PRVO VIĐENjE
(1/1 1838.)
Vidjeh d'jevu bajnu
Nad svim d'jevam' sjajnu,
I mahom usplamtih;
Vidjeh samo jednom,
A navjek upamtih.
Rumen joj se živa
Po licu proliva
K'o bijeloj zori
Kad plamenom nježnim
Na istoku gori.
Usnice joj glatke
Osm'jehom su slatke;
Kad ze otvaraju
Dva biseria niza
Iza ruža s'jaju.
Vlasi se od zlata
Viju do po vrata,
A zena je živa
Iskra sunca, koja
Plavim nebom pliva.
Tanka j' i visoka
Divna plavo-oka ;
Prsi u bjelini
Nadmašaju ljiljan
I sn'jeg na planini.
U zavoju takom
Kakav će duh biti?
Kao čisto sunce
On će svijetliti,
Da li te, o mila
Žena porodila?
Il' si duh s oblaka
Sišao da zas'jaš
Usred moga mraka?
Otkud god ti bila,
Zemnja, rajska vila.
Klanjam ti se kao
Anđelku života
Kog mi je Bog dao.
