Pred životom
| Pred životom (Pered licom žizni) Pisac: Maksim Gorki, prevodilac: Đakomo |
Licem u lice, prema oporom i surovom Životu stajahu dva čovjeka. Njih život bijaše obmanuo.
— Šta čekate vi od mene? upita ih Život — i jedan od njih započe s upornim glasom:
— Oporost tvojih protivnosti mi je odvratna; moj razum se uzaman upire, da prodre u smisao bića, i moj duh je prigušen tamnom neizvjesnosti. Pa i ako mi razum kaže da je čovjek najsavršeniji od sviju stvorova…
— Ama, zašto ti mene tražiš? prekinu ga Život nemirno.
— Ja hoću sreće!?… i da bi je mogao ostvariti, treba da izravnaš i da pomiriš dva protivna načela u mojoj duši, a to su: moje „hoću!” i tvoje „trebaš”.
— Ti moraš da želiš jedino ono što treba za mene da radiš; odgovori mu Život surovo.
— Ne! ja ne mogu želiti da budem tvoja pobjeda! uzviknu čovjek. Ja, koji bi htio da gospodarim, ja sam osuđen da živim pod ropstvom tvojih zakona — zašto?…
Tȁ objasni mu malo lakše, reče onaj koji stajaše nešto bliže Života. Ali se ovaj ne obazrije na taj njegov prigovor, već produži.
Ja mislim, da imam bar prava živjeti uporedo s mojim željama. Ja ne ću da budem nikom po dužnosti ni brat niti njegov sluga, već po mojoj rođenoj volji i uviđavnosti, ne pokoravajući se nikom, jedino mome raspoleženju. Ja neću, da društvo raspolaže sa mnom i da mu ja služim kao kakav mrtav kamen, koji će da navali na građenje tavnica svoje sreće. Ja sam čovjek; ja sam duša; ja sam duh i ja treba da budem slobodan!…
Stoj! reče Život s jednim ledenim osmjehom. Mnogo si govorio i sve što imaš još da mi kažeš već mi je poznato. Ti tražiš slobodu. Dobro. Zašto da je ne dobiješ! Hajde da se hrvemo. Odnesi megdan; postani moj gospodar i ja ću ti biti rob. Tȁ, ti već znaš s kakvom se ja blagošću pokoravam pobjediocima! Ali, treba pobjediti! Osjećaš li se dovoljno snažnim da me na megdan pozoveš, te da te oslobodim toga ropstva?! Jesi li uvjeren da ćeš nada mnom odnijeti i pobjedu? Imaš li povjerenja u svoju snagu?…
— I čovjek odgovori zabrinuto:
Ti me dovede u sukob s mojom najčistijom unutrašnjosti; ti si zaoštrio moju svijest koja kao oštrica duše provaljuje u najdublje bezdane moga bića prigušujući ga.
— Tȁ skreši mu to malo odvažnije, šta mu se tu vazdan žaljakaš, umiješa se njegov drug.
Ali ovaj produži:
Neka mi tvoja tiranija bar dade spokojstvo! Oh, pusti me da bar okusim sreću!
Život se nasmija nekim osmjehom, sličnom hladnome odbljesku mraza.
— Kaži ti meni ovo: Da li ti od mene zahtjevaš; ili moliš milost?
— Milost! tražim milost! odgovori čovjek kao odjek.
— Ti, daklen, kumiš i preklinješ, prosjače od zanata! — ali znaj bijedniče! Život ne dijeli milostinja. A zatim, zar se ne sjećaš, da jedno slobodno biće a da ništa ne moljaka uzima samo moje poklone!?… Ti, ti si samo moj ćeif; rod moje volje. Jedino je slobodan onaj, koji se može uzdržatu od svih želja, da se potpuno žrtvuje jednoj jedinoj izabratoj meti. Jesi li me razumio?… A sada: marš!… odlazi!
I čovjek razumjede. Povuče se kao kakvo poslušno pseto. Dođe mašući repom do noga Života, da ponizno skuplja mrvice od njegove gozbe.
A tada mutni pogled surovog Života pade na onoga, koji mu još ništa ne reče i čije crte lica izražavahu dobrotu.
— Što ćeš me ti moliti!?
— Ja, ne molim nikog, ja zahtjevam!
— A, šta li to?
— Gdje je pravda? Daj mi je!… zatim ću da uzmem sve sam. Sad ti zahtjevam samo pravdu. Ja sam dugo sa strpljenjem čekao i to u brizi, u noći bez sna i odmora. Čekao sam, ali je došao čas!… Gdje je pravda? Amo s njom!…
— Uzmi! Eto ti je — nȁ! odgovori život nemarno.
Izvor
[uredi]Srđ, 28. februar 1905. God IV. Br. 3. i 4. Str. 121–122.