Proletnje melodije
| Proletnje melodije Pisac: Maksim Gorki, prevodilac: R. |
Vrt je ispod prozora moje sobe. Po golim bagremovim granama skakuću vrapci i živo razgovaraju a na ivici krova čuči poštovana čavka i, slušajući razgovor sivih tičica, važno odmahuju glavom. Topli vazduh, pun sunčanog sjaja, donosi mi u sobu svaki zvuk. Čujem tihi i lagani šum potoka, čujem mirni šumor granja, razumem o čemu guču golubi na vencu ispod moga prozora. Zajedno sa vazduhom u dušu se moju uliva muzika proleća.
— Dživ-dživ! džaka matori vrabac, okrećući se svome društvu.
— Eto, opet dočekasmo proleće! Dživ-civ!
— Fa-akt! Fa-akt! — graciozno opružujući šiju umeša se čavka.
Ja vrlo dobro poznajem ovu solidnu pticu: ona se uvek izražava kratko, nikada drukčije, i uvek odobravajući. Pošto je od prirode glupa, ona je još i puna straha, kao i sve čavke. Njen je položaj u društvu odličan i svake zime priredi ma kakvu dobrotvornu zabavu za golubove. — Znam i vrapca: i ako izgleda da je lakomislen pa čak i liberalan, on je, u samoj stvari, uvek pribran i na svome mestu. On skakuće oko čavke s puno poštovanja, ali u dubini duše ima utvrđeno mišljenje o njoj i zna koliko ona vredi. Pokadšto ispričaće i po kakvu pikanteriju o njoj.
A na vencu ispod moga prozora mlad kočoperan golub najtoplije uverava mladu golubicu: „Umreću! Umreću od razočaranja, ako ne primiš moju ljubav!“.
— A znate li, gospođo, da su već došli cajzlovi?
— Fa-akt!
—Doleteli pa zacakali, uznemirili se i cvrkuću!.. Strašno nemirna ptica! S njima došla i senica... kao i uvek... znate... xe, xe! Juče, molim vas, pitam jednu u šali: „A već došli, dragoviću moj?“ Odgovori mi drsko... U tih ptica izgubilo se svako poštovanje prema činu, zvanju i društvenom položaju svakog onog koji s njima razgovara. Ja sam, na primer, dvorski vrabac...
Baš tada izbi iza dimnjaka mlad čavčić i raportira: „Prisluškujući pažljivo, po dužnosti, razgovore stanovnika vazduha, vode i zemljine unutrašnjosti, badro motreći njihovo ponašanje, imam čast javiti, da cajzlovi brbljaju vazda o koječemu i drsko šire vest da će se priroda uskoro obnoviti i podmladiti!“
— Dživ-dživ! uzviknu vrabac, uznemireno posmatrajući vesnika. A čavka raspoloženo klimnu glavom.
— Proleće je već bilo, i ne samo jedanput, reče vrabac. A što se tiče obnavljanja prirode... u samoj stvari bilo bi prijatno... ako se to dogodi prema dopuštenju one vlasti u čiju nadle žnost spadaju te stvari!
— Fa-akt! reče čavka, blagonaklono pogledavši besednika.
— Pored gore izloženog dužan sam dodati — nastavi čavčić — pomenuti cajzlovi izrazili su i nezadovoljstvo zbog toga što su potoci, iz kojih gase žeđ, kao nešto mutni. Neki od njih čak sanjaju i o nekakvoj slobodi!
— A, to oni uvek tako! uplete se stari vrabac. To dolaze od njihove mladosti, a nije ni po čemu opasno. I ja sam nekad bio mlad, i ja sam nekad sanjao o… njoj. Razume se, najskromnije sanjao… Pa eto, prošlo je kao da nikad nije ni bilo. Došla je ona druga „ona“, ona više realna… he-he-he!… i znate, više prijatna, mnogo potrebnija vrapcu… xe-xe!
— Hm! začu se duboki graktaj. Na grane se spusti uvaženi državni savetnik gimpl. Milostivo pozdravi na sve strane i uđe u razgovor.
— E-hm! opažate li, gospodo, kako vazduh miriše na nešto? E?
— Jesenji vazduh, ekselencija! reče vrabac. A čavka spusti glavu u stranu i gaknu zvukom nežnim kao ovčje blejanje.
Hm-da! Juče pri kartanju isto je pomenula i po precima poštovana sovuljaga... Veli: Miriše na nešto! Ja joj odgovorih: obratićemo pažnju, mirisaćemo, doznaćemo! Pametno, he?
— Tačno, ekselencija!
— Sasvim pametno! odgovori vrabac sa dubokim poštovanjem. Treba pričekati, uvek pričekati, ekselencija! Solidna ptica uvek čeka.
Na baštensku stazu slete sa neba ševa i, brižno trčeći po njoj, zacvrkuta:
„I zora osmehom svojim nežno gasi nebeske zvezde... Noć bledi, noć drhti, i kao led na suncu topi se noćne tame pokrov teški. Kako lako i slatsko diše srce, puno nade i radosti od susreta sa svetlošću i slobodom!“
— Kakva je to ptica? upita gimpl, žmirkajući.
— Ševa, vaše blagorodstvo! oštro primeti čavčić iza dimnjaka.
— Pesnik, vaše blagorodstvo! ponizno dodade vrabac.
Gimpl iskosa odgleda pesnika i promrmlja:
— Hm... sumnjiva farba... prljav! Pevao je nešto, čini mi se, o suncu i o slobodi, he?
— Upravo tako! potvrdi čavčić. Zanima se buđenjem neosnovanih nada u srcima poletaraca, vaše blagorodstvo!
— Kaznimo i... glupo!
— Izvoleli ste tačno reči, vaše blagorodstvo, umeša se vrabac: — glupo! Sloboda, vaše blagorodstvo, nešto je neodređeno i, tako reći, nepostižno!
Ipak, ako se ne varam, i vi ste nekada o njoj... buncali?
— Fa-akt! gaknu čavka. Vrabac se zbuni. U samoj stvari, vaše blagorodstvo, istina je: i ja sam jednom... ali mnoge olakšavne okolnosti...
— A!.. to jest kako to?
— Posle ručka, vaše blagorodstvo! Pod uticajem t. j. pod isparavanjem vinskog alkohola... A buncao sam baš ogorčeno, vaše blagorodstvo!
— To jest kako?
— Prošaptah samo: živela sloboda! ali odmah dodadoh: u granicama zakona!
Gimpl pogleda u čavku.
— Tako je bilo, vaše blagorodstvo! dodade čavčić.
Ja, vaše blagorodstvo, kao dvorski vrabac, ne mogu sebi dopustiti nikakvih ozbiljnih namera o slobodi, jer se to pitanje ne tretira u resoru u kom imam čast služiti.
— Fa-akt! ponovo gaknu čavka. Ona samo potvrđuje.
A po ulici otiče voda i peva tihu pesmu o reci u koju hita i o svojoj budućnosti:
„Primaće nas široki, bistri vali; zagrliće nas i odneti u more. I opet će nas, može biti, u nebo dići zraci toploga sunca, da ponovo s neba padnemo na zemlju kao sveža noćna rosa, kao meke pahuljice ili kao obili dažd!“
Veličanstveno, laskavo proletnje sunce osmehuje se na jasnom nebu osmehom božanskim, punim ljubavi, punim tvoračke moći.
U zabačenom krajičku vrta, na granama stare lipe načetili se cajzlovi, a jedan od njih oduševljeno peva društvu svom negde slušanu pesmu o vesniku bure:
„Nad belom površinom mora oblake vetar skuplja. Između oblaka i mora ponosito se vije vesnik bure, sličan crnoj munji.
Čas krilima vale tiče, čas kao strela oblacima leti i klikće. Oblaci opažaju radost u smelom tičjem glasu.
U tom je kliktanju želja za burom. Silu gneva, plamen strasti i uverenost u pobedu raspoznaju tice u tom glasu.
Galebi ječe pred burom, ječe i nose se nad morem, gotovi da na dnu njegovu utope svoj užas od nje.
A vivci ječe, jer oni, vivci, ne osećaju slast životne borbe: plaše se od svakog udarca.
Glupi pingvin sakrio svoje gojavno telo u useke stenja.
Samo ponositi vesnik bure vije se smelo i slobodno nad razjarenim morem.
Oblaci sve gušći i crnji uštaju se nad morem; pevaju, igraju vali razbacani u visine u susret gromu.
Tutnji grom. U peni gneva huču vali svađajući se sa vetrom, koji snažnim zagrljajem zahvata gomile vala i baca ih silnim mahom, pun divlje strasti, na uglačane stene, razbijajući u prah i prsak smaragdne mase.
Vesnik bure vije se kličući, sličan crnoj munji; kao strela probija oblake i penušave vale krilima odbija.
Tako leti on kao demon, ponositi, crni demon bure, pa se smeje i… plače… Smeje se nad oblacima, a od radosti plače!
U gnevu groma opaža on, osetljivi demon, da je umor već tu; ali je uveren da oblaci sakriti sunce, ne, neće ga sakriti!
Vetar vije… Grom tutnji…
Kao suri plamen viju se oblaci više morskog bezdana. More hvata strele i gasi ih u svojoj pučini. Kao ognjene zmije viju se u moru, gubeći se, ozrcaji munja. Bura! Skoro će zatutnjati bura!
To smeli vesnik bure leti kroz munje nad gnevno uzburkanim morem; to kliče vesnik pobede:
— Samo što jača bura!…“
Izvor
[uredi]Nova iskra, mart 1911. Broj 3. God. X. Str. 87–88.