Politička prošlost Hrvata 7
| ←< 6. glava | POLITIČKA PROŠLOST HRVATA Pisac: Vaso Čubrilović |
8. glava >→ |
Smrću Petra Kresimira IV 1074 pooštrava se borba između latinske i narodne stranke u Hrvatskoj. Narodna stranka dovela je na čelo državo Petra Slavca. Njega ne hteše priznati znatan deo velikaša sa severa i na poziv Grgura VII, rimskog pape, normanski vojvoda Amiko iz Južne Italije udari s vojskom na njega, potuče ga 1075, zarobi i odvede u Italiju. Za hrvatskog kralja izabran je ban Panonske Hrvatske Dimitrije Zvonimir. On je došao na vlast zahvaljujući pomoći pape Grgura VII, ali je zato priznao njegovu vrhovnu vlast.
Papa Grgur VII bio je najmoćniji čovek, što je ikad seo na presto sv. Petra u Rimu. Vezujući reformu katoličke crkve za težnje svetskog gospodstva papinskog, on je i u Hrvatskoj kao i u ostaloj Evropi svoga vremena nastojao da svetovnu vlast podvrgne crkvenoj, od hrvatskog kralja da napravi svoga vazala. Dovodeći Zvonimira na hrvatski presto dovodio je na upravu Hrvatske čoveka koji će ispunjavati njegove naloge. Po papinoj želji Zvonimir je kao normanski saveznik ratovao protiv Vizantije, u zemlji je sve više jačao strani uticaj, a po želji iz Rima kralj se spremao na krstaški rat protiv Seldžuka na istoku. Kraljeva poslušnost prema papskoj kuriji i otvoreno pomaganje latinskog sveta, izazivalo je nezadovoljstvo u hrvatskom narodu. Mi nemamo podataka šta se u to vreme sve odigravalo u Hrvatskoj, ali ubistvo Dimitrija Zvonimira na saboru na Kninskom Polju 1089 najbolje pokazuje dokle se tamo bile raspalile strasti među strankama.
Zvonimirovom smrću ne prestaju unutrašnje borbe u Hrvatskoj. Nasuprot, one se još pooštravaju i dobijaju sudbonosni značaj za hrvatski narod uplitanjem susednih država. Rimske pape, Venecija i Ugarska imali su svojih velikih interesa u hrvatskim zemljama. Kako je rasla trgovinska i pomorska snaga republike sv. Marka, osvajajaći pijace po Sredozemnom Moru, tako je sve više izbijala želja da bude gospodar jadranskih obala. S druge strane, na obalama Drave pojavljuje se mlada ugarska država puna ekspanzivne snage i volje da prokrči sebi put do mora.
Do polovine X veka Mađari žive u svojim ratničkim logorima upadajući i pljačkajući po susednim zemljama. Posle poraza kod Augzburga 955, gde je nemački car Oton I učinio kraj njihovim pohodima, oni se smiruju i stalno nastanjuju u ravnicama oko Tise i Dunava. S tim počinje stvaranje mađarske države. Drugu, veliku prekretnicu u istoriji mađarskog naroda čini njihovo prelaženje na hrišćanstvo. Stefan I sveti dovršio je prevođenje svoga naroda na ovu veru, priklonio se zapadnoj crkvi, dobio iz Rima kraljevsku krunu 1001 i s time ga uveo u krug zapadne civilizacije. Zahvaljujući tome Mađari nisu propali kao drugi mongolski osvajački narodi, što dođoše u Evropu idući za plenom. On je udario temelje jednoj jakoj državi u srednjem Podunavlju koja će igrati vrlo vidnu ulogu i istoriji Srednje i Jugoistočne Evrope.
Primanjem hrišćanstva uveden u krug ostalih kulturnih naroda Evrope, mađarski narod i pored toga sačuvao je osvajačke nagone i smisao za organizaciju države, svojstven svima mongolskim nomadima. Sa dobrom konjičkom vojskom i jakom centralnom vlašću, koja se naslanjala od starine na moćno i dobro organizovano plemstvo, Mađari su bili još od početka stvaranja svoje države opasni protivnici i sposobni za veća preduzeća, no što bi njihov broj pretpostavljao. U toku XI i XII veka oni postaju takmac susednim velikim silama Vizantiji, Nemačkoj i kijevskoj Rusiji. Tad se udaraju temelji državi krune svetog Stevana. Jedan od prvih i glavnih ciljeva im je izbijanje na more.
Dimitrije Zvonimir bio je zet ugarskog kralja Ladislava. Posle njegove smrti, kad se u Hrvatskoj novela borba oko prestola, Ladislav je smatrao za svoje pravo da traži hrvatsku krunu za sebe. Zvonimirova udova a njegova sestra Jelena pomagala je brata u osvajačkim planovima. Zahvaljujući njoj i njenoj stranci kralj Ladislav bez borbe je zauzeo Panonsku Hrvatsku, ali pre no što je izbio na moro, morao se vratiti kući da brani vlastitu zemlju od upada Kumana. U Panonskoj Hrvatskoj ostavi svoga sinovca Almoša.
Narod u Dalmatinskoj Hrvatskoj, gde je Vizantija ponovo preuzela latinske gradove, nije bio za tuđu vlast; za kralja izabran je Petar od plemena Svačića, ali njega potuče na Petrovoj Gori novi ugarski kralj Koloman 1097 . U bitci pogibe poslednji hrvatski kralj Petar. Mađarska vojska prodrla je na more i zagospodarila celom hrvatskom državom.
I Koloman je kao i Ladislav ubrzo morao pohitati na sever da se bori sa Rusima u Galiciji. Zabavljen na drugim stranama, on nije mogao dovoljno posvetiti brigu uređivanju novoosvojenih zemalja, zato se tamo javljaju novi pokreti, koji su Doveli u pitanje ugarske uspehe. Venecija se bunila protiv nove sile na Jadranu i tražila dalmatinske gradove. Nemački car je prigovarao, a ni Papi nije bilo pravo. Sve to imajući u vidu Koloman je promenio taktiku prema Hrvatima i mesto da upotrebi silu pokušao je lepim, pregovorima. Tako je 1102 došlo do sporazuma između Kolomana i dvanaest hrvatskih plemena.
Postoji čitava literatura o načinu kako je izvršeno spajanje Hrvatske s Ugarskom. Neki hrvatski istoričari, i to oni stariji, tvrdili su da je hrvatski narod dobrovoljno izabrao ugarskog kralja za svog vladaoca. Tom prilikom da je napravljena i neka vrsta ugovora između Kolomana i pretstavnika hrvatskih plemena. Taj ugovor služio je docnije kao osnovica za sve državno-pravne rasprave između Ugarske i Hrvatske.
Mađarski pisci, nasuprot, tvrde od XIX veka na ovamo da je Hrvatska osvojena mačem, ugovor, sačuvan u prepisu od kraja XII i početka XIV veka nije original, pa ne može biti ni tačan.
Vez obzira bio taj ugovor tačan ili ne, on je odigrao svoju veliku ulogu u istoriji ugarsko-hrvatskih odnosa i u razvitku političke misli kod Hrvata. Zahvaljujući činjenici da je Koloman doista dao velike povlastice hrvatskom narodu 1102, da se krunisao u Biogradu na Moru krunom hrvatskih kraljeva, da su na čelu samostalne državne upravo u Hrvatskoj stajali vrlo često prinčevi kraljevske krvi, još od samog početka ugarske vlade u Hrvatskoj očuvao se kontinuitet nacionalne uprave i državne hrvatske svesti. Kad se tome doda da su ugarski kraljevi tokom vekova bili zabavljeni na sve strane, da Mađari nisu narod sposoban da na tako velike daljine vrši jači kulturni uticaj, razumljivo je, onda, zašto se kroz vekove zajedničkog života očuvala kod Hrvata svest o kulturnoj i političkoj nezavisnosti prema Budimu.