Smrt Tomića Mijata
Telal viče po Stambolu gradu:
"Nije l’ majka rodila junaka,
"Muškijem ga opasala pasom,
"A dobrijem dozivala glasom,
"Da otide Bosni zemlji slavnoj,
"I uvati Tomića Mijata,
"Arambašu od gore zelene.
"Zaista se Mijat posilio,
"Careve je drume zatvorio,
"Robi, pali i siječe glave
"Sve od naše braće janičara
"Sa njegovo četerest uskoka.
"Ljeti bije i siječe Turke
"Od Đurđeva do Mitrova dana,
"Zimi bježi lomnoj Gori Crnoj,
"Baš pod Ostrog, te zimuje zimu.
"Mloge caru dodijaše dave
"Na prokleta Tomića Mijata
"I njegovo četerest uskoka,
"Baš s’ od vlaha živiti ne može.
"Care daje hiljadu dukata,
"Ko mu živa uhvati Mijata,
"Jali njemu posiječe glavu."
Telal viče tri bijela dana,
Tu se junak naći ne mogaše.
Vrag nanese i nesreća crna
A nekakva silna Arapina,
Pred cara je Arap ishodio,
I ovako caru besjedio:
"Sultan-care, zemlji gospodare,
"Ja ću ići zemlji Bosni slavnoj,
"Ako dadeš hiljadu dukata,
"Uvatiću Tomića Mijata,
"Jal’ uvatit’, jal donijet’ glavu
"U Stambola grada bijeloga."
Car besjedi crnu Arapinu:
"Pogubi mi Tomića Mijata,
"Čestita ću tebe učiniti,
"I daću ti hiljadu dukata."
Otale se Arap podigao,
Kud god ide, zemlji Bosni dođe.
Namjera ga bila nanijela
Baš na kulu Babića Ilije.
Arap vodi trideset sejmena,
Kud gođ ide, za Mijata pita.
Kad Babića dolaziše kuli,
Arap zovnu Babića Iliju:
"Čuješ, vlahu, Babiću Ilija,
"Moreš li se, vlahu, pouzdati,
"Da mi koga od Babića kažeš,
"Da mi izda Tomića Mijata,
"Al’ Mijatu posiječe glavu
"Evo njemu pet stotin’ dukata.
"I daću mu carsku buruntiju,
"Dok mu teče deveto koljeno,
"Neće dati pare ni dinara,
"A sudit’ mu više niko neće
"Osim jednog cara čestitoga."
Kad je čuo Babiću Ilija,
Prevari se, ujede ga guja,
Zateče se izdati Mijata.
Jedno jutro Babić podranio,
Ode Babić gori i planini,
Pa on grlom bijelijem viče:
"Đe si, kume, Tomiću Mijate,
"Da mi krstiš jedno čedo malo."
A to Mijat i sluša i gleda,
Pa se javi svome milu kumu.
Ruke šire, u lice se ljube,
Kum ga zove na bijelu kulu,
A sa njime ostalu družinu.
A Mijat mu poče besjediti:
"Što će, kume, ostala družina,
"Nek ostanu u goru zelenu,
"Jer sam noćas čudan sanak snio:
"Đe se desig u tvoje Babiće,
"A na tvoju od kamena kulu,
"Neotkude udarila munja,
"Salomi mi moje zlatke male.
"Ja se, kume, bojim od Turaka."
Ilija mu božju vjeru dava,
Dok njegova ne poleti glava
Da Mijatu ništa biti neće.
Mijat zove mila pobratima,
Nekakoga Žeravicu Vida,
Pa odoše u Babiće kumu
Na Ilijnu prebijelu kulu.
Tu ih Babić dobro dočekao,
Za gotovu sovru zasjedoše,
Ilijna je doodila ljuba
Milu kumu Tomiću Mijatu,
Pa ga ljubi u skut i u ruku,
A proljeva suze niz obraze.
Besjedi joj Tomiću Mijate:
"A što ti je, moja mila kumo,
"Od čega si tako žalostiva?"
A kuma mu tijo progovara:
"Nije mene ne u volju, kume,
"Nego sam se mlada prepanula,
"Ja se tebe bojim prijevare."
Tu Mijatu loša sreća bila,
Svojoj kumi riječ besjedio:
"A ne boj se, moja mila kumo,
"Pri Mijatu dobra sreća ima,
"Ne bojim se zrna od olova,
"No se bojim zrna kositerna."
A to sluša crni Arapine
Do pendžera na vitku čardaku,
Pa povrati džidžajli šešanu,
A pokida puca sa dolame,
U šešanu puca udario,
Pa na pendžer pušku okrenuo,
I šešani dade vatru živu.
Puče puška, ostala mu pusta!
Te pogodi Tomića Mijata,
Na pleća mu fermen oštetila,
A na prsi toke prolomila,
Mijat pade na sovru Ilijnu.
Skoči Vide na noge lagane,
Pa uzima Tomića Mijata
Po dovatu i svilenu pasu,
Tura pobra na pleća široka,
Pa pobježe niz bijelu kulu.
Kako Vide u avliju siđe,
Dočeka ga trideset sejmena,
Pa na Vida vatru oboriše,
I grdne mu rane zadadoše.
Kad se viđe Vide na nevolju,
Turi Vide Tomića Mijata,
Pa potrže srebrna andžara,
U sejmene Vide udario,
Nekoliko glava pogubio,
Tu pobježe gori u planinu.
A da vidiš crna Arapina,
Vadi Arap sablju dimiskiju,
Pa Mijatu posiječe glavu,
A Iliji dade buruntiju,
I još zlata pet stotin’ dukata,
Pa posjede ata četvrtaka,
Otište ga od Ilijne kule.
Đe je sreća tu je i nesreća,
Vida srete četeres uskoka.
Sve im Vide po istini kaže,
Đe pogibe Tomiću Mijate,
Izdade ga Babiću Ilija,
Pos’ječe ga crni Arapine.
Kad uskoci Vida saslušaše,
Od obraza suze proljevaše,
Potrčaše prijekijem putem,
Krvavoga ufatiše klanca,
Zasjedoše oko druma puta.
Dok eto ti crna Arapina,
Za Arapom trideset sejmena,
Arap nosi Mijatovu glavu,
Pa se sa njom mrtvom razgovara:
"More vlaše, Tomiću Mijate,
"Da ne bješe riječ govorio
"Na Ilijnu prebijelu kulu,
"Da te zrno od olova neće,
"Ja te ne bi mogo pogubiti.
"Tešku si mi žalost učinio,
"Što ti Vida ne pogubi pobra."
A to Vide i sluša i gleda.
Kad sagleda Mijatovu glavu,
Grozne su ga suze propanule
Pa je Vide riječ besjedio:
"Avaj mene, mili pobratime,
"Pobratime, Tomiću Mijate,
"Kad smo gode dočekali Turke,
"Svagda si me zaklanjo, Mijate,
"Za visinu i pleća široka,
"Danas jesam junak ostanuo
"Kao soko bez desnoga krila,
"Pa me niko zakloniti nema
"Samo Boga i studen’ kamena,
"Za koga se oću zakloniti."
Pa družini riječ besjedio:
"Braćo moja, četeres uskoka,
"Nemoj koji pušku izmetnuti,
"Dok ne pukne puška dževerdaru,
"Koju Vide nosi o ramenu
"Na Turčina crna Arapina."
Pa uzima svilena jagluka
I utire suze od obraza.
Družinu je Vide naredio
Oko druma s obadvije strane,
Za kamen je lice zaklonio.
Dok se Arap bliže primaknuo,
Vide pušku po tabanu ljubi:
"Nemoj mene vatrom prevariti,
"Za oči te zamoliti neću."
Za studen se kamen zaklonio,
Dževerdaru dade vatru živu,
Dobra puška vatru privatila,
Arapina bolje pogodila,
Na prsi mu toke prolomila,
A na pleći pendžer otvorila,
Mrtav Arap na zemlju panuo,
Pokraj njega Mijatova glava.
A uskoci vatru oboriše,
Pa plamene nože povadiše,
Sejmenima glave pogubiše,
Uzeše im svijetlo oružje,
Ponesoše Mijatovu glavu.
U Babiće naglo udariše
Na Ilijnu prebijelu kulu,
Uvatiše Babića Iliju,
Slomiše mu i noge i ruke,
Pa Iliji oči izvadiše,
Bijelu mu zapališe kulu.
Tu uskoci jade počiniše,
Da se priča i pripovijeda
Dok je sunca i dok je mjeseca.
