Rusija i Balkan (A. Jelačić) 10

Izvor: Викизворник
RUSIJA I BALKAN
Pisac: Aleksej Jelačić


X

Od Sarajevskog atentata do primirja.


Sarajevski atentat je bio, razume se, samo povod za početak prvog svetskog rata. Sva ogromna literatura na svima kulturnim jezicima sveta o samom atentatu, njegovoj pozadini i podrobnostima, kao i o t. zv., »odgovornostima« za nj s kojima bi se htelo vezati pitanje opšte »odgovornosti« za grandiozni i nada sve krvavi svetski sukob i obračun 1914-18 godina unela je u stvar mnogo svetlosti, ali ipak mnogo šta je ostalo nejasno i o mnogim momentima postoje potpuno suprotna obaveštenja i sudovi. Međutim to je, napokon, u velikoj svetsko-istoriskoj perspektivi od manje važnosti. Balkan i njegova sudbina, kao i sudbina Jugoslovena uopšte, pretstavlja jednu od žiža i osnovnih problema toga svetskoga sukoba. Kako su se razvijale u glavnim crtama događaji u vezi sa Balkanom i pozicijom Rusije u pogledu njega?

Rusija nije bila spremna za rat u julu 1914 g. i nije ga htela, kao i dve njene partnerice - Francuska i Engleska. Prema ruskim planovima i proračunima tek 1917-18 mislilo se da će Rusija biti gotova, naročito na moru, o čemu se specijalno vodilo računa. To se jasno vidi, između ostalog, iz poverljivih i detaljnih izveštaja ministra Sazonova caru koji su sada objavljeni. Iz tih izveštaja proizlazi da je pitanje Moreuza ostajalo i dalje centralno pitanje ruske politike. U izveštaju Sazonova od 23 novembra 1913 izrično je napomenuto da je Rusija izgubila u vezi sa relativno kratkim zatvaranjem Moreuza za vreme ratnih operacija 1912 g. blizu sto miliona rublja izvoza... Ali, i pored toga, trebalo je, po mišljenju Sazonova, voditi politiku mira. I unutrašnja situacija Rusije nije bila povoljna za rat.

Međutim za centralne sile baš za to se moment za objavu rata smatrao kao podesan. I tako je došlo do predaje austro-ugarskog neprihvatljivog ultimatuma Srbiji, u momentu kada je francuski pretsednik republike Poenkare sa svojim pretsednikom vlade i ministrom spoljnih poslova Vivijani napustio Rusiju (za vreme njegove posete desili su se u Rusiji toliko ozbiljni ulični neredi da se već mislilo da je to početak revolucije i da nije s toga mogućna uspešna mobilizacija ruske vojske i flote, nego će - to je bilo mišljenje i nemačkog ambasadora u Petrogradu - ukaz o mobilizaciji biti znak za opštu pobunu u Rusiji). Nekoliko dana pre predaje ultimatuma u Beogradu je naprasno umro u austriskom poslanstvu prilikom žučnog objašnjenja sa cesarsko-kraljevskim poslanikom ruski poslanik, veliki srbofil i slavenofil Hartvig. U rusko poslanstvo iza primljenog ultimatuma dolazili su najodgovornije ličnosti Srbije na čelu sa prestolonaslednikom - Regentom Aleksandrom da se obaveste, kakvo će držanje zauzeti u ovaj tragičan čas Rusija. Regent Srbije je poslao caru Nikoli depešu u kojoj je rečeno: »...U ovim teškim trenucima ja iznosim osećanja svoga naroda koji preklinje Vaše Veličanstvo da se zainteresuje za sudbinu Kraljevine Srbije«.

U Rusiji zbog spomenutih okolnosti radilo se intenzivno na sačuvanju mira, ipak kao odgovor na apel kraljevića Aleksandra usledila je depeša Nikole II: »... Dok ima i najmanje nade da se izbegne prolivanje krvi svi moji napori težiće tome cilju. Ako pak ne uspemo i pored najiskrenije naše želje, neka Vaše Visočanstvo bude uvereno da ni u tome slučaju Rusija neće napustiti Srbiju«. Tako su se izjalovile nade Austro-Ugarske da će se konflikt moći da se »lokalizuje« i da će se Austro-Ugarskoj dozvoliti da nesmetana ni od koga, sem preumorene, relativno malobrojne i nedovoljno snabdevene srpske vojske, izvrši projektovanu »kaznenu ekspediciju« protiv Srbije...

Poslednjih dana jula i prvih dana avgusta 1914 g. događaji su se razvijali katastrofalnom brzinom i ratne operacije na srpskom i zapadnom frontu otpočele su sa punom žestinom.

Treba odmah i sasvim jasno da se napomene ovo: nedovoljno spremna vojnički, finansiski, diplomatski i psihološki Rusija je ušla u rat ipak sa velikim elanom. Neredi su odmah prestali, i car, koji je godinama bio otsutan iz svoje prestonice, mogao je da se pojavi na trgu ispred Zimske Palače usred ogromne gomile sveta gde je bilo mnogo studenata i radnika... Mobilizacija u Rusiji je sprovedena sa neočekivanom brzinom, tačno prema planskim predviđanjima, u glavnome, uspešno sa vanredno dobrim odazivom ne samo rezervnih oficira nego i obveznika i davalaca komore. Kao jedan od važnih činilaca ovog nesumnjvog i velikog, i, ponavljamo, gotovo neočekivanog uspeha mora da se istakne elementarna, često nesvesna ili potsvesna simpatija ruskog društva, pa i najširijih narodnih slojeva prema Srbiji i Crnoj Gori, prema srpskom narodu...

Međutim Rusiji je u vezi sa Balkanom pretstojao na diplomatskom polju jedan vanredno težak posao: trebalo je urediti niz vrlo komplikovanih pitanja i zaoštrenosti da bi se stvorila što povoljnija situacija za vojnu akciju i na balkanskom bojištu, a u vezi s time i na drugim, važnijim i odlučujućim bojištima - zapadnom i ruskom. Još nije rat počeo, a ruska diplomatija preduzima hitne mere da se, ako je iole mogućno, razvežu čvorovi srpsko-bugarskih, grčko-bugarskih, bugarsko-rumunskih, italo-srpskih i italiansko-grčkih suprotnosti, i da se obezbedi neutralnost Turske. Sa strane ove poslednje, tog vlasnika i čuvara Moreuza, neočekivano se postavlja predlog o vojnoj saradnji, a ne samo o neutralnosti. Enver-paša, turski ministar vojni i jedan od vođa mladoturskog pokreta, vodi poverljive i čak »veoma prijateljske« razgovore sa ruskim vojnim izaslanikom generalom Leontijevim. Radi se ne samo o tome da Turska povuče svoje trupe sa kavkaske granice, nego da mobiliše i da koncentriše 200 hiljada vojnika na Balkanu ako se neka balkanska sila odluči na akciju protiv Rusije, odnosno njenih saveznika. Kada su se u Moreuzima pojavile nemačke krstarice »Geben« i »Breslau« sa turske strane se uverava da to ne znači prekid sa Rusijom, da Turska i dalje ostaje neutralna, da je ona »kupila« nemačke ratne lađe i sl. Međutim, kao što javlja ruski ambasador iz Carigrada, »ugovor sa Nemačkom t. j. vojni savez je »u vazduhu« i oficiri nemačke vojne misije kojim je njihov šef, general Liman fon Sanders, naredio da ostanu na svojim mestima rade sve što je u njihovim mogućnostima da Turke plaše ruskom opasnošću, vekovnom tendencijom Rusije ka Carigradu i Moreuzima, pa i konkretnim akcijama koje tobože preduzima ruska crnomorska flota koja se kao bajagi nalazi već u blizini Bosfora. Zato ruski ambasador direktno moli komandanta ruske flote da se uzdrži od makakvih pokreta lađa koji bi se mogli protumačiti u Carigradu kao neki neprijateljski i pripremni za neprijateljstva akt. Ali sve uzalud. Početkom avgusta pregovori o saradnji između Rusije i Turske postaju ono, što su i bili jedna kratkotrajna epizoda, jedan manevar da se dobije vreme; Turska je odlučila svoj ulazak u rat na strani centralnih sila, ali se nastavljaju pregovori o turskoj neutralnosti. Turskoj se ipak ne ide lako u rat i ona bi rado htela da stvar odugovlači. U tim pregovorima i natezanju prolazi vreme, sve do kobnog dana 16-29 oktobra 1914 god. kada su nemačke lađe, »prodate« Turskoj, izvršile napad na rusku obalu. Još i onda u Carigradu veliki vezir je uveravao ruskog ambasadora da će on već »pozvati Nemce na red« (!), ali rat između Rusije i Turske, a iza toga saveznika Rusijinih je bio svršen čin. Tako se pitanja Carigrada i Moreuza postavilo već u čisto ratnom aspektu. Ali će proći dugo vremena dok se saveznici dogovore o rešenju tog pitanja u slučaju njihove pobede. Konačno je Rusiji za slučaj pobede i deobe Turske obećana, pored velikih teritorija u Maloj Aziji, posed Carigrada i cele evropske obale Mramornog Mora sa poluostrvom Galipoli, Carigrada i Skutari sa zaleđem u Maloj Aziji, ostrva Prinkipo u Mramornom Moru, kao i ostrva Tenedos i Imbros ispred ulaza u Dardanele. Međutim sva akcija saveznika protiv Dardanela je propala sa vrlo teškim za njih gubicima, dok se Rusija tokom rata nekoliko puta spremala na direktnu i samostalnu akciju protiv Bosfora i Carigrada radi njihova osvajanja. U drugoj polovini 1915 god. pripremana je čitava sedma armija u Odesi i okolini za akciju na Balkanu i operacije iskrcavanja blizu Bosfora, ali se kasnije ova armija morala prebaciti na galicisko bojište. Pred samu revoluciju u Rusiji caru su podnošeni izveštaji i planovi o potrebi osvojenja Carigrada i Moreuza. Revolucija je brzo skinula sa dnevnog reda te akcije i samo pitanje Moreuza s jedne strane s toga što je ruska vojska stvarno postala još manje sposobna za poduhvate većeg zamaha, s druge strane s toga što se uopšte ideja osvojenja Moreuza počela smatrati kao »imperijalistička«, i to ne samo od strane boljševičke stranke nego i od strane onda vladajućih socijalističkih stranaka menjševika i eserovaca, dok je treća velika vladina stranka (buržuazna) narodne slobode (»kadeti«) nastojavala preko svoga vođe i tokom prva dva meseca revolucije ministra spoljnih poslova Miljukova da i dalje zadrži kao jedan od ratnih ciljeva osvojenje Carigrada i Moreuza i da se nikako ne razreše saveznici obaveze da se između ostalog, bore i za ovaj cilj. Po dolasku na vlast Lenjina i njegove koalicione vlade boljševika i levih eserovaca Rusija je raskinula sa saveznicima, predložila je i zaključila sa protivnicima primirje, a onda i mir (u Brest Litovskom 3-16 marta 1918 god.) prema kojem je Rusija izgubila u korist Turske izvesne posede svoje za Kavkazom. Razume se o nekim pretenzijama Rusijinim u oblasti Moreuza nije moglo onda da bude ni govora.

Mnogo više nego o ulasku Turske u rat u Rusiji su se brinuli za ulazak u rat Bugarske. Pritisak na Srbiju da popusti u odnosima sa Bugarskom i da učini najveće žrtve da bi došlo do sporazuma sa Bugarskom počeo je još poslednjih dana jula 1914 god. i trajao je gotovo do samog prekida sa Bugarskom i njenog ulaska u rat na strani centralnih sila. Iz izveštaja koje je primalo od svojih pretstavnika na strani rusko Ministarstvo spoljnih poslova u Petrogradu su se mogli uveriti da su svi pokušaji da se Bugarskoj dade kompensacija na račun Turske (u Trakiji), Grčke ili Rumunije nailazili na vrlo hladan i rezervisan prijem kod merodavnih krugova u Sofiji. Zahtevi su se dostavljali sa te strane najviše prema Srbiji. Pod takvim okolnostima Rusija, pod pritiskom opet svojih glavnih saveznika, naročito Francuske, bila je primorana da stalno traži od Srbije popuštanje. Međutim bugarski zahtevi su postajali sve veći prema tome, kako su se nepovoljno za Rusiju i njene saveznike razvijale ratne operacije. Uz to tadašnji pretsednik bugarske vlade Radoslavov krio vanredno povoljne predloge koje su saveznici činili Bugarskoj ne samo od opozicije nego i od samog Ministarskog saveta. »U stvari, makakve ustupke učinile sile Sporazuma Bugarskoj njena vlada bila je odlučila da ide protiv njih« (Kosta Todorov). 24 avgusta su bili potpisani politička i vojna konvencije između Nemačke i Bugarske. 1 septembra ruski ministar Savinski je predao nove predloge Sporazuma. Bugarskoj su obećane značajne kompenzacije, čak i u slučaju da ostane samo neutralna, ali lojalno neutralna. Opozicija u bugarskom Sobranju je zatražila i dobila audijenciju od kralja Ferdinanda, ali je njen pokušaj bio uzaludan. Događaji su se i dalje razvijali fatalnim svojim putem. Čime je počela ofanziva protiv Srbije u Sofiji je odbijen ultimatum Rusije kojim se tražilo otpuštanje oficira centralnih sila iz bugarske vojske gde su oni bili u ulozi »instruktora«, kojom je prilikom bugarska vlada u svojoj »svečanoj izjavi« bacila svu odgovornost za prekid na Rusiju. 14 oktobra kralj Ferdinand je objavio rat Srbiji, a Rusija je objavila rat Bugarskoj 20 oktobra.

Objava rata od strane Rusije Bugarskoj stvorila je jednu vanredno tešku i tragičnu situaciju u istoriji.

Isto tako veoma složena diplomatska igra vodila se oko ulaska Italije u rat. Odmah na početku Italija je izjavila, da pošto je Austro-Ugarska napadač, za Italiju nije nastupio slučaj obaveze stupanja u ratnu akciju.

Ne zadovoljavajući se neutralnošću Italije Rusija i njeni saveznici poveli su sa italijanskom vladom pregovore o ulasku Italije u rat na njihovoj strani. Pregovori su se otežavali time što je Rusija bila malo sklona popuštanju velikim zahtevima Italije koji su išli na račun Južnih Slovena. Ali su Francuska i naročito Engleska vršile presiju na Rusiju tako da je najzad došlo do zaključivanja t. zv. Londonskog pakta koji ima oblik izveštaja saveznika da su primili na znanje 16 tačaka italijanskog memoranduma.

Pored odredaba o Maloj Aziji i o kolonijama Londonski pakt od 26 aprila 1915 godine priznavao je pravo Italije na Goricu i Gradišku, Istru sa Trstom i većim delom Kvarnerskog Ostrvlja, dok je Dalmacija sa ostrvima trebala da bude podeljena između Italije, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Oni posedi koji bi pripadali Jugoslovenima trebali su da budu demilitarizovani.

Rumunija, mada vezana vojnom konvencijom sa Austro-Ugarskom, odlučila je da ostane neutralna. Obe strane su vršile presiju na Rumuniju nadajući se da će ubediti Rumuniju o korisnosti njenog ulaska u rat.

Pošto su Rusija i njeni saveznici obećali Rumuniji, Erdelj i veći deo Bukovine i Banata, Rumunija je najzad avgusta 1916 godine ušla u rat.

Što se tiče Grčke u njenom uvlačenju u rat, koje je konačno odlučeno već za vreme ruske revolucije, Rusija je igrala više manje pasivnu ulogu prepuštajući glavnu reč Engleskoj i Francuskoj.

Zajedničke vojne operacije Rusije i Srbije, i direktno učešće Rusa u ratu na Balkanu izgledali su uglavnom ovako: sa ruske strane se preporučivalo Srbiji da što aktivnije vodi svoje operacije protiv Austro-Ugarske da bi rasteretila koliko toliko ruski front u Galiciji. Energična akcija Srbijina nesumnjivo je olakšala ruske operacije u Galiciji, i veliku pobedu ruskih armija, što je bilo od velikog značaja za ceo tok rata.

Rusija je poslala Srbiji 100 hiljada pušaka i nešto municije i sanitetskog materijala, dok je preko Srbije železnicom Solun-Skoplje-Niš-Prahovo na Dunavu i onda Dunavom išlo snabdevanje ruske vojske iz savezničkih zemalja. Nekoliko sanitetskih kolona i ambulanta došlo je iz Rusije na srpsko bojište, a pored toga i jedna ruska baterija učestvovala je u odbrani Beograda, kao i nekoliko vojnih stručnjaka.

U očekivanju velike austro-ugarsko-nemačke ofanzive i neminovnog ulaska Bugarske u rat Srpska vlada i vrhovna komanda preduzimala je energične korake da se Srbiji od strane saveznika ukaže veća i efikasnija pomoć i da se preduzmu zgodne i stvarne mere da se spreči bugarska mobilizacija. Međutim su saveznici, pa i ondašnji načelnik štaba ruske vrhovne komande general Aleksejev nisu smatrali oportunim i mogućnim da se bitno angažuju na Balkanu, dok su se sve još nadali da će uspeti, ako ne da pridobiju Bugarsku, onda da obezbede njenu neutralnost velikim ustupcima na račun Srbije. Pomoć koje je bila direktno pružena u jeku ofanzive protiv Srbije bila je premalena i došla je prekasno. Ali treba istaći da je rusko levo krilo za vreme srpske katastrofe i otstupanja preko Albanije prešlo u ofanzivu u Bukovini i ruske trupe su sa velikim požrtvovanjem jurišale na austro-ugarske položaje u pravcu Černovica; Rusi su bili odbijeni sa vrlo teškim gubicima. Za spasavanja ostatka srpske vojske i jednog dela izbeglica od presudnog značaja bila je lična intervencija cara Nikole II koji je zahtevao od saveznika ratne i transportne lađe da se Srbi na albanskoj obali prihvate. I zaista su onda stigle francuske i italijanske lađe koje su izvršile evakuaciju Srba i prebacivanje njihovo na Krf.

1916 god. ruski ekspedicioni odred je bio upućen morem preko Murmanska i oko cele Evrope kroz Sredozemno More u Solun. Svega je bilo na solunskom frontu 12 ruskih bataljona sa pomoćnim trupama. Ovi bataljoni hrabro su se borili rame uz rame sa Srbima tokom jeseni 1916 god.

1916 god. formirana je u Rusiji Prva srpska dobrovoljačka divizija za koju je mali kadar otišao na Krf u Rusiju. U toj diviziji su uzeli učešće oficiri Hrvati, Slovenci i Česi, pored Srba koji su sačinjavali njen glavni deo. Stvorena i snabdevena u Rusiji ova divizija je zajedno sa Rusima uzela učešće u borbama u Dobrudži. Posle revolucije jedan deo Srba i drugih Jugoslovena vratio se u otadžbinu preko Sibira.

Za vreme rata u Rusiji su skupljani velike svote novca i velike količine stvari za srpski Crveni krst, a oni Srbi koji su stizali u Rusiju, a to su bili u prvom redu pojedini političari i naučnici primani su u Rusiji sa puno simpatija i gostoljublja.

Jugoslovenski problem, u njegovoj celini postavljen svetskim ratom, zatekao je Rusiju zvaničnu, kao i nezvaničnu, potpuno nespremnu. Široko javno mnenje malo se zanj zanimalo, a desničarski raspoloženi slavenofili, kao i službena diplomatija nisu bili skloni ujedinjenju svih Jugoslovena, Srba, Hrvata i Slovenaca, u jednu državu. Naročito tu se isticalo versko pitanje: zvanična Rusija i desničari slavenofili nisu mogli shvatiti zajednicu katolika i pravoslavnih... Za to je ceo rad u Rusiji nailazio na velike teškoće. Isto tako i prilikom sastanka pretstavnika Jugoslovenskog odbora sa ruskim diplomatima u inostranstvu jugoslovenski- političari nailazili su na skepticizam ruskih diplomata.

Tek za vreme ruske revolucije ideja ujedinjenja Jugoslovena napredovala je u Rusiji. Prvi ministar spoljnih poslova Privremene vlade Miljukov javno je izjavio da se slaže sa tom idejom. Čim je sklopljena Krfska deklaracija Privremena ruska vlada, prva i onda jedina od savezničkih vlada (ministar spoljnih poslova je bio naslednih Miljukova Tereščenko) zvanično je priznala deklaraciju i time je Rusija bila prva velika sila koja je službeno priznala rađanje Jugoslavije.

Treba još napomenuti da se za Rusiju pitanje jugoslovenskog jedinstva kompliciralo crnogorskim pitanjem i da još tokom 1914-15 g. kralj Nikola je preko svoje ćerke Milice, ruske velike kneginje, vodio akciju za to da posle rata Crna Gora izađe po mogućnosti sa što više povećanom teritorijom. Posle sloma i kapitulacije Crne Gore pitanje sudbine Crne Gore nije skinuto sa dnevnog reda i zadavalo je ozbiljne brige ruskoj diplomatiji, kao što se vidi iz sada objavljenih poverljivih izveštaja ruskog otpravnika poslova kod crnogorskog dvora u izgnanstvu.

Ruska revolucija u daljem svome razvoju, posle neuspelog pokušaja kontrarevolucije i obaranja Privremene vlade od strane generala Kornilova i uspelog državnog udara boljševika protiv iste vlade, obustavila je učešće Rusije u ratu. U poslednjoj njegovoj fazi, kao u pregovorima o miru i u zaključivanju mirnih ugovora Rusija nije više sudelovala i time ne snosi odgovornost ni za dobre ni za loše njihove strane. Ali svakako, mada je i izašla iz rata pre njegova završetka, Rusija je obilno prolivenom krvlju svojih sinova i neizmernim materijalnim žrtvama doprinela pobedi ondašnjih njenih saveznika i stvaranju Jugoslavije.