San carice Milice

San sasnila carica Milica,
San sasnila ljuba Lazareva,
U Kruševcu, u šarenu šancu,
U pitomu mjestu malenome,
Đe se srpsko ustavilo carstvo,
Od Prižrjena velja Carigrada,
Carigrada srpskog car Šćepana.
Čudan sanak gospođa sasnila,
Čudan sanak, a u čudniji danak,
U subotu u oči neđelje,
Da bi koje ne bi čudo bilo,
Već neđelje biljarske Đurđevske.

U sanu je carica viđela:
Da se vjedro nebo prolomilo,
Nad Srbiom tužnom salomilo,
Svje su zvjezde sjeveru prjebjegle,
I na kraju ovoga s'stanile;
Danica je krvava izašla,
Te pobjegla jugu krvavome,
Sva u krvi ljudskoj i konjičkoj;
Sjajan mjesjec na zemljicu pao,
Kako pao u krv ogrjezao,
Pa u krvi komadi mu tonu,
A u krvi ljudskoj i konjičkoj,
Više ljudskoj nego li konjičkoj;

Vas je svijet tmina prjetisnula,
Od osoja, pa do tog prisoja,
Od prisoja pa do tog istoka,
Od istoka do tamnog zapada,
Svuda tama, na sve četir' strane,
Svuda tama niđe svjeta nema;
Svu je tamu krvca ogrjeznula,
Više ljudska, nego li konjicka;
Vas je svijet u krv ogrjeznuo,
Kao riba u morskoj pučini;
Na sjevjeru viđela se vidi,
A viđela mala i neznatna,
Više liči, na tu pomrčinu,
Nego na svjet božiji bijeli.

Svo viđelo bljedo i sigavo,
E reko bi i nije viđelo;
No se mljeko u noći proviđa.
Sav Kruševac guja opasala.
Pola guje roda osojskoga,
Druga pola roda prisojskoga.
Što je pola od osojska roda,
Ona bjaše žuta i zelena,
A ta druga od roda prisojska,
Ona bjaše polovinu Lazo!

Polovinu bjaše ljuta crna,
A druga joj pola žuta bjaše.
Dvje se guje u jednu salile,
Četir boje u jednu prjelile.
Crna guja krupna i debela,
U glavu je rijep uturila,
Na Kruševac glavu naslonila,
A rjepom se na dvor naslonila
Baš iz dvora srbskog cara Laze.

Na njoj crnoj niđe kraja nije.
Malo pođo, do dva kraja nađo,
Sibir vodu mutnu i krvavu,
Đe no tječe od juga sjevjeru,
Na Sibiru niđe broda njejma,
Već na njojzi kamjena mostina,
A kamjena pregrdna mostina;
Prjeko koje vojska prjelazaše,
Srbska vojska modra i blijeda,
A po nešto i svijetla Lazo!

Kako koja vojska nastupaše,
Pod vojvodam svojim branilcima,
Na prokljetu goljemu mostinu,
Tako mi se s mosta otiskiva,
U Sibira mutna i krvava.
U Sibiru s' u kost pretvaraše,
Te stvaraše te jake stubove,
U Sibiru u vodi krvavoj.
Prva vojska na most nam udari,
Prva vojska naše Maćedije;
Druga vojska iz te Šumadije,
Šumadije te zemlje bogate;
Treća vojska i Banata slavna,
A za njima svje ostale vojske,
Svje stupaše i svje propadoše,
U Sibira u vodi krvavoj.
Ja jih Lazo razpoznat nemogoh.
Malo pojđoh mio gospodaru!

Od sjevjera ka zapadu tminom,
Malo pođoh, drugog kraja najđoh,
Na, zapadu u tminome kraju,
Na vrljetnoj visokoj Planini,
Pokraj mora sinjeg debeloga.
Na njojzi je srbska kruno svjetla,
Na njojzi je nešto malo vojske,
I to Lazo vojska srbska bjaše;
Ta se vojska na vrljeti penje;
Sva je vojska bona i ranjava,
Sva je vojska srbska izranjena.
Nu da vidiš srbsko kruno svjetlo,
Nu da vidiš mio gospodaru!
Ta da vidiš tu gujinu gadnu:
Iz glave joj vojska izlazaše!
Crna vojska, ta broja joj nema.
Čudna vojska Lazo izlazaše,
Čudna vojska čudnija mložina:
Pola vojske žute i zelene,
A pola je žute i prjecrne;
Na prvoj je zeleno odjelo,
Ovo zeleno žutim izšarano
Na drugoj je to crno odjelo,
Svo je crpo žutim izšarano.
Crna vojska, a crnja joj sila,
A mložina, da joj broja njema.

Sva ta Lazo silovita vojska,
Ka Sibiru vodi teknijaše,
Teknijaše goljemoj mostini.
Kada vojska na po mosta dojđe,
Sa srbskom se na njem udaraše;
Te sa Mosta obje propadahu,
Propadahu u Sibira mutna.

Kada vojska na po mosta bjaše,
Provali se mostina velika,
Ne osta mu ni traga ni glasa.
Opet vojska Sibiru teknjaše,
Al' Sibira prjeći njemogaše;
Već sva vojska u Sibir padaše.
Kako koja vojska propadaše,
U Sibira mutna i krvava,
Tako mi se lješi nadimahu,
E reko bi hoće oživjeti;
Te udara smradom nječuvjenim;
Sibir voda dalje odnosaše,
Odnosaše usmrđelu vojsku,
Odnosaše lješje usmrđelo,
Pola ljudsko, a pola konjičko.

Druga vojska iz glave joj kulja.
Druga vojska, a i druga sila.
Veća vojska, veća crna sila,
Te po guji dalje udaraše,
Na drugom se kraju ustavljaše,
Na drugome, a' na zapadnome,
Pod vrletnom visokom planinom.
Kako koja sve po rjedu vojska,
Kako koja silovita vojska,
Kako koja na planinu pojđe,
A za onom naše malo vojske,
Naše vojske bone i ranjave;
S planine se strmo otiskuje,
U ambisa velika bezdanje,
U ambisa prjepunjena mrakom.

Grom grmljaše munje sijevahu,
Te morahu silovitu vojsku,
Silovitu vojsku zmijurine,
E reko bi sav se svijete Lazo!
Sav se svijet u ad pretvorio;
Te iz ada strašila izljeću.
Niđe žive duše od Srbina,
Svu je zemlju zmija opasala,
Opasala pa je pozobala,
Ljuta zmija, a sa svojom vojskom.

Neostale vile na brdima,
Niti one krasne samovile,
A na našim visokim brdima
Niđe ništa u svom svjetu nema
Do te jedne goleme haždaje,
Što bljuvaše silovitu vojsku,
Silovitu vojsku bez prjestanka.
Ni mora joj ništa njemogaše,
Niti mora ni vodana strašna.
Svuda vojska nikom iznicaše.

San kaziva carica Milica.
San kaziva srbskom caru Lazi,
A Laza je sana saslušao.
Kad je Laza sana saslušao,
Gospođa ga kroz plač zapitkuje:
Kazuj care srbska kruno zlatna,
Kazuj sana, od Kruševca glavo,
Dobro hoćeš, ama pravo kaži,
Ako moga sana razumiješ ?

Care Lazo oborio glavu,
Slušajući sana caričina,
Pa je ljubi kroz plač govorio:
Ja boga ti carice Milice,
Ja boga ti moja vjerna ljubo,
Vjerna ljubo visoka gospođo!

Čudan sanak usnila si ljubo,
Čudan sanak, a u čudan danak!
Dobro hoću, a zlo kazat moram:
Što si snila moja vjerna ljubo,
Što si snila gospođo Milice!
Da se vedro nebo crolomilo,
Nad Srbiom našom salomilo:
To će srbsko propadnuti carstvo,
Srbsko carstvo i srbsko gospodstvo.

Što su zvjezde sjevjeru prjebjegle:
Ono će nam ostat' sirotinja,
Sirotinja slaba i nejačka,
Bez zaštite i bez branioca,
Bez otaca i bez hranilaca,
A pod krovom tog neba vedroga.
Za dom će se tuđin nagoniti,
I snagom se njenome služiti;
Te će svoju slavu vjeličati.
Što ostade moja vjerna ljubo,
Što ostade gospođo Milice!
Što ostade na sjevjeru svjeta,
Malo svjeta modra i blijeda:
Ono će se podić sirotinja,
Sirotinja slaba i nejaka,
Kad odrasti i do snage dojđe,
Potražiće svoje, đedovine;
Al' će tuđin salomit' joj silu,
Te njom svoju veličati slavu.
Sirotinja biće boja ljubo,
Biće boja gospođo Milica!

Ljuta boja, duga i krvava;
Ama zaman gospođo Milice,
Ama zaman naši jadi velji!
Što Danica krvava izađe,
Te pobježe jugu krvavome:
To ćeš ostat' gospo udovica,
Udovica crna kukavica!
To ćeš ostat' da Srbiom vladaš,
A u krvi ljudskoj i konjičkoj.
Ostaće ti druge udovice,
Udovice crne kukavice,
Koje će ti k jugu prjebjegnuti,
Tamo tražit krova i zaštite,
U južnome Sinišinom carstvu;
Al' i njemu dugo biti neće.

Jer što gospo carice Milice!
Što Danica jugu odlazaše,
A na jugu tamnu i krvavu:
I tamo će ostat udovice,
Udovice crne kukavice;
Te prokukat' Srbinova majka,
Srbinova i Srbije majka,
Ta velika živa božьstvena,
Tamo bjegat' u šume pustare,
Te graditi crkve i oltare,
Monastire božje zadužbine;
U njima se živu Bogu molit:
Ama zaman Gospod nepomaže,
Tužnom Srbu, njejačkome roblju.

Što si snila moja vjerna ljubo,
Što si snila gospođo Milice!
Da je mjesjec, na zemljicu pao,
U krvi se ljudskoj utopio,
U toj ljudskoj i konjičkoj krvci:
To će tebi gospođo Milice,
Care Lazo izgubiti glavu!
Izgubiće rusu sa ramena,
Rusu ću mu odsijeći glavu,
Na porugu svijetu srbskome,
A na ukor svom rodu ljudskome;
Te ti tako propadnuti Lazo,
A zajedno sa srbskijem carstvom,
Srbskim carstvom i srbskim gospodstvom.
Što si snila moja vjerna ljubo,
Što si snila gospođo Milice!

Da je sunce na zemljicu palo,
Da se jarko sunce razpanulo,
Te komađe na zemljicu palo,
U krvi se crnoj utopilo:
Ono će nam moja vjerna ljubo,
Ono će nam gospođo Milice,
Ono će nam velike žalosti!
Razdjeliti narod svekoliki,
Razdjeliti u crno zaviti;
Te na vjeki braću razdvojiti:
Da brat brata svoga nepoznaje,
Ni po vjeri ni jeziku svome,
Te se brat' brata na vjeki tuđiti,
Ah, tuđiti gore njeg tuđina.
Avaj, nama gore neg dušmana!

Brat na brata moja crna ljubo,
Brat na brata ruku podizati,
U svojoj se krvi utapati,
A za tuđe polze i koristi,
A na svoju tugu i nevolju.
Što komađe od tog jarkog sunca,
Što komađe gospođo Milice!
Što se svjetli plivajuć' po krvi:
Ono će se moja vjerna ljubo,
Ono će se gospođo Milice!
Naša svjeta vjera sačuvati,
Sačuvati mutna i žalostna;
Propaš će nam crkve i hramovi,
Propaš će nam bjeli monastiri,
Popaliti škole svjekolike:
Te se srbska izgubiti slava,
U knjigama srbskim popaljenim.
Što si snila moja vjerna ljubo,
Što si snila gospođo Milice!

Da se parčad od tog jarkog sunca,
Da se parčad u krvi topljahu,
Pa iz krvi više neizlaze:
Ono će ti moja vjerna ljubo,
Ono će ti gospođo Milica!
Izturčit' se Srbadija mlada,
Srbadija tužni Janičari;
Te na svoje ruke podizati,
I svoju će slavu ugasiti,
Potlačiti obraz i poštenje,
Potlačiti vjeru i jezika,
I svjetilo krvcom pomrčati:
Te propasti srbska slava stara,
Srbska slava i srbsko poštenje,
Srbski obraz i srbsko gospodstvo,
A nastati turkušinj roblje,
Što ostane Srba neturčenih.

Što si snila moja vjerna ljubo,
Što si snila gospođo Milice!
Da je guja Kruševac obvila,
Sav Kruševac i Srbiju našu:
Ono će se moja vjerna ljubo,
Ono će se gospođo Milice!
U njemuka ugnjezdjeti Turci,
Crni Turci težki nasilnici,
I latini božiji izdajnici;
Te će tako propanuti krasna,
Propanuti srbska carevina,
Carevina srbska gospodština,
Od Turaka i od tih Latina:
Te Srbija biti njihno roblje,
Njihno roblje, odsad pa dovjeka.
Što na njojzi niđe kraja nije:
To će naše svekoliko srbstvo,
Propanuti, moja vjerna ljubo,
Propanuti u robstvo zaviti,
Ah, u robstvo crno vjekovito!

A to ti je sve ova prilika,
Ev prilika moja vjerna ljubo,
Moja ljubo gospođe Milice:
Samo Laza boriće se tužan,
Bez pomoći Marka i Dragana,
Bez pomoći Draga i Radoja,
I ostaloh Bana i župana,
Bez knezova i vojvoda silnih.
Bori će se pa će i propasti;
Te u crno uvaliti roblje,
Upaliti Srbe i Srbiju.
Što si snila moja vjerna ljubo,
Što si snila gospođo Milice:
Da su do dva kraja na gujini!
Ovo su ti ev' ove prilike:
Što je kraja na Sibira vodi,
Na Sibira voda prjevelikoj;
Na Sibira mutna i krvava,
I na njemu mostina velika,
I na ovom naša bljeda vojska,
Naša bljeda i prjemodra tužna;
Što se s mosta u Sibira rulja,
Turajući, tu gujinu vojsku,
Onu žutu i zelenu vojsku,
Onu crnu i prježutu vojsku,
Što mi smrdi smradom prjeonakim:
Ono su ti srbski sokolovi,
Ono su ti srbski izgnanici,
Što će s' borit za srbsko gospodstvo,
Za krst časni i vjeru srbinsku,
Boriće se vječno i dovjeka;
No dušmapa zavladati neće,
Dokle traje Srba i jednoga.

Kao što su i ti naši stari,
Naši stari i prjestari prjedci,
Borili se na Sibira kljeta,
Za Sibira, a za srbsku pjesmu,
Borili se, pa i propanuli;
Te ga tuđi osvojiše ljudi,
Tuđi ljudi i tuđi narodi.
Osvojiše Srbe proćeraše,
Da s' skitaju po bijelu svjetu,
Kao pčela po šarjenu cvjetu.

Što si snila moja vjerna ljubo,
Što si snila gospođo Milice!
Što si snila onog drugog kraja,
Na visokoj strmjenoj planini,
I na njojzi vojsku ubojitu,
Ubojitu vojsku izranjenu,
Izranjenu i prjebonu vojsku,
Ono malo srbske tužne vojske,
Ono malo ogoljele vojske,
Tek se vide plavetne dolame,
Tek se vide crvjene jazdije,
I čakšire bjele izdjerane,
Od čizama ni spomjena nejma,
A kalpaci mahom izsječini,
Bez čelenka i bez perjanica,
Što gujinu vojsku odturuju,
U ambisa dalje otiskuju:
Ono ti je moja vjerna ljubo,
Ono ti je gospođo Milice!

Ono ti je komad, zemlje male
Đe će nam se Srbin zaklanjati,
S divovima tužan bratimiti,
Sa vilama tužan sjestrimiti,
Samo da si gospođo Milice,
Tjek sakloni od silnih dušmana,
Od Turaka i tijeh Latina.
Otlje će ti sloboda iznići,
Koju će ti Srbin doživjeti,
Poslje dugog prječemjernog robstva.

Što si snila moja vjerna ljubo,
Što si snila gospođo Milice!
Da iz glave te prokljete zmije,
Izlažahu do dvje silne vojske:
Jedna vojska žuta i zelena,
A druga ta žuta i prjecrna,
I što su se dvije zmije ljubo,
I što su se gospođo Milice!
Sastavile te u jednu slile,
Osojkinja i ta prisojkinja;
Te iz glave izpuštaju vojske,
Izpuštaju vojske silovite,
Te na Sibir vodu udaraju,
I na onu visoku planinu:
Ono su ti moja vjerna ljubo,
Ono su ti gospođo Milice!
Ono su ti do dvje vjere tuđe,
Do dvje vjere i do dva naroda,
Složila se gospođo Milice,
Da pozoblju srbsku carjevinu,
Carjevinu srbsku gospodštiiu,
Da unište srbsku slavu staru.

Što je vojska žuta i zelene,
Ona ti je vojska agarjanska,
Agarjanska vojska peksimijska,
Peksimijska prjeko Crna mora
Nezvanoga gosta prokletoga:
To je vojska crne Turadije.
Što je vojska moja vjerna ljubo,
Što je vojska gospođo Milice!
Što je vojska crna i prježuta,
To je vojska Guga Aljemana,
Crnih Gota i crnih Juzuna:
To je vojska tih latina crnih,
Što nam našu zemlju otimaju,
Što nam šokče Srbadiju ludu,
Srbadiju ludu neodraslu,

Tako care sana kazivaše,
Tako Lazo sana tolkovaše.
Tako snila gospođa Milica,
Tako snila čestita carica,
Tako snila tako se i zbilo.