Smrt Dušanova

(delovi pesme)

Pobolje se srpski car Stjepane
u Prizrenu, mjestu pitomome,
pobolje se, umrijeti hoće.
Kad to viđe carica Roksanda,
perom piše, kako muška strana,
ona piše tri-četiri knjige,
pošilje ih na četiri strane
po svoj njinoj redom carevini,
svu gospodu po redu poziva:
„Čujete li, sva naša gospodo,
teško bolan srpski car Stjepane,
bolanjeste, umrijeti hoće;
no hajdete u Prizrena grada,
ne bi l' cara u životu našli,
da čujete šta će naručiti,
i na kom' će carstvo ostaviti.
Kad se take knjite rasturiše,
sva gospoda redom razumjela,
hitro idu kako koji može,
svi odoše u Prizrena grada
kod silnoga srpskog car-Stjepana.
Zatekoše cara u životu.
Kod njega se sva gospoda sasta.
I tu dođe Vukašnne kralje,
diže cara sa svil'na dušeka,
prisloni ga u naručje sil'no,
pa nad njime grozne suze roni.
Pogleduje srpski car-Stjepane,
pogleduje svu redom gospodu,
pogleduje, pake progovara:
„Mili kume, Vukašine kralje,
amanet ti moja carevina!
I amanet svi moji gradovi!
I amanet sve moje vojvode
po svoj mojoj redom carevini!
I amanet moj nejak Urošu
u kol'jevci od četr'est dana!
Caruj, kume, za sedam godina,
osme podaj mojemu Urošu!"
Al' govori Vukašine kralje:
„Mili kume, srpski car-Stjepane,
nije za me tvoja carevina,
ja ne mogu, kume, carovati:
jer ja imam sina samovoljna,
sina moga, Kraljevića Marka;
kud gođ ide, nikoga ne pita,
đe gođ sjedne, svuđe pije vino,
a sve radi kavgu da ogradi."
Reče njemu srpski car Stjepane:
„Mili kume, Vukašine kralje,
kad ja zactih sve moje vojvode
po svoj mojoj redom carevini,
a ti ne mo'š koga si rodio!
No amanet moja carevina!
I amanet svi moji gradovi!
I amanet sve moje vojvode
po svoj mojoj redom carevini!
Amanet ti nejaki Urošu
u kol'jevci od četr'est dana!
Caruj kume, za sedam godina,
osme podaj mojemu Urošu!"
To govori srpski car Stjepane,
to govori, a s dušom se bori;
to izusti, laku dušu pusti.
on carova šesnaest godina;
koliko je zulum postavio:
što nošaše raja sirotinja,
što nošaše od svile haljine,
tad obuče suknene haljine.
Mladi Uroš soja gospodskoga
dovati se snage i pameti,
pa doziva svoju staru majku:
„Mati moja, carice Roksanda,
daj mi, majko, komad ljeba babov!"
Stara njemu majka govorila:
„Čuješ li me, moj mladi Urošu,
ima ljeba, no je u drugoga,
baš u kuma Vukašina kralja:
kade ti je babo počinuo,
na samrti carstvo naručio
baš na kuma Vukašina kralja,
da caruje za sedam godina,
osme tebe da predade carstvo;
on caruje šesnaest godina."