Sava Dangubić i Karađorđe
| Sava Dangubić i Karađorđe (1902) Pisac: Milan Đ. Milićević |
Neki Sava Dangubić iz Hercegovine, stric pok. Laze Tripkovića beogradskog trgovca, kao marveni trgovac, lučio je stoku po Srbiji. Obično je s jeseni stoku kaparisavao, a u proleće bi dolazio te lučio i gonio u Zadar te prodavao.
Tim poslom nahodio se u Šumadiji u jesen 1803. Došavši, pričao je sam Savo:
— pred noć u selo Topolu, nisam znao gde da noćim? U han ka Turcima nisam smeo, a u selu nisam imao nikakva poznanika. U stavim se pred jednom kućom talparom i nazovem Boga.
— Dobro ti Bog dao! odgovori jedna žena, i priđe da prihvati konja.
— Mogu li, snaho, tu poćiti? zapitam je.
— Možeš, brate; što ne bi mogao? odgovori ona.
— A gde ti je domaćin? nastavim.
— On će doći do malo čas.
Uđem u kuću, unesem svoje bisage a konja vežem pod strehu.
U bisazima sam imao podosta para, sve belih novaca. A nosio sam i nekoliko testeta fina baruta, pa sam ga po nekom kolaru poklanjao radi prijateljstva. Za to su mi bisazi bili vrlo teški.
Domaćica ode da načupa malo sena za konja, a ja sedim kraj vatre i mislim da li ću osvaputi živ?
U neko doba noći, kroz vrata sevnu grlić od puške, pa odmah za njim uđe čovek, visok, suv, priplanula lica sa šubarom do očiju, a na njemu je dugački gunj.
— Dobar veče! nazva mi on, i dobro mi došao, brate!
— Bolje te našao, prihvatih ja, i upitah: jesi li ti domaćin od ove kuće?
Koje kude, nastavi on: posle Boga zovem se ja domaćin, ko zna čija će biti do posletka?
Ty ce još ypitamo i kažemo se jedan drugome. Reče da mu je ime Đorđe. Brže ode, naseče drva i donese te naloži vatru. Malo čas donese žena rakije i pasulja te dobro povečerasmo. On ćuti; jedva izgovori po koju reč. Bog i duša, ja sam mislio da sam pao u ruke kakvom hajduku.
Posle večere, donese on još drva i naloži na vatru, donese i sena te mi prostre, žena opet dade neku ponjavicu; on uze moje bisage, stavi ih meni pod glavu i reče:
— Eto, brate drva dosta, pa starkaj vatru da ti ne bude zima, a ja odoh u vajat da spavam. Uze pušku i pzide. Ja odmah onim drvećem što mi je dao za vatru, poduprem vrata: svu dragu noć nisam zaspao, bojeći se da me ne ubije kroz talpe.
— U jutru — nigde zore nema — a on viknu:
— Jesi li budan, gazda Savo?
— Jesam, brate Đorđe! Đapim i otvorim vrata.
— Ao, moj gazda Savo, pa ti si ozebao noćas, vatra ti se zatrnula! (A ja sam je navlaš ostavno da se zagasi, samo da sam u mraku).
Tu opet porakijamo, i kad svanu, on me isprati do iza sela, pa on ode stoci a ja na Orašački han. Na rastanku ja mu dadoh dva testeta baruta.
S proljeća 1804. rašču se: u Šumadiji buna! Što ću ja za svoju stoku? Dođem do Zvornika i tu čujem da srpske straže nikoga ne puštaju. Turčin me jedan nauči da kažem: imam nešto javiti samom njihovom glavaru, a nikom drugom. To mi pomože. I od straže do straže, doprate me na Vračar u logor.
— Još iz daleka povika čovjek:
— A otkudʼ ti ovde brat Savo? To je bio onaj isti Đorđe iz Topole.
— Vala, brat Đorđe, ti znaš otkud ja? Ali otkuda ti tu?
— Eto, kojekude, dogorčalo narodu, pa ustasmo, i već ne znam šta će biti; ali se nadamo dobru, ako Bog da!
Tada ti ja upitam za svoju stoku, koju sam bio kaparisao.
— Stoke ti, bratʼ Savo, ne dam lučiti: stoka mi treba ovde, da nosi terete, i da se hrani vojska. Nego daj tevter, pa ti sedi ovde a novci će ti svi doći. I doista, ja posedeh 18 dana u logoru, a za to vreme dođoše mi svi novci. Onda se ja oprostim od ovoga vođa junačkoga i, od straže do straže, odem natrag preko Drine.
- 15. aprila 1874.
- Pričao Jevrem Mićić
- a zabilježio M. Đ. Milićević
- 15. aprila 1874.
Izvor
[uredi]Bosanska vila 15. januar 1902. Br. I. God. XVII. Str. 5—6.