Svadba i kavga

Izvor: Викизворник


Svadba i kavga

0001 Pije vino dvadeset Obršćanah
0002 u Obrstu bijelome gradu,
0003 na visoku Vilipovu kulu,
0004 služi vino Vilipov-Nikola,
0005 svakom banu punu čašu daje,
0006 babu svome podno čaše daje,
0007 no mu veli Vilip Obrstaru:
0008 "A moj sine, Vilipov-Nikola!
0009 Što sam tebe na ža učinio
0010 te mi daješ podno čaše vino?"
0011 -Njemu veli Vilipov-Nikola:
0012 "Nevolja je, Filip-Obrstaru!
0013 Vrsnici se moji poženiše,
0014 a vrsnice moje poudaše,
0015 a ti mene ne oženi, babo".
0016 No mu veli Vilip-Obršanu:
0017 "U z’o čas te oženio, sinko!
0018 Ja sam čuo, kaževali su mi,
0019 u Udbini u turskoj krajini,
0020 u silnoga serdar Mustav-age,
0021 u njega je prikladna Hajkuna,
0022 ljepote joj u Turćiju nejma,
0023 ’no da nejma u dvadeset banovah.
0024 Ko će poći ka Udbinu gradu
0025 da isprosi u Muja đevojku
0026 daću njemu tri tovara blaga?"
0027 Tu se dobar junak namjerio,
0028 namjerio Vidak-barjaktare,
0029 poskočio, vranca okročio,
0030 usjede mu Vidak na ramena,
0031 oćera ga gorom i planinom.
0032 A kad dođe u tursku Udbinu,
0033 pre’ dvorove serdar Mustav-age,
0034 tu osjede vranca debeloga,
0035 pa uljeze u dvorove Muju,
0036 on tu nađe serdar Mustafagu,
0037 božu mu je pomoć nazivao,
0038 serdar mu je privatio divno:
0039 "Bog daj tebe, neznana delijo!"
0040 Lijepo ga serdar dočekao,
0041 za gotovu sovru zasjedoše,
0042 piše vino a jedoše meso,
0043 no mu veli Vidak-barjaktare:
0044 "A za boga,serdar Mustaf-ago!
0045 Ni me pitaš, niti ti ja kažem
0046 što sam tebe doša na dvorove."
0047 No mu veli serdar Mustafago:
0048 "Oj delijo, ja te ne poznajem!
0049 Od koga si kraja i korjena?"
0050 No mu veli Vidak-barjaktare:
0051 "Ja sam junak od Primorja ravna,
0052 sin sam bio Šimun-kapetana,
0053 sestrić mio Kostreša hajduka,
0054 ako si ga čuo il’ vidio."
0055 No mu veli serdar Mustaf-aga:
0056 "Ah tu li si,kurvino kopile!
0057 Ti da imaš sokolova krila,
0058 ne bi t’ mesa unosilo perje,
0059 ol’ da su ti džini kalauzi,
0060 ne bi džini ugodili puta."
0061 Ali zbori Vidak-barjaktare:
0062 "Aman malo, serdar Mustaf-ago!
0063 Da ti kažem što sam ti došao,
0064 evo mene Vilip opravio
0065 da isprosim u tebe đevojku
0066 za Nikolom jednijem sinom."
0067 U to doba Gojeni Halile:
0068 "Čuješ mene, Vidak-barjaktare!
0069 Što ti išteš u Muja đevojku,
0070 kunem ti se, a vjeru ti davam,
0071 da je mene care zaprosio,
0072 ja mu Hajku ne bih poklonio,
0073 e ma hoću Filipu ’brstaru,
0074 za Nikolom jedinijem sinom.
0075 Ako ćeš mi dati vjeru tvrdu
0076 da je neće Vilip pokrstiti,
0077 n’ ako bi joj s dobre volje bilo."
0078 Tu mu Vidak tvrdu vjeru daje
0079 da je nikad pokrstiti neće.
0080 Prsten stalja, svadbu ugovara,
0081 dokle dođe tamo i ovamo.
0082 Otole se Vidak podignuo,
0083 kad on dođe u Obrstu gradu,
0084 dobro ga je Vilip dočekao,
0085 te ga pita Vilip-Obrstaru:
0086 "Jesi li mi curu isprosio?"
0087 Njemu veli Vidak-barjaktare:
0088 "Kupi svate, ajde po đevojku,
0089 skupi malo svatah pet stotinah
0090 a pred njima Petra kapetana
0091 i pošlji im trideset jenđijah,
0092 a pred njima seku Nikolinu."
0093 Barjak daše nejaku Vidaku,
0094 otole se svati podignuli
0095 dok dođoše ka Udbinju gradu,
0096 dobro ig je Halil dočekao,
0097 on razvodi svate po konakah,
0098 a jenđije na Mujovu kulu.
0099 Danak prođe, a tavna noćca dođe,
0100 Halil služi vino jenđijama,
0101 dok s’ oglasi junak po dvorove,
0102 zove junak Gojena Halila:
0103 "Nu izidi, Gojeni Halile!"
0104 On izide junak pre’ dvorove:
0105 kad evo ti mahnitina Tale,
0106 na njegovu pretilu kulašu,
0107 Halila je bogom bratimio:
0108 "Bogom brate, Gojeni Halile!
0109 izdaj mene svate Vilipove."
0110 No mu veli Gojeni Halile:
0111 "Vidi Tala, poganoga hala,
0112 da kako ću izdati prijatelje?"
0113 Još mu veli Budalina Tale:
0114 "Daću tebe sedam agalukah,
0115 sve što mi je od baba ostalo"!
0116 No mu veli Gojeni Halile:
0117 "Kunem ti se, a vjeru ti dajem,
0118 đe ne mogu buniti svatove,
0119 noćas big ti glavu posjekao!"
0120 Najedi se Budalina Tale,
0121 on otide u kamenu londžu,
0122 on u londžu da ispija vino,
0123 Halil ode na bijelu kulu,
0124 no bog ubi Nikolinu seku,
0125 e ne hoće vina ni šerbeta
0126 dok ne vidi Hajkunu đevojku.
0127 To ža bilo Gojenu Halilu,
0128 ema mu se od ine ne može,
0129 no dovede Hajkunu đevojku,
0130 enđijama ićram učinila,
0131 pa skočila seka Nikolina,
0132 te je buli kurjuk raspletala,
0133 obrnu joj kosu niz obraze,
0134 upleće joj groše i dinare,
0135 prekrsti joj kosu na obrazu.
0136 No da veli Gojeni Halile:
0137 "Krsti kučko, Nikolina seko!
0138 Ja ću tebe sjutra poturčiti."
0139 Otle skoči na noge lagahne,
0140 on otide u kamenu londžu,
0141 te tu nađe Budalinu Tala:
0142 "Muštuluk ti, Budalina Tale!
0143 E hoćemo udrit svatovima;
0144 hajde, Tale, Bišću bijelome,
0145 pozdravi mi od Bišća Haliju
0146 da dovede drugah tri stotine,
0147 e hoćemo pratit prijatelje.
0148 Pa još svrni starcu Varićaku
0149 da dovede trista Varićakah,
0150 e hoćemo pratit prijatelje:
0151 hajde otle Kovačini Ramu
0152 da dovede trista Kovačanah,
0153 da pratimo naše prijatelje;
0154 svrni, Tale, Ćejvanagi starcu
0155 nek dovede drugah tri stotine
0156 da pratimo naše prijatelje,
0157 prijatelje silene kaure;
0158 ti dovedi trista Orašanah,
0159 ja ću dići listom Udbinjane."
0160 Noćca prođe, bio danak dođe,
0161 čauš viče, dambulhana riče:
0162 "Hazurola, kićeni svatovi!
0163 Na darove, Muju pre’ dvorove."
0164 Pre’ dvore se svati okupili,
0165 dobro ig je Halil dočekao,
0166 dariva ig što je za kojega,
0167 nekom jagluk, a nekom boščaluk,
0168 Petru daše ćurak do doline,
0169 a Vidaku o’ zlata jabuku,
0170 a Nikoli konja i đevojku,
0171 pa navali vino i rakiju
0172 i ostalu svaku đakoniju.
0173 Malo stalo, dugo ne trajalo,
0174 kad evo ti Budalina Tale,
0175 vodi Tale drugah tri stotine,
0176 pa odoše dvoritit svatove.
0177 Malo stalo, drugo ne zastalo,
0178 kad evo ti od Bišća Halija,
0179 vodi Hale drugah tri stotine,
0180 pa odoše dvoriti svatove.
0181 Malo bilo, manje prominulo,
0182 kad evo ti staroga Ćejvana,
0183 vodi Ćejvan drugah tri stotine,
0184 pa odoše dvoriti svatove.
0185 Malo stalo, dugo ne postalo,
0186 kad evo ti starca Varićaka,
0187 vodi starac trista Varićakah.
0188 Halil diže svoje Udbinjane,
0189 pak se diže kita i svatovi,
0190 a pred njima Petar kapetane,
0191 odmakoše poljem Udbinjskijem,
0192 no za njima pristajahu Turci,
0193 a pred njima Budalina Tale -
0194 ma kakav je, jad ga zadesio:
0195 odio je sebe i kulaša,
0196 na njega su gaće od klašanjah,
0197 proz gaće mu propala koljena,
0198 a na njega od šajka haljina,
0199 proz rukave promolio lakte,
0200 a proz kapu perčin mu propao;
0201 na kulašu gola drvenica,
0202 s jedne strane, okovata balta,
0203 s druge strane teška topuzina,
0204 no mu topuz prekrivio baltu,
0205 na kulaša sadno napravio,
0206 ugna Tale konja u svatove,
0207 on nagoni konja na Vidaka,
0208 no mu veli Bajraktar-Vidače:
0209 "Prođ’ se tamo, Budalina Tale!
0210 Ne zameći kavge u svatove,
0211 no ako si junak od junaka,
0212 od svatovah da se izmaknemo,
0213 pa na sabje život dijelimo!"
0214 Ne sviđe se Budalina Talu,
0215 progna konja Petru kapetanu,
0216 ovako je Petru besjedio:
0217 "Baka more, Petre kapetane!
0218 Čudna ćurka, boljega kalpaka,
0219 sa ćurka ćeš zametnuti kavgu,
0220 a s kalpaka izgubiti glavu."
0221 Sabjom mahnu posječe mu glavu.
0222 U svatove zamentu se kavga,
0223 ubiše se ognjem iz pušakah,
0224 pade tama od neba do zemje,
0225 a to gleda od planine vila,
0226 leti vila na lagahna krila,
0227 dok doleće na jelu zelenu,
0228 milosnu se bogu pomolila:
0229 "Daj mi, bože, vijar od planine,
0230 da razmahne maglu u krajeve,
0231 da ja viđu ko je poginuo."
0232 bog joj dade vijar od planine
0233 te razmanu maglu krajevima,
0234 kad od ono svatah pet stotinah
0235 nejma niđe svata nijednoga,
0236 do jadnoga Vidak-barjaktara,
0237 junak zap’o u klisuru tvrdu,
0238 i kod njega Vilipov-Nikola,
0239 a sve Turci nasred polja ravna,
0240 i kod njih su trideset jenđijah,
0241 i Hajkuna lijepa Turkinja,
0242 pak odoše dijeliti dare,
0243 ne mogu se pogodit nikako
0244 oko ćurka Petra kapetana.
0245 A to gleda Vidak-barjaktare
0246 te Nikoli, riječ besjedio:
0247 "Ah Nikola, moj žalosni druže!
0248 Primakni se u dno polja ravna,
0249 e ću otit do truskog tambora
0250 da ugrabim Hajkunu đevojku,
0251 ili tvoju seku il’ Hajkunu.
0252 Ako bi mi do nevolje bilo,
0253 da bi meni bio u indatu."
0254 Pa otole usjede vrančića,
0255 poćera ga poljem krvavijem,
0256 privuče se Vidak u jenđije
0257 te Hajkuni popružio ruku,
0258 a Hajkuna njemu obadvije,
0259 bačio je za se na vrančića,
0260 pa pobježe poljem širokijem.
0261 O’ turakah niko ne vidio
0262 do Turčina mahnitine Tala,
0263 on za njime naćera kulaša,
0264 pa besjedi mahnitina Tale:
0265 "Oj Hajkuno, seko Mujagina!
0266 Ukloni se na lijevu stranu,
0267 e ću gađat barjaktar-Vidaka."
0268 Ona mu je riječ besjedila:
0269 "Krš da ti je, mahnitina Tale!
0270 Čvrsto me je vlašče pritegnulo."
0271 Pa još bolje pokriva Vidaka,
0272 blizu ga je Tale sustignuo,
0273 ma ga Vidak bogom bratimjaše:
0274 "A mani me, Tale kopiljane!
0275 Dok doturim Nikoli đevojku,
0276 pa ja i ti da se obidemo."
0277 A manu mu Budalina Tale
0278 dok dodade Nikoli đevojku,
0279 bježi junak š njome uz planinu,
0280 povrnu se Vidak-barjaktare
0281 te na Tala juriš učinio,
0282 jednom njega kucnu topuzinom,
0283 od konja ga dobra odvojio
0284 i odista posjeći ga ćaše,
0285 kad se nešto za se obrnuo,
0286 al’ evo ti trista Orašanah,
0287 hazar su ga živa uvatili,
0288 Vidak u nj’ juriš učinio
0289 te posječe trista Orašanah
0290 pak odista i sam pobjeć šćaše
0291 kad evo ti do Bišća Halila:
0292 "Stani kurvo, barjaktar-Vidače!
0293 Da na sabje život dijelimo."
0294 Tu udari junak na junaka,
0295 no tek mahnu Vidak barjaktare
0296 o’ Turčina odasječe glavu,
0297 pleći dade a bježati poše,
0298 kad evo ti Tanković Osmana:
0299 "Stani kurvo, barjaktar-Vidače!
0300 Da mi platiš od Bišća Haliju."
0301 Dobro bješe Vidak izmakao,
0302 ali mu se malo povrnuo,
0303 na bricke se udariše ćorde,
0304 no kudijen Turčin udaraše
0305 iz Vidaka živi oganj skaka,
0306 a kudije Vidak udaraše,
0307 onudije crna kvrca vraše,
0308 od konja ga dobra odvojio,
0309 pa priskoči - posječe mu glavu,
0310 pa odista i bježati ćaše,
0311 kad se nešto za se obrnuo,
0312 al’ evo mu serdar Mustaf-ago:
0313 "Stani kurvo, barjaktar-Vidače"!
0314 Da si, kurvo, pobjegao lani,
0315 danas bi te Mujo sustigao."
0316 Pa udari junak na junaka,
0317 jednom mahnu barjaktar-Vidače
0318 te udari serdar Mustaf-agu,
0319 po pojasu i svilenu pasu,
0320 vide mu se crne džigerice,
0321 odista ga i posjeći ćaše,
0322 no nešto se obrnuo za se,
0323 kad evo ti trista Udbinjanah,
0324 hazar su ga ufatiti živa,
0325 u njig Vidak juriš učinio
0326 te posječe trista Udbinjanah,
0327 pa sad zbilja ćaše i pobjeći,
0328 kad evo ti starca Varićaka,
0329 na Vidaka juriš učinio,
0330 a Vidak ga dobro dočekao,
0331 on posječe starca Varićaka,
0332 i njegovo tri stotine drugah,
0333 pak već zbilja i bježati ćaše,
0334 dok evo ti starca Ćejvan-age:
0335 "Stan’ polahko, barjaktar-Vidače!
0336 Lasno ti je đecu cvijeljati,
0337 no je muka starca dočekati."
0338 Tu udari junak na junaka,
0339 na Vidaka šipka od čelika,
0340 na Ćejvana pancijer košulja,
0341 kud Ćejvana Vidak udaraše,
0342 onud živi oganj posipaše,
0343 kudije li Ćejvan udaraše,
0344 onudije crna kvrca vraše,
0345 dvije njemu šipke salomio.
0346 A kad viđe barjaktar-Vidače,
0347 Ćejvanu je nogu posjekao,
0348 pleći dade a bježati stade,
0349 on uteče junak uz planine,
0350 a kad bi dalek’ u planinu,
0351 al evo ti Hajkune đevojke,
0352 Nikola je samu ostavio,
0353 pa joj reče barjaktar-Vidače:
0354 "A za boga, Hajkuno đevojko!
0355 Da kamo ti Vilipov-Nikola?"
0356 Ona mu je mlada besjedila:
0357 "On pobježe u Obršta grada."
0358 No joj veli Vidak-barjaktare:
0359 "Jaši za mnom na debela vranca!"
0360 No veli mu divota Hajkuna:
0361 "Ako ćeš mi dati božu vjeru
0362 da mu uzmeš ti za vjernu ljubu,
0363 da me nećeš već Nikoli dati".
0364 Tu joj Vidak tvrdu vjeru daje
0365 da je uzme za vjerenu ljubu,
0366 skoči mlada za njim na vrančića,
0367 pobjegoše gore uz planine.
0368 Malo bilo, ništa ne trajalo,
0369 stade jeka gore i planine,
0370 kad evo ti gojena Halila:
0371 "Stan’ đidijo, Vidak-barjaktare!
0372 Ćeraću te do Primorja ravna."
0373 TadeVidak oturi đevojku,
0374 on se boji da mu ne pomaže,
0375 pa joj sveza naopako ruke,
0376 a udari junak na junaka,
0377 Vidak mahnu sedamnaes’ putah,
0378 Halil mahnu dvadeset i četiri,
0379 obojici rane odoljele,
0380 od dobrijeh konjah otpadoše,
0381 kad se Vidak obrnuo za se,
0382 al’ evo ti opet Ćejvan-age
0383 đe on tragom ide za Vidakom.
0384 Prepade se Vidaj-barjaktare,
0385 ne može se konja dovatiti
0386 no bejsedi vrancu debelome:
0387 "Dura vranče, pust mi ostanuo!
0388 Pani pusti na prva koljena
0389 da se primim tebi na ramena."
0390 Njega pusti vranac razumio,
0391 pade pred njim na prva koljena,
0392 turi mu se Vidak na ramena
0393 pa pobježe gorom i planinom,
0394 no ćera ga starac Ćejvan-aga,
0395 odista ga izgubit oćaše
0396 kad pogleda Vidak-barjaktare,
0397 al’ evo mu Šimun-kapetana,
0398 baba svoga od Primorja ravna,
0399 kliče Vidak Šimun-kapetana:
0400 "Đe si, babo, hrđa te ubila!
0401 Udri, babo, starog Ćejvan-agu."
0402 Tu udari junak na junaka,
0403 te posječe starca Ćejvan-agu
0404 i ranjena Gojena Halila,
0405 pak dovati Vidak -barjaktara
0406 i Hajkunu lijepu đevojku,
0407 povede ig dvoru u Primorje,
0408 vida sina po godine danah,
0409 izvida ga, dade mu Hajkunu.
0410 I nek mu je, baš je zaslužio
0411 na mejdanu o Vidovu danu.



Izvor[uredi]

Sima Milutinović Sarajlija, Pjevanija crnogorska i hercegovačka, priredio Dobrilo Aranitović, Nikšić, 1990. [Pjevanija cernogorska i hercegovačka, sabrana Čubrom Čojkovićem Cernogorcem. Pa njim izdana istim, u Lajpcigu, 1837.]