Relja Bošnjanin i lavica
Vino pije Relja Bošnjanine,
U Pazaru na bijeloj kuli,
A služi mu sluga Milutine,
Relja pije, a majci nazdravlja,
Kad se Relja napojio vina, 5
Onda reče slugi Milutinu:
»Milutine, moja prava slugo,
Opremi mi debela dorata,
I potpuni na njemu egbeta,
Dok se spremim na bijeloj kuli,
I pripašem svijetlo oružje,
Ja se u lov u planinu spremam,
Jer sam junak lova poželio,
Poželio mesa srnetine,
Iz Šargana visoke planine,
Kad iziđem na vrh od planine,
Do jezera do vode studene,
Onde ću se malo odmoriti,
Pak ću onda lova naloviti.«
Kad to začu sluga Milutine,
U mlađega pogovora nema,
Hitro sluga na noge skočio,
Pak poleće konju u podrumu,
Dorata mu konja opremio,
Poteže mu na toke kolane,
A navali rešme pozlaćeie,
Prihvati ga za oba dizgina,
Izvede ga iz topla podruma,
Dok se Relja na kuli opremi,
A sluga mu konja opremio,
Pak je onda Relja polazio,
Iz odaje nih bijelu kulu,
Za njim stara pristanula majka,
Svome sinu Relji govorila:
»O moj sine, Relja Bošnjanine!
'Oćeš povest slugu Milutina,
Milutina, jali Radovana?«
»Neću, majko, sluge ni jednoga,
Što će meni u planini sluge?«
Kad to začu ostarjela majka, 40
Ovako je Relji govorila:
»O moj sine, Relja Bošnjanine,
Kada majka mila sina sprema,
U čaršiju, u sitne sokake,
Da joj šeće i da se prošeće, 45
Opet misli kad će kući doći,
'Oće l' doći i kako će proći,[1]
Ja komali u Šargan planinu,
Ti polaziš, a majku ostavljaš,
Na Šarganu zvjerke svakojake: 50
Ima srna, a ima košuta,
Ima risa, a ima međeda,
Pak i lava zvjerke ognjevite,
A od lava ljuće zvjerke nema,
I tijem se brine stara majka.« 55
Još mu nešto besjediti šćaše,
A Relja je slušati ne šćaše,
Već on siđe konju na avliju,
Pa za dizgin prihvati dorata,
Privede ga binjekteš kamenu, 60
Pak se doru na srijedu baci,
Te rasklopi iz ramena krila,
Pa poleće kajno gorska vila,
Oćera ga uz polje široko,
A otalen drumom i ćenarom, 65
Kud god iđe, na Šargan iziđe,
Na planinu bistroj vodi dođe,
Tudi svoga razjaha dorata,
Pak mu turi dizgin za jabuku,
A dorat mu oko vode oda, 70
Dok odmori sebe i dorata,
Kad odmori sebe i dorata,
Skide s konja bojali dizgine,
Pak dorata vode napojio,
Priveza ga za tanku jeliku,
A poteže sablju zakovanu,
Nakosi mu trave đeteline,
Pak položi pred dorata svoga,
Onda junak sjede piti pivo,
Kad se rujna vinca napojio,
Nasloni se na desnicu ruku,
Pak on zaspa kajno janje ludo,
Tako spava dva puna sa'ata,
Kad je treći sa'at nastupio,
Gledale ga iz planine vile,
Među sobom vile govorile:
»Vidi Relje, krilata junaka!
Đe je zaspo kod vode studene,
Dobar junak, ali luda glava!
Zar to misli Relja Bošnjanine,
Đe on ima u ramenim krila,
Da ne more junak poginuti,
Ljuto će se Relja prevariti,
Kad prevali za planinu sunce,
Udariće zvjerka niz planinu,
Zvjerka će se vode napojiti,
Napojiti srne i košute,
I ljeljeni planinski volovi,
Sve bi se to lasno razminulo,
I hladne se vode napojilo,
I opet se natrag povratilo,
Al' znate li, moje seke mile,
Kakva ima lav ognjena zvjerka,
I za njime sedmero lavčadi,
Đe god koga u planini nađe,
Jali konja, jal' dobra junaka,
Kad je mirno sedmero lavčadi,
Mirno prođe lav ognjena zvjerka,
Nikom ništa učiniti neće,
Al' kad cikne sedmero lavčadi,
Pa nal>ute lav ognjenu zvjerku,
Da je junak sav od vatre žive,
Da mu plamen do oblaka suče,
Kad je l>uta lav ognjena zvjerka,
I vatru bi zubim' istrgala;
Već ču l'te me, moje seke mile!
Koja bi ste mene poslušala,
I razvila krila i okrila,
Probudila rođena mladića,
Plemenita Srbina junaka,
Kog je s' krilim odgojila majka,
Jera more danas poginuti,
A nama je golema sramota,
Upuštiti onakog junaka!«
Kad to začu vila Jerusavlja,
Razvi krila, pak poleće vila,
Kad se vinu ko da plamen sijnu,
Jali žarko od istoka sunce,
Pak doleće Relji Bošnjaninu,
Kod njeg pade u zelenu travu.
Ko bijela 'tica golubica,
Kad ugleda u junaka lice,
Lijep mladić, pa se zakitio:
Crne oči, a crne obrve,
Gojno lice, kajno u ružice;
U sebi je vila govorila:
»Bože mili, lijepa junaka!
Blago majci, koja ga j' rodila,
A sestrici što se kune njime,
I đevojci kojoj bude suđen,
Stavan ti je i prikladan ti je!«
Pak je Relju rukom udarila:
»Ustan' gore, Relja Bašnjanine!«
Sanan Relja na noge skočio,
pak na vilu očim' pogledao,
A vila mu tiho besjedila:
»A vjere ti, Relja Bošnjanine,
Al' si silan, al' si lude glave,
Te s» zaspo kod vode studene,
Zar ti misliš, Relja Bošnjanine,
Đe imadeš u ramenim' krila,
Da te niko pogubit ne more?
Ja znaleš li, Relja Bošnjanine,
Kad sunce za planine zađe,
Da ćeš viđet što vidio nisi :
Navaliće zvjerka svakojaka,
Niz planinu, na vodu studenu,
Mloge srne i mloge košute,
I ljeljeni, planinski volovm,
Navaliće na vodu studenu.
Sve bi se to lasno razminulo,
A znadeš li, Relja Bošnjanine,
Kad naljeze lav ognjena zvjerka,
A za njome sedmero lavčadi,
Đe god sretu konja jal' junaka,
Da proždiru konja i junaka,
Kad u jatu kroz planinu pođu,
Dokle koje lavče ne pocikne,
Ne razljuti lava ognjevita,
Mogu proći konji i junaci,
A kad cikne sedmero lavčadi,
Pa uzljute lava ognjevita,
Da si junak sav od vatre žive,
Da iz tebe maven plamen bije,
Da ti plamen do oblaka suče,
I vatru bi lavi istrgali,
Ja kamoli tebe i dorata.«
To mu reče nagorkinja vila,
Pak rasklopi krila i okrila,
Razvi krila, pak poleće vila,
Brže Relja na noge skočio,
Pak posjede debela dorata,
Pak poćera konja kroz planinu,
Stade lovit lova po planini,
Lov lovio ljetni dan po podne,
Kad je bilo danku na izmaku,
Kad prevali sunce za planinu,
Dok udari jeka niz planinu,
A navali zvjerka svakojaka,
Niz planinu na vodu studenu,
Kad to viđe Relja Bošnjanine,
On zastavi konja pod jelikom,
Pa sve gleda kroz jelovo granje,
Đe prolazi zvjerka niz planinu,
Dok prođoše srne i košute,
I ljeljeni, planinski volovi,
Sve to gleda Relja sa dorata,
Dok evo ti lava mahnitoga,
A za njime sedmoro lavčadi,
Brže iđu da na vodu siđu,
Strijeljaju očim' oko sebe,
Ne bi l' koga zvjerke opazile,
Opaziše konja i junaka,
Al' mu ništa učinit ne šćeše,
Jal' ne šćeše, jali ne smjedoše,
Kad to viđe Relja Bošnjanine,
N>emu vrazi mirovat ne dadu,
Već poteže ubojitu strjelu,
Zape lutke za zlatne tetive,
Pak on lavče gleda po plećima,
Iza drugi što je izostalo,
Izostalo drumu na bogazu,
Vrag nanese šipku od čelika,
Te obrani lavče u plećima,
Stade cika lavče na bogazu,
A kad začu lav ognjena zvjerka,
Stade rika ognjevite zvjerke,
Pa se vrati brdu uz planinu,
Kako zvjerka strahovito riče,
Sve pokrenu 'tice sa gorice,
A sa gore polijeće lišće,
Planina se planini odziva,
Svu rasplaši u planini zvjerku,
A probudi u oblaku vile,
Pak poleće drumu uz planinu,
A za njome šestoro lavčadi.
Svi na Relju juriš učiniše,
Kad to viđe Relja Bošnjanine,
Kad vidio đe će poginuti,
Prepade se, žalosna mu majka!
Pak na čarku okrenu dorata,
A poteže iz čizme kandžiju,
Na kojoj je dvanajest šibala,
A na svakoj puce od pirinča,
Pak pod sobom udara dorata,
Kud ga kuca sve mu koža puca,
A crna ga polijeva krvca,
Đe Relja bi konja ostavio,
Na krilima život izbavio,
Al' u hitnji krila ostavio,
Sad da vidiš jada iznenada,
Gotov' su ga lavi dostignuti ;
Kad viđeše iz planine vile,
Đe će lavi Relju dostignuti,
Dok zavika vila Jerusavlja:
»Jadan, brate, Relja Bošnjanine,
Koliko sam tebi govorila,
Ti se čuvaj lava prokletoga,
Vidiš, đe ćeš izgubiti glavu?
A što si se tako prepa'nuo,
Da te prije u životu nije?
Na ti bolan krila i okrila,
Nemoj više zaboravit krila.«
Kad se Relja dobavio krila,
Razvi krila ko bijela vila,
Izvija se nebu u visine,
Dok doleće bijelome dvoru.
Ostade mu dorat u planini,
A lavi ga ljuti uhvatiše,
Svega njega živa istrgaše,
I Relju bi istrgali živa,
Da mu vila nije dala krila.
