Senjanin Tadija

Izvor: Викизворник

    Još zorica ne zabijeljela,
    Ni danica lica pomolila,
    Od Senja se otvoriše vrata,
    I iziđe jedna četa mala
    Za trideset i četiri druga;
    Pred njima je Senjanin Tadija,
    Barjak nosi Komnen barjaktaru,
    Otidoiše brdu u planinu,
    Primiše se pod Crvene st’jene.
    Tadaj reče Senjanin Tadija:
    „Braćo moja, i družino moja!
    „Nije l’ majka rodila junaka,
    „Da otide ovčar-čobaninu,
    „Da donese ovna devetaka,
    „Dobra jarca od sedam godina,
    „Za večeru u moju družinu?”
    Svi junaci nikom ponikoše
    I u crnu zemlju pogledaše,
    Al’ ne gleda Kotarac Jovane,
    Veće skoči na noge lagune,
    Pa on ode ovčar-čobaninu,
    I donese ovna devetaka,
    Dobra jarca od sedam godina,
    Donese ih Senjanin-Tadiji.
    Oba živa oderao brava,
    Pa ih pusti u jelovo granje,
    Grana dirne, stoji dreka jarca,
    Ovan ćuti, ne pušta avaza.
    Tada reče Kotarac Jovane:
    „O Tadija, našoj četi glavo!
    „Za što pusti brave oderane?”
    Progovori Senjanin Tadija:
    „Vidite li, moja braćo draga!
    „Kakova je muka na hajvanu,
    „Još je veća muka u Turaka,
    „Kad našega uvate junaka;
    „Koji može muke podnijeti,
    „Da ošuti, moja braćo draga,
    „Ka’ oderan ovan kroz planinu;
    „Koji l’ muke otrpit’ ne može,
    „Od mene mu Bogom prosto bilo,
    „Nek se vrati Senju na krajinu.”
    Pa on skoči na noge lagune,
    A dokopa pušku po sredini,
    Ode pravo uz Crvene st’jene.
    Obazre se Kotarac Jovane,
    Al’ se deset povratilo druga.
    Veli Jovan Senjanin-Tadiji:
    „Jer, Tadija, uplaši družinu?
    „Deset nam je druga pobjegnulo.”
    Veli njemu Sesnjanin Tadija:
    „Neka bježe, dragi pobratime!
    „Kada su se oni uplašili
    „Od živoga oderana jarca,
    „Ja kako će sjutra dočekati,
    „Pobratime, Hasan-agu Kunu
    „I njegovih tridest krajišnika,
    „Krajišnika, kako vatre žive?”
    Kad izišli pod Crvene st’jene,
    Obazre se Kotarac Jovane,
    Al’ još deset pobjegnulo druga.
    Opet veli Kotarac Jovane:
    „Jer, Tadija, našoj četi glavo,
    „Jer uplaši tridest naših druga?
    „Još nam deset druga pobjegnulo.”
    Veli njemu Senjanin Tadija:
    „Neka bježe, Kotarac Jovane!
    „Kada su se oni uplašili
    „Od živoga jarca oderana,
    „Ja kako će sjutra dočekati,
    „Dočekati Hasan-agu Kunu
    „I njegovih tridest krajišnika,
    „Moj Jovane, kako vatre žive?”
    Iziđoše na crvene st’jene,
    Obazre se Kotarac Jovane,
    Al’ sam ide Komnen barjaktaru,
    Pa on reče Senjanin-Tadiji:
    „Moj Tadija! Od tridest trojica.”
    Veli njemu Senjanin Tadija;
    „Ne bojte se, moja braćo draga!
    „Što uradi trideset junaka,
    „Ako nama dobra sreća bude,
    „Ono mogu tri dobra junaka.”
    Tu ih bješe noćca zastanula,
    Ukaza se jedan oganj živi,
    Pobratime, kroz jelove grane;
    Reče riječ Senjanin Tadija:
    „Nije l’ mati rodila junaka,
    „Da otide oganj da uvodi:
    „Il’ su Turci, ili su hajduci?”
    Skoči Komnen na noge lagune,
    A uzima pušku po sredini,
    Odvuče se kroz jelove grane;
    Kad on dođe do ognja života,
    Te pogleda iza tanke jele,
    Ali sjede Udbinjani Turci,
    Među njima Hasan-aga Kuna,
    Piju vino i bistru rakiju;
    Dođe čaša Hasan-agi Kuni,
    Nazdravi je u svoju družinu:
    „Zdravi ste mi, moja braćo draga!
    „Ta u zdravlje tridest Udbinjana,
    „A u glavu Senjanin-Tadije
    „I njegovih trideset hajduka,
    „Ako Bog da, te se udesimo!”
    Kad se mrka nakitiše vina,
    Sve je pjano kako i pomamno,
    Pospalo je kako i poklano,
    Uz jelike puške prislonili
    Privuč ese Komnen barjaktaru,
    Pokupi im svijetlo oružje,
    Pa zatrpa u jelovo granje,
    Al’ ne može sablje Kuničine,
    Jer je Kuna pritisk’o poda se,
    Oko njega tenef presiječe,
    Ispod njega sablju izvadio,
    Odnese je Senjanin-Tadiji.
    Pita njega Senjanin-Tadija:
    „Što je tamo, Komnen-barjaktare?
    „Što je tamo kod ognja života?”
    Kaže njemu Komnen barjaktaru:
    „O Tadija, našoj četi glavo!
    „Kod ognja je Kuna Hasan-aga
    „Sa njegovih tridest Udbinjana,
    „Sve je pjano kako i pomamno,
    „Pospalo je kako i poklano,
    „Oružje sam njima pokupio,
    „Sve zakop’o u jelovo granje.”
    Ne vjeruje Senjanin-Tadija,
    Dok ne viđe sablju Kuničinu,
    Pozna sablju Hasan-age Kune,
    Digoše se do ognja živoga,
    Al’ spavaju oko ognja Turci,
    Su tri strane opkoli Tadija:
    S jedne strane od Senja Tadija,
    S druge strane Komnen barjaktaru,
    S treće strane Kotarac Jovane;
    Zapete im puške donesoše,
    A Tadija Kuni priskočio,
    Udari ga nogom u stražnjicu,
    A viknu mu grlom bijelijem:
    „Ustan’, kurvo, Hasan-aga Kuno!
    „Doš’o ti je Senjanin Tadija
    „Su trideset i četiri druga
    „U pohode oko ognja živog.”
    Skoči Kuna kan’ da se pomami,
    Privati se sablje okovane,
    A kad viđe, đe mu puste nema,
    On pogleda na svoju družinu,
    A družina za puške dugačke,
    Al’ pušaka uz jelike nema;
    Onda viknu Senjanin Tadija:
    „Ustan, kurvo, Hasan-aga Kuno!
    „U mene je svijetlo oružje,
    „Ustan’ veži tridest krajišnika,
    „Jer, tako mi moje vjere tvrde!
    „Ako pukne trideset pušaka,
    „Svijeh ću ih od jednom povezat’.”
    Kad se Kuna viđe na nevolji,
    On ustade na noge lagune,
    Te on veže svoje Udbinjane;
    Kuna veže, a Komnen priteže;
    Sveza Kuna tridest krajišnika,
    Kunu veže Komnen barjaktare.
    Pa odoše u jelovo granje,
    Izvadiše svijetlo oružje,
    O Turcima objesiš’ oružje;
    Oćeraše trojica hajduka,
    Oćeraše trideset Turaka,
    Oćeraše Senju na krajinu.
    Kad su bili Senju na kapiju,
    Čudilo se malo i veliko,
    Govorile Senjanke đevojke:
    „Bože mili! Čuda velikoga!
    „Đe svezaše tri dobra junaka,
    „Tri junaka, trideset Turaka,
    „I bez rane i bez mrtve glave!”
    Progovori Senjanin Tadija:
    „Ne čud’te se, Senjanke đevojke,
    „To se srela sreća i nesreća,
    „Moja sreća, njihova nesreća,
   „Moja sreća nesreću svezala.”
    U to doba pod bijelu kulu.
    Svijeh tridest baci u tavnicu,
    Pa na blago odsiječe Turke:
    Za trideset tri tovara blaga.
    Dođe blago Senjanin-Tadiji,
    Al’ izlazi Tadijina majka,
    Pa Tadiji sinu progovara:
    „Znaš li, sine, Senjanin-Tadija?
    „Kuna ti je baba pogubio.”
    Kad to začu Senjanin Tadija,
    Uze njima tri tovara blaga,
    Pa on pušća trideset Turaka
    Ispod sablje tavnici na vrata;
    Kad naljeze Kuna Hasan-aga,
    Klonu sablja, otpade mu glava.

Izbor[uredi]

  • Sabrana dela Vuka Karadžića, Srpske narodne pjesme, izdanje o stogodišnjici smrti Vuka Stefanovića Karadžića 1864-1964 i dvestogodišnjici njegova rođenja 1787-1987, Prosveta. Pjesme junačke srednjijeh vremena, knjiga treća 1846, Beograd, 1988., str. 206-210.