Sve je u krvi
Sve je u krvi
Stariji naraštaj na Rijeci još se spominje jednoga krupnog katoličkog protopopa, koji, svakoga dana poslije podne, nepouzdanijem koracima iđaše od svoje kuće ka sabornoj crkvi.
Stranac koji bi izdaljega vidio toga popa mogaše posumnjati da on posrće od starosti, ali ako bi vidio izbliza popove naduvene obraze i crveni nos, onda već nije mogao sumnjati o pravom uzroku.
Pa bi se stranac većma začudio gledajući kako i otmjeni Riječani učtivo pozdravljaju pijanicu. Dešavalo se često da ga koji gospodin uzme pod ruku i isprati sa "Korsa" u sporednu ulicu. Događalo se i protivno, naime: gdjekoji "fakinić" iskezi se prema popu i vikne: "Ostia, se semo fritti!" (Uha! ala smo se nakresali!), ali je to uvijek izazivalo srdžbu ozbiljnijeh ljudi.
Razumije se da su stranci tražili da im se objasni ta čudna pojava, a evo, u suštini, što bi doznali:
Proto se zvao: Antonije Š - ić. Bio je doktor bogoslovije i filosofije. Među svojim drugovima kanonicima, kao i među svom riječkom inteligencijom, doktor Antonije bijaše na glasu kao dobar znalac klasika, staroga slovenskog jezika i kanoničkog prava; talijanske histeričke matrone cijenjahu ga opet kao najvještijeg ispovjednika; sirotinja pak blagosiljaše dr Antonija, jer dajbudi polovinu svoga znatnog dohotka dijeljaše ne brojeći.
Eto zašto je taj čovjek, i pored svoje grdne mane bio na Rijeci štovan i omiljen.
Razumije se da je bilo i onijeh koji ga nijesu mnogo žalili, ali i ti tvrđahu da Antonije hoćaše postati biskupom još u mladosti, a hoćaše odista steći i slavu kao književnik. U svojoj mladosti napisa on jednu knjižicu: "O starom novcu i oružju", koja izazva hvale učenijeh ljudi i oni proricahu da će mladi doktor, u zrelijem dobu, obesmrtiti svoje ime kakvijem književnijem djelom od velike vrijednosti, - koje se proroštvo, nažalost, ne ispuni. Najposlije njegovi prijatelji pravdahu njegovu slabost tijem što je bješe naslijedio. Tri brata njegova, (dva pomorca, treći trgovčić na njekom ostrvu blizu Rijeke), zaglaviše prije vremena od pijanstva...
Sve je u krvi! - govorilo se.
Dr Antonije, idući poslije podne u crkvu, (zimi oko tri časa, ljeti oko pet), izbjegavaše nepoznate ljude. Izišavši sa večernje, hodao bi po obali, dokle mu morski vjetar ne bi istjerao vinsku paru iz glave, te bi slatko večerao, pa opet do ponoći pio. A pio je uvijek sam. Služaše ga jedna stara, gojazna ostrvljanka, "teta Lucija", poznata cijeloj Rijeci. Proto je ustajao vazda rano, a doručkovao nije nikad, pa do podne dočekivaše pohodnike, ili je išao u crkvu da ispovijeda matrone...
Tako mu se nizao dan za danom, s tom razlikom što mu je nos postajao crveniji, a njegova široka leđa praznija...
Jednom leže u ponoći, kao obično, a osvanu - mrtav...
Zagušila ga je krv u spavanju.
Građani iskreno ožališe nesrećnog čovjeka Veće pratnje ni starci ne bjehu zapamtili.
Kanonici saborne crkve sastaviše u Ciceronovom jeziku svome drugu grobni natpis, koji je urezan zlatnijem slovima na mramornoj ploči Po mišljenju pokojnikovijeh prijatelja, jedino što bi se tome natpisu moglo dodati bilo bi:
"Imao je jednu grdnu manu, ali za nju ne mogaše biti odgovoran, pošto ju je donio na svijet u svojoj krvi."
Sve je u krvi!
Prođe njekoliko godina.
Jednoga jesenjeg jutra, njeki mladi gospodin, srednjeg rasta, vitak, crnomanjast, lijepo odjeven, sađe sa kola pred općinskom kućom, pa istrči uz stepenice.
- Molim, je li ovdje gospodin načelnik? - zapita on pisara, njekog suhonjavog, riđeg mladića, hrapavog lica.
- Nije, gospodine, ali je tajnik u svojoj sobi. Ako želite, mogu vas njemu prijaviti?
- Lijepo, - reče stranac, predavši svoju kartu.
Pisaru malo što ne ispade iz ruku karta.
- Toni!! - viknu on ustavši... - Ti si to, Toni!
Toni se zagleda u lice pisarevo.
- Ama, jest Marko!... Ti si, Marko Škuljane?
- Toni, mili druže! - viknu pisar, šireći ruke, te se poljubiše.
O moj Toni, gdje se nađosmo, poslije toliko godina! O. brate, kako mi je milo! O, brate, kako je to lijepo - (čitajući glasno kartu) - Antonije Š-ić, cjelokupnog ljekarstva doktor!" Kako je lijepo tako mlad, pa doktor! E srećno bilo, Toni brate! - i pisaru se ; zavrtješe suze.
Hvala, Marko - odgovori ljekar, takođe ganut - A ti si činovnik u općini? I ja tebi čestitam.
- Nemaš na čemu, - reče nižim glasom pisar. - Da znaš...
Prekide mu riječ krupan sredovječan čovjek, obrijana brka, koji, ušavši, malko se pokloni, gledajući prilično bezobrazno obojicu, pa im obrnu leđa i sta tražiti nješto po polici.
- Pjero, idite za svojim poslom! - reče pisar.
- Pa, mogu ja imati i ovdje posla, - odgovori Pjero talijanski, rastežući riječi... - Vi, od njekog vremena, mnogo brecate na mene, mnogo, mnogo, ali... - Pjero prošara prstima, pa izađe lupivši vratima.
Ljekar se nasmija, a pisar, sav blijed, preuze:
- Eto, vidiš, kakav je moj položaj... Eto, taj sluga, talijoman, poznana uhoda "della nostra serenissima Comune", ima pravo da nada mnom tabači! A on je još moj zemljak! Vidiš li kakvi su naši ljudi! Vidiš li, ko...
- Ta to su sitnice, - prekide ga ljekar. - Pjero je prostačina, a kad zna da svojim ponašanjem može obezbijediti svoj hljeb, onda se ači svojim divljaštvom... Ostavi sitnice, no pričaj mi štogod o svojoj prošlosti.
- Žalosna je i jednolična moja prošlost, reče Marko uzdahnuvši. - Kao što znaš, doprijesmo skupa do šestoga razreda gimnazije, pa, ako se sjećaš, u polovici zime, ja napustih školu. Moj jadni otac, pilot u državnoj službi bješe se utopio. Mati mi i jedina sestra, mnogo mlađa od mene, ostaše gotovo nasred puta, jer sa ono malo penzije jedva mogahu sastavljati kraj s krajem, akamoli da mati troši za moje školovanje! Sirota žena hodila je ka starješinama i moljakala da mi dadu ako će i najmanju državnu pomoć. da ne prekidam učenje...
- Pa su joj se odazvali, kao što se obično odzivaju siromašnijem udovicama, - to već pogađam.
- Da! - prihvati Marko. - Jadna mati namjesti me kao prepisivača kod jednoga advokata. Radio sam po dvanaest časova dnevno, za pedeset novčića. Izdržah taj život dvije godine, pa bjeh unapređen za pisara, sa plaćom dva puta većom. I to je trajalo dvije godine. Najzad, - da znaš sa koliko muke, - proturih se dovdje kao najmlađi pisar općinski, sa 40 forinata mjesečne plaće. Ovdje visim kao kaplja o listu. Podnosim uvrjede, a činim se manjim od makova zrna, jer moram pomagati majku i sestru. Sve mi je nadanje da s vremenom dobijem mjesto kao tajnik u kakvoj maloj općini, - jer, kao što znaš, po gradovima traže se za to svršeni pravnici. Sad mi je nadanje i u tebe pošto te bog ovamo poslao... E, gle, zbilja, govorimo o svačem, a ne o onom što je najpreče! Izabran si za opštinskog ljekara...
- E, - učini Toni, stiskajući Markovu ruku. - Hvala, hvala. Nijesam znao.
- Poslije ću ti pričati kako je bilo oko izbora, a sad sam rad čuti šta je s tobom bilo otkad se rastasmo. Vidim da je svršetak dobar, no... Koliko ima otkad se ne vidjesmo?
- Lako je to sračunati - odgovori ljekar- Meni bješe šesnaest godina kad umrije stric kanonik. Tada bjeh svršio šesti razred gimnazije. Staratelji me poslaše u Trst, gdje svrših srednju školu, - to su dvije godine, zatijem sedam godina u Beču, dakle, nješto manje od deset godina otkad se ne vidjesmo.
- Oh, ala prolazi vrijeme! Ama dokle nijesi ni jednom dolazio u zavičaj?
- Nemam, brate, ni kuće, niti koga od roda, te, ako i ja ne budem još imao poroda, istražiće se dinastija Š-ića! - reče Toni smijući se. - Drugi je razlog što nijesam dolazio taj, što naslijedih uprav toliko da mogah onijeh godina đakovanja živjeti, mjereći trošak na apotekarskim mjerilima, te mi nije pretjecalo za putovanje. Prve dvije godine, o raspustu, morao sam ići na vojna vježbanja, a pošljednijeh ferija bavljah se u velikoj bolnici. I tako, stari druže, evo me sad kao općinskog ljekara, staroga, slavnoga, a nada sve hrvatskoga grada Rijeke, - završi mladić veselo.
- Ne govori tako! - reče Škuljan čisto poplašen. - Ti ne znaš, dakle, kakva je strašna "bestemmia" nazvati Rijeku "hrvatskom". Treba samo da to čuje Pjero! On bi to smjesta javio tajniku...
- A od tajnika razglasilo bi se to do noći: po cijeloj Rijeci, te me sjutra i ne bi zvali drukčije no doktor "Punter", "Krobat" et cetera! - doda doktor ustajući. - Misliš ti da ja to ne znam, i misliš da se ja bojim?... Uostalom, nemoj se plašiti, - reče Toni, vidjevši preplašeno lice Škuljanovo, - neću ja sad propovijedati tajniku, ni ostalijem ocevima otadžbine moje političko vjerovanje. Ja ću se prosto prijaviti kao novi službenik općinski, a poslije... vedermo! Hajd'mo sad u tu vašu "svetinju svetijeh!"
Škuljan isprati prijatelja kroz njekoliko pisarskih soba, do tajnikove, gdje zatekoše ćelava čovjeka sitna i namrštena.
- Naš novi ljekar, doktor Antonije Š-ić - javi Škuljan, pa se odmah vrati.
- O, milo mi je! - zakriješti sinjor Anđelo Feroni. - Dobro došli! Kako ste? Jeste li zdravo putovali?
- Hvala, vrlo dobro, - odgovori Toni.
- Vaša je želja bila da vas ovdje čeka pismeni odgovor na vašu molbu, a meni je osobito milo što vas mogu pozdraviti u vašoj novoj službi. Evo vam dekret.
- Hvala, gospodine tajniče. Nadam se da će naša družba, u poslovima, i inače, lijepo ići.
- To je i moja želja, per Dio, najtoplija želja, jer ja sam bio jedan od najiskrenijih prijatelja vašega pokojnoga strica. Znate, on je imao bubu u glavi, sve je snijevao o velikoj Hrvatskoj, o Slovenstvu...
- Izvinite, o tome ćemo moći drugi put govoriti, sad mi se hita, jer još nijesam pohodio gospodina načelnika...
- Kako to.!? Bili ste prije kod mene no kod njega? Oh, mladi gospodine...
- Ništa, ništa, izravnaću to ja odmah. Zbogom, gospodine tajniče.
- Zbogom, gospodine doktore. Možete se navratiti poslije podne. Baš odbornici imaju sjednicu. Tako ćete se moći poznati s njima.
Pred veče, otide Toni ponovo u općinsku kuću da se pozna sa odbornicima, a izađe sa Škuljanom.
Ljekar bijaše naljućen.
- S vragom i politika! - viknu on, pošto se odmakoše... - Sav je svijet njom zaražen! Prosto, čim kome nazoveš "pomoz' bog", on te proglušuje politikom... Eto, gore pohvališe mi se njeki da su lomili koplja za moj izbor, pa odmah... Zbilja, bješe li borbe oko moga izbora, kako oni tvrde?
- Pa, da vidiš, bilo je. U sjednici određenoj, za izbor, pročitalo se, mislim, sedam ili osam molaba. Vijećnici se začudiše čuvši tvoje ime i pitahu da li si rod pokojnome kanoniku? Njeki potvrdi da jesi, a tada se načelnik zauze za tebe. Govorio je da je pravičnije izabrati zemljaka, koji je još odlično svršio nauke, koji je mlad, te može odoljeti poslu, itd. Na to se složiše gotovo svi, ali jedan malo što ne pobrka sve. To je njeki Jevrejin, otskoro ovdje nastanjen, najvatreniji Talijanac i Mađaron, koji ispriča da si ti bio vođ njekoga patriotskoga đačkoga društva u Beču, da si Hrvat...
- Ja! To je veliki grijeh. Sad se čovjeku upisuje u grijeh, ako se ne odriče svoga naroda. - Znam ja sve to, jer ja sam i u tuđinstvu pažljivo pratio što se događa u domovini. Znam da nam hoće da izbrišu i trag, ali jedno je htjeti, a drugo je moći!... Uostalom, ja ne mislim da vičem po raspućima: kako valja da ljudi misle i osjećaju! Eto zato svakomu svoje savjesti i obraza, a meni kao ljekaru preča je ljudska nevolja, koja nas jednači, no ono što nas razdvaja. Osim toga ja ne mrzim talijanski jezik, ni talijansku kulturu, - naprotiv, ona će i u budućnosti nama biti veliko vrelo našega obrazovanja, - ali ne mogu pristati da nas potalijančeni došljaci podjarme... Nego, dosta smo o tome govorili, a sad da ti kažem moje svježe utiske iz staroga grada... Brate, Rijeka se uljepšava. Nova obala, novo pozorište, kuće kao u Beču, sadovi, šetališta, kafešantani, fijakeri, brrr... Opažam da su se djeca Izrailjeva znatno umnožila i da je naš jezik gotovo potisnut sa novog dijela grada. Čudno i žalosno. U hotelu.
- Zbilja, gdje si otsio?
- "Kod Lojda" gdje nijedan sluga ne govori hrvatski. Sad, valjda, dolazi mnogo stranaca na Rijeku?
- Osobito Mađara, koji već javno nazivlju riječku okolinu: mađarsko primorje!
- Ej!... Čim se odmorih, otidem u "Krivu ulicu", gdje sam toliko godina živio sa stricem. Jedva se popeh uz stepenice, tako mi je srce bilo. Soba, gdje nekada bješe trpezarija, bila je otvorena i u njoj zvrčaše šivaća mašina za kojom sjeđaše njeka gospođa, po prilici činovnička žena. Ona me učtivo primi, ali je morala pomisliti da sam lud, tako se spletoh tražeći izgovor zašto sam svratio u kuću...
- Strčavši na ulicu, ugledah preko nje staru, debelu pretržnicu, koja se gotovo nije izmijenila.
- Sjećate li se, teto, pokojnoga kanonika Š - ića? - pitam je.
- Kako se ne bih sićala dobroga kanonika.
- A spominjete li se jednoga njegovog sinovca?
- Onega, ča je učil skulu?
U tren se načeta njekoliko žena oko nas, i začavrljaše.
- Onoga dijaka, je l' te, gospone?
- Onoga, ča je vavik išal u dugom kaputu...
- Onoga ča...
- Pa dobro, znate li što je s njim bilo? - obratih se ja staroj, ne hoteći joj se pokazati pred ostalijema.
Baba izvrati dlane.
- A bog zna, moj lipi gospone! Da je stric poživil, mali bi se zaredija, sigurno... čekaj: kako mu biše ime? Stipe, a Stipe. A sad je, sigurno po moru, ako je živ...
- Eto, ne poznade me ni baba, s kojom sam se lijepo pazio u mome djetinjstvu. Sve se izmijenilo U malo vremena!
U tome stigoše pred jednu od boljih pivnica.
- Hajde da sjedemo, - veli Škuljan. - Eno baš tek načeto.
- Ja ne pijem ni piva, ni vina, ni rakije... Što si, Škuljane, izbuljio tako te tvoje sijere oči? Ja ti čitam u njima: da mi ne vjeruješ... Gle sad vjeruješ, ali me koriš pogledom, čisto mi govoriš: "Toni, vodopijo, izrode kuće Š-ića, koja se je zbog pića istražila".
Ljekar je htio da to izgovori šaljivo, ali mu se obrve skupiše.
- Dakle baš ništa, osim vode?
- I kave. Kava pijem po deset na dan. Nije ni to dobro, ali šta ću mu. Hajde baš da sjednem da vidim hoću li poznati koga od starijih Riječana.
- E, baš mi je to za čudo, a opet i milo mi je, - reći će Škuljan pošto sjedoše. - Znaš, govorilo se za pokojnoga strica...
- I oca, i drugoga strica, da im je pijanstvo u krvi, - doda ljekar, smijući se. - Znam ja to, Marko. To je koješta. Sve je do vaspitanja. Pokojni je stric to dobro znao, zato mi je branio i mirisati vino. Uvijek me svjetovaše da imam pred očima... ta već znaš šta.
- I imaš to uvijek pred očima!
- Imam, i hoću da pokažem da: nije sve u krvi!
Prođe godina.
U Krivoj ulici, u kući gdje je njekad stanovao kanonik Š-ić, zamijeni ga njegov sinovac, koga Talijanke prozvaše "il belo dottorino" (lijepi doktorić).
Kuća bješe osrednja, sa pet prozora na licu ali je znatnija bila od svijeh ostalijeh u pomenutoj, prilično dugoj ulici, jer je privlačila gradsku sirotinju, brđane i ostrvljane iz okoline riječke. Osim bolesnika, privlačila je ta kuća i hrvatske rodoljube i poglede pune mrzosti nadri - Talijanaca.
Ali, bogme, bivalo je dana kad malo kome bješe i do nje. To su dani kad pripeče ljetna zvijezda nad primorjem, kad sa riječkog pločanika otsijevaju sunčani zraci da oči štrknu, kad psi cijeloga dana dahću u hladovini.
Takav je jedan dan bio u međudnici te godine.
Bilo je između četiri i pet časova po podne.
Pjero, općinski sluga, iđaše okrajkom Krive ulice, zaklanjajući oči njekom velikom knjigom. U trijemu ljekareve kuće Pjero se izduva, protrlja oči, šmrknu "prezu" duvana, pa pošto još uze ozbiljni izgled, ode uza stepene.
Prva vrata navrh stepenica bijahu otvorena. Pjero se ustavi i zagleda se u sliku pokojnog kanonika, koja višaše nad divanom. Druga vrata bijahu takođe otvorena i Pjero pogleda u lijepo namještenu ložnicu ljekarevu. U istome nizu otvoriše se treća vrata i izađe sredovječna, krupna žena, u ostrvljanskoj nošnji.
- A, vi ste? - reče žena.
- Hvaljen Isus, Marta.
- Vazda bio, Pjero.
- Uh, jedva doprijeh. Je li u kući gospodin.
- Nije, - reče Marta i vrati se u sobu.
Pjero uđe za njom.
- A gdje je gospodin? - reći će on, sjedajući na klupu prema njoj. Među njima bješe krevet do zida, a suprot njemu jedan veliki sto i nekoliko stolica.
- Ne znam, - odgovori Marta uzevši pletivo.
Dva ili tri mjeseca pošto se Toni nastani na Rijeci, obrete on Martu na ostrvu i doznade da je ona daleki rod pokojnoj njegovoj materi. Kako Marta bijaše udova i samohrana, uze je Toni k sebi.
- Moram predati ovo pismo u ruke gospodinu, a bez priznanice ne smijem ga ostaviti, - reče Pjero, izvadivši iz protokola veliko zapečaćeno pismo.
- Pa pričekajte, ili se povratite, - veli Marta, ne dižući očiju sa pletiva.
- Stvar je krupna, Marto! Radi se o tome hoće li gospodin i dalje ostati kao općinski ljekar, ili se morati odreći službe...
- Ako je tako, stvar jest krupna, ali sirotinji, - povrne žena, jednako mirno, što Pjera naljuti, te burno šmrknu duvana.
U taj mah zatutnjiše sitni koraci po hodniku i uđe jedna djevojčica, siromaški odjevena.
- Je li se vratio gospodin, teto?
- Jest, dušo, vratio se je sa ostrva, ali je morao odmah otići u zagrađe. Dvije ure čekao ga je ovdje jedan radnik, kome se žena od sinoć muči u porođaju. Jadnica! Moj Tone, moje zlato, nije ni zalogaja metnuo u usta, nego se preobuče i otide sa radnikom. Razniješe ga na sve strane! Pozdravi mamu i reci joj neka se pretrpi. Čim dođe, poslaću ga k vama...
- E, gle, a meni ne htjedoste to kazati! - reče Pjero ljutito, pošto dijete otide... - No svejedno, čekaću. Dakle, vašem bi zlatu svejedno bilo i da izgubi službu?
- On nije općinski sluga, nego ljekar, kome je svijet otvoren, ali bi teško palo sirotinji koja neće nikad imati ljekara kao Toni!
- Gle, gle, kako vi to slažete lijepo, nekako baš po knjiški... Vidi se da ste često slušali govore hrvatskijeh skupova, koji ovdje bivaju.
Marta planu.
- Šta je vama do toga što ja radim, koga slušam i ko ovdje dolazi? Ne stidite se, no priznajete vaš pošteni zanat! Molim vas, idite.
- O, o, vi udariste u krupne! - reče Pjero ustajući. - Ja nijesam htio da povedem razgovor o tome, nego rekoh samo onako, da vidite e znamo sve što se ovdje radi... Zna se, recimo, kako je vaš doktor preporučio Marka Škuljana, te je našao službu gore u Hrvatskoj...
- Pa onda? - zapita Marta, podbočivši se.
- Pa, to nije pošteno! Pravo bi bilo da je Škuljan i sad u tamnici za ona lažna pisma...
- Koja su sastavili tvoji gospodari, a ti ih podmetnuo kukavnom mladiću, rđo jedna, gadni čovječe!... - sta vikati Marta, a Pjero šmignu.
Ljekar se srete s njim na stepenicima, te se u hitnji potpisa pisaljkom na protokolu, a pismo uze i baci ga na sto u prvoj sobi, gdje, sustao, sjede na divan.
Bješe se prilično izmijenio za godinu. Crna, gusta brada rubila mu je preplanulo lice, te je stekao muški izraz. Haljine je nosio prostrane, od ljetnjega zagasitoga tkiva. Premda ne bješe pri njemu traga kicošenju, opet bijaše sasvijem opravdan naziv Talijanaka: il bel dottorino.
Marta, savlađujući na svome licu tragove srdžbe, dođe i ustavi se na pragu.
.- Hoćeš li što jesti, zlato moje?
- Hvala, teto. Svratio sam u gostionicu... ali bih popio čašu limunade.
- Odmah, dušo... Dolazila je curica one bolesne žene ribareve.
- Dobro, otići ću, čim se odmorim, - reče on otvarajući pismo.
Marta izađe.
Kad ljekar preleti očima prve vrste, poblijedi sav. List mu se uzdrhta u rukama, te ga zgužva i baci.
Marta ga zateče gdje se uhvatio za kose.
- Što je, za boga? Toni moj, što je? - pita ona, a čaša joj zacokota na kruščiću.
- Nije ništa, teto, - odgovori ljekar promuklo. - Nije ništa čemu se nijesam nadao. Molim te, ne pitaj dalje, doznaćeš sve večeras, a sad me ostavi, jer hoću da se preobučem.
Marta se okloni u hodnik, te je slušala kako on hoda preko sobe i govori u sebi. Pa onda, Toni otvori orman, skide sa čukalja crne svitne haljine, izvadi iz kutije cilinder i rukavice, te se brzo preobuče. Zatijem, diže s poda zgužvano pismo i stade ga glačati rukom.
Marta uđe.
- Bar popi limunadu! - reče žena. Glas joj drhtaše.
- Hoću, teto, kako ne bih, - veli Toni gledajući je nježno... - I da nijesam žedan, pio bih limunadu koju ti načiniš, slatka tetice. Ne boj se, nije ništa, naljutili su me, kao obično, ali, kao obično, prošla me je ljutina u tren, kao što vidiš. Zbogom, teto! Ja ću svratiti kod ribara, ne misli!
Na ulici, Toni se ukruti i diže visoko glavu. Tako prođe Adamovićev trg i jedan dio obale, gdje bješe navrvio svijet u šetnju, dao obično pred veče. Svak se začudi njegovom držanju, a jedna gospođica poblijedi kad on prođe mimo nju, ne opazivši je. Bješe to Jelica, lijepa kći jednoga bogatog trgovca, Hrvata. Toni bješe česti gost u njegovoj kući, niti se ikad dotle desilo da se on srete s lijepom Jelicom a da se bar ne ustavi. Doduše, njih dvoje ni riječi ne progovoriše o ljubavi, ali su očima govorili i suviše jasno, tako da su i njezini roditelji smatrali kao gotovu stvar njihov brak.
S obale svrnu ljekar u jednu manju ulicu i uđe kroz vrata, nad kojima bješe natpis: "Hrvatska čitaonica". U prvoj sobi zateče njekoliko mladih ljudi. Toni ih veselo pozdravi.
- Došao sam da sazovem skupštinu. Stvar je po sebi smiješna, ali naši Talijani sami hoće da je načine tragičnom, stoga ćemo i mi oko te mrve namijesiti mnogo tijesta, pa ćemo im veliku guku baciti na glavu... Molim vas da mi pomognete da ne gubimo vrijeme, da ne pomisle e sam se predomišljao. Hodite za mnom.
Uđoše svi u dvornicu.
Toni izvadi iz stola naštampane pozivnice, koje je trebalo ispuniti. On ih rasturi rekavši:
- De - ispunjajte. Evo ovako: "Gospodinu N. N. Moljeniste da odmah dođete na vanrednu čitaoničku skupštinu, koja će se odmah započeti, čim se skupi dovoljan broj članova. Stvar je veoma hitna."
Za po časa bješe gotovijeh preko stotinu pozivnica.
E sad vas molim za drugu ljubav. Pošto naš jedini sluga ne bi mogao razdijeliti pozive do ponoći, a pošto se tiče našega obraza, to bih vas molio...
Mladići ne sačekaše svršetak, no podijeliše među se cedulje, pa dadoše maha nogama.
Ostavši sam, Toni uze da piše. Napisa njekoliko vrsta, pa podera list i uze drugi, a pošto i drugi ispara, poče hodati preko prostrane dvornice. Sluga zapali svijeće. Toni napregnu volju i ispisa što je htio.
Počeše dolaziti članovi.
Da bi pretekao zapitkivanje, Toni zapodjenu razgovor s jednijem o njekom njegovom domaćem bolesniku. Tako s drugijem. Ali to nije dugo trajalo. Oko osam časova ispuni se dvornica. On zazvoni.
- Gospodo i draga braćo. Danas poslije podne primih od općinskoga vijeća ovo pismo. Molim vas da ga pažljivo saslušate.
"Gospodinu dru Antoniju Š - iću, općinskom ljekaru.
Ovijeh dana, skupština Hrvatske čitaonice izabrala vas je za svoga pretsjednika i vi ste se pretsjedništva primili. Znamo da se, sa formalne strane, tome ne može zamjeriti, pošto je društvo zakonito ustanovljeno i pošto mu je vlada pravila potvrdila, ali znamo pouzdano i to: da se u tom društvu gaji duh protivan slozi raznijeh narodnosti koje sastavljaju ovu općinu, te, došljedno, duh protivan životnijem interesima naše države.
Radi toga, općinsko vijeće, u današnjoj svojoj sjednici, riješilo je da vas službeno pozove: ili da se odrečete pretsjedništva Hrvatske čitaonice, ili općinske službe.
Svakojako:, u najkraćem roku izvolite odgovoriti pismeno"...
Nastade bura u dvornici.
- To je podlo!... To je klevetanje i izazivanje!... Treba ih tužiti sudu!... Ne, no treba njima pokazati zube drugijem načinom!...
Toni sačeka dok izduši graja, pa reče:
- Molim vas da saslušate sad moj odgovor, - koji je, razumije se, na hrvatskom jeziku:
"Općinskoj upravi.
Nije istina da se u našoj čitaonici gaji duh protivan slozi između različitijeh narodnosti naše općine, nego se u njoj gaji hrvatski duh, protivan nepravilnom tuđinskom nametanju, osobito nadri-talijanskom.
Nije istina da naše društvo, svojim radom, kojim god načinom cilja protiv državnijeh interesa. To je niska potvora, za koju će nadri-talijansko vijeće odgovarati sudu i javnosti.
Vrijeđa me misao da bih kadar bio odreći se svojih građanskijeh prava i patriotske dužnosti, od straha da ne izgubim mjesto općinskog ljekara. Ali "ko što drugome kroji, o sebi mjeri".
Ne odričem se, dakle, službe općinskog ljekara, a ostajem pretsjednikom čitaonice i smatram za veliku čast što sam tijem odlikovan"...
Opet se ustalasa graja, ali od veselja. Uzvici: "Živio dr Antonije! Živjela naša mlada uzdanica!" jedva prestaše, te će ljekar:
- Eto im, dakle, odgovara u najkraćem roku! Sjutra će naš poslužitelj rano odnijeti ovo pismo.
Gomila se zbi oko njega. Svak hoće da se s njim rukuje.
- Ja imam jedan prijedlog. Molim vas saslušajte jedan moj kratki prijedlog! - veli jedan mladi profesor.
- Da čujem! Da čujemo!
- Čujte! Ovo je prvi javni i bezobrazni napad na naše društvo, a odbijen je časno po nas, 'vala da je našem (mladom pretsjedniku. Osim svega ostaloga, mi doktoru mnogo dugujemo za ovaj njegov postupak. Zato, ja predlažem da bude ovdje gozba pretsjedniku na čast, sjutra uveče. To će u isto vrijeme pokazati protivnicima da će nas njihovi napadi zateći uvijek složne i gotove. Primate li?
- Prima se! ... Živio! ... Živio pretsjednik!
Sjutradan, u to doba, sjedijaše Toni u začelju dugačkoga stola. S lijeve mu strane bješe Jelica, s desne njena mati, a do dna sto pedeset odličnijeh građana i gospođa.
Kad dođe doba zdravici, Toni natoči jednu malu čašu i ustavši reče:
- Braćo, ja nijesam rječit, a i da sam, ne bih mogao pokazati sve ono što osjećam sad. Ja ću to drugijem načinom izraziti. Svi znate da ja u svome vijeku nijesam okusio vina. Ovo je prvo što ću ispiti, i pijem ga kličući: da živi naš narod!..
Iz sviju grla odazva se burno: živio! Ali u isti mah uzavri pod prozorima zviždanje, meckanje, lajanje i kojekakvi gadni uzvici.
- Morte alji slavi!... Abaso la Krljacija! Viva l' Ungarija, viva, eljen.
Mladići potekoše na ulicu, gdje se osuše kamenice na njih, ali u rukama njekolicine napadnutijeh sinuše noževi i štileti i... proli se ljudska krv...
Proteče opet godina.
Rijeka se nazva: mađarsko primorje. Na Rijeci se utvrdi mađarska uprava. Pootvaraše se mađarske osnovne i srednje škole i svud na državnijem kućama vrhu talijanskijeh natpisa staviše se mađarski.
To se desi, što ono kažu, kao preko noći. Jednoga jesenjega dana, pred podne, jurio je parni voz, kroz kišu i vjetar, od Karlovca ka Primorju. Često se događa da ta željeznica ne doveze ni jednoga putnika na Rijeku, a ovoga puta izađe ih njekoliko iz trećega mjesta, a iz drugoga samo jedan.
Taj bješe visok, okošt, hrapava lica. On se uputi brzijem koracima ka velikoj kavani kraj mora, koja je udaljena od stanice četvrt časa. Idući, putnik je mrko pogledao mađarske natpise i svaki put streknuo, čuvši koju mađarsku riječ. Kad stiže na obalu, imao se je čemu začuditi. Kroz povedrinu, sunce je grijalo kao usred ilištika, te pred velikom kafanom, nad stolovima, bješe rastegnuto platno da gosti sjede u hladovini. Putnik svuče kabanicu i sjede usamljeno zapitavši slugu za njekoga.
- Sad će doći. Čudim se e nije već tu, jer je on od najranijih gostiju poslije ručka.
Ne prođe mnogo, posjedaše njekoliko oficira, gomila činovnika i dva-tri Jevrejina trgovca, te, kao što biva na jugu, začavrljaše svi u jedan mah.
Dođe njeki crvenko, guste crne brade i prilično trbušast, koji, sjedajući, zalupa žestoko po mramornoj ploči. To izazva kikotanje među gostima, a crvenko pogledavši ih zakrvavljenijem očima obrnu im leđa, pa prebaci noge preko druge stolice. Sluga mu donese kavu, sklenicu konjaka i novine.
- Na zdravlje! - reče glasno talijanski Jevrejin, obraćajući se svome društvu. - Najbolji je lijek protiv njekojih bolesti dobar konjak.
- Naravno! - prihvati drugi. - Samo se doktori ne slažu u dozama.
- Šta: dozama! treba ga piti flašama! - opet će prvi.
- A najbolji je lijek protivu Čivuta ovo! – peče crvenko, dignuvši štap, ali se ne obazrije.
- Ovo, ovo, - ponovi pijani čovjek, pošto je čeknuo hoće li se koji odazvati, ali se Jevreji prepadoše i otidoše.
Gosti počeše dolaziti u velikom broju, te zauzeše gotovo sva mjesta, samo čudni svetac osta sam.
Okošti putnik zalupa, te će sluzi:
- Ja ne vidim doktora?
- Kako ne vidite! Ta evo vam ga pred očima! - odgovori momak, pokazujući crvenka.
Stranac razjapi usta. Tako je sjedio njekoliko trenutaka, pa se primače ka napitom čovjeku.
- Molim... ja tražim... dra Š-ća - reče zbunjeni.
- Ja sam dr Š-ić, - odgovori onaj oporo.
- Je li moguće? ... Je li...
- Šta je li moguće! Ja sam dr Antonije Š-ić... E, gle, Škuljana! Ti si to, Marko! - viknu Toni i sa velikijem naporom volje rastrijezni se u tinji čas, pa skoči i poljubi se s prijateljem.
- Kako si? Otkud ti, čovječe, tako nenadno? Da nijesi opet izgubio službu? Pravo govori odmah: jesi li izgubio službu?
- Ne-ne-ne! - ubrza Marko... Udale mi se sestre, pa sam dobio dopust za petnaest dana.
- Tako! E, kad je tako, dobro je. Baš mi je milo što te vidim... Jesi li ručao. Sjedi, po ruči što.
- o, Toni, brate... više vo brate, spasitelju moj! - poče Marko plačnijem glasom.
- Molim te ostavi se prenemaganja, - reče ljekar, gledajući krvnički oko sebe.!- Ne vidiš li kako se ovi gadovi cerekaju? Hoćeš li da im dam zadovoljstvo da se zaplačem! - završi Toni turiv šešir na potiljak, pa pokri lice rukama.
Škuljan vidje kako je Toniju jako načeta crna gusta kosa, te mu čelo bješe dva prsta prostranije...
- Bože moj! - šapnu pisar, kao za sebe - bože moj, što se s njim učini, ako bi ga ikada poznao! Je li ovo moj Toni, je li ovo onaj najplemenitiji mladić što ga dade naše Primorje... Toni, najmiliji brate, znao sam za tvoje jade, ali nijesam mogao pomisliti...
- Da sam se predao piću, kao i moji stari, je li? - nastavi Š-ić, smijući se gorko. - To si htio reći, brat Škuljane?
- Nijesam te mislio vrijeđati, brate, prije bih mog boga uvrijedio...
- Znam ja to!... Ostavi, molim te, no reci mi kako je to da ti ne dođe pravo k meni, kući?
- Uputio sam se, pa sam svratio ovdje baš da upitam za tebe, a sluga mi reče da ćeš do malo doći, da ti dolaziš odmah poslije ručka...
- I nijesi me mogao poznati? - zapita ljekar žalosno, ali videći veću žalost na licu prijateljevu, ispravi brzo. - Pa, dabogme, čovjek se izmijeni za dvije-tri godine! Eto, ni ja tebe ne poznah u prvi mah. Dakle nije čudo. Hajdemo k meni...
Pođoše ćuteći do obale, gdje se Toni ustavi i zagleda u uzburkano more. Škuljan je dugo čekao da prijatelj progovori, a u tome ga bojažljivo pogledaše svojim sijerim, iskrenijem očima, koje željahu prodrijeti u izmučenu dušu prijateljevu. Najzad, Škuljanu se hotje da ga poutješi.
- Cijela je Hrvatska najiskrenije saučestvovala u stradanju tvome i tvojih drugova!
- Ah, njih mi je žalije no sebe, - odgovori Toni lagano, ne dižući očiju sa talasa, - četvorica će trunuti u tamnici. još pet godina, ostali, njeki dvije, njeki... ah, ne zlijedi mi rane.
- Nijesi ti kriv! - viknu Marko. - Ti si iz viteštva tvoga hotio da im budeš saučesnik u stradanju; ti si se sa njekoliko riječi mogao odbraniti; ali ti odleža šest mjeseci tamnice i malo što ti ne oduzeše ljekarsku diplomu! To je znao cio svijet...
- Ja sam se kukavički predao, - prihvati Toni, jednako ukočenijem pogledom... - Mjesto da se u sužanjstvu priberem i osnažim na dalju borbu, kako dolikuje čovjeku, ja očajah, te se predadoh najgadnijem neprijatelju - poroku...
- Ni to neće biti istina! - viknu Marko, koji, kanda, na jedan mah posta rječit.
- Šta da se predaš! Svak može razumjeti da si u svojoj nevolji, svojoj velikoj osjetljivosti tražio lijeka u tiću, ali ne može biti da ti već robuješ poroku... Ta, ti si tek počeo živjeti, tebi je dvadeset i pet, i šest godina, budućnost je pred tobom. Pa onda, brate, okući se, uzmi djevojku...
Toni se okrete ka Škuljanu sav blijed, kao da ga pogodi puščano zrno.
- Ne dalje! - jedva izgovori. - Nemoj dalje!
- Šta sam rekao? - zapita Marko uplašen... - Da se nije Jelici što desilo? Da te nije ostavila?
- Nesretniče! - riknu Toni, uhvativ ga za ramena i drmnu njim.
- Oprosti, mili Toni.
- Nesretniče, što se od koga drugoga ne izvjesti, no mene stavljaš na muke... Pa dobro, kad hoćeš da od mene doznaš, baš je pravo da ja sam kažem... ego: čuj! Jelica je presvisla, razumiješ li: presvisla je! - ponavljaše, gotovo pjeneći.
- Nemoj tako, Toni! - jecaše Marko.
- Presvisla je od jada, razumiješ li? Pošto se je uvjerila da njezin Toni, njezin obožavani Toni posta pijanica, na koju cijela Rijeka prstom pokazuje, ona je presvisla... Jelica ne bješe obična djevojka. Eto, vidiš li da sam proklet! Eto, vidiš da je suđeno svima onima kojima sam mio da propadaju... I ti ćeš propasti! Suđeno, dašto, vidiš da ja sve vjerujem u sudbinu! A zašto ja ne bih propao! Zašto ne bih baš propao, najgnusnijim načinom? Idi od mene!
Toni otide brzijem koracima.
Marko prista za njim.
Da se Toni okrenuo i štapom ga udario, opet bi Marko išao za njim. Da je Toni u more skočio, i Marko bi za njim, ali: ne da ga spase, no da oba potonu...
Kad dopriješe u Krivu ulicu, Toni ga pričeka i stište mu ruku.
Uđoše u kuću, u kojoj je Škuljan, mnogo puta u teškim časovima svoga života, nalazio utjehe i pomoći. Navrh jezika mu bješe da sa stepenica vikne: - "Pomoz' bot, tetka Marta", ali ga prozre njeka slutnja, te propusti Tonija.
U hodniku udesi Marko njeku mladu ženu, koju nije poznavao.
- Šta? zar nije ovdje Marta? ... Žena ga začuđeno pogleda.
- Nemojte, zaboga glasno! - preteče je on. - Marta je umrla, je li?
- Pa davno. Ovijeh dana protekla je godina.
- Gdje si ti, Škuljane? - viknu doktor iz sobe. - Anice, donesi čiste čaše!
- Ju, gospodar je već pijan! Danas ranije nego obično! - reče sluškinja, pa otrča u kuhinju.
Marku su suze tekle, jer mu se živo prikaza cijela tragedija. On vidje dobru tetku Martu kako se od jada kida što ne može svoje zlato odvratiti; sa zla puta, kako vene, i, najzad, kako se čemerno sa svijetom rastala...
- Ta, koga đavola, dreždiš u hodniku, Škuljane? - viknu doktor s vrata. - Ili ašikuješ sa Anicom?
Jadni Škuljan brzo ubrisa suze i uđe.
Na ormanima, sa strane slike pokojnoga prota, vidje čitavu šumicu svakojakijeh staklenica - prava vinska izložba.
Ljekar skida čas jednu, čas drugu.
- A? ti voliš bijelo vino?... Vi gore u Hrvatskoj i ne pijete drugoga.
- Meni je svejedno, - odgovori Škuljan, uzdahnuvši.
- Ded', tu je njegdje kutija sa cigarima. Ded', nađi je, - reče ljekar tresnuvši staklenicama o sto.
Anica donese čaše.
Toni natoči, kucnu se s Markom, pa iskapi svoju u dušak. Opet natoči i ispi dvije, za koliko ;bi udario dlanom o dlan. Tada mu opet oči sinuše, onako ružno kao pred kavanom. On se izvali na divan. '
- Jedino što me tješi da sam trn u oku ovdašnjim Jevrejima, Talijancima i mađaronima... Ja bih mogao naći mjesto u Dalmaciji, ili u Hrvatskoj, ili u Srbiji, ali neću živ s Rijeke... Ko zna? Mogao bih još zadovoljan umrijeti! Mogao bih se njekom osvetiti kako valja!... A?
Marko ništa ne reče.
- A ti? ... Šta je s tobom? Ded', pričaj ove po redu, sve potanko, sve hoću da znam!
Marko sta pričati, a Toni nasipaše svoju čašu svakoga trena.
Tako su sjedili, do sunčanoga zalaska.
Škuljan je morao otići, jer su ga čekali kod kuće istoga večera. I baš kad usta, sluškinja javi:
- Gospodine, došli su njeki bolesnici, pa...
- Pa? - ponovi Toni, dižući se s nategom.
- Pa... Ja... kao velim: njeka se sjutra povrate...
Toni skupi svu svoju volju, usta i reče veoma ljutito:
- Rekao sam ti stotinu puta da ne trebam tvojih savjeta! Uvedi bolesnike! - To, rekavši Toni priđe ka umivaoniku i umi se.
Uđe jedan sredovječan seljak, za njim (žena vodeći djevojčicu od 7-8 godina, kojoj bješe zavijen vrat.
Ljekar, bez riječi, odvede dijete ka stolici prema prozoru, pa joj razvi zavoj. Ukaza se na vratu crvena guka.
- To je sitnica... To će se odmah svršiti, - reče Toni otvarajući fijoku, iz koje izvadi kutiju sa oruđima. On izvadi mali oštri nožić, pa u trenutak prereza guku unakrst...
Kipnu vrijed sa sukrvicom.
Marko pobježe u hodnik, gdje se sukobi sa Anicom.
- Jeste li vidjeli čudo? - zapita ona. - Ovi seljaci ne slute da je gospodin pijan, niti bi to iko poznao kad tako što radi. Ali će do malo zaspati...
- Ranu joj perite mlakom vodom i privijajte joj čisti svilac. Ništa više, - reče Toni. Muž i žena začavrljaše u isti mah.
- A je li s vama dobar? - zapita Škuljan sluškinju.
.- Moj gospodin! Ta on je predobar sa svakim, samo sebi nije! Ali njega sirotinja blagosilja, te nije moguće da će bog zaboraviti... Eto izlaze seljaci. Idite k njemu, gospodine, jer sad mora zaspati...
Zaista Škuljan zateče Tonija gdje se sprema da legne.
- Ne mogu više... Umoran sam, Marko, brate. Umoran sam jako. Željan sam vječnoga sna. Zbogom!
Bez riječi, Marko se nagnu i poljubi ga u čelo.
Silazeći niz stepenice Marko Škuljan ponovi njekoliko puta očajničkijem glasom ove riječi:
- Sve je u krvi!... Sve je u krvi!...