U, ha, ha, ha! Čuda!
Podzemni se potresovi sa stravičnom jekom hore,
a zemaljska mračna njedra sa paklenom silom kipe;
bregovi se od jezerah rastopljeni prolamaju,
i jezera s svake strane u ognjeno more rinu.
Ta ognjena strašna para pod mračnijem svodovima
tutnjevima neizbrojnim razbija se i prskaje.
Drhtajući Vezuv bljuje guste vitle mračnog dima,
iz žvalah mu s jekom leti strašni potok žeravice,
te oblake od pepela na sunčano lice siplje.
Jedinstveno podnebije Neapolja gizdavoga
jednijem se mahom preli u tartarsku smrtnu boju.
Nad njim sunce grdno plače trizrnom prijevjesom,
pod njim zemlja uplašena od pogubne sile stenje.
Uh, strašila užasnoga! Smrtnom jekom sve uzdrhta:
drhti more, drhte gore, žalosni se čovjek smrza!
Je l’ paklena vražja sila zlu stihiju uzmutila?
Oće l’ svodi mračnog carstva svikolici popucati?
Oće l’ zemlja komatima u oblake da poleti?
Je li ovo dan posljednji te s’ u tavnu noć preliva?
Dogore li zraka sv’jetla na brijegu vječne noći?
Izbrisa li nebo zemlju iz svojega kalendara?
Ne, ne! Tartar mrtav leži pod tučnijem svodovima,
smoleni mu okeani narušiti breg ne smiju;
jošt su zemlji ljeta duga, nebo zemlji zla ne kuje:
ta zemlja je čedo Božje, rasadnik je Božji zemlja;
dimnik se je jedan crni od palate Plutonove
zapalio po nagonu, te će malo podimiti.
Sila ne zna što je pravda kad je luda sljepost vodi;
gnjev privetni, gnjev bjesnoće – teško mjestu nad kim pukne!
Pet susjedah žalosnijeh, na prag vi je čas posljednji;
tka se vama crni pokrov pod kim ćete vjekovati!
Noć je duga – dan ne sviće, Vezuv strašni, Vezuv ljući!
Pet gradovah tužni narod bježi mrakom u neznanju:
roditelji svoju đecu, đeca roditelje
pogubili u mrakama, te se traže vapijući;
oči mrake uhvatile, sila jeke glas uzela;
majka čedo nać ne može, nit ljubavnik ljubavnice.
Spasenija nigđe nejma, smrt u noći strašno razi!
Pred oltarma žreci kleče s likom smrti na obrazu,
te idole umoljaju, daju mita i zavjete
da smekšaju gnjev nebesni, da zaštite poklonike.
Sl’jepi žreci ništavila! Mnogobožja oltar gadni
svemoguću volju Tvorca ne smekšaje, nego jari.
Ta idoli i penati što oltare vaše pune,
izrodi su to i bebe, te višnjega ime hule.
Drugi oltar njemu treba – svemoguć je on i silan;
njemu hore sva nebesa, on užasom bezdne stresa!
Kleče žreci pred oltarma, ukočeni i nijemi,
strava im je glas uzela, smrt bljednošću zadahnula;
idoli se od kamena tresu, lome niz oltare.
Narod bludi izgubljeni kako adske u mrak sjeni;
neki sebi spasenija u izbama mračnim traži.
Adsku silu napor diže sa ljutilom stostručnijem,
raspukoše na sve strane Vezuviju grdna žvala!
Guste krupe od kamenja izleću mu iz bezdanah;
raze ljuto, raze strašno što gođ svojim mahom stignu.
Mećave se, kako munje, od pepela i žerave
rashoriše na sve strane krugom mračna Vezuvija;
uragani njima vitle, uraganim’ oni tutnje.
Dažd se usu pljuskovima vrele vode s gustom pljenom,
a potoci raskaljeni u crvenim valovima
gusta vara[a] zaječiše niz Vezuvij muklom jekom.
Sve sarazi grdna sila, sve sažeže, sve zatrpa!
Zla uroka, zla naroka, zla udesa, a zla časa!
Ne bjež’, more, od užasa, no priteci na nevolji –
nek je kraće stradanije, mučeniju konac metni,
kako Jordan što priteče u dolini Silvestrovoj:[b]
konac metnu mučeniju, a zaduši adska žvala.
Bježi more od bregovah, od čuda se uplašilo:[c]
u grobnicu mučenija pet gradovah potonuše!
Pozdravljam te sa uzdahom, o razure nečuveni,
o grobnico Pompejeva! Evo mene na tvom bregu,
žedni pogled da nasitim, ljubopitstvo da ugasim[d],
na tvojijem razvalama, na gorama od pepela
da izlijem sažaljenje nad ljudskijem stradanijem.
O kako su divna, krasna i prelesno iskićena
u svom rodu, u svom vkusu sva zdanija Pompejeva!
Pozdravljam vas, o oltari, kumirima ostavljeni,
vas, klijeti, okićene s živopisom, s mozaikom,
divni vrti i cvjetnici s fontanima i banjama[e] –
malenašnji, no blistate, te milenost okićate,
vas hramovi i poprišta, veličine obraz divni!
Po uzanim no pravilnim ulicama i kućama
gradskim idem kako krilat; pogledi mi žedni strču
s jednog čuda te na drugo, na sve točke i uglove.
Pričaj meni pojasnije o kakvostma starog sv’jeta,
men’ je dosta jedna riječ samo dosad nečuvena;[f]
pričaj meni pojasnije tvoje zbiće nečuveno!
Pričaj, pričaj pojasnije, – spleteni su ti znakovi.
Što se bojiš, što premučaš? Sila, Avgust, Neron grdni
i njihove tme rodova više sv’jetu zlom ne groze;
nenasitnu gordost rimsku razvaline rimske kriju.
Glas je ljudski ovde nejak, glas se ljudski ugasio,
samo sl’jedi što mu vidiš morem vara i pepela.
Vi duhovi dajbud’ adski, koji vječno pirujete
na razure, na pustoši, na ljudskome stradaniju,
salamandre i ondini, elfi, gnomi i demoni,
čaralice i vještice, vi pakleni poklisari,
iz mračnijeh pod pepelom štogođ izbah proslovite!
Ćuti idol, ćuti đavo, ćuti čovjek – glasa nema;
tjelesa su pogrebena, duhovi se raspršali,
pod varnijem bregovima ne sm’je ništa stanovati!
Ha, poživlje, rabotnici, jerbo oči žedne broje
sve udarce te padaju! Udarac je vaš svakoji
po zalogaj, te medeni, ljubopitstvu uždenome,
udarac je vaš svakoji mah jednoga jaka vesla –
sve nas bliže poprimiče vnutrenosti starog sv’jeta.
„Evo ovde tri kartine, te lijepe živopisi;
evo mjesto gđe živio i ognjište đe pirio;
evo poda s mozaikom, te lijepo nakićena!“
Bježi, bježi, svak se miči – ne smetajte zraku sunca!
Usuše se bistre zrake na obitelj, na ognjište
te pogledom životvornim za vjekovah osamnaest
prenebregle sasvim bjehu i lišile njine igre.
Pozdravljam te, neizvjesni ljudski stanu i ognjište!
Za spomen ti zrak ostavljam u tvojojzi obitelji!
