PONOĆNI DOZIV
Kako je burna noć, kako je strašan čas!
O, kako tutnje stene mrke!
Oblaka struji niz i dršće oko vas.
Uzdahe nebo šalje grke.
A iz crnih šuma bruji čežnja vrela
I kroz tresak grana i lomnjavu debla,
Kroz paprat, kroz krune gde dršće imela,
Kroz šiprag, gde ariš jauče prozebla
Teče kô vrele usne dah
I mek kô cvetnih ruža prah
Čežnjivi krik mladog života, što žudi
Kao duša snenih dragana što venu,
Izbegla iz mlečnih razbuktalih grudi,
Rasuta u inje i žubora penu.
Šta to zbore šume u ponoćne sate,
Kad ni zvezda nema, kad i obest spava?
To promrzli faun pronosi šapate
Blede ruže što u snegu procvetava.
Prigušen jecaj njen i krik
Nestdlog dragog čezne lik.
Kako je burna noć, kako je mračna hrid!
O, kako more stene drobi!
Gromove sipa svod i munja slepi vid.
Okean pretnjom kobi.
A iz crnih vala bruji čežnja strasna
I šiba sa zvizgom penušave vode.
I muzika ječi čas tiha, čas glasna,
A crne senke na pučini brode.
I, kao divljih stena huk,
Pučinom urla gromki zvuk.
Šta to zbore vali u ponoćne sate
Prigušenom strašću, kad i mržnja spava?
Kome šalju zvuke ko u zaman slate
I zagrljaj, koji stene podlokava?
Gromorom ječi noć i kam.
Vrh voda lebdi zelen plam.
Dalekih dragana to je razmah čula,
Krv mučena ključa i odiha traži
U umorno doba, kad sa drevnih kula
Večni čuvar šalje mir i mrtvoj straži.
Prigušen to je bes i rik:
Željene drage čezne lik.
Kako je burna noć, kako je strašan huk
Pučina vrišti, šume cepte.
A pan priteže skriven luk.
Bura... No ipak zvezde trepte.
(1917)
