskog i Frankopana uhvate i njega kao zaverenika. Osuđen je na doživotnu tamnicu. U to vreme bio je već dorastao za čisto unijatskog episkopa prvi vaspitanik zagrebačke škole i bolonjski đak Pavle Zorčić (1671-1685). Rukopoložen je u Rimu i teškom se kletvom odrekao i pravoslavlja i pećkog patrijarha. — Narod ga je dočekao oružanom pobunom, koja je u krvi ugušena. Tada su četrnaest marčanskih i lepavinskih kaluđera sa gomirskim igumanom osuđeni, kao potstrekači, na večitu robiju. Dokončali su svoje mučeničke živote na ostrvu Malti, gde su veslali na galijama i vukli kamen za tvrđavu. Zorčić se posle toga krio od naroda, no u jedan mah umalo nije poginuo. — Osnovao je u Zagrebu unijatsku bogosloviju.

Verska propaganda u carskim zemljama. Srbi u donjoj Slavoniji, u Sremu i Ugarskoj živeli su do velikog rata (1683) pod Turcima na miru u svojoj veri. Kada su Turci iz tih krajeva potisnuti imalo je pravoslavlje i tu da izdrži navalu unije.

U Rimu je 1822. god. osnovan Collegium de propaganda fide, novcem, znanjem i vlašću snabdevena ustanova za obraćanje pravoslavnih u uniju. Nabrzo posle svoga osnivanja dala se ta ustanova na unijaćenje pravoslavnih podanika Austrije. Prvi su joj podlegli karpatski Rusini i Malorusi (1649). Uz državnu pomoć radila je propaganda i među Rumunima u Erdelju, od kojih će joj jedan deo podleći već 1700. g. Osokoljena tim uspesima krenula je propaganda i na pravoslavne Srbe u Ugarskoj, Sremu i Slavoniji, čim su ti krajevi prešli u austrijske ruke. Već 1688. g. zadobijen je za uniju sremski episkop u Hopovu. U isto vreme vođena je unija u okolini Oseka i po Baranji oko manastira Grabovca.

Take su bile verske i crkvene prilike u zemlji u koju je Arsenije Čarnojević prešao sa svojim narodom u jesen 1690. g.

II. Srpska Crkva u Habzburškim zemljama posle velike seobe 1690 g.[uredi]

Posle naše crkvene istorije koja se odigrala u našoj samostalnoj državi na Balkanu najvažnija je istorija srpske Crkve pod austro-ugarskom vlasti. Tu je, posred naporne i neravne borbe sa tuđom državnom vlasti i državnom verom, izvedena široka organizacija naše Crkve. Naša Crkva je na tom zemljištu stekla svoje imanje pa je u svojim nižim, srednjim i višim školama mogla da neguje i duhovnu i svetovnu prosvetu. Tu je došla u splet političkih i kulturnih ideja zapadne Evrope. Na mahove je u toj državi naša Crkva bila važan politički i vojnički činilac. Time su krajevi Austro-ugarske u kojima smo živeli dobili naše versko i narodno obeležje.

a) Velika seoba[uredi]

1. Pošto su Turci već davno bili pokorili Ugarsku, ponovo su preduzeli pri kraju XVII v. da zauzmu Beč. Kada su 1683. g. od Beča odbijeni, uspeo je najzad papa rimski da ostvari protiv njih Sveti savez (Poljska, Mleci, Austrija) i rat je nastavljen. Austrija se nije mogla pouzdati jedino u svoju vojsku, te je dizala na ustanak protiv Turaka balkanske narode. Srbi na starom ognjištu obradovali su se prelazu hrišćanske vojske u svoje krajeve i prišli su joj.

2. Za ovaj rat se zalagala najviše papska stolica misleći da pravoslavne narode na Balkanu valja prvo osloboditi, pa tek onda prići njihovu sjedinjavanju sa zapadnom Crkvom. Zato su glavni potstrekači ovoga rata bili rimokatolički sveštenici, a i novac za rat dao je Austriji u glavnom papa. Ta je politika već na početku rata bila jasna: u stopu za carskom vojskom išlo je rimsko sveštenstvo i gonilo je naš narod da primi uniju.

Patrijarh Arsenije znao je dobro za austrijske namere i zbog toga se držao po strani od Austrije. Kad je pak i Rusija ušla u rat, tražio je on od nje i pomoći protiv Turaka i zaštite protiv latinskih misionara. Austrija je presekla njegove veze sa Rusijom, te se ipak moralo s njome raditi.

3. Već u januaru 1690. g. bila je austrijska vojska poražena i počela je da se povlači. Za njom je krenuo ispred izvesne propasti patrijarh sa sveštenstvom, narodni prvaci i mnogi imućniji narod. Tada je bečki car Leopold I. pokušao da Srbe ponovo krene na ustanak, te im je 6. IV. 1690. g. uputio pismen poziv da pomognu njegovoj vojsci. Obećao im je mnoge povlastice, pa i versku slobodu, kad potpadnu pod njegovu vlast. Do ponovnog ustanka nije moglo doći i srpski se begunci nađoše u leto 1690. g. pod Beogradom.

4. Patrijarhu i narodnim prvacima bilo je jasno da će Turci dalje napredovati i da se narod mora sklanjati na sever, preko Save i Dunava, kao što je već i činio. Bilo im je jasno i to da će bar neko vreme ostati pod vlašću bečkog cara, a i to da će im se nasrtati na veru. Stoga je patrijarh, čim je stiglo carevo pozivno pismo, pregao da jasnije dovede u red odnošaj svoje Crkve prema austrijskoj državi. 18. ju-nija 1690. g. održao je u Beogradu sabor višeg sveštenstva i narodnih prvaka i poslao je caru Leopoldu I. svoga i narodnog poverenika jenopoljskog episkopa Isaiju Đakovića da uglavi pogodbe, pod kojima će pravoslavni Srbi živeti pod njegovom vlasti.

Patrijarhovi zahtevi su išli za tim da srpska Crkva u novoj zemlji dobije dajbudi onaj položaj što ga je imala pod Turcima. Stoga je tražio za svoj narod potpunu slobodu verskog i crkvenog života. Naročito je važno bilo što je tražio da mu se prizna vlast ne samo nad Srbima u staroj postojbini koju treba od Turaka tek osloboditi, nego i nad Srbima koji su i dotle živeli u austrijskim krajevima. Tražio je, dakle, narodnu celokupnost.

5. Srbi su bili caru zbog turske opasnosti preko potrebni. Samo je tako Isaija uspeo da od cara dobije odgovor koji se u glavnom slagao sa Arsenijevim zahtevima. Taj odgovor je sadržan u carskoj privilegiji od 21, avgusta 1690. g. U njoj je pravoslavnoj Crkvi priznato skoro sve što je patrijarh za nju tražio.

Preko volje priznata je patrijarhu i vlast nad svima Srbima gde ih zaista ima.

Uz prava verske i crkvene prirode priznao je car Srbima i druga. Uzeo je u zaštitu njihova dobra i posede, oslobodio ih je ratnih nameta, poreza i desetka koji se plaćao rimokatoličkoj Crkvi, izuzeo ih je ispod vlasti mađarskog plemstva i spahija kojima su seljaci bili podloženi kao kmetovi.

Za ta prava i povlastice imali su Srbi da ratuju sa austrijskom vojskom protiv Turske. To su zaista voljno činili, jer se radilo o oslobođenju njihove zemlje. Prva značajna prilika u kojoj se istakla srpska vojska bila je bitka kod Slankamena 1691 g. gde su Srbi (10.000 vojnika) sa svojim podvojvodom Jovanom Monasterlijom oteli preko trideset turskih barjaka. U isto vreme ratovali su srpski ratnici sa Turcima i na drugim bojištima. No ratovali su za Austriju, već u to vreme (1694), i na zapadnim bojištima protiv Francuza. U vreme carice Marije Terezije sačinjavale su srpske čete najbolji deo austriske vojske.

6. Od dana kada je primio »obradovatelnu carsku privilegiju« pa do svoje smrti proveo je patrijarh život braneći prava svoje Crkve koja mu je car njome zajamčio. Jer skoro niko u državi nije hteo da ta prava prizna. Pre svega car ih je neiskreno dao, pa ih je prema prilikama sužavao, širio ili poricao. Drugo, u austrijskim zemljama nije carska reč bila sama po sebi zakon. Tu su imale pokrajine, županije, rimska Crkva i vlastela svoje stare samouprave i prava, pa su ih branili i od carske volje. A prava što ih je car dao Srbima često su se kosila sa tim starim pravima. Tako su srpska prava gazili ne samo rimokatolički sveštenici nego i poreske vlasti, županije, spahije. Što je glavno, svi su ih koje lepim koje ružnim silili na uniju. Naš je narod živeo tada u velikoj bedi i nevolji, prezren i gonjen. Srpske starešine su se žalile uzalud u Beču.

Na patrijarhovu tužbu potvrdio je car privilegiju već na kraju 1690. g. a proširio ju je iduće godine.

b) Borba patrijarha Arsenija sa unijom[uredi]

1. Arsenije III., a još više njegov savetnik Isaija Đaković znali su šta hoće, kad su od cara Leopolda tražili za patrijarha vlast nad pravoslavnim Srbima u Sremu, Slavoniji, Hrvatskoj i Ugarskoj. Tu je među pređe naseljenim Srbima već od početka rata ozbiljno uvođena unija. Zato je patrijarh, čim je primio privilegiju, objavio narodu u tim krajevima da je vlast nad njim uzeo u svoje ruke.

2. U današnjoj Baranji i severno od nje bilo je mnogo Srba već primilo uniju. Patrijarh je otišao u taj kraj' i tu je ostao tri meseca. Za to vreme je potpuno uništio uniju u tome kraju. Posle toga je 1692. g. krenuo u Hrvatsku, gde vojne i crkvene vlasti nisu htele ni da čuju za patrijarha i privilegiju. Arsenije se uputio upravo u marčansku eparhiju. U manastiru Lepavini, na domak i Zagrebu i Marči, proveo je dva meseca. Tu je okupljao oko sebe sveštenike i narod i utvrđivao ih u pravoslavlju.

3. Patrijarhova pojava u tome kraju ohrabrila je narod. Patrijarh je umeo da se drži vladarski. Kad je išao u pohodu varaždinskom generalu pratilo ga je do 300 oružanih konjanika i pešaka. Tako držanje je i kod vlasti i kod naroda dizalo poštovanje prema njegovu dostojanstvu. Otmeno se držao i prema zagrebačkom episkopu. Javio mu je pismom kojim je poslom došao u taj kraj. Zbog prečih poslova nije dospeo da ga pohodi. Vratio se u Ugarsku.

Posledice patrijarhova boravka u marčanskom kraju bile su velike. Narod je zapretio marčanskom episkopu da će jednog dana osvanuti mrtav, ako ostane u vezi sa Zagrebom. Tako se onda vodila verska politika.

v) Patrijarh u daljoj borbi organizuje Crkvu[uredi]

1. Patrijarh je morao žuriti da sredi crkveno stanje, jer je propaganda počela u Sremu da radi življe. Sremski episkop Petronije Ljubibratić beše 1694. g. primio uniju i namešten je u manastiru Hopovu. Arsenije ga je odatle prognao i namestio je tamo pouzdana episkopa Stevana Metohijca. Zatim je uz stare episkope koji su se zatekli u novoj zemlji rukopoložio i nekoliko novih i odredio im mesta u krajevima koji su bili ugroženi od unije. Ovo su episkopije kako ih je Arsenije zaokružio: a) Temišversko-jenopoljska sa krušedolskom arhimandrijom. b) Gornjo-karlovačka-zrinoioljska. v) Segedinsko-jegarska. g) Stonobeogradska i Budimska. d) Mohačko-sigetska. đ) Vršačka. e) Velikovaradinska-jegarska. U svemu šest. Njihov spisak je podneo patrijarh caru na potvrdu.

Car je i protiv volje svojih savetnika potvrdio 1695. g. patrijarhove episkope, sa nekim izmenama. Patrijarhu je odredio za arhidijecezu Srem sa Slavonijom, a ostavio mu je na volju da živi u slavonskom manastiru Orahovici ili u sremskom Vrdniku. Međutim patrijarh ni dalje nije imao stalnoga sedišta, nego je prema potrebi živeo u Sečuju kod Mohača, u Sentandreji više Budima, u Siraču u Slavoniji i drugde.

2. Privilegija od 1695. g. kojom je car potvrdio episkopije i episkope, kako ih je patrijarh predložio, bila je najvažnija od svih privilegija. Njome je priznata i potvrđena organizacija naše Crkve u carskim zemljama. Taka je organizacija u tim krajevima ostala u glavnom do danas.

3. Kada je 1699. g. u Karlovcima sklopljen mir sa Turcima bila je rešena i sudbina Arsenija III. i onih hiljada srpskih porodica što su se s njime 1690. g. sklonile u carske zemlje. Srbi nisu imali kuda iz Austrije. Sa njima se sada počelo postupati sasma otvoreno.

Pošto je Petronije Ljubibratić istisnut iz Srema osnovana je za njega unijatska episkopija u Pakracu. Patrijarh je na to razaslao po Slavoniji svoja pisma. Nabrzo se narod tamo pobunio protiv Ljubibratića. Zbog toga je car patrijarha sklonio iz Slavonije (1701) i zatočio ga u Sentandreju, oduzeo mu je patrijaraški naslov i ograničio mu prava i beriva. Skoro sve pravoslavne Srbe je podvrgao pod katolički episkopat. Tada se oko 1000 naših porodica vratilo natrag pod Turke. U tim teškim vremenima pisali su sremski kaluđeri za pomoć ruskom caru Petru Velikom, a i sam patrijarh je nekoliko puta tražio od njega pomoći. Srpske vojne starešine su molile ruskog cara da ih primi u svoju vojsku, pa da mu služe i bez plate, samo za ljubav pravoslavlja.

4. Već 1703. g. buknuo je u Ugarskoj ustanak kneza Franje Rakocija II. protiv Habzburgovaca. Rakoci je pozvao i uvređenog patrijarha da sa narodom pristane uz njega, ali je patrijarh držao svoju reč čvršće nego car. Srbi su ušli u krv sa Mađarima na carevoj strani. Patrijarh je iskoristio tu priliku te je vratio natrag u pravoslavlje pakračkog unijatskog vladiku i osnovao je u Pakracu pravoslavnu episkopiju.

5. Novi car Josif I. bio je na nevolji te je svečano potvrdio srpske privilegije. Patrijarhu je dao na izdržavanje selo i imanje Dalj kod Oseka na mesto oduzetog Sečuja i Sirača. To imanje do danas pripada srpskoj patrijaršiji. Iste godine 1706. oktobra 26. — preminuo je Arsenije III. u Beču. Telo mu je preneto u manastir Krušedol gde i danas počiva.

g) Krušedolska (Karlovačka) mitropolija[uredi]

1. Godinu dana i nešto više po smrti patrijarha Arsenija III. sastao se po carskoj dozvoli sabor u manastiru Krušedolu da bira starešinu srpskoj Crkvi. U Beču su tom prilikom želeli dvoje: prvo, da na saboru budu zastupljeni samo Arsenijevi doseljenici, a nipošto i Srbi koji su pre velike seobe živeli u Hrvatskoj. Tako bi hrvatski Srbi bili izlučeni iz svoje crkvene zajednice i propaganda bi među njima imala odrešene ruke. Želeli su, zatim, da taj sabor bira Srbima u Ugarskoj samostalnog patrijarha, koji ne bi bio u vezi sa pećkim; time bi srpska Crkva bila uopće oslabljena.

2. Krušedolski sabor je održan o sv. Jovanu 1708. g. i smrsio je obe bečke želje. Na saboru je učestvovao izaslanik Ličana i Hrvaćana i bez dozvole državnih vlasti. On je tu, uz otpor carskog izaslanika, sa ostalima birao i izabrao Isaiju Đakovića, za starešinu svih pravoslavnih Srba pod carskom vlasti. Time je spaseno jedinstvo Srba u carevini. Drugo, taj sabor nije izabrao Isaiju za patrijarha, nego za prvog i načalnog mitropolita, a Isaija je odmah položio zakletvu da će pećkog patrijarha priznavati za svoga starešinu u duhovnim poslovima. Time je očuvano jedinstvo srpske Crkve uopće.

Episkopi su položili zakletvu da će novoga mitropolita slušati dokle god ostane u pravoslavnoj veri.

3. Još pre samog izbora odredio je sabor da carski, sveti i svešteni manastir Krušedol bude mitropolitska stolica za sav srpski narod pod vlašću bečkog cara. Tako je osnovana, zapravo obnovljena, krušedolska mitropolija. Pećki patrijarh ju je priznao 1710. g.

Isaija je o svome izboru izvestio i ruskoga cara Petra Velikog kao »našeg pravoslavnog cara«.

Mitropolija je bila u Krušedolu do 1713. g. Tada je preneta u Karlovce te se za dalja vremena naziva karlovačkom mitropolijom.

Isaija je umro iste godine — u Beču, kao i Arsenije.

Za naslednika mu je izabran Sofronije Podgoričanin episkop slavonijski. On je umro već posle godinu dana. U narodu se proneo glas da naše mitropolite neko truje.

d) Beogradsko-karlovačka mitropolija[uredi]

Srpska pravoslavna Crkva se stalno starala da što više svoga naroda održi na okupu. Zato su onako široke granice Makarijeve patrijaršije, zato je i Arsenije III. tražio da dobije vlast nad svim Srbima u carevini. I način kako je biran prvi krušedolski mitropolit kazuje isto. Ta težnja naše Crkve pokazala se i posle požarevačkog mira kojim je završen rat što ga je vodila Austrija sa Turskom od 1716. do 1718. g.

1. Požarevačkim mirom dobila je Austrija od Turske Tamiški Banat, nešto bosanske posavine i jedan deo Srbije u kome je bila beogradska mitropolija i valjevsko vladičanstvo. Prirodno bi bilo da je tada pravoslavni narod osvojenog Banata i Srbije došao pod duhovnu vlast karlovačke mitropolije, no državnim vlastima nije išlo u račun jačanje srpske Crkve. Beogradska mitropolija sa banatskim episkopijama, vršačkom i temišvarskom, ostala je samostalna.

No ipak su se ujedinile mitropolije karlovačka i beogradska. Kada je umro karlovački mitropolit sastao se 1726. g. narodno-crkveni sabor u Karlovcima i sjedinio je obe mitropolije pod beogradskim mitropolitom Mojsijem Petrovićem. Bečke vlasti su popustile pred odlučnom voljom naroda.

2. Posle smrti mitropolita Mojsija Petrovića izabrao je karlovački sabor Vićentija Jovanovića za mitropolita svim Srbima pod carskom vlašću (1731). Ujedinjena beogradsko-karlovačka mitropolija je živela do 1739. g. dokle je trajala austrijska vlast u Srbiji — dakle trinaest godina.

3. Vreme u kome su našom Crkvom upravljali mitropoliti Mojsije Petrović i Vićentije Jovanović bilo je za našu Crkvu teško i značajno. Požarevački mir još nije bio ni potpisan, a u Srbiju su već bili poslani jezuiti da rade na uniji. Godine 1726. ustanovljena je beogradsko-smederevska rimokatolička episkopija. U Srbiji je vladajućom verom smatrana rimokatolička, a pravoslavna je bila samo trpljena vera. Propaganda je radila i školom, te je u Beogradu ua osnovnu školu otvorena i jezuitska gimnazija.

Uporedo sa radom misionara počele su i državne vlasti da srpskoj Crkvi oduzimaju i ograničavaju ona prava koja su im priznata u privilegijama. 1729. g. izdata je carska Deklaratorija kojom su se tobože objašnjavala naša privilegijska prava, a u stvari je taj carski akt išao za tim da ih uništi. — Ograničeni u svojim pravima imali su naši stari da od unije mnogo izdrže. U Pomorišju je bilo došlo i do ustanka.

4. Osim neprilika koje su dolazile od tućina bilo je za vreme mitropolita Mojsija i Vićentija mnogo i domaćega zla. Mitropoliti su kraj sveg naprezanja, prosipanja novca i obijanja pragova po Beču, bili nemoćni da zaštite narodna prava, a narod je u svom uzrujanju svu krivicu bacao na njih. I najplemenitije njihove namere izgledale su narodu sumnjive. Obojica su bili pregli da uvedu red u Crkvi i među sveštenstvom, pa su se u tom poslu laćali i oštrih mera. Koje zbog neuspeha u odbrani privilegija, koje zbog tobožnjih novotarija u Crkvi, sumnjao je narod i na Mojsija i na Vićentija da su prešli potajno u uniju i da će prevesti i sam narod. Ta narodna neopravdana sumnja pratila je Vićentijevo ime sve do novijeg doba, pa je ušla i u našu književnost (Laza Kostić: Pera Segedinac).

Oba ova mitropolita su zaslužna što su dizali neuko i zapušteno sveštenstvo i što su udarili temelje našoj školskoj prosveti u novim krajevima.

đ) Seoba pod Arsenijem IV Šakabentom[uredi]

1. U vreme kada je umro mitropolit Vićentije Jovanović (1737) bio je rusko-turski rat u koji je ušla i Austrija. S tim nesretnim ratom je u vezi druga velika seoba Srba u Austriju, pod patrijarhom Arsenijem IV. Šakabentom. Na poziv bečkog cara opet se srpski narod digao na oružje, no kad se austrijska vojska počela da povlači, ponovili su se događaji od 1690. g. Turci su patrijarha bili uhvatili, no on im je umakao, pokupio je u Peći neke crkvene dragocenosti i prešao je sa sveštenstvom i nešto naroda u Karlovce. To je bilo u jesen 1737. g. U tom nesretnom ratu i seobi imali su Srbi vrlo mnogo gubitaka. Izgleda da patrijarhu nije bila mirna savest što je zatalasao narod: jednom je u Badnjoj noći imao viđenje u kome je Bog od njega tražio odgovor za 80.000 izginulih Srba.

2. Kako je Arsenije IV. i dotle bio vrhovni starešina svih pravoslavnih Srba, prihvatilo ga je sveštenstvo i narod karlovačke mitropolije kao svog zakonitog starešinu. Nešto docnije (1741) utvrdila ga je i carica Marija Terezija u tom dostojanstvu. — Kao čovek koji je odrastao i radio u Turskoj nije Arsenije bio dovoljno upućen u prilike karlovačke mitropolije i države u koju je došao i nije se mnogo starao za red u Crkvi. Ipak je odlučno branio privilegije.

III. Unutrašnji život Karlovačke arhiepiskopije[uredi]

a) Crkvena uprava[uredi]

1. Patrijarh — mitropolit. U vreme prve velike seobe stajao je na čelu srpskoj Crkvi patrijarh. Kako je pećka patrijaršija posle te seobe dobila novog patrijarha, nosili su Arsenijevi naslednici u novoj zemlji naslov mitropolita. Izuzetak čini Arsenije IV. koji je prešao u austrijske zemlje kao patrijarh.

Naročita oznaka vlasti naših patrijaraha od Makarija amo jeste to, što su uz duhovnu vlast nad svojim narodom imali i svetovnu vlast. Nešto te vlasti im je ostalo iz feudalnog ustrojstva Nemanjićke države, nešto im je dao sultan, a nešto priznao sam narod. Austrijski car je starešini srpske Crkve priznao svu njegovu dotadanju duhovnu vlast, a svetovnu mu je, možda, i proširio. Starešina srpske Crkve bio je pred bečkim vlastima caput nationis.

U neredovnim prilikama kakve su bile za vreme seobe i nešto nakon nje bilo je opravdano da sva vlast nad Crkvom i narodom leži u rukama jednog jakog čoveka. Docnije je ta nepravilnost dovela do sukoba između episkopa i mitropolita, pa i naroda i jerarhije. Tim sukobima se koristila državna vlast.

Kada je postalo jasno da se Srbi neće vratiti na svoja ognjišta, suzio je Beč vlast našeg crkvenog starešine na čisto duhovne poslove, a i duhovna vlast mu je sve više krnjena. Svetovna vlast mu je oduzeta da bi se narod politički obezglavio, a duhovna da se dade uniji više maha.

2. Sabori. Još od Nemanjinih vremena rešavali su naši stari svoje državne i crkvene poslove na saborima. Patrijarsi su i pod Turcima, kad je bilo moguće, okupljali narodne starešine i sveštenstvo na dogovor. Patrijarh Arsenije III. je uoči samog prelaza u Austriju održao pod Beogradom sabor narodnih prvaka i sveštenika. Prva Leopoldova privilegija priznala je Srbima u Austriji pravo na održavanje sabora i time je i tu uzakonjen jedan naš stari red i običaj. Sabori su se sastajali da biraju mitropolita, da im se proglasi potvrda privilegija kada nov vladar stupi na presto i da se postaraju o crkvenim i političkim poslovima narodnim.

Tako su u karlovačkoj mitropoliji, za ta i potonja vremena, sabori sa episkopatom bili vrhovna crkveno-narodna vlast. Sabori su sazivani po carskoj dozvoli a na njihov rad je pazio carski poverenik. Najviše ih je održano u Karlovcima.

3. Uredbe. U vreme Arsenija III. i u prvo vreme posle njega nije bilo za upravu Crkvom nikakvih naročito pisanih uredaba. Arhiepiskop i episkopi su naređivali, upravljali, sudili i kažnjavali po načinu koji su nasledili na Balkanu. Radili su katkad i po samovolji kojoj su se takođe tamo naučili. Posle svega što je naš narod pre seobe i u njeno vreme propatio, razumljivo je da je u verskom i porodičnom životu, u bogosluženju, u svešteničkom ponašanju i u redu oko crvenog imanja bilo mnogo nereda. Mitropolit Mojsije Petrović. počeo je prvi da uređuje te prilike. Za njim je to činio njegov naslednik Vićentije Jovanović.

b) Knjige i škole[uredi]

1. Kad se naš narod posle velike seobe u carskim zemljama već smirio, bile su Crkvi pre svega potrebne knjige. Što se knjiga tu našlo bilo je već dotrajalo, a država je našoj Crkvi podmetala unijatske knjige. Zbog toga su za nas donošene crkvene knjige iz Rusije i prodavane su na velikim vašarima, no država je tome stala na put. Nešto naših knjiga je štampano u Rimniku u Vlaškoj. Neke su rezane na bakarnim i drvenim pločama i tako su umnožavane.

U carskim zemljama su prvi naši radnici na knjizi bili kaluđeri podrinskog manastira Rače, koji su se i u svome manastiru bavili prepisivanjem knjiga, a prešli su u velikoj seobi u Ugarsku. Jedni od njih su obnovili manastir Beočin. Među Račanima glavni je bio Kiprijan Račanin. On je u Sentandreji vodio pravu školu u kojoj su prepisivane knjige za naše oskudne crkve. Najvrsniji učenik Kiprijanov bio je Gavrilo Stefanović-Venclović. Neko vreme je bio vojni sveštenik u Komoranu. Ostavio je u rukopisu šest knjiga propovedi i svetiteljskih žitija. Ta dela nije pisao tadanjim književnim jezikom, nego onako kako ih je govorio, narodnim jezikom. Kod nas se, dakle, još pre Dositija i Vuka pisalo narodnim jezikom. Pisao je i protiv unije.

2. Škole. Čim je Arsenije III. prešao u Ugarsku osetio je koliko je Srbima od štete što među njima nema školovanih ljudi. Jer sa bečkim dvorom i državnim vlastima mogao se dopisivati samo latinski i nemački, a borba sa rimskom propagandom bila je mučna uz neuko sveštenstvo. Za prve pregovore sa Bečom ispomagao je svoj narod vrlo učeni »despot« i grof Đorđe Branković, erdeljski Srbin, koji je za vreme seobe bio zatočen u Beču. Kašnje su za narodne poslove naimani i skupo plaćani tzv. agenti, uvek tuđini, a često ljudi neiskreni, pa je od njih bilo više štete nego koristi. Stoga je patrijarh nabrzo posle seobe tražio da može u mestu Sečuju u Baranji podići manastir, a uz njega štampariju i srednju školu po primeru rimokatoličkih škola. Dozvolu nije dobio, a Sečuj mu je oduzet. Srbi su i dalje tražili načina da dođu do svojih nižih škola. Zaista su ih kroz ceo XVIII. v. na sve strane i otvarali i tavorili sa neukim učiteljima. Radi višeg obrazovanja slali su decu naročito u protestantske škole.

Sve je to bilo malo i prosveta nam je u polovini XVIII. v. jadno stajala. Naročito je bilo opasno što su nam sveštenici bili neuki. Nepismen kaluđer i polupismen sveštenik bili su u to doba obična pojava. Bilo ih je takih čije je »čitanje« ličilo više na vređanje Boga nego na molitvu.

3. Smišljen rad oko škole počinje sa mitropolitom Mojsijem Petrovićem. Kao beogradski mitropolit posle požarevačkog mira video je svu opasnost od bezobzirne rimske propagande koja se služila i školom. U Srbiji su bile crkve porušene, nije bilo ni knjiga ni odežda, sveštenici su bili potpuno neuki, a u isto vreme su jezuiti u Beogradu otvorili gimnaziju. Zato se on u dva maha obraćao ruskom caru Petru Velikom i dirljivo ga molio da pomogne srpskoj Crkvi i da pošalje dva učitelja koji bi otvorili latinsku i slovensku školu. Na te molbe, koje su išle krišom od austrijskih vlasti, poslat je iz Rusije, na račun ruske Crkve, Maksim Suvorov Terenčević. Doneo je sobom u Karlovce 400 slovenskih bukvara, 70 gramatika i druge knjige. Tako je u Karlovcima 1727. g. otvorena kao neka niža gimnazija u koju se skupilo do 124 učenika. Tu se učilo rusko-slovenskoj knjizi i gramatici i pomalo latinski. Za učeničku siromaš je mitropolit otvorio seminar.

Kraj sve brige mitropolitove ova je škola slabo radila. Obično se misli da je tome bilo krivo sveštenstvo koje je školu i prosvetu omalovažavalo i čuvalo srpsku slovenštinu. No neuspehu je bio, u glavnom, razlog to što učitelj nije svoj posao radio sa onoliko predanosti koliko je priznanja i nagrade tražio i dobijao.

Sa školom Suvorova pojačan je ruski književni uticaj na naš duhovni život. Znak toga uticaja je potiskivanje srpsko-slovenskog jezika iz naše knjige i bogosluženja i odomaćivanje rusko-slovenskog jezika kao crkvenog i književnog jezika. Neki učenici te škole otišli su u razna mesta i radili u istom smeru. — Inače je škola Suvorova naša prva srednja škola.

4. Brigu mitropolita Mojsija Petrovića za školu prihvatio je njegov naslednik Vićentije Jovanović. Nezadovoljan ponašanjem Suvorova zamolio je iz Rusije nove učitelje. Iz Kijeva su mu poslali pet vrlo obrazovanih ljudi na čelu sa Emanuilom Kozačinskim (1733). Oni su radili u Karlovcima do 1737. g. i stvorili su gimnaziju tadanjeg oblika. Ova je škola imala mnogo više uspeha nego prva. Njome je potpuno utvrđen ruski uticaj na našu Crkvu i knjigu. U Beogradu je za to vreme radila grčka i pojačka škola. Ta je škola potisnula ostatke srpskog načina pojanja koje je smatrano prostačkim i uvodila je kod nas grčki način pojanja. U isto vreme je postojala i u Karlovcima i u Novom Sadu škola za nedoučene sveštenike, a neki naši mladi ljudi su odlazili i u Rusiju na nauke.

5. Vićentije Jovanović je propisao za naše crkve moskovske i kijevske knjige, a naše stare srbulje su izišle iz upotrebe.

Kada je mitropolit Vićentije oboleo, stradala je i karlovačka škola. Po dolasku patrijarha Arsenija IV. razišli su se ruski učitelji. Zbog nesretnog rata s Turcima i ponovne seobe bila nam je Crkva u vrlo teškom stanju i nije bilo koga da se brine za školu.

IV. Podvlašćenje srpske Crkve državi[uredi]

a) Mitropolit Pavle Nenadović[uredi]

1. Posle Mojsija Petrovića i Vićentija Jovanovića zvamenit je karlovački mitropolit Pavle Nenadović. On je kao jaka ličnost proveo svoju Crkvu sa što manje štete kroz jedno vrlo teško vreme. U njegovo je vreme državna vlast u Beču bezobzirno nastojala da upravu našom Crkvom uzme u svoje ruke. Prvih godina vladavine carice Marije Terezije postao je Pavle Nenadović episkop gornjokarlovački, a za mitropolita je izabran 1749. g. Upravljao je Crkvom skoro dvadeset godina. Rođen je u Budimu i bio je dobro školovan. U crkvenu upravu i državne prilike bio je vrlo dobro upućen. Još kao episkop osnovao je u Plaškom Centralno učilište, a u Zalužnici u Lici sličnu bogoslovsko-učiteljsku školu, jer mu je u borbi sa unijom trebalo školovano sveštenstvo.

2. Dok je Nenadović bio mitropolit pretrpela je Crkva i dosta štete. Od nje je silom otkinut i unijatima predat kraj Žumberak, a oduzet joj je i manastir Marča. Osim toga mnogi se naš narod iselio iz Potisja i Pomorišja u Rusiju. On to nije mogao da spreči, ali je ipak mnogo učinio za Crkvu. Uredio je manastirski život, položio je osnove crkvenom novčanom imetku i obnovio je škole.

3. Manastiri. U hrišćanskom monaštvu je načelo da manastirsko imanje nije ničije od bratstva, nego ga inoci zajednički rade, zajednički od njega žive i održavaju manastir. U fruškogorskim manastirima se u toku vremena odomaćio drugi red. Kaluđeri su dobijali svaki svoj deo zemlje na obradu, te je svaki imao svoj alat, stoku, pa i svoju kuhinju. Sa svojom tečevinom je svaki raspolagao po volji. Taki manastirski poredak zove se osopština. Život u takim manastirima je bio bez reda i discipline i bez koristi za Crkvu. Pavle Nenadović je dao popisati šta koji manastir ima i šta koji kaluđer ima i ukinuo je osopštinu jednom za svagda. Otpor je bio jak, ali je red ipak zaveden.

4. Školski fond. Naše niže škole po raznim mestima izdržavali su ili đački roditelji ili opština. Za škole u Karlovcima starali su se mitropoliti. Pavle Nenadović je želeo da karlovačku srednju školu stavi na pouzdanije osnove. Zato je 1749. g. s pomoću manastira, sveštenstva i sremskih crkvenih opština osnovao fond (stalnu novčanu zalihu) iz koga će se ta škola izdržavati. Nazvao ga je Klirikalnim fondom. On je dao u njega najveći prilog i obnavljao ga je svake godine. Na to je obvezao i druge. Do toga vremena nošen je po našim crkvama tas za priloge dalekim manastirima u Svetoj Gori i dalje. Mitropolit je te priloge uneo u školski fond. Ti manastiri su imali i svojih kuća u Karlovcima, Novom Sadu i drugde. Sve je to prodato, a utržak unet u Klirikalni fond. Kašnje je u njega unošena i polovina omrtvina svih episkopa. Tako je taj fond još za života osnivačeva mogao da izdržava karlovačku školu, a kašnje i bogoslovije u Vršcu, Pakracu i druge škole. Do svetskog rata bio je Klirikalni fond glavni izvor za izdržavanje svih nižih, srednjih i viših škola karlovačke mitropolije.

5. Neprikosnoveni fond. Po tome primeru osnovan je odmah po smrti Pavla Nenadovića još jedan fond za druge crkvene potrebe. To je Neprikosnoveni fond. U njega su išli prihodi mitropolita i episkopa od njihove smrti pa dok im se ne postave naslednici. Osnov toga fonda je posmrtnina Pavla Nenadovića u iznosu od 12.000 srebrnih forinata.

Ta dva fonda su do kraja bila glavno novčano imanje karlovačke mitropolije.

6. Karlovačke škole koje su za vreme druge seobe svele svoj rad na najmanju meru obnovljene su za vreme mitropolita Nenadovića i došle su do velikog ugleda. U njih su dolazili učenici iz naših najdaljih krajeva.

Ovaj mitropolit je sazidao današnju karlovačku sabornu crkvu i obnovio je iz temelja manastir Grgeteg, koji je tada spadao u mitropolitsko imanje.

b) Državne uredbe za srpsku Crkvu[uredi]

1. Od polovine XVII. v. razvijale su se evropske države u centralističkom pravcu. Za vreme vladavine carice Marije Terezije i njenog sina Josifa II. (1740-80-90) uređivana je centralistički i Austrija. Državnim pokrajinama su oduzimane dotadanje samouprave, a ustanovama povlastice. Sva vlast nad svim životom državljanja imala se steći u jedan centar — u Beč. Pod to državno načelo došla je i rimokatolička Crkva u Austriji, jer su među svim ustanovama njena prava i povlastice bile najveće, a u njenim rukama su bile sve škole. Njene su uredbe sad podvrgnute državnim potrebama i nad njenu upravu se stavila državna vlast. Taki postupak sa Crkvom zove se sekularizovanje vlasti. U Rusiji ga je već ranije izveo Petar Veliki.

Pod taka načela imala je da padne i srpska Crkva u austrijskim zemljama, jer i ona je bila samoupravna ustanova sa svojim posebnim pravima.

2. Kada je carica Marija Terezija u svojoj državi uvodila centralizam postupala je ona po državničkom duhu tadanjega vremena. No za ograničenje, pa i ukidanje, samouprave srpske Crkve imala je carica i svojih posebnih razloga. Ona je htela da upravljajući srpskom Crkvom i nadzirući život te Crkve jednom za uvek prekine oslanjanje austrijskih Srba na Rusiju, i to sa dva razloga. Prvi je bio državno-politički: od Arsenija III. pa dalje oslanjali su se karlovački arhiepiskopi na ruske vladare, a narod naš se u njih uzdao. Imena ruskih vladara spominjana su u našim crkvama pri bogosluženju, kad su prilike bile teške slali su i arhiepiskopi i manastiri molbe i žalbe u Rusiju, a ruski vladari i diplomatija posredovali su kod bečkog dvora da olakšaju položaj Srba u Austriji. To mešanje jedne strane velike sile u unutrašnje poslove njezine države smatrala je carica nepriličnim, pa i opasnim, bojala ga se, pa je htela da ga prekine strogim nadzorom nad radom srpske Crkve.

Drugi razlog za taki postupak bio je versko-politički: carica se nadala da će kod Srba popustiti verska upornost kada ih odvoji od pravoslavne Rusije, te da će ih tako lakše prevesti barem u uniju, ako već ne u čisto katoličanstvo. Carica je, pri svem sekularizovanju, bila svojoj veri vrlo odana, a druge vere nije trpela. A bila je dobro uočila šta za Srbe u veri znači pomoć iz Rusije. Naši sveštenici su odlazili u Rusiju, ruski trgovački karavani su redovno obilazili naša naselja od Erdelja do Jadrana i snabdevali su naše crkve i domove knjigama, utvarima i ikonama. Odande su nam dolazili učitelji i školske knjige. Tamo su nam se sklanjali oni kojima u Austriji nije bilo ostanka. To oslanjanje na Rusiju smetalo je dakle jako poslovima unije.

Zbog svega toga je carica sva samoupravna prava naše Crkve u svojoj zemlji skoro potpuno skršila, a vlast nad njom je uzela velikim delom u svoje ruke. Postigla je to da nam je veze sa Rusijom u mnogome prekinula i da nas je znatno izlučila ispod ruskog kulturnog uticaja. No svoju krajnju nameru, da srpsku Crkvu razbije i pounijati, ipak nije ni izbliza ostvarila.

3. Državne vlasti i uredbe za srpsku Crkvu. Marija Terezija nije htela da potvrđuje zaključke naših sabora koji su sami želeli da srede prilike u svojoj Crkvi, nego je pri svome dvoru osnovala posebno ministarstvo koje će uređivati našu Crkvu u njeno ime. To je bila Ilirska dvorska komisija, kašnje deputacija. U toj deputaciji nije bilo ni jednog našeg čoveka. Njojzi je carica poverila da sačini za našu Crkvu stalne zakone i uredbe i da sastavi plan po kome bi se pravoslavni Srbi već jednom pounijatili.

Naš narod je u Austriji nazivan prvo rackim, pa onda ilirskim narodom. Reč Rac dolazi od reči Rascianus a znači Rašan. Vera nam je nazivana grčko-nesjedinjenom, pa i šizmatičkom.

a) Srpska štamparija u Beču. Srpski sabori i mitropoliti su tražili dozvolu da osnuju svoju štampariju za crkvene i školske knjige. Dozvolu nisu dobili nego su upućivani da uzimaju knjige iz unijatske štamparije u Trnavi. Naši stari to nisu činili nego su uzimali ruske knjige. Da bi se toj trgovini stalo na put uredila je Ilirska dvorska deputacija 1770. g. u Beču štampariju za naše potrebe. Knjige koje su u toj štampariji štampane bile su vrlo pomno pregledane. Brisano je iz njih sve što je potsećalo na Rusiju, u tekstu je podmetano nepravoslavno učenje itd. Narod se tih knjiga bojao i odbijao ih je.

b) Reforma kalendara. Bečke carske vlasti su pri reformisanju celog državnog života htele da dignu i narodnu privredu. Kako je i katoličko i pravoslavno stanovništvo svetkovalo vrlo mnogo praznika, ukinule su državne vlasti mnoge rimokatoličke praznike, proglasivši ih običnim radnim danima, pa su prešle i na reformu srpskog pravoslavnog kalendara. Dotle bi se stvar mogla i razumeti i pravdati.

No vlasti pri ukidanju naših praznika nije bilo stalo samo do toga da naš narod dobije što više radnih dana, nego i do toga da zatre naše nacionalne i crkvene tradicije. Ilirska dvorska deputacija je ukinula praznovanje svih Srba svetitelja, do jednog sv. Save. Ružno je bilo u toj stvari to, što su iz Beča primorali naše episkope da za ukidanje praznika uzmu na sebe odgovornost pred narodom. Uz Srbe svece brisani su iz kalendara i ruski sveci. Od preostalih praznika ukinuo je car Josif još petnaest. Naš kalendar kako je tada preudešen prešao je u sve krajeve našeg naroda i ostao je u upotrebi do danas. — U to vreme nam je i početak godine prenet na prvi januar (1776), jer je za nas po vizantijskom stilu godina počinjala prvoga septembra. U Rusiji je to učinjeno još ranije.

v) Žumberak i Marča. Na zapadu od Zagreba protežu se između Hrvatske i Slovenije Uskočke ili Žumberačke gore. Hrvatska padina tih gora zove se Žumberak. Tu se od polovine XVI. v. nalazi naša najzapadnija naseobina. U vreme Marije Terezije bilo je tu nešto oko 4.000 pravoslavnih duša. Taj se narod sa svojim domaćim sveštenstvom dugo i uporno opirao navalama unije. Najzad su u Žumberku poslove unije uzeli u svoje ruke austrijski generali i obavili su ih na način kako nikada i nigde nije vera širena. Velika naprezanja mitropolita Pavla Nenadovića i vladike Danila Jakšića da taj deo naše Crkve spasu ostala su bez uspeha. Njima i svem našem sveštenstvu je zabranjeno da se mešaju u poslove unije. Žumberak je za našu Crkvu i narod izgubljen oko 1761. g. Danas iznosi broj unijata u Žumberku preko 7.000 duša.

Marija Terezija je dokrajčila i naš vekovni spor sa unijatima oko manastira Marče. Ona je 1753. g. Marču oduzela od pravoslavnih i predala ga jednom katoličkom monaškom redu.

g) U tereznjanska nasilja prema našoj veri i Crkvi spada i pokušaj da nam se podmetne katihizis sa nepravoslavnim učenjem vere. Taj su pokušaj uz jaku borbu osujetili naši episkopi pomoću koviljskog arhimandrita učenog Jovana Rajića.

d) Kraj Ilirske dvorske deputacije. Kada je našem narodu već dozlogrdilo nasilje nad verom, izbile su pobune protiv svega što je dotle učinila Il. dvor. deputacija. Narodne pobune su izbile u Novom Sadu i u Vršcu. Narod se digao protiv svojih episkopa misleći da oni voljno primaju bečke naredbe i da time izdaju svoju veru. Na to je carica ukinula to srpsko ministarstvo 1777 g.

4. Jovan Rajić je rođen u Karlovcima 1726 g. Učio je kod Kozačinskog pa se onda otisnuo u svet na nauke. Bio je po mađarskim školama a zatim je otišao pešice u Kijevo, gde je učio tri godine. Išao je u Hilandar da skuplja građu za srpsku istoriju. Bio je učitelj u Karlovcima i Novom Sadu. Zakaluđerio se u manastiru Kovilju i tu je i umro kao arhimandrit. U neumornom radu je napisao i preveo oko dvadeset bogoslovskih dela. Za Crkvu je najvažniji njegov Katihizis koji se upotrebljavao u školi sto godina. Rajić nosi počasni naziv oca srpske istorije, jer je napisao prvu našu istoriju od najstarijih vremena. Značajno je da je to ujedno istorija Bugara i Hrvata. Pisao je i pesme.

V. Temišvarski sabor 1790 g. i život Karlov. mitropolije posle tog sabora[uredi]

1. Godine 1790. održan je narodno-crkveni sabor u Temišvaru. Pored svoje političke strane značajan je temišvarski sabor i zbog toga, što na njemu postaje jasno da su u život našega naroda, za sto godina neposrednoga dodira sa Zapadom, ušle kulturne ideje zapadnih naroda, pa da su prodrle i u naš crkveni život. U XVIII. v. je zapadnim narodima konačno ovladao duhovni pokret poznat pod nazivom Prosvećenost (Aufklärung). Prosvećenost se na Zapadu trudila da potisne kulturu koju je dotle vodila Crkva, a na njeno mesto da stavi svetovnu naprednu kulturu, razumnu kulturu. U tom poslu je bivala prema Crkvi i veri i nepravična. Taj je duh vodio i prosvećenog apsolutistu Josifa II. U vreme temišvarskog sabora bilo je već dosta naših sinova obrazovanih u duhu Prosvećenosti i na tom saboru se osetio njihov glas. Na tom je saboru npr. jako naglašavano pitanje narodnih škola. Zaista se posle toga sabora nabrzo otvara gimnazija u Karlovcima, a za njom bogoslovija, pa gimnazija u Novom Sadu. Posle toga sabora svetovnjaci traže sve više mesta u upravi Crkvom; što dalje crkveni se zakoni sve više posvetovnjačuju; čuju se glasovi da manastire treba ukinuti.

Naša knjiga i kultura imala je dotle svoje osnove i uzore u vizantijsko-ruskoj knjizi i kulturi i bila je, u glavnom, crkvenska. Od tada uzima uglede u zapadnoj' filozofiji Prosvećenosti i prestaje biti crkvenska. Prvi je nosilac toga pravca kod nas bivši hopovski monah Dositije Obradović. I na razvoju naše umetnosti, slikarstvu i neimarstvu, dade se pratiti kako su naše veze sa Istokom, sa koga smo došli, popustile i kako smo u to vreme već podlegali zapadnim uticajima.

Naskoro posle temišvarskog sabora priznato je Srbima u Ugarskoj i Hrvatskoj državljansko pravo, a episkopi su primljeni za članove državnih zakonodavnih tela.

2. Na temišvarskom saboru je izabran za mitropolita mladi budimski vladika Stevan Stratimirović, najveći jerarh karlovačke mitropolije. Rođen je u Kulpinu u Bačkoj 1757. g. Posle dobrog školovanja odlučio je da se zamonaši i tada je učio bogoslovske nauke kod našeg najučenijeg bogoslova Jovana Rajića. Na čelu mitropolije stajao je 46 godina. Umro je 1836. g. Sahranjen je u karlovačkoj sabornoj crkvi.

Za dugo vreme svoje uprave uveo je Stratimirović stalan red u svojoj Crkvi i čvrstu disciplinu među sveštenstvom, koja je ostala i za potonja vremena. Počevši od njegova vremena polaže se sve više na obrazovanje sveštenstva. Mitropolit Stratimirović je osnovao u Karlovcima srpsku gimnaziju (1791) za koju je dao materijalna sredstva građanin Dimitrije Anastasijević Sabov i drugi karlovački građani. 1794. g. otvorio je Bogosloviju. Uz te dve škole osnovao je Blagodjejanije u kome su se hranili siromašni učenici. Današnja patrijaraška palata u Srem. Karlovcima takođe je sagrađena iz Stratimirovićevog novca. Za mitropolitsku biblioteku je nabavio 3602 dela. Odbio je bečke predloge da usvojimo julijanski kalendar i da se odrečemo ćirilice. Odlučno se borio protiv unije koja je radila i u doba Prosvećenosti i verske trpeljivosti.

Mitropolit Stratimirović se bavio i općenarodnim poslovima. Bio je u vezi sa Karađorđem i pomagao ga je. Ruskom caru Nikolaju I. poslao je nacrt o vaspostavljanju srpske države. Bavio se i naukom.

U novijoj istoriji karlovačke mitropolije važniji su događaji ovo:

1. Kada su Mađari 1848. g. digli bunu protiv Habzburgovaca održao je naš narod u Karlovcima Majsku skupštinu, koja je rešila da se zarati sa Mađarima. Na skupštini je mitropolit Josif Rajačić proglašen za srpskog patrijarha i postavljene su narodne vojničke vlasti. Inače je to vreme velike saradnje Hrvata i Srba. Lep znak narodnog jedinstva bio je kada je patrijarh Josif u Zagrebu uveo u vlast i čast hrvatskog bana barona Josifa Jelačića (v. pesmu P. Preradovića). Starešine karlovačke mitropolije nosile su od tada naslov patrijarha.

Na Blagoveštenskom saboru 1861. g. donete su uredbe za Srpsku vojvodinu, koja je bila kratko vreme posebni naš teritorij u sklopu Austrije.

Na saboru od 1864/5 g. preustrojena je dotadanja crkvena uprava. Svetovnjaci su u svim granama crkvene uprave dobili prevagu nad jerarhijom, izuzev čisto duhovne poslove. Tada utvrđeni način uprave ostao je sve do ujedinjenja srpskih Crkava.

Sukob narodnih prvaka i jerarhije postao je vrlo jak za vreme patrijarha Germana Anđelića. Iako vređan i sumnjičen patrijarh German je jedan od najvećih narodnih dobrotvora. On je sa svojim bratom Stevanom podigao lepu zgradu gimnazije u Srem. Karlovcima.

Među velike patrijarhe Karlovačke Crkve spada i Georgije Branković, koji je, možda, najveći dobrotvor svoga naroda. Podigao je bogoslovski seminar u Srem. Karlovcima, učiteljsku školu u Somboru, osnovao je fond sv. Save, ostavio je iza sebe vrlo veliku novčanu ostavinu. Bio je dobrotvor i Srpskog sokola. Za njegovo vreme je preustrojena Karlovačka bogoslovija.

2. U Karlovačkoj mitropoliji i patrijarhatu negovan je crkveni naučni rad vrlo mnogo. Arhimandrit Ilarijon Ruvarac je osnivač naše naučne istorije. Njegov brat Dimitrije najobilniji je naš istorik. Istoriju Crkve su ozbiljno obrađivali prota Mane Grbić, episkop Ilarijon Zeremski, prota Milutin Jakšić, a i danas radi na njoj Radoslav Grujić i Filaret Granić univerz. profesori. Među pesnike ozbiljnog glasa ide episkop Lukijan Mušicki, a među govornicima se visoko ističu episkopi Nikanor Grujić i Teofan Živković. Među školskim radenicima na prvom je mestu bivši profesor i rektor Bogoslovije karlovačke prota Jovan Vučković.

Po svim školama ove mitropolije mnogo je negovano crkveno pojanje, naročito u Bogosloviji i učiteljskim školama. Zbog toga je tu pojanje u narodu jako odomaćeno. Nema većeg mesta u kome ne bi bilo jedno ili dva crkvena pevačka društva (građansko, zanatlijsko, seljačko). Na umetničkom negovanju crkvene pesme su radili mnogo Kornelije Stanković, koji je prvi počeo da stavlja u note i harmonizuje naše crkvene pesme, pa onda Tihomir Ostojić, Isa Bajić, Dušan Kotur i t. d.

Među mnogobrojnim starijim i novijim ikonografima najvažniji su ovi umetnici: Konstantin Danil, Teodor Kračun, Pavle Simić, Stevan Aleksić, Paja Jovanović, Uroš Predić.

3. U ujedinjenu srpsku Crkvu unela je karlovačka mitropolija episkopije: pakračku, gornjokarlovačku, bačku, temišvarsku, vršačku, budimsku i arhidijecezu sremskokarlovačku. Unela je, dalje, dvadeset i sedam manastira sa imanjem, starinama i moštima (sv. cara Uroša u Jasku i sv. kn. Lazara u Vrdniku); fondove kojima je izdržavala svoje škole, crkve i episkope. Zatim, Karlovačku bogosloviju i gimnaziju, novosadsku gimnaziju, učiteljske škole u Somboru, Pakracu i Gornjem Karlovcu, više devojačke škole u Pančevu i u Novom Sadu i mnoge osnovne škole. Ljubav narodna prema svojoj Crkvi ogleda se u toj mitropoliji na lepim hramovima po svim njenim gradovima i selima.