Smrt Uroša Petoga/28
| ◄ ПОЈАВА VII | POJAVA I | ПОЈАВА II ► |
ČIN PETI
POJAVA I
(Dvornica. — Jutro je)
Carica, Maleta i Vuleta.
CARICA:
Moj Maleta, dobro si mi doš'o.
Kamo srećo. da sad pored tebe
I nesrećnog našeg Senjka vidim!
On pogibe u svom preduzeću,
A izdajom nevjerna mu momka.
MALETA:
Znam, carice; čestita je kneza
Dom Nemanjin u njem' izgubio.
CARICA:
Kad ne mogoh ja nagraditi ga,
Dobru dušu nek mu Bog nagradi! —
Ti si doš'o u čas najzgodniji.
Hoće l' moći, reci mi, taj Srećko
Da ovamo još za danas stigne?
MALETA:
Nadat' mu se tek u prvi suton.
CARICA:
A ni Gojko neće moći prije.
Sve je dobro. — Sad me počuj, kneže.
Ja dosnovah što od mnogih ljeta
Snovala sam s našim prijatelj'ma,
Pa ću danas sve presjeći niti.
MALETA:
Danas?
CARICA:
Dan je presudan za mene.
Vidiš l' ovaj vjerni grad što tiho
Još počiva? Sunce što se rađa
Neće biti ni na pola svoga
Došlo t'jeka,
A boj strašan bjesnić' u Prištini.
Ne pitaj me ni o čem, već idi
I carevom konjušniku reci
Da četiri osedlana konja
Drži spremna, a u ime lova.
Uza nj budi s oružjem, pa gledaj
Da s' ispuni ta zapov'jest tačno.
Ti pak, Vule, ispenji se odmah
Ovom dvoru na veliku kulu,
Pa kad vidiš da se je drum pećki
Zapušio od prašine guste
Što podižu konji i pješaci
Kao soko leti da mi javiš.
Oba da ste spremai za odlazak.
VULETA:
Bogu hvala kad to doživjesmo!
(Odlaze Vuleta i Maleta.)
CARICA:
Sad konačno sve je u svom redu. —
Uroš spava... Da li da ga budim?
Još je rano. Prebdio je sa mnom
I s Vuletom svu noć u govoru;
Nek se bolje dužim snom okr'jepi.
|