San Vuka Mandušića

Izvor: Викизворник

San Vuka Mandušića
Pisac: Svetislav Stefanović


Prošla je ponoć blaga i vedra;
Kô pučina mora u vreme ti’o
Duboka, nema. Bez daha i kreta
Vazduh je ćutô, dok je kroza nj lio
Mistični mesec maglice tanke
Preko cvetova, trave, drveta.

Senokos mladi pun poljskog cveća
Strepi u sjaju meseca i studi.
Sanjaju bulke, mak i rozalije,
Ali ni miris ne sme da bludi,
Već stoji dole pritajen, prigušen —
Kô sve da krije svoje misterije.

Mandušić sanja, i taj predeo nemi
Njegova ljubav kroz san oživljava.
On ćuti dodir nekog tajnog krila —
Kô struje sitne u vodi što spava —
Što kada cveće svojim mahom dirne
Ostaje na njem izmaglica plava.

I čini mu se da kroz svaki cvetak,
Kroz travku svaku, duhovi pokojni
Bude se s čežnjom života, dok anđô
Nevidim krilom, u taj čas opojni,
Diže ih tiho u visine mlečne;
Od tog dodira tajne neizrečne

Zadrhti cveće, a ta magla plava
Ostaje tragom anđelskog zadaha. —
Anđel’ja mlada usamljena tada,
Kô srna laka, kô košuta plaha,
Slazi med cveće da za dragim tuži,
Svetinje puna i pobožnog jada.

Skrušena ide kô pogreb pun misli,
Garave svoje kose je rasplela,
Pale su vlasi kô tužni talasi,
Potopile joj vrat i nedra cela.
Crnje neg’ nojca, one kriju čari
Belje neg’ ova mesečina bela.

Cvet ne bi klonô pod korakom njenim,
Ni drhtala travka kad ona slazi.
Al’ teška je tuga s plaštom svilenim,
Tuga je njena, što cveće gazi;
Reči su njene kô tuga crne,
Od kojih cveće premire, trne.

— Kud mi vas nesta, vi oči čarne?
Ko mi vas ote, vi usta slatka?
Gde mi se sakri, ljubavi moja,
Radosti moja, tako kratka?
Oh, kud se sakri, jer znam da nije,
Iščezla nije duša tvoja?

— Je li u ruži te tako miriše?
Il’ je u tankom maglinom pramu
Što na njoj počiva, il’ je u zraku
Kô svile nit što pliva kroz tamu?
Il je u dahu te noći crne,
Te mi u tugu ljubav ogrne?

— Svuda te tražim. Pri tom se sagla,
I kô od čežnje, obamrle
Padoše vlasi garave, bujne,
Pa se sa cvećem, sa travom grle.
Po njima pada svilena magla,
Dok cveće kvase suze joj nujne.

Izgleda kao da oseća cveće,
Kô da i magla sa njome jeca
I kao da kaplju srebrne suze,
Srebrne suze s bledog meseca —
Kô ona sve je puno sete,
Ljubavi duša, i tuge svete.

Il’ tako samo Mandušić sanja.
On to u cveću, mesecu, magli,
Oseća slasti tužaljke njene,
Njegova duša to žudno nagli —
Al’ u tom času čari tajanstva
Zar otkrit tajne prigušene!

Mandušić ćuti, treperi, sanja,
I čini mu se da iščezava,
Kô da se topi od čudne slasti,
Da biva cveće, ta magla plava
Što trepti kô veo povrh granja,
Il’ čini kao da diše trava.

I tad ga osvaja ženja pusta,
Življa od tolkih doživnjaja.
O, šta bi dao da je u grobu,
U ovom času punom obaja,
Da on se to sad iz groba budi,
Pa u toj noći čezne i žudi;

Kroz cvetak diše, u zraku snuje,
U tankoj maglu očaran hrli;
Da vlasi ove to njega kriju
Dok smrt se kroz njih s životom grli, —
Oh, šta bi dao, te suze sjajne
Da za njim mrtvim ’vako se liju;

Da za njim plaču te oči lepe,
Ta usta slatka da njega žale,
Taj srebrn glas da njega doziva,
Dok kose crne čežnjivo pale
U času tuge, ljubavi duša,
Kad mistična magla sve obliva.

Izvor[uredi]

  • Petrović, B. 1971. Srpska književnost u sto knjiga, knjiga 57: Pesnici 1. Novi Sad: Matica srpska, Srpska književna zadruga. str. 185-188.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetislav Stefanović, umro 1944, pre 80 godina.