Postanje ljudi

Jovan Ilić

Postanje ljudi Pisac: Jovan Ilić

Postanje ljudi

     Adova vrata zveknuše zvekom,
Zalaja Cerber pas,
Tartar odjeknu groznim jekom,
Zadrkta svijet vas.
S dimom i treskom groma pada,
Diže se, na zemlju stade,
Prometej, Uranov sin,
Crn kao panj, ko paklen džin.
»Gdje sam ja?
O majko mila, zemljo sveta!
Tvoje mi c'jeće cvjeta,
Tvoje mi sunce sja.
Ko silna brda tvoja,
Zevsa osvetna ruka
V'jekove teških muka
Surva na pleća moja.
Prokletstvo u ad me prati,
Blagoslov tebi me vrati,
Mila mati!
Nek strepi, nek bjesni ad,
Slobodna evo me sad.
Zdravstvujte, gore svete,
Izvori dragi!
Zefiri mili, blagi,
Letite, let'te!
Pjevajte, pojte, gorske vile,
Pjesme mile,
Odziv vam šalje s sinjeg mora,
Rujna zora!
O sestre, o braćo moja, gdje ste?
Čujete l' divan slavopoj?
Eda l' se sankom zanijeste,
Rode moj?
O, kako divno zvoni!
Slušajte, čujte milioni!
Nema vas? gdje ste?« 
I b'jesno kroči . . . stade,
Začuđen gleda, sluša,
Na jad mu ređa jade
Bona duša!
Crne mu s' misli roje,
Sotona hitno spreši,
Furije spremne stoje,
Demon se sm'ješi,
Zlobno se sveti:
On, pomamljen, skače, leti,
Ognjem gori,
Himera strašna pod ljim se stvori !
Leti kroz silne meteore,
Prel'jeće brda, gore,
Jezera, r'jeke more,
Prometej, Uranov sin,
Ko paklen džin!
 
II
 
Noć tamna zemlju krije,
Nad vrhom Himalaje,
Sotona crni tance vije,
Dvorogi mjesec sjaje.
Himera plamti, s'jeva,
Bauci bukom buče,
Tetrijeb klikće, pjeva,
Jejna huče;
Demon zvijezde skida s neba,
Na zemlju tama sađe,
Nebesa pokri mrak Ereba;
Mjesec zađe,
I jeka presta,
Haveti crne nesta,
�I sankom tavna groba,
�Usnuše sv'jeta oba.
Ko dim, ko maglen pram,
Prometej osta sam,
Obzire s', zvjera, gleda,
Havet se zgledat ne da.
»O Hirone!
Vi'š, kako me furije muče, gone?
Na bratskom krilu,
Šćah zagrlit braću milu:
Oni me bježe, oni se kriju,
Ha!
Lucifer, Velzevul, Demon,
Utvora Kameleon,
Smiju se, smiju:
Ha!
Hodite bar vi,
O, jadni !
Sotono, Demone gadni,
Svi, svi:
Hodite .... jaoh, nemojte,
Stojte!
U dalek, u neznan sv'jet,
Uprav'te let,
Ja sam .... proklet!« 
I silno grom jeknu: »Proklet!« 
I nebo horom zveknu: »Proklet!« 
Prometej vemlju grli, suze roni,
Nebesne sa visine
Božanski glas zvoni:
»Ne čaj, Uranov sine!
Ne tavni ime slavno:
Ustani! Uspravi hod!
U morske vale davno, davno,
Utonu ljudski rod.
Atena tebe zove:
Idi, i stvori ljude nove!« 
I sv'jetla i krasna nebom se vinu,
Gora sinu:
Gle, kako se blista i sjaje!
Astride smjerno za njom hode,
Ko krilat zmaje,
Prometej ode.

III
 
     Demonska sila, sotonska moć,
Uminu tamna noć,
Nad čarnom gorom, Nebo se kiti rujnom zorom.
Prometej k moru stiže,
Iz mora sjajan Feb se diže,
Planu;
Po tihom okeanu,
Eno je plovi ... aj, aj!
Filira u lijep kraj,
U zemni raj.
Prometej nikom niče:
»Tako ti zore i b'jela dana!
Ko si ti?« 
Ona mu klikom kliče:
»Filira ja sam,
Kći silnoga Okeana!
Sirene mene dvore,
Nimfe mi služe svete,
Poda mnom trepti sinje more,
Talasi lete!
Oči mi munje pale,
Sa mojih grudi,
Silan se vihor budi,
Pomamne diže vale!
Saturnu moje krilo,
Odnjiha čedo milo,
Zlaćanih vlasi.
O, ti, koji si, da si!
Ili si smrtan, il' si Bog,
Hirona znaš li sina mog?
S Olimpa sjajnog ide li amo?
Kamo ga, kamo?« —
O, zv'jezdo jasna
Filiro krasna!
Poslušaj mene:
Ne pitaj ko sam? šta sam?
Uranov sin i Klemene,
Prometej ja sam !
Sinak ti neće doći,
U paklu eno ga osta,
Za nav'jek sin ti posta
Rob tamne, adske noći!« —
Šta... ko si ti? Jakrep? Skorpija? Gorgona?
Jesi li ti Demon?« — b'jesno povika ona, —
»Hirona sina mog mrtvoj sjeni,
Glasniče, predajem tebe : kuku meni!« 
I jeknu strašnim glasom,
Nebo se stavni časom.
Grmi. Oblaci lete, vjetri uje,
Sjevnuše munje, ljute guje,
Vihor odgoni talase lake,
Sa sinjeg mora,
Ko čarna gora,
Okean silan diže se pod oblake:
Gle, kako mu čeljust zjapi!
Prometej planine fura,
Brda mu, st'jene gura
U grdne slapi.
Atena s neba siđe,
Grom zveknu,
Ona svijetla k moru priđe,
Grančicom mira more teknu . . .
Okean nazad se trže.
Po gipkom blatu brže, brže,
Prometej veze, plete,
Po harfi kanda zvučnoj prsti mu lete!
Kipove stvara.
Božanskog lika, ev'jetla dara,
Radostan drkće, strepi
U srcu svome.
Ha! kako su krasni, l'jepi,
Muževi, žene, momci, mome,
Dječica draga,
Mila, blaga:
     Imeros, Iros, Ariti, Miti,
     Onihos, Ikos, Ilmira, Ira,
     Tofion, Hion, Antea, Eja,
     Amintas, Itas, Elika, Evridika,
Itilos, Filos, Irha, Mirha,
O, kako su krasni oni!
Eno ih . . . gle, milioni!
Prometej suzam' ih rosi,
Oblak se sjajan nad njima nosi,
Sm'ješi se Zevs, dahnu,
Smemoćnom rukom mahnu,
Ko rajski cv'jet,
Oživi krasni sv'jet,
Zahori s glasom varvitona
Vasiona:
»Kirije elejson! Zevsu slava,
Slava, slava!«

Napomene

• Ova pesma izdata u: II rukopis ; S. K. Zadruga, knj. 17.

Izvori

• Jovan Ilić: Celokupna dela, strana 255 - 262 , Biblioteka srpskih pisaca, Narodna prosveta.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Ilić, umro 1901, pre 123 godine.