Pored vatre
| Pored vatre Pisac: Radoje Domanović |
Bejaše vedar zimski dan, a mraz, što vele, „puca drvo i kamen“. Ja sam se vraćao iz lova. Nigde žive duše da vidim; sve pusto i nemo, samo što čujah škripanje snega pod nogama i besno zviždanje vetra, koje mi tada, ozeblom, umornom, i ljutom zbog rđavog lova, izgledaše kao pogrebna pesma mrtvoj prirodi u belom pokrovu. Rešim se da svratim u kuću nekog Mate Ilića da se malo ogrejem i odmorim. — Uđem u dvorište: pod jednim kolima stajahu dva psa, koji se okretahu u vezi skičeći od mraza; kad me spaziše, lanuše po dva-tri put’, a zatim opet produžiše svoju staru pesmu; pod tremom od koša ugledao sam poviše kokošaka, koje behu po jednu nogu podigle i zavukle u perje; nakostrešile se, povile glave jedna pod drugu, pa mirno snose svoju sudbinu. Prošavši tako kroz dvorište dođem do kućnjih vrata, gde zakucam, a na to mi jedan glas iznutra odgovori: „slobodno“.
Bio sam već u kući. Jedna velika drvena klupa na kojoj su stajali bakrači s vodom; u jednom uglu glomazni orman (dolap), na kome behu dve-tri debele proje; o zidu nekoliko polutaka slanine, slanica i još nekoliko venaca luka i paprike: to je bilo sve što se na prvi mah može videti od stvari. Na sredi je gorela velika vatra, oko koje su na tronožnim stoličicama sedela četiri seljaka. Svi su bili u suknenim gunjama, čakširama i debelim vunenim maramama oko vrata. Pošto se sa svima pozdravih, ponudiše i meni jednu tronožnu stoličicu, te sedoh i ja kraj vatre. — Malo što slađe i prijatnije može biti nego ozeblom lovcu ili putniku lepa vatra pored koje se odmara i greje ozeble udove, a gleda kako se veselo izvija plamen i sluša puckaranje drva u njemu.
— A odakle ideš, vere ti? — zapita me gazda Tasa, koji seđaše s uvijenim ušima belim peškirom, raširenim rukama prema vatri i malo na stranu okrenutom glavom zbog dima.
— Iz lova.
— E propao si, znam zacelo! — dodade opet gazda Tasa.
— Kako, čoveče, ovo je zlo! — reče i gazda Mata pružajući tikvu s rakijom gazda Mijailu.
— More mani se, otpoče i gazda Marko, jedva, brate dođoh od moje kuće dovde, umalo se ne smrzoh na putu! — Pošto to izgovori, saže se i stade nameštati opanak na levoj nozi.
— Da bog sačuva! — dodade gazda Mijailo pošto odujmi tikvu od usta.
— Nesreća vala sa svake svake strane, a šuma gotovo sva isečena — reče gazda Mata, a zatim, pogledavši u vatru, dodade — čarni de, boga ti, Mijailo, taj ugarak: bliži si tamo.
— Nastale, brate, velike dacije, pa posekoše ljudi goru! Mora se, šta da se čini! — reče gazda Mijailo čarajući vatru.
— Jakom će; ovo je cveće! — umeša se i gazda Tasa.
— Pravo veliš, Taso, jakom će, kako se svet obrnuo natraške, preduze gazda Marko češući se po zatiljku.
— Vala, dok smo mi živi, biće drva, pa posle šta bude! — dodade gazda Mata i pogleda u mene.
Taj razgovor prekide Nikola Cukić, ušavši u kuću. Čovek oko četrdeset godina: obična rasta, širokih prsiju, visoka čela, pravilna lica, gustih malih brkova i crnih svetlih očiju. Na njemu behu čakšire s velikim turom, čohana pamuklija i jelek, a povrh ovoga debeo vuneni šal.
— Pomaže bog — reče ovaj ulazeći.
— Bog pomogao, Nikola.
— Kako ste svi tako, šta radite?
— Eto, hvala bogu! Šta ti radiš?
— Neka! Hvala bogu…
Ponudiše i njemu jednu stoličicu te sede kraj vatre, pa pošto se ponoviše razgovori slični onima kao kad sam ja ušao, otpoče on okrenuvši se meni:
— Kad si ti otud došao?
— Pre nekoliko dana.
— A je l’ teška tamo nauka, vere ti? — upita me za tim gazda Tasa.
— Pa… — odgovorih ja slegavši ramenima, ne znajući šta ću drugo.
— E vala bogu, kako da nije teška! — umeša se gazda Mata.
— Nauka je brate! — dodade i gazda Mijailo, a zatim pljunu na stranu.
— Sitna pamet tu treba! — dodade i gazda Marko zagledajući do nokata dogorelu cigaru, koju je držao između palca i kažiprsta baš pred samim ustima.
— Pa, mislim, umeo bi ti sad da pevaš u crkvi? — upita gazda Mata.
— Kako da ne bi umeo! — odgovori gazda Marko, dok ja smišljah odgovor.
— Pa ne bi ja to umeo; mi to ne učimo — odgovorih mu ja.
Svi se nekako čudno zgledaše, a na licima im se čitalo veliko iznenađenje!
— Pa, ovaj — jedva se povrati gazda Mata — ja šta vi učite?
— Druge nauke — odgovorih mu ja na to čudno pitanje.
— Druge su to nauke, Mato; šta ti pitaš za pevanje! — reče gazda Mijailo pogledavši u gazda Matu.
— Ma znam ja to, no tek ’nako pitam.
— Pita samo čovek; nije to rđavo pitati — dodade gazda Marko.
— A još koliko imaš da učiš? — upita me opet gazda Mata.
— Još jednu godinu.
— Dadeno, brate, ponekom te može da uči! — dodade gazda Tasa.
— E vala bogu, prirod’ čoveka vuče! — rekoše ostali.
— Vala da sam ja otišao u čkole, žestoko bi izučio — poče gazda Mijailo.
— Izučio bi ti da ’oće bure za tobom! — dirnu ga gazda Marko.
— Bio bi dosad kapetan! — primeti gazda Tasa.
— Ho!… Ho!… Ho!… Ho!… — svi udariše u glasno smejanje.
Nasta malo ćutanje. Tikva s rakijom kružila je od ruke do ruke; drva su na vatri pucala, a vetar je napolju zviždao. Ćutanje je prekidano samo rečima: „spasaj se“, „na spasenije“ i dosta jakim uzvicima „O, ho… ho!“
— Šta kaže, bio bi kapetan! — otpoče prvi gazda Marko i namignu na Nikolu.
— Vala, nisam učio, a da sam učio, ne bi me nosili u čkolu na čabrenjaku! — odgovori gazda Mijailo.
Opet se svi na to glasno nasmejaše.
— Da li je istina to bilo? — upitah ja radoznalo.
— Kako da nije istina, pitaj sve što su učili čkolu.
— E to je da bog sačuva! — povikaše ostali jedva izgovarajući od smeha.
— E ljudi, što jes’, jes’, nosili su me na čabrenjaku, ali to nije bilo do moje krivice — započe ozbiljno gazda Marko — svi smo propadali kao kučke! … Eto, brate, ovoga Životu iz našeg sela okova učitelj u konjske bukagije, pa kad ide po školi, ono samo čini: vrr … vrr … vrr…! Šta će čovek da čini, mora da trpi šta ga snašlo, a čovek je tvrd kao pseto! Mnogo može da trpi i da podnosi!… I Života je mnogo begao… Svi smo begali, ali morali smo; učitelj da pobije po školi kao goveda!
— A zašto, zašto si ti bežao? — upitah ga ja.
— Bio me mnogo učitelj, pa sam morao. Evo kako je to bilo: imali smo za aleksiju baš katikizis; dođe učitelj da slišava, te me upita za koliko je dana bog stvorio svet? Ja reko’ „za šest dana“, a on me poteže šamarom koliko je igda mogao, a ja glavom pa o tablu: svu glavu razbi! … Kaže: ne odgovara se tako, nego se lepo kaže: „Bog je stvorio svet za šest dana.“ Udarim ja u plač, a on viknu: „Šta mi sliniš? Nisam ti ja nana da ti dam sise“, pa meni još jedan šamar i ostavi me bez ručka. Ništa bogami, kad uveče počesmo da učimo, a mi smo, znaš, onda i noću učili. Svaki mora da kupi po litru sveća lojanih pa to stoji kod vamilijaza, pa kad potrošimo, mi kupimo opet… Učimo mi, sve to ćuti, niko ne sme da zucne, a učitelj šeta po školi i drži štap, pa i ko pogleda na drugu stranu, on štapom pa po glavi!… Dok meni ispade plajvaz i ja se sagnem da dovatim, taman se ja podigo, a štap me stiže: lepo svu glavu mi razbi… Ne smem da kukam no gledam u knjigu, a suza samo kaplje na onu knjigu. Pripreti, bogami, on meni kako ću sutra da povučem mačka za rep, a sad, veli mi, plači koliko hoćeš… Sutradan ja potegnem, pa čim se svane, a ja pobeži kući… Dođe sutradan vamilijaz, siroma’ pokojni Jova i još dva đaka da me vode, a ja pobežim u šljivar; okupe oni mene te u’vate, ali ja legnem pa ni da maknem, dok oni otpasaše kanice pa me uvezaše i protnu čabrenjak pa poneše tako donekle, a ja ih posle moli, kuka, te me pustiše i odvedoše onako u školu… Posle je tek bilo zlo! — završi gazda Marko.
— To je onda propas’! — dodadoše ostali.
— More, da stanem ja da pričam moje muke — započeo Nikola.
— Dede, vala, i onako smo zaludni, šta ćemo drugo ovde pored vatre, dodade gazda Mata.
Nikola se ponamesti malo na stoličici, trže dva-tri dima, i započe:
— Baš smo bili u trećem razredu ovde u ovoj školi. Umirili se mi svi pa čekamo učitelja da dođe da „ne“ pusti kućama, a mi onda nismo išli kućama svaki dan no kad ne pusti učitelj; u nedelji dana kad pusti po jedanput, kad ne pusti… Kad eto ti učitelja, pa na vrata; sede on na stolicu pa reče: „Ko ’oće kući, neka digne ruku uvis.“ Mi deca, ka’ deca, jedva čekamo da idemo kući, pa svi podižemo ruke!
— E, vala bogu, deca su, brate, k’o svaka deca — primeti gazda Mijailo pošto odujmi tikvu od usta.
— Uđem ja u školu, osta moj otac napolju, a učitelj te za mnom u školu, pa uze pred đacima da me pita:
— Je li ti teška čitanka, je li računica, je li katihizis, što bežiš?
Ja samo ćutim.
— Naplatićemo se mi — reče opet učitelj i pođe vratima — a vi stariji đaci spremite dobar prut.
— Ode on s mojim ocom u mejanu, a ja stado te gledam na prozor dok oni zamakoše; čim ih izgubi ispred očiju, a ja viknem pa napolje, pa odande sve u trk do Međica. Zaboravim u školi i torbu i fes nov novcat. Ostanem u Međicama ceo taj dan, tu i noćim, pa pred zoru a ja se otkradem do kuće pa polako otvorim mlekar, te ukradem skorupa i sira, napijem se mleka, pa opet natrag. Tako ja provedem dva dana, treći dan taman ja dođem do u onu livadu ispod naše kuće, pa sam odande opet mislio da idem da ukradem što za jelo, kad, tu beše neka bara, a po njoj žabe viču kre-kre-kre-kre-kre-kre, a meni ne dade đavo mira, no nakupim kamenja pa počnem da gađam one žabe po bari.
— Ono što kažu onaj kusi nit’ ore nit kopa — primeti gazda Tasa i svi se nasmejaše.
— Gađam ja tu žabe, produži Nikola, dok odjedanput ču gde me neko viknu „O, Nikola“. Pogledam ja, kad moj otac stoji pred našom kapijom pa me lepo vidi. „O, Nikola“ — viknu on opet. Odzovem se ja. „A šta radiš tu nesretniče?“ — „Ništa — reko mu — ja gađam žabe.“
— Zar te to uči učitelj, zakon ti tvoj — viknu on, a ja ispusti ono kamenje iz ruku.
— O, Anice — viknu on moju majku.
— Čujem!
— Ne čula, kukavice, pušku mi daj da ubijem psa — reče on pa otvori kapiju i viknu na pse „O Belov, uvat’, drži, drži, uvat’ Zelja, hu, a da hu, Murga, uvat!“ Ja siroma’ pomislim istina, psi će da ga poslušaju te da me uvate, pobeži ja što sam mogao, a oni za mnom dok me oni stigoše i protrčaše pored mene lajući, a ja onda nadam za njima trk, počnem i ja da ih tutkam. Beža’ ja tako siroma’ čak do Krčmare; slomih se lepo; pređem vodu pa onda obiđem okolo i dođem baš uz plot naše kuće. Sakrijem se tu za jedan dud pa ćutim. Povirim ja iza duda, a moj otac se sprema da ide u vinograd, čujem da nešto naređuje šta će oni da rade dok se on ne vrati. Diže se on pa na kapiju, ode u vinograd da vidi šta rade kopači; čim on zamače, a ja preskočim plot pa uđem u avliju. Majke se nisam bojao, a moj stariji brat Steva i svi snažniji otišli u vinograd; kod kuće ostala samo majka i sitna deca, moj jedan brat mlađi i dve sestre. Uđem u kuću a deca sede sovrom i jedu mleko; uzmem i ja jednu kašiku pa sednem uz njih da jedem; gledaju me deca kao ’ajduka iz šume pa ih čisto stra’ od mene, dok će moja sestra Dika, ona beše od sviju njih ponajstarija, reći: „Što bolan, Niko, bežiš“, a meni to dođe krivo, pa dete kašikom te po glavi: tak, a ono udari u plač. Dođe moja majka spolja pa stade na vrata. Jedem ja, a sve pogledam u nju, a ona jednako na vratima. Pošto jedo’, pođem ja vratima; taman dođoh do nje, a ona mene pa preko srede u’vati a previka „držite ga, deco“. Saleteše me svi oni: jedno za ruku jedno za nogu, jedno za leđa, majka preko srede, al’ ja opet jači od njih, povučemo se po kući pa padosmo, umalo te nismo u vatru; skočim ja brzo pa taman da iziđem na vrata a oni me pristigoše pa uhvatiše ostrag za košulju; vuci ja natrag, a uhvatio se rukama za direk, al’ oni ne puštaju, dok moja majka viknu nekog Matu terziju, što šijaše mom ocu odelo i nama, a sedeo u istoj avliji u našoj kući; dotrča Mata, a nosi konopac vezao bi deset ljudi u njega; ja nekako do’vatim od njega jedan kraj konopca te ga udarim po nosu, linu krv, a on pusti konopac pa htede da se vrati natrag, no moja majka previka: „Drži Mato, pobogu brate, ’oće opet da utekne.“ Vrati se on opet te me u’vati preko ruku, a majka sa decom drže opet za košulju, te mene zatvore u podrum.
— Da mene sad oće ko da zatvore u podrum, dobro bi bilo — prekide mu pričanje gazda Tasa i svi udariše u smej.
— I ja se ne bi ljutio, dodade gazda Marko, još kad ima dobra vina.
— Pružide mi, Mijailo, taj ugarčić da zapalim cigaru — reče Nikola.
Pošto zapali, produži opet svoju priču.
— Ne dade meni đavo da počekam malo, no čim me zatvoriše, a ja nađoh neku šinu pa gurnem rezu odovud iz podruma, spade reza a Dika te rukom za rezu; ja se naljutih, pa potegnem onom šinom te nju preko ruku; pade ona i poče da kuka, a moja majka dođe te pritvori vrata dobro i udari odonud klin na rezu, a posla jedno dete za oca. Kad reče ona: „Idite jedno za Vasilija“, a mene tek uze neki stra’, onda se setih šta sam uradio. Da uteknem, ne mogu, da propadnem u zemlju, još gore; uplašio se ja, a srce lupa, rekao bi čovek, da iskoči. U onom stra’u ne znado šta ću drugo, a ja zovnem majku; dođe ona do vrata; započnem ja da molim da me pusti, aja, ne da ona pomenuti; kažem joj ja „mene će otac da ubije, pa ako te nije žao a ti me ostavi!“ Ne znam šta ću drugo, a ja previčem: „Pusti me, jer ću sad da izvadim čep iz ovog bureta od hiljadu oka, pa će sve da se prospe”, kad ona opet, ništa, kaže: „Izvadi, a Vasilije eto ga gde ide.“ Ja kad vido’ da sam mu već pao u ruke, što kažu, odem te se zavučem u jednu praznu bačvu. Dođe on pred podrum pa odmah zapita „’De ti je onaj Turčin?“ „Eto ga u podrumu“ — reče mu moja majka. On viknu momka te donese jednu stoličicu i čibuk; puši on pred podrumom, a ja ovamo u bačvi drhtim kao prut. Dok najedanput zvecnu reza, i on sa majkom uđe u podrum; gleda svud okolo, al’ ne može da me ugleda, pa tek se okrete mojoj majci i reče: „Pa onaj je nesretnjik opet utekao i odavde.“ „Nije utekao — kaza moja majka — no je se sakrio.“ Viknu me on dva-tri put, ja ćutim, dok se on naljuti pa viknu: „Izlazi ako si tu, jer ako te nađem, ubiću te, tako mi boga!“ Ja izađoh iz bačve, a pogledam ispod očiju čas njega čas majku, e ne umem prosto da vi kažem kako mi je bilo, i čini mi se neće ni doći gori čas u životu. Pokunjim glavu pa stojim pred njima.
— Gde si ti, kud begaš? — viknu moj otac.
Ja udarim u plač pa poče’: „Ne smem da idem u školu, bije mnogo učitelj, a ti me ovamo biješ, pa moram da bežim. a više neću u školu ili, ako me primoraš, ’oću da skočim u Krčmaru i da se udavim.“
Izgovori ja to pa ućuta, a zagušio se od plača, i on ćuti pa me gleda, gleda, ništa ne govori, plačem ja, on ćuti, tek ’uknu pa reče: „Ej učitelju, zakon ti tvoj i sa školom, de mi otera dete u ’ajduke.“ Ja još plačem, a on opet zaćuta malo, pa me posle upita:
— A ’oćeš li ti da učiš?
— ’Oću, rekoh mu ja, samo neću više u ovoj školi.
On opet zaćuta malo, a zatim mi reče da idem u kuću pa će sutradan da me vodi u Čumiće učitelju Sovroniju. Odem ja u kuću; legnem uveče, kad, sutradan, probudi me on i reče da se spremim pa opet da idem u ovu školu. Ja ćutim, ništa ne reko’. Spreme mi oni sve što mi treba, a otac izvadi dva groša te mi dade: „Na, veli, te kupi nešto u dućanu tamo, a ja ću učitelju da pošljem jedno burence rakije pa ću ga zamoliti da te ne bije.“ Ne smem da kažem neću, a već sam unapred smislio da se vratim od pola puta.
— Pa je si l’ se vratio? — upita ga gazda Mijailo.
— Vratim se sa pola puta kući. Ko sme učitelju na oči; taman da sam otišao, bio bi modriji od čivita; nego odem ja do pola puta pa se odande vratim; kažem ocu da ne smem da idem za živu glavu, pa neka radi od mene šta ’oće.
— Pa jesi li učio još posle? — upitah ga ja.
— Odvede me posle otac u Čumiće, te tamo sam učio do kraja, a u ovu školu ne smedoh nikako. Bije i tamo učitelj kao stoku, al’ sam morao da trpim, nemaš kud više; lijaš, lijaš, pa najzad dolijaš! Eto tako sam propatio muku zbog škole – završi Nikola pričanje, a potom nakrete tikvu s rakijom.
— More da stane čovek da priča sve šta se radilo, da bog sačuva — preduze gazda Marko. — Kad uđe učitelj da slišava, to sve drhti kao prut, drukše nije. Uzmeš da čitaš pa samo malo zamucni, a on potegne štapom po glavi, e čini mi se mozak se okrene kad udari, pa posle jednako rukama preza đak i pogleda u njega, misli: sad će da pukne štap po glavi.
— Vala, nema ti nigde lako ni danas, kud god se obrneš — zlo — umeša se i gazda Tasa.
— Gleda on nas ovako, gleda — produži Nikola — pa tek reče: „Ko ’oće da donese „regraciju“ neka spusti ruku“, a mi svi spustimo ruke.
Jedva čekamo, čoveče, da odemo kući, pa da je kazao gazi po vatri, ja bi’ gazio. Kad naljuti se, on pa viknu: „3nam ja da bi vi svi kući, ali to ja ne dam, nego ću samo neke da pustim, a vi ćete da ostanete.“ Mi se svi skunjismo kao pobijeni, dok on poče da odvaja ko će da ide kući: „Nikola Cukić neka ide kući, Pavle Popović i on, Živojin Marić i on, i još nas nekoliko pobroja.“ Nema, ja samo što ne skačem od radosti! „Ajd vi idite kućama, ali ko mi sutra pre podne do osam ne dođe, petnaest mu je batina i biće dva dana bez ručka; a svaki neka ponese regraciju.“ Istrčimo mi svi u odžakliju te uzmemo torbe, pa ’ajd kući; sve sam gotovo trčao od radosti. Dođem ja kući, a majka mi sedi pod orajom u ’ladu i plete; priđem ja, poljubim je u ruku, a i ona vesela, vesela ka’ da je bo’ zna šta dobila; uvede me u kuću, uze od mene torbu te obesi o klin, pa mi iznese mleka, pa sira, pa skorupa: sve što najlepše ima; pa krušaka neki spremila, pa me zapitkuje: „Kako u školi? Pa je li teško; šta si naučio, sine“ — a ja se hvalim ne može biti bolje. Ona ostala deca što ne idu u školu jedva čekaju da ja jedem, pa da se igramo; ja jedem, a oni svi posedali okolo pa me glede.
— Dede, Nikola, nategni jedanput ove rakije; bolje ćeš da pričaš! — prekide ga gazda Mata.
Ovaj uze tikvu, nazdravi onome do sebe, pa pošto prilično nateže, pruži mu je uzvikujući: „O, ho, ho“, a zatim produži svoje pričanje:
— Jedem ja malo, pa onda u igru s decom; legnemo uveče: zaspim kao jagnje; sutradan nedelja, opet ja igra se s decom, brasmo kruške ceo dan tako; provedo’ se ne može bolje biti; legnem uveče, al’ posle sve mislim kako ću sutra da poranim pa da odem na vreme i odnesem punu olbu ljute rakije učitelju; mislim ja tako, mislim i utom zaspim; kad sutradan probudim se ja, skočim iz gubera, pogledam, a ono već sunce pripeklo pa gori! Uh moje muke! Kao da me čovek ubi iz puške. Ćutim ja i poče’ da se spremam, a sve mislim za školu kako ću. Spremim se ja; majka mi spremila u torbu pun zastrug skorupa i jedan sira, pa pogaču, ispekla pile: spremila ne može lepše biti i još puno staklo rakije, moglo je više od oke da u’vati, a rakija prepečenica, ima joj tri godine, pa se žuti kao dukat!
— E ti je Mijajlo ne bi mogao okusiti? — prekide mu pričanje gazda Tasa.
— Aja, baš je ne bi liznuo! — odgovori mu ovaj.
— Pa šta bi posle Nikola? — reče gazda Mata.
— Ništa, spremi mi tako tu rakiju da ponesem učitelju, a ono meni. Preprtim torbu, uzmem ono staklo s rakijom, pa pođem; majka me isprati do vratnica na kapiji, pa se vrati, a ja te pravo školi. Idem putom a tako mi je kao da nosim kuću na leđima, e nije mi drukše no kao da idem u grob. Sećam se ja putom kako bije učitelj, posle i ono što je kazao da će da udari petnaest batina ko zadocni! Mislim, mislim: aja, ne smem u školu za živu glavu! Uđem u Nikodijev zabran, pa zavučem onu rakiju u jednu šupljinu od grma; rešim se da ne idem u školu! Krenem se odatle pa pravo u Međice, a znate kak’i je lug onde, ništa se ne vidi ni danju.
— Pa što nisi otišao kući? — upita ga ja.
— Kakoj kući; bio sam ja na dve vatre, ovamo ne smem od učitelja, jer sam gledao kako se bije: U’vate četvorica za ruke i za noge pa ovoliko izdignu od zemlje, a on uzme drenov štap ka moj palac pa kad stane da udara, ubije, lepo sve kožu odere, a kući da odem, ne smem od oca za živu glavu. Ostanem tako ja u Međicama tri dana; tu sam i noćivao, a bejasmo mi onda u školi poveliki, nije ka’ ovo sad što su đaci. Samo me noću beše stra’ od lisica, a onako ništa, a imao sam u torbi jela ono što sam za školu spremio. Tako provedem ja tu tri dana; kad četvrti dan, nestade meni ’leba i jela, a ne smem ni tamo, ni tamo. Trpe, tako do posle podne gladan pa se rešim da idem kući, pa makar me otac ubio, a opet me malo okuraži to što sam mislio da on i ne zna da ja nisam bio u školi. Računam ja da odem i da noćim, pa sutra kao opet da pođem u školu, a ovamo bi pravo u Međice. Krenem se bogami ja odatle, pa hajd, hajd, te kući. U avliji sedi moj otac i puši na čibuk. Pogledam ga ja, a on veseo beše; „e pomozi, bože“, pomislim u sebi i priđem mu ruci. „Živ bio đače, živ bio!“ „O, Anice“, viknu on moju majku, „evo ti ga đak došao.“ Iziđe mi majka te uze torbu od mene pa pođemo u kuću. Kad, ne lezi vraže, a moj otac je opet viknu: „O, Anice, ja odoh malo do mejane, a ti spremaj večeru!“ Ja se sledi’ kad to čuh! Mejana, kao što znate, blizu škole, i ja se odmah seti’ da će on da se nađe s učiteljem i da čuje da ja nisam bio u školi. Diže se on, bog i duša, ostavi čibuk, uze štap i duvankesu pa ode. Ostado’ ja, a jednako mislim kako ću da uteknem opet, tako malo dok se ja zaigram sa decom pa to i zaboravim. Uveče večeramo mi, a on još nije bio došao. Mislim ja šta ću i kako ću pa se rešim da legnem da spavam, a ujutru rano da poranim pa da begam, a mislim u sebi: „Neće me, valjda, biti u sanu kad spavam.“ Taman ja lego pa ćutim i načinio se da spavam, kad eto ti ga moj otac. Pogledam ja ovako kradom ispod gubera, a on ljut kao vatra. Namrštio se, samo ćuti i sede na krevet gde je on spavao; a mi smo deca spavali svi na zemlji. Viknu on moju majku:
— O, Anice.
— Čujem.
— Odi de ovamo!
Ona dođe.
— A gde ti je onaj Turčin!
— Koji Turčin? — upita ona u čudu.
— Nikola, znaš koji.
— Pa što gde je, leglo dete pa spava.
A ja sve slušam i jednako gledam u njega ispod gubera, pa ne dijam čini mi se, pa da mi je da se provali zemlja da propadnem u nju. On zaćuta malo, naslonio se glavom na ruku pa ’uče. Pa tek dok se podiže, pa opet zapita:
— Pa znaš li gde je on bio ova dva-tri dana.
— Šta ti je, boga ti, Vasilije? — čudi se opet moja majka; ona sirota ne zna šta je ovamo u stvari.
— Bilo dete u školi, ja gde je?
— Kakoj školi, zakon mu njegov — viknu on opet — čabrenjak mi daj ovamo da ubijem psa! — i pođe pravo meni!…
— Ja zažmurim i priljubim se uz moju mlađu sestru, Diku pokojnu, a svega me probi znoj od stra’, čisto se obneznani’.
— Nemoj ga sad — previka moja majka i u’vati ga za ruku: — može dete da padne u vras kad ga biješ u snu.
On se vrati natrag, sede opet na krevet i stade da ’uče i da trlja čelo. Ja gledam šta on radi, a sav se tresem od stra’. On reče da mu moja majka donese čibuk. Ona mu donese čibuk, vatru i jednu bakarnu tacnu, gde strese pu’or iz čibuka. Napuni on čibuk, zapali mu moja majka; on poče da puši; puši tako puši i ćuti, a sve jednako namršten. Ona donese pred njega te metu i sovru postavljenu da večera. A on gleda u onu sovru; odbi još nekoliko dimova i ’uknu, pa se još gore namršti pa poteže onu sovru nogom; sve pukoše tanjiri i komadi kud koji. Meni ovamo nije drukše nego da me čovek seče, sav drhtim. Uze moja majka da kupi one komade, a on jednako ćuti, istrese lulu na onu tacnu, napuni drugu, pa zapali i opet stade da puši. Popuši i onu, pa posle poče da se svlači, meni kao da poče neki teret da se skida s leđa. Svuče se on, pirnu u sveću i leže; meni kao da se svanu. Mislim ja posle čim on zaspi a ja da se dignem pa da bežim, dok se ja tako u onom stra’u prevarim te zaspim kao jagnje. Kad se sutradan probudim, pogledam, a on se digao pa se oblači.
— Eto ti sad nesreće — prekide ga gazda Mijailo.
— E to je bilo zlo — dodade i gazda Mata.
— Zlo, boga mi, te veliko — produži opet Nikola. — Oblači se don, a ja mislim kako ću da se dignem pa da pobegnem onako samo u gaćama i u košulji. Smislim ja da se dignem pa da mu kažem da ću napolje. Ustanem polako iz gubera, dok me on pogleda i zapita: „Gde ćeš ti ’ajduče.“ „Napolje“, rekoh, a sav drhtim. Viknu on mog starijeg brata te mu zapovedi da me izvede napolje i da me vrati natrag. Izvede on mene napolje i vrati me ocu. Moj otac stade ovako pred mene pa me zapita: „’De si ti bre.“ „Ja u Međicama“, rekoh, a sav se tresem, „nisam smeo od učitelja da idem u školu.“ Ispričam ja tu sve kako je i šta je. Kad ja svrši’, on mi opali dva-tri šamara i reče da se spremam; ’oće on da me vodi u školu. Spremim se ja, a majka mi opet spremi u torbu šta treba, pa se krenemo: ja napred, a on za mnom. Srce mi zna kako mi je, al’ moram, da uteknem ne mogu. Dođemo mi tako do škole; viknu on učitelja, učitelj iziđe.
— Evo, doveo sam ti ovoga moga ’ajduka što beži po lugu, pa gledaj šta ćeš.
— Nek ide on u školu, a mi da odemo malo do mejane, reče mu učitelj.