Robinjici
Robinjico sinja!
Pravo meni kaži:
Što ti život taki
U svijetu važi?...
L'jepa si ka' anđel
Najljepši u raju;
Mlada ka' proljetnja
Mladika u gaju;
Mila kao zora,
Kad jutarcem svita;
Draga kao cv'jeća
Mirisava kita. —
Nema majke, — nema
Ni u gori vile,
Da su čedo tako
Doslen odojile...
Gdje dopire sunce:
Nema tvoga stasa,
Hoda ni pogleda,
Obraza ni krasa.
Nema dike — koja
Slična bi ti bila,
Koja bi te svojim
Uzorom nadvila. —
Al' su zaman tebi
Čari svikolici,
Kad tamnuješ — kao
Sužanj u tamnici.
Kad te stežu lanci
Od čelika tvrđi;
Kad su ti stražari
Od Arapa grđi.
Kad i onda prezaš,
Kad leptirić leta
Od lista do lista,
Od cv'jeta do cv'jeta.
Kad se straviš, bojiš
I od svoje sjene,
I kad zuk pčelice
Kao grom te prene...
Pa se kriti moraš;
Pa ti srce zebe,
Da ni zrak sunčani
Gdje ne spazi tebe.
Pa svog njedra želje
I srdačne plame
Ti tajiti moraš
I od sebe same.
Ah! robinjo tužna!
Prstene prodani!
Jadni li su tvoji
Časovi i dani!
Živkajući kao
Struk mile ljubice,
Kojoj oštro trnje
Zadavljuje klice:
Pa tu vene, sane,
U tjeskobi grezne,
Čami, gnjije, skapa,
Gine, trune, čezne!...
Ah! robinjo crna!
Ne kopaj se živa:
Preni se — i budi
Sokolića siva!
Pazi ponos, — pazi
Svoje vedro čelo:
Al' dok živiš — živi
Slobodno i smjelo!
Živi!... jer jedanput
Živimo ovamo,
A brzo ka' lišće
S gore opadamo:
Ljepost, dika, mladost,
Ka' pojavi minu:
Tek baštinstva čiste
Ljubavi ne ginu. —
