Proljetne melodije
| Proljetne melodije (1895) Pisac: Jovan Dučić |
Ko da su se rastvorile svete dveri vječnog raja,
Prosuo se blagi miris po veselom carstvu maja.
I miriše vazduh svježi, šarno cv’jeće, trava meka,
I miriše tihi vjetrić što ćarlija iz daleka.
Cvjetići se tiho krune i padaju s gustih grana
I žagore male ptice i cvrkuću sa svih strana:
I veselo potok bruji po mekanoj bujnoj travi,
A ko oko u anđelka, proljetno se nebo plavi.
Al’ gle tamo od daljine nad vrhovi gore ove,
Oblaci se zgomilali pa nečujnim hodom plove,
I prelaze zračne pute sumorna i siva lica
Puni tihe, blage tuge, puni sjenke i kapljica…
Tako moje misli mlade, dušo moja, tebi lete
U zvjezdane tihe noći i mirisne dane svete:
I prelijeću kroz daljine sumorna i setna lica —
A beskrajnog pune bola, pune tuge i suzica!…
II
Iznad cv’jeća i obala kud spokojna r’jeka teče
Spustio se nježni pokoj i mirisno blago veče,
I s visina bledozračnih kud zvjezdana jata plove
Anđo mira krila širi i rasipa slatke snove.
Je li ova svjetlost jasna, ili miris sa obala,
Ili kroz noć miomirnu tajanstveni šumor vala;
Ili pjesma, što je tužno budan slavuj negdje poje
Il’ nejasna tuga neka, dodirnula srce moje?…
O ne, samo krilat lahor preno se pa prohuja
I talasić jedan laki pokrenula rečna struja,
Pa zaigra posred vode šumoreći pjesmu malu —
Al’ doplovi brzo kraju i raspršti o obalu…
Ah zar ovaj kratki šumor i izgubljen talas ludi,
Da pokrene tajnu tugu i sjećanje da probudi:
Da je tako nekad isto burni talas želje moje
Razlio se i nestao, dodirnuvši srce tvoje! —
Mostar.
Izvor
[uredi]Bosanska vila, 30. april 1895. Br. 8. Godina deseta, str. 115.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Dučić, umro 1943, pre 83 godine.
|