Salangana
| Salangana (1897) Pisac: Jovan Dučić |
Ko nada mnom šumor lisja tiho šume sitni vali
Gdje kraj mene cvjeće miri i protiče potok mali.
To je mjesto blagih snova, gdje no žurno svakog dana
Dolijeće jedna lasta, jedna lasta salangana.
Pa prevrće, cvrkće, pjeva, u dubokoj, nʼjemoj gori
I sićanim glasom svojim čudnu neku priču zbori:
…Ima negdje žarka zemlja, u njoj sunce oganj lije
I ogromno drvlje mrko pod samo se nebo vije.
Tu visoka trska šumi i tu vječno ljeto vlada,
Ne mrači se vedro nebo, niti tiha rosa pada.
Na obali mora sinjeg, voljahu se mlado dvoje
Ona jʼ plela kotarice, on dugačke mreže svoje.
Njina ljubav žarka bješe, kao njino sunce sjajno,
A ne znade za nju niko! Ljubljahu se tiho, tajno.
Sve dok jednog tužnog dana, kad se noćni veo diže,
Kao vihar iz daljine mračni neki putnik stiže.
— O mladiću, smjerno reče, blagoslov ti iz daleka,
U tebi je krv kraljevska, tebe svʼjetli presto čeka.
Hajde sa mnom!… I odoše. On ostavi šum valova,
Svoju milu, mreže svoje, ljupka mjesta slatkih snova.
Čekala ga dugo, dugo… slutnja joj je strašna bila
I plela je kotarice i gorke je suze lila.
I lutaše kroz krajeve, što joj slatku prošlost skriše,
Al uzaman — svog dragana ne dočeka nikad više.
Tad skrhana srca svoga, kroz duboke tajne jade,
Molila je nebo vječno da joj laka krila dade —
Da poleti širom svʼjeta, da se digne nebu gori,
I o srcu nevjernome da žalosnu priču zbori.
A nebo joj dade krila. I još i sad svakog dana,
Zvoni tuga, što je priča jedna lasta salangana.
I nju sluša nebo, čovjek, svaka tica, list u gori,
I sluša je tih potočić, u samoći što romori…
Izvor
[uredi]Bosanska vila, 30. novembar 1897. Br. 22. Godina XII, str. 337.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Dučić, umro 1943, pre 83 godine.
|