Prokletstvo
| Prokletstvo Pisac: Svetozar Ćorović |
- Prokletstvo
Čim sa maloga zvonika zacilikta zvono, okupi se oko crkve silesija svijeta. Radnji dan, a ipak mnogo naroda, pa se sve zbilo oko niskih, kamenih vrata i guraju se, veru, sašaptavaju među sobom, U svakoga ozbiljno lice, svak kao tužan, sumoran. Niko glasnije da progovori, niko da se nasmije. Svak kao da je slutio nešto neobično, nešto strašno, buru neku...
A kada stari klisara Jovan iznutra otvori vrata i pozva ih u crkvu, svi zastadoše od čuda! Zanijemili i ljudi i žene i, nekako uplašeno, uznemireno gledaju prema oltaru. Začudi ih kad opaziše sve svijeće, što ispred oltara gore, naopako okrenute i kad ugledaše na oltarskim dverima crnu zavjesu, kao ono na Veliki četvrtak. To kao da sve učini još sumornijim. Oboriše glave i počeše se krstiti, šapćući tihe molitve, kao da se približuje strašni sud.
Zavjesa se pomače.
Na dverima ukaza se mršavi seoski pop, star, iznemogao, bolestan, sa dugom bijelom bradom i blijedim svetiteljskim licem. Oči, i onako vazda pomućene, bile mu čisto krvave od plača, a debele usne pobijelile pa samo podrhtavaju. Obučen je bio u crnu odeždu, a u svakoj ruci držao po jednu veliku svijeću.
On polako izađe pred dveri i zastade. Pogleda po čitavoj gomili, ćuteći. Gledaše sa glave na glavu, kao da je htio prepoznati nekoga, a pogled mu čud novat, te su ga seljaci i oborenih glava osjećali na sebi i potajno strepili pod njim ...
Nakon duže počivke otvori pop usta.
— Braćo moja — poče tiho — svi vi znate i čuli ste i viđeli kakva me žalost zadesila... Viđeli ste kad mi Turci iz mog doma oteše jedinka, mog Savu... A vi znate, braćo, da je neko iz našeg sela oblag'o ga Turcima, biva kako je on jatak hajdučki. I Savu mi objesiše juče u Mostaru, ubiše ga, a mene jadna ostaviše bez ikoga svoga, bez odmjene...
Stari se pop rasplaka. Suze mu se počeše kotrljati niz sijedu bradu i kapati na odeždu ... Jedva ih zaustavi... I pogleda u nebo, a obje ruke — koje su drhtale zajedno sa svijećama u njima, diže uvis.
— Bože, kazni ga ko mi je Savu od'o — poče iznemoglim, plačevnim glasom — i k'o što se moja kuća prevrnula, nek' se i njegova prevrne!
— Amin! — iz svih grla odjeknu u crkvi, ispod sniskoga, vlažnoga svoda, nekako podmuklo, kao ispod zemlje, a svi se pogurili još više, natmurili se i u strahu jednako nastavljaju šaptanje molitava.
— Da bog da on ne im'o od srca poroda, a ako ga i im'o, doček'o s njime istoga jada, k'o što sam ja crnik doček'o .. .
— Amin!
— Ovce mu se ne janjile, njive mu ne rodile, ne čuo pred kućom ni kozjeg méka, ni ovčijega bleka, ni kravljega muka, ni volovskoga buka. Ralo mu zarđalo, kosa mu se prelomila da bog da!
— Amin!
Pop, ukrstivši svijeće, okrenu obje naopako.
— Da bog da ga nikada ljudi među se ne primali, niđe ga ne stimali...
Jedno blijedo momče progura se iz gomile, stade nasred crkve i prekide ga.
— Dosta, ako boga znaš! — viknu.
I rukama poče razmicati svijet oko sebe i, onako gologlav, potrča vratima.
Pop jauknu. Obje mu svijeće ispadoše iz ruku i počeše goriti na tlima. I noge ga izdadoše i klonu na dverima. Svijet navrvi oko njega. Muški i ženske digoše ga na ruke.
Na rukama ga iznesoše iz crkve.
— Ostav'te me, braćo, — jedva progovori, pribravši se malo. — Ostav'te i zovnite onoga. Neka mi kaže rašta me u crno zavi, rašta mi kuću raskotari? ...
— Ja ga i ne poznado', oče, — odgovori Mitar Gulibrk i otra suzu ispod očiju.
— Pozn'o sam ga ja — reče pop. — Pozn'o sam ... Ono je jaran Savin.
— Miloš!
Svi pogledaše jedan u drugoga, kao pitajući se: je li baš on to bio i nijesu li ih, maloprije, oči prevarile.
— Ja ću ti kazat', oče, rašta je — dočeka jedno momče, plašljivo poljubivši popa u ruku. — Ja sam bio kad se on i Savo poinadiše. Bilo to zbog Neradove đevojke, pa je oba zamilovali i obojici draga, te onomadne, kad je primila Savin prsten, poinađiše se... Potlje ko zna šta je radio, a, eto se sam izd'o da ga je potkaz'o i oblag'o Turcima...
Pop sasluša momče, uhvati se za sijedu bradu i grickajući je kao da smišljaše nešto...
Ali se narod uzbuni!
Mitar Gulibrk nakašlja se i pogleda po čitavome skupu.
— Pa on je jedan odajnik! — reče. — On je niko i ništa!... Naše selo nije, otkako mu se za temelj zna, imalo odajnika i mi ćemo se i ovoga odreć'... Išćeraćemo ga!... Sad je na njegovoj glavi i kletav pa će se bog naljutiti na nj, pa će nam rad' njega svaka nevolja za vrat... Može i kuga i nerodica i glad i sve ...
— Može! — odobriše svi.
— I ja neću drukčije nego da ga išćeramo, a kuću da mu zapalimo, pa od zla vraga nek' nema ni traga...
Svjetina se uskomeša.
Zapalićemo!
I sve, malo i veliko, muško i žensko, poče dizati ruke i vikati iz svega grla. Neki dohvatiše i kamenje, gotovi da ga utuku... Sve krenu Miloševoj kući...
Pred kućom ih zaustavi Mitar.
— Pušćite mene i još trojicu da uljegnemo — reče. — Mi ćemo vam ga predat'...
Poslušaše.
Mitar ponosito uljeze i lupnu šakom u kućna vrata.
— Izlazi, odajniče! — viknu grubim, zapovjedničkim glasom.
Niko ne odgovori.
On bijesno lupnu još jednom i uđe unutra.
— U sobi je! — viknu neko.
Mitar udari nogom u sobna vrata i ona se s treskom srušiše.
Tada zastadoše svi.
Nasred sobe visio je Miloš, obješen o užetu. Pomodrio u licu poput slezene, iskolačio oči, pa nekako strahovito gleda na sve. Mitar okrenu glavu od njega.
— Sam je sebi sudio — reče, skinuvši kapu.
Ostali se prekrstiše ...
1901.
Izvori[uredi]
- Svetozar Ćorović: Sabrana djela, knjiga 8, strana 14-17 , "Svjetlost", izdavačko preduzeće Sarajevo, 1967.
|