Pijero i Dzandza
Pijero i Dzandza
Uglavnom, ispričaću vam samo jedan dan iz života njihova.
Pijero se probudio u četiri časa izjutra i spremio se za trenutak. Dzandza (izgovori "dz" kao u riječi "dzindzov"), promeškolji se na krevetu i započe:
- Bon đorno, Pijero. Kakvo je vrijeme?
- Bon đorno. Pada kiša.
- O, bože, pa dokle će?
- Do Božića, kao i lani.
Po živosti njegovih pokreta, po tek progrušanoj crnoj bradi i kovrdžastoj bujnoj kosi, ne bi čovjek Pijeru dao više od četrdeset i pet godina, a on je ljetos navršio šezdeset petu godinu. To niko nije mogao vjerovati na prvi mah. Obrazi mu bjehu okruglasti i preplanuli, nos pojak, vrat žilav, rast osrednji.
- E, pa - pa! - reče Pijero ženi, pa pripalivši svjećicu, koju je uvijek u špagu nosio, otide u drugu sobu, gdje je na čukljama visilo više ogrtača; izabra tanku navoštenu kabanicu za kišu, te izađe.
Sa prostranog hodnika, Pijero strča niz njekih stotinu stuba od kamenijeh stepenica, koje su se lomile tri puta na lakat, jer je stanovao na trećem boju starinskog dvora izumrlijeh plemića Kosorića (Cossorichio). Na svedenom izlazu, pošto otvori teška vrata, ugasi svjećicu i otide Krivom ulicom, koja se tako zove ne stoga što je jedina kriva u primorskom gradu S. (u kome se događa sve :ovo što vam pričam), nego zato što je najkrivlja od sviju, što je nalik na latinsko S.
Pijero svrati u kafanu Kod lengera, na sastavu Krive i Biskupove ulice, koja se kafana od pamtivijeka najranije otvara. U njoj zateče četiri čovjeka za jednim stolom.
Pijero sjede odvojeno.
Kafanski momak, visok, crn kao đavo, Đakomo Moro (koji je inače rođen zagrađanin, a talijanski naučio kao odrastao), donese podnos, a u drugoj ruci golemi ibrik, jer je Pijero htio da mu se kafa siplje pravce iz suda sa ognjišta. Đakomo nasu zdjelicu, pa se poizmače, a Pijero, miješajući, uze dijela u govoru o vremenu, o lovu, o cijenama žitka, o skorašnjim gradskim događajima. Đakomo se takođe pleo u razgovor.
- Ja, ja, ja! - reći će Pijero, ustavši. - Da se ide. Da vidim najprije šta se radi u pekarnici.
I žustro izide.
Onda, od one četvorice, njeki riđi brkonja reče gnjevno:
- Idi bestraga ti i tvoja pekarnica i tvoja gostionica i tvoja brašnara i tvoja poslastičarnica.
- O ho-ho! - udari u smijeh njeki ćosasti debeljko... - Šta je to tebi jutros, Antune! Nijesi mu valjada, i ti što uzajmio.
- Ima zub na Pijera - veli jedan od mlađih drugova.
- Zašto? - pita najmlađi. Brkonja planu:
- Idite svi s vragom! Šta se pretvarate! Zar mi, koji se grčimo od zore do mraka, zar nijesmo više gladni nego siti? A kad Pijero hoće da bankrota, kad se počne prenemagati po dva-tri dana u krevetu, onda se, brže bolje, slete oko njega preturi, ađunte, impjegati, avokati, ljekari, popovi, pa, mile-lile oko njega, žale ga, tješe ga, tepaju mu, pa drž' oko dužitelja. I, dva i dva četiri, Pijero je spasen.
- Isusa mi, to su riječi kao iz jevanđelja! - viknu Đakomo... - U zdravlje prepelica, jarebica i zečeva i bonbona Pijero uvijek ispliva!
Brkonja, po zanatu kovač, primače se debelom i ćosastom mesaru i nastavi:
- Molim te, brate Bortule, ali, recimo... ne daj, bože!... da. ti dođeš na tanko, da moraš bankrotati, šta misliš: bi li ti ko pomogao? bi li se za tebe gospoda onako svojski zauzela?
Bortul pocrveni, a oči da mu štrknu, i promukao reče:
- Ja znam da ne bi!
- Eto vidiš! - viknu kovač i udari pesnicom što je jače mogao ... - Trista mu sakramenata, ti si sin ovoga grada, i svak te zna kao poštena zanatliju, i otac ti se ovdje rodio i stari su tvoji, kao i moji, krv prolijevali za republiku i gospodu, pa, ne daj bože nevolje, niko prstom ne bi mrdnuo za tebe.
Svi zagrajaše. Đakomo ih nadvika:
- Eto vam za primjer Škalete. Najbolji vam je primjer Škaleta. Sjetite se Škalete.
Taj nesrećni Škaleta pade kao ulje na vatru, te buknu pravi požar južnjačke naglosti. Bortul tresnu objema pesnicama i, gotovo ugušen, stade se derati:
- Jest, pravo kažeš. Dosta se sjetiti Škalete.
Dalje se ništa nije moglo razumjeti od silne graje. Svaki je vikao iz svega mozga, proglušujući jedan drugoga.
Ali utoliše odjednom, pa svi posjedaše i poručiše rakije. I jedan započe sad sasvijem mirno:
- A šta bi Dzandza radila da se Pijeru štogod desi!?
Bartul uzdahnu:
- Ona je baš krasna žena... I, čujte, ljudi, tako mi krvi Isusove presvete, da se, recimo Pijeru što desi, da Dzandza ostane na ulici, meni bi to tako žao bilo, kao kad bi se mojoj Mandi to dogodilo.
I sva petorica udariše u beskrajne hvale Dzandzi Pijerovoj. Svi se nadmetahu ko će je većma veličati.
A ne osta ni na tome, nego Đakomo završi:
- Što se tiče dobrote srca, ako ćemo pravo, Pijeru nema para na daleko. Druga je stvar što on nema pameti, to je za njega najgore, ali što se tiče duševnosti, tu mu skidam kapu.
- Evala ti, momče, za tu riječ, - viknu ćoso... - Pameti Pijero nema, koliko ni kokoš, ali je poštena duša.
- Da to nije, ne bi ga sirotinja blagosiljala, - doda Đakomo. - Najposlije, ako je koga zakačio, siromaha nije, nego kakva bakonju. A šta je nama do njih...
Čitaoci vide e je potrebno da se u njekoliko dopune i razjasne ti razgovori.
Antonio de Cokolo, otac Pijerov, izdanak starog plemićkog doma zadarskog, kao i mnogi drugi gladni vlastelići, za vrijeme francuskog osvojenja Dalmacije, dočepa se državne službe. On postade decimar u S., naime onaj što kupi "porez u prirodi". To je bila dobra služba. Ali kad ćesarovci presvojiše Primorje, otpustiše iz službe sve te činovnike pa i Cokola. Nesrećnik se bješe skoro oženio i imao sina, te je životario kojekako. Kad je Pijeru bila šesta godina, umrije mu mati, a zatim napriječac i otac. Pijero se pribi kod siromašne materine rodbine, gdje je rastao bez škole, bez nadzora, bez topline. Kad se Pijero dohvati malo snage, postade trgovačko slušče. Najzad se skrasi kod nekog Figarinija, poslastičara, kome ugodi, te uze za ženu jedinicu mu Dzandzu, a poslije smrti tastove naslijedi radnju i nješto gotovine.
Radnja je Pijeru išla prilično. Žena je mijesila slatkiše, a on i sluga Lorencino prodavahu. Pijero nije bio potrošljiv, ni kafanski čovjek, strasti nije imao, osim lova.
Samo u jednoj stvari Pijero je bio neumjeren, u silnijem nasnovama. One su se rojile u njegovoj glavi, te je vječito smišljao poduzeća koja će ga brzo obogatiti. U svašto se miješao, za svaki je posao razbirao. Najprije je htio da postane udioničar ugljanog rudnika, koji otskora bješe obreten u sjevernoj Dalmaciji, ali, vidjevši da svak zazire od te novotarije, trže se. Poslije je namišljao da organizuje plovidbu malijeh parobroda između S. i Trsta, ali u tome ne uspje. Zatijem je naumljao da organizuje društvo za sušenje sardina, ali ni za to ne nađe odziva...
Dzandza, odana svom dušom i u svemu pokorna, nije mu se protivila, ali nije se ni zanosila njegovijem snovima. Ali najposlije i ona privoli, neka se lati čega hoće.
Pijero se, što'no reku primorci "pusta od kraja". Prvi mu je posao bio da zakupi gradsko pozorište za godinu dana. U tome izgubi gotovo svu ostavinu pokojnog tasta. Zatijem podiže fabriku rezanaca, i u tome poslu izgubi gotovo sve, što Dzandza bješe zaradila i uštedjela. Poslije upropasti i sebe i drugove njeke u parnom mlinu. Poslije otvori veliku modernu pivnicu, koja je prilično napredovala za njekoliko godina, pa odjednom zakržlja i prijeđe u druge ruke, u kojima opet procvjeta pod starijem imenom: Nova pivnica.
Nakon tijeh nesrećnijeh pokušaja dođe na nesrećniju misao da drži više radnja u jedan mah, i tu je tek propadao i petljao.
Pijero bješe mio gospodi kao veoma ljubazan i predusretljiv čovjek. Samo ima li Pijero novaca, ne treba se gospodi brinuti gdje će naći zajam bez vraćanja. Osim toga od silnoga njegova lova, malo se što iznosilo na njegovu trpezu (Dzandza nije marila za divljač, a Pijero, kao i svi pravi lovci, još manje), neto se raznosilo po gospodskim kujnama.
I tako je taj čovjek petljao oko sebe neprilike i vječito se koprcao među njima, a kad bi se već toliko spleo da nema izlaska, onda bi, kao ono pravedni Jov, poželio da ga nestane! Za dan, za dva, tri, prema veličini katastrofe koja se primiče, Pijero se ne razgovara ni s kim, nego samo griska ugašenu virginiju. To su svakome bili znaci da se primaklo kakvo krupno plaćanje. Dzandza samo grca u sebi i izbjegava svako pitanje. Zatijem, jednoga jutra, Pijero ne ustaje u četiri časa, kao obično, neto leži, ne miče se, ne govori, samo žmuri, ili gleda u tavanicu. Dzandza, vrativši se iz crkve, donese mu kafu i virginiju, bez riječi ostavi to pored njega i otide. U podne, opet svrati k njemu, opet bez riječi iznese nedodirnutu kafu i donese mu zdjelu juhe. Onda ruča sama i svjetuje se sa svojom starom sluškinjom. Opet otide za poslom i pred veče dovede staroga don-Martina, svoga ispovjednika. Pijero jedva odgovori na popov pozdrav, ali to starca ne buni, nego zasjedne i zavrgne običan razgovor sa Dzandzom baš kao da je došao u obične pohode. Njih dvoje navijaju, navode, dok se njekako razgovor ne zakači za stvar koja im je jednako na umu, kao i Pijeru. Ali to mora biti, tobož, slučajno. Onda Pijero plane:
- Ma sve je uzalud! Nema tu pomoći, te nema! Plaćati se mora, ili ću na tambur! Kambijala (mjenica) je prekosjutra! Svršeno je sa mnom!
- O-ho-ho! - veli pop tobož u šali... - Odmah krupne riječi. Odmah očajanje... De, de, najprije da čujemo kako stoji stvar.
Pijero sjedne i mrzovoljno ispriča sve, iskreno i jasno, pa opet hukne i legne, i ne bi mu već ni kliještama izvukao riječ.
Pop i Dzandza otidu u drugu sobu, gdje se dogovaraju šta će i kako će. Obično podijele uloge. Pop trči k preturu i advokatima, a Dzandza k ostalijem prijateljima koji mogu biti od pomoći. Ako je povjerilac mještanin, onda ga nenadno opkoli četa gospode i navali na njega molbama i svakojakim razlozima. On se s početka uporno brani od silnog juriša, ali kako zatočnici Cokolovi dovlače sve jače i jače baterije, tako i on, malo pomalo, malaksava, popusti i pristaje na kratak odgađaj, ali oni hoće dugačak, ponjekad predlažu kompromis koji je u opreci sa svijem uobičajenim trgovinskim pravilima. Ponjekad je stvar suviše zapletena, te sav zbor "pretura, ađunta, impjegata, avokata, ljekara i popova" (kako onaj reče kod "Lengera") otide u Krivu ulicu, u stari dvor Kosorića, na treći boj, gdje Pijero leži i gladuje. Razumije se da cio grad govori o tome. Bivalo je da taj zbor jednoga dana tri puta ide od dužitelja k dužniku i obratno. Najposlije, ta borba, kao i svaka, primakne se kraju. S jedne strane mnogo se tražilo da bi se polovina dobila, s druge strane malo se popuštalo da bi se što više očuvalo i, obično, prebije se napolak.
Ako je povjerilac u drugome mjestu, onda se radi žicom, te je često bivalo da takoga dana niko drugi ne može upotrijebiti telegraf...
Kad se nagodba svrši Pijero urani i otide u lov. Tako sjutra, tako prekosjutra, tako onoliko dana koliko je ležao.
Tako je s Pijerom bivalo gotovo svake godine za pošljednjih petnaest godina bračnog života...
Pekarnica je bila na kraju Biskupove ulice, koja se tako prozvala zato što je tu njekakav biskup pao mrtav od kaplje. Na mjestu nesreće, u zidu izdubljena je panjega, a u njoj je kip ne znam koga sveca, zaštitnika od prijeke smrti. Sluteći po izlinjalosti svečeve prilike, to je moralo davno biti, ali je mjesto i danas "ubetno". Ko god strahuje od kaplje, taj mimogretke prilaže po koji novčić u kutiju. Ko se pak, ma kako, zamjeri tome svecu, toga, pa i ne bio ugojen, neće mimoići kaplja. To se bar povijeda, i u to vjeruju svi građani i zagrađani, pa i Pijero. Ali on, jednom, uoči svojih "kritičnih dana", prolazeći tuda kao obično, sjeti se dvostruke moći svečeve, te isplazi jezik i pokaza, mu pesnice. Na nesreću, bilo je svjedoka, i ko zna kako bi to prošlo da svetac i zemljaci ne uzeše na um duševno stanje Pijerovo...
A sad hajdemo za njim.
Pijero stiže u četiri i po časa u pekarnicu, u kojoj su bile dvije izdubine. Tri momka rabotahu oko velike, njeki starkelja oko male. Ona trojica turala su, prevrtala i izvlačila i slagala somune i "štruce" (vekne) bijela i mrka hljeba. Starčić je pekao poslastice. Pijero posmatraše, zapitkivaše, izdavaše naredbe. Odjednom, okrete se jednome od pekara, njekom snažnom mladiću u seljačkoj zagorskoj nošnji.
- Je li, harambašo? - zapita ga Pijero namršteno. - Ti si juče uzeo postole kod Lovrića i rekao si da ću ja platiti. Je li istina?
- Jest, - prošapta momak i obori glavu.
- Pa kako si smio, oca ti lupeškog, kad znaš da si uzeo platu za cio novembar unaprijed, i danas je tek četrnaesti. Znaš li ti da bi te sad mogao otpraviti u šljepić, a?
- Znam, valaj, i pravo bi bilo, - veli Zagorac i niže se prekloni. Pijero spopade lopatu.
- A znaš li ti da ću ti sad isprebijati rebra, pa onda te otjerati tamo gore, u tvoje Zagorje, u tvoje lupeško gnijezdo, odakle si i došao.
Zagorac kleče i osloni se na ruke pa se stade derati:
- Udri, ćaća moj!... Udri, posvetila ti se!... Udri, valaj, izlomi svu lopatu o moja leđa, samo se ti ne srdi i ne kopni zbog mene, jadan ti sam!
- Nosi te đavo, strvino jedna! - viknu Pijero i baci lopatu...
- Aja, ćaća moj! - nastavlja grješnik i udari čelom o pod... - Ne mičem ti se odavde, dokle mi ne oprostiš... Ja, ko velju, obosio sam, pa uzeh obuću od Lovrića, a ko velju, majčica naša, šjor Pijero neće zamjeriti...
Pijero se primače s leđa starčiću, koji je pekao poslastice, kucnu ga po ramenu a drugom rukom uze jedan zagoreo roščić.
Radnik se srdito okrete i unese gospodaru svoje majmunsko, pakosno lice, - lice zbrčkano, sa sijedom francuskom bradicom.
- Koza vuole! - iskezi se on, a oči mu sjaktile kao u zvijerca.
Pijero gledaše Talijanca sa prezrenjem, pa, preteći roščićem, poče mu čitati "svijeh sedam sakramenata". Ali onaj njega posmatraše netrenimice za njekoliko, pa slegnu ramenima i okrete mu leđa.
Kad Pijero otide, onda stade cerekanje one trojice. Zagorac; podiže ruke i poigra. Jedan od drugova reče kroza smijeh:
- Ti baš mukte dođe do obuće. Svi umijemo s njim, ali niko kao ti.
- Ovaj stari magarac lje ne umije, - reče drugi: pokazujući! palcem Talijana... - Ovaj neće boživati ovdje...
Pijero izide iz grada kroz primorska vrata. Veliki pristan bio je pun brodova jedrenjaka. Na drugome kraju, gdje se obala svija u manji i pouzdaniji pristan, dimljahu tri parna broda. More je bilo nješto malo mutno i sitni vali pjenušahu, a od njih je dopirala potmula tutnjava. Nebo je bilo tmasto i svuda jednako, ali ne natušteno, a i to bješe obilježje da bi kiša zbilja mogla trajati do Božića. On je poduže posmatrao sve to, pa se uputi desno, kraju obale, u svoje veliko skladište brašna.
U brašnari bijahu dva momka za; mjerenje, a u klijeti, odmah s lica, sjedjeo je pisar Toni X., čovjek od preko pedeset godina, golijatskoga stasa i oblika, rude brade do pojasa, koji je imao za sobom predugačku istoriju. Mladost je proveo u Americi. Vratio se u zavičaj bez pare i pameti. Muvao se njeko vrijeme dokon zarađujući najviše na kartama, pa, njekako uspje da se svidi bogatoj i lijepoj djevojci, koja i preko volje roditelja i na čudo svačije pođe za. njega. Pijero im je kumovao. Nakon tri godine raskošna života, Toni ostade opet "čist", sa pridom od dvoje djece, te se pribi uz kuma, koji mu je plaćao pedeset for. mjesečno, osim onoga što su ga kumčad stajala.
Toga jutra njih dvojica imali su posla oko pola časa, pa onda, kao obično, udariše u prisne razgovore.
- Šta ćeš danas za ručak, kume? - pita Toni.
- Ne znam ni sam.
- Pitam te zato, znaš, jer sam vidio gdje pronesoše divnijeh lokarada. Bolan, sve kao iza šake debele. Davno ih nijesam takih vidio.
- Lokarada, - reče Pijero prijatno iznenađen, jer je bio gaman na tu vrstu ribe. - Pa, znaš, šta ćemo! Idi ti i kupi kilogram dva... Doduše, trebalo bi pitati kuvaricu. Hajdemo zajedno do gostionice.
Dva kuma pođoše obalom istijem putem kuda je Pijero došao, samo što od vrata primorskih nastaviše pravo k malome pristaništu, gdje svrću parne lađe. Uzgred razgovarahu o nalozi stranih jedrenjaka, što bješe neobično u to doba godine. Govorili su o trgovini brodarskoj, o osobinama talijanskih i grčkih mrnara, o svemu što je s tijem u svezi, samo ne o poslovima koji su njima preči. Toni, veliki domišljan i znalac nebrojenih masnijeh priča i mrnarskih doživljaja, razveseli kuma.
U tome stigoše pred gostionu Ka putniku. U trpezariji, pokućar tek bješe pomeo pod i počeo brisati stolove i stolice. Kumovi sjedoše i Pijero naredi da dođe kuvarica. Nakon njekoliko uđe sredovječna, debela žena, široka lica i rasplašćena nosa, u ostrvljanskoj nošnji.
- Dobro utro, Muarija! - viknu Toni.
- Dobro utro, šjori puaroni! - odzdravi Muarija, razvukavši usne gotovo do ušiju, te joj sinuše pljosnati, bijeli zubi.
Pijera spopade smijeh, te se i njemu prohtje da govori čakavski. I on započe:
- A ča tjemo za, obid?
- A, po bogu, ča vi hotjete, kak vi zapovidite.
- Ima lokarad na peškariji, - veli Toni.
- A lokarde tje bit skupe. Pijero završi "naški":
- Hajde, uzmi sprtvu, pa idi s kumom. Živo. Ja ću s Lovrom za meso i ostalo.
Kad pisar pođe pred kuvaricom, Pijero mu doviknu:
- Čuješ, kume. Izberi dvije-tri dobre lokarde i pošalji ih kumi.
Onaj tobož htjede odreći, ali Pijero mahnu rukom.
Onda gospodar viknu pokućaru, koji se bavljaše svojim poslom u protivnom uglu:
- Ej, ti smrdljivče, gdje je ona druga nakaza?
- Spava, šjor, - odgovori pokućar.
- A ima li putnika u sobama?
- Čini mi se ima trojica.
- Idi zovi sobaricu.
Pokućar otrča.
Pijero izvadi bilježnicu i pisaše dokle se ne pojavi njeka tanka, blijeda i buljooka ženska, u plavu struku i haljini.
- Šta ima novo, Fani? - zapita je Pijero talijanski.
Na prvi pogled moglo se poznati da je Fani Njemica, ali kad poče kresati u Danteovu jeziku, onda tek potvrdi svoje porijeklo. Kako tako, ispriča gospodaru koje su sobe zauzete, šta je koji gost dužan, odakle je koji, i ostale sitnice. Najposlije on joj dade znak da odlazi.
Kako je Paško pokućar stojao iza "Fanike" i preko njenog ramena virio na gospodara, on se snebi kad ona otide.
Pijero ga pogleda.
Bio je taj Paško čovjek od trideset i njekoliko godina, omalen, suvonjav, crnomanjast. Dalmatinska košulja sa zaponcima i razrezanijem grudima, kao da je bila od crne svile, tako je bila prljava.
Pijero baš to gledaše, te viknu:
- A što si takav, životinjo jedna! Jesam ti stotinu puta rekao da te ne trpim takoga.
- Nemam druge košulje, blažene mi Gospe.
- A što lažeš, Gospa ti oči izvadila. Nije li ti prekjuče Dzandza dala moju košulju. Baš prekjuče. Misliš da sam zaboravio, pa kao veliš: "Izmamiću mu drugu".
- Jeste, gospodaru,. ali sam je dao u pranje.
- U pranje si dao čistu košulju a ovu... Odlazi! Vuci mi se s očiju! Zovni onoga drugog gada. Probudi ga, ako spava. A ti, ako mi se vratiš u toj košulji i neumiven, nadavaću ti nogu više nego što imaš godina.
Pijero uze hodati po dugačkoj a uzanoj trpezariji. Kiša poče pljuštati. Hodao je duže od pola časa, dok uđe odnjekuda omalen grbonja, ćoškaste glave, kriva nosa, - prava nakaza.
Pijero mu se duboko pokloni i započe:
- Neka oprosti vaša plemenitost što sam je uznemirio! Zaista to nije lijepo od mene, ali vidite... vidiš, drugi put, ja ću sam doći da te probudim, - izliću ti vjedro vode na tu glavurdu, gade čovječji!
- Nemojte tako, gospodaru! - veli grbonja povlačeći zlobno očima... - Sjedili su gosti noćas do ponoći, a ja nijesam od gvožđa!
- A, ne, ne, ti si od zlata, ti si zlatan... Dosta je ćakula, nego dede račun!
- Izvolite, - reče grbonja i izvadi iz špaga predvostručen list hartije, ispunjen stubovima riječi i brojeva. Pijero poče sračunavati. Grbonja izvadi iz pripasanog toboca pregršt sitna srebrna i mjedena novca, koji naslaga u stupčiće. Zatijem izvadi iz lisnice njekoliko banknota, koje poređa. Onda se izmače, prekrsti ruke na grudima, zažmuri jednijem okom, a drugim nanišani na gospodara.
Pijero je dugo sračunavao. Dva-tri puta odmahnu glavom i htjede nešto reći. Kad Pijero poče brojati novac, dođe Paško, čist kao kaćun, umiven i ulickan. Nosio je veliku sprtvu i torbu preko ramena. Grbonja. blenu od čuda vidjevši Paška gizdava, pa ga spopade silan smijeh.
Pijero se trže, ali, vidjevši šta je, osmijehnu se i on pa izide.
Svakog bogovjetnog jutra, u to doba, na tome putu, od gostionice do mesarnice, obuzimahu ga iste misli, naime: ako mu je sumnjiva korist od brašnare i pekarnice, od gostionice mu je sasvijem izvjesna šteta. Kradu ga Muarija, Fanika, Grbonja i Paško. - O tome sumnje nije! Kontrolisati ih teško je, uhvatiti ih u krupnijoj krađi još je teže, zamijeniti ih drugima, kakva vajda? Pijero je bio od starih dalmatinskih gospodara, kojima se činilo da nemaju pravo vlasti nad mlađima, ako ih ne mogu proklinjati "svojim hljebom." A i dalmatinske sluge, u ono vrijeme, radije su služile za hranu ma i za neznatnu platu. Dakle Pijeru samo za njegovu mobu trebaše čitava gostionica. U kući su on, Dzandza i sluškinja Luca, to je troje; u pekarnici su četiri čovjeka, to je sedmoro; u gostionici su kuvarica, sobarica, naplaćivač, pokućar i podrumar, to je dvanaestoro; u poslastičarnici je momak, to je trinaest grla! A kamo kum i njegova porodica, a kamo ostali paraziti, kamo Dzandzini štićenici!...
Pijero je brzo bio gotov na mesarnici, i tako isto na trgu, te otpravi Paška, a on otide u poslastičarnicu, koja se nalazila u sredini Krive ulice. Bilo je već sedam časova kad uđe u taj dućan od tri-četiri koraka dužine i toliko širine, sa "šljepićem" u pozadini. Police bjehu pune sklenica i sandučića, tezga bješe takođe prepuna, izlog je bio pravi uzor arhitektonske štednje i ukusa. Sve je to bilo kao što je tast ostavio. Madona na sredini gornjeg reda polica, pred kojom vazda goraše kandioce, imala je najmanje dva stoleća. U tome se zakutku Pijero uputio k životu, u njemu se zavolio sa Dzandzom, u njemu je proživio deset godina mirna života, te kad je god nogom tu stupio osjećao je da mu dušu snaži mir.
Tek pošto on sjede, izide iz tamnog sobička mala, bijela prilika, koja prošapta:
- Buon đorno, Pijero.
- Buon đorno, Lorencino, - prihvati Pijero, ne okrećući glave.
- Kako si spavao, Pijero? - pita Lorencino.
- Dobro. Hvala.
- Hvala Isusu i prečistoj djevi Mariji, - doda Lorencino pa ućuta i prekrsti ruke.
U onoj polutami, čovjek bi uzeo Lorencina za kakvog dominikanca. Bješe to starčić od šezdeset godina, sitan, slabe građe, obrijanijeh brkova, sa bijelom kapom, bijelim kaputom, pršnjakom i pantalama. Tako se nosio i ljeti i zimi. Služio je još kod pokojnog Figarinija, dakle bio je drug Pijerov.
Pijero već. riječi nije progovorio no zapali drugu virginiju i otide opet Kod lengera na kafu.
Dzandza ustade oko šest, spremi se dosta brzo, kleče kraj odra i izgovori jutrenji "pozdrav svetoj Gospođi", povuče za konopac koji je visio niza stijenu i koji učini da zatandarika njeko promuklo zvonce, i, najposlije, otvori kapak od najbližeg prozora, te stade prema staklu, između blijedog vidjela zimnje kišovite zore i dvaju plamičaka florentinske lampade.
U onome okviru, onako ozarena, bješe Dzandza elegantna pojava, koja napominjaše kakvu kaluđericu iz vlasteoskog roda. Bila je povisoka i suha. Prvi je utisak bio da imaš pred sobom otmjenu gospođu, onaku kakve zamišljaš da su ženske od stare gospodske loze, te je pogled tražio šta je još u skladu sa stasom. A sa tijem bjehu u skladu ruke tanke i bijele dugačkih prstiju, bujna crna kosa, spletena u vijenac, mramorasto čelo, divne crne oči i djetinja usta. Te ljepote začinjavahu ružnoću dugačkih utonulijeh obraza i grbasta nosa. Kad su njekad obrazi joj bila puniji i svežiji, Dzandza je zaista bila lijepa.
Čuvši korake pred vratima, Dzandza sjede i nalakti se.
Sluškinja Luca, krupna i ugojena baba, unese na podnosu silesiju stvari, koje oprezno položi na sto.
- Bon đorno, parona, - nazva stara, pa odmah okrete srpski: "Kako ste spavali?"
- Bon đorno, Luce. Pa nije loše. Samo sam sanjala čudne stvari.
Na podnosu bješe: čaša mlijeka, dvije prazne čaše, ibričić kafe, zdjelica kompota, kupica skorupa, putijerić šećera u prahu, dva jaja, slog "listića" za umakanje, ožice, mala i velika.
Dzandza se založi kompotom i stade srkutati vodu. Luca razbi jaje, te pažljivo odvoji žumance u jednu čašu, a bjelance u drugu. Dzandza izasu sav šećer povrh žumanaca. Luca razbi i drugo jaje i učini sve kao i prije, pa uze čašu i drškom velike ožice stade mutiti šećer i žumanca.
Tek tada sluškinja zapita:
- Dakle ste opet nješto strašno sanjali?
- Slušaj samo. Kao ljeto je, a ja i Pijero sjedimo u njekakvoj gradini, punoj zelenila i cvijeća i ptičijeg cvrkutanja. Ograđeni smo visokim, lisnatijem drvima, a, kao čini mi se, da u gradini ima još dosta stolova i dosta svijeta, ali mi ne vidimo i ne čujemo nikoga...
- Pa to je lijep san. Barem je početak lijep.
- Slušaj dalje, - veli Dzandza jedući... Sjedimo ti mi tako i veselo ćeretamo, kad li mi se odjednom vidje njeka golema kuća, dugačka, valjda, kao cio grad sa dvadeset, valjda, bojeva, sa milijun prozora, koji su svi bili rastvoreni, ali, za čudo, nije svijetlost kroza njih prodirala, nego je cijela kuća bila ispunjena mrakom. Ta se zgrada samo meni priviđe, Jer joj Pijero bijaše okrenut leđima. I baš kad ja htjedoh da mu kažem kakvo se čudo pojavilo iza njega, promoli se na jednom prozoru najgornjeg boja pokojni otac i mahnu mi glavom.
- O, blažena Gospo, budi nam u pomoći! - reče Luca, ježeći se.
- Je li da nije dobro? - zapita Dzandza uplašena.
- Može biti da nije ni zlo, - odvrati stara uhvativši se za podbradak... - Molim vas, šta je dalje bilo?
- Pijero se okrenu, ali u isti mah nestade pokojnog oca, a odonud doleti k nama njekakva ptica i pade na naš sto, i stade pohlepno kljucati mrve ispred nas. Mi se zgledasmo pa svratismo oči na pticu, koja se ni malo nije bojala, nego je željno kljucala mrve. I onda, odjednom svega nestade.
- Nu! Hvala bogu! - odahnu stara.
- Šta misliš, Luce?
- Nije rđavo, - reče stara odlučno. - Platite misu za duše od purgatorija jednu, a drugu za pokojnog oca posebno. To on od vas traži. Ište čovjek molitava.
Dzandza razrogači oči. Za njekoliko trenutaka gledala je netrenimice u prazninu, pa naglo ustade i pljesne rukama, vičući:
- O, bože! O, Isuse! O, Marijo!
- Šta je sad!? - reče Luca.
- Kako, šta je! Čudo jedno! O, bože, oprosti mi moju grješnu zaborav.
- Ama, šta je!?
- Je li danas četrnaesti novembar, Luce?
- Jeste ... čini mi se.
- Vidiš, danas je ocu sudnji dan. Na današnji je dan umro. Meni to ni na kraj pameti. Vidiš da ti imaš pravo, da je to opomena u snu. O, bože!... Daj pled. Najprije mi daj vuneni rubac. Eno već zvoni na Svisvetijem.
I Luca bješe poražena tijem otkrovenjem. Od silnog uzbuđenja ne reče ništa, nego premetnu gospođi preko vrata rubac, ukrsti joj ga na grudima i sveza na krstima. Zatijem je ogrnu pledom, ali Dzandza stade pred ogledalo i pokri njim glavu. Tako je sasvijem naličila na kaluđericu. Onda navuče rukavice, uze štit za kišu i uputi se gotovo nečujno, kao utvora.
- Zbogom.
Četrdeset je punijeh godina otkad se Dzandza udala, otkad stanuje u kući Kosorića, a otkad je služi vjerna Luca, i za sve to dugo vrijeme, sve je, uglavnom, bivalo kao što ste čuli i vidjeli. Uvijek, osim "kritičnijeh dana", Pijero je ustajao u četiri i s njom probaratao njekoliko riječi, uvijek je ona ustajala u šest i na onaj način doručkovala i, ponajviše s Lucom tumačila snove; uvijek je išla na ranu misu u "Svisvete".
Dzandza stiže prije početka službe i kleče na obično svoje mjesto, koje je nju uvijek čekalo, pa ma i bila naloga. Ta crkvica Svijeh svetijeh, jedna od najstarijeh i najmanje uglednijeh između šesnaest koje ima grad S., bješe u Papudžiskoj ulici, odmah drugoj poslije Krive. U to doba bješe u njoj oko petnaest duša, ponajviše ženskih. Dzandza ostade dva puta duže nego obično, jer je, po savjetu Lucinu, preslušala još dvije mise preko redovne, jednu za sve duše u purgatorijumu, drugu za pokoj oca šjor-Paola...
Iz crkve otide u poslastičarnicu, gdje Lorencinu ispriča san, pa s njim pregleda račun minulog dana. Odatle u gostionicu da pregleda sobe, pa siđe u kujnu da naredi Muariji šta će joj poslati za ručak i šta će dati kome siromašnom djetetu, koje se bude javilo s njenom ceduljom. Iz gostionice svrati kumu Toniju, to toliko da raspita za njegove. Iz brašnare otide u pekarnicu, te se pozabavi sa starijem Talijancem, koji je s njom bio vrlo ljubazan. Odatle otide da obiđe tri-četiri sirotinjske glote, a na kraju toga bješe već i podne.
A u podne tačno ručavalo se u Pijerovoj kući. Jelo iz gostionice donašao je pokućar i stara Luca. Dzandza stiže njekoliko minuta prije muža, a on, kao svakog dana, nađe juhu na stolu.
Lokarde su bile izvrsne, te je Pijero bio dobre volje. On je jeo naglo, oblaporno, kao vuk; naprotiv, ona je "šmedlala" kao mačka. Pijero joj ispriča ponješto od svojih jutarnih poslova i učini njeke primedbe o mlađima. I Dzandza povijedi njemu ukratko sve što je radila do podne, a onda muž otide da spava.
Dzandza otide u poslastičarnicu i odmah uđe u osvijetljen sobičak da mijesi. Lorencino joj uze ogrtač i predade joj bijelu opregaču sa premetačima i grudnjakom. Zatijem stade donositi sve što je trebalo, vrelu i hladnu vodu, šećer, začinke, bajame, jaja i ostalo. Sve je to bilo spremno i naredno, te je rabota išla kao časovnik. Dzanzi čak nije trebalo ni da mu kaže šta hoće, samo bi mrdnula glavom, ili svratila pogled, ne prekidajući razgovor. To bješe najprijatnije doba i Dzandzi i Lorencinu, koji je obožavao svoju gospodarku, koji je nju gledao rasti, koji je bio zaljubljen u nju kao djevojku, koja mu je težak udarac zadala izabravši Pijera! Od toga, pri tome slabom stvoru, ostade nježna sjeta, njeki magloviti ponos samoprijegora, bez imalo žuči, ljubav prečišćena bratskim osjećanjem. Dzandzi je laskalo i osjećala se ugodno pored njega. To je znao sav grad i oko toga je često bivalo šale i dosjetaka.
Oko tri časa svrati Pijero, to toliko da zapali, valjada desetu virginiju, pa otide opet da obilazi ostale radnje.
I Dzandza bješe već gotova. Sustala, sjede da se odmori i da popije kavu s mlijekom, pa natrpavši špagove slatkiša, otide u pohode u odličnije kuće...
A kad suton pade, kad se fenjeri zapališe, onda u poslastičarnici započe posijelo, kao obično u to doba dana. U onoj tjeskobi sjeđahu sa Pijerom zlatar iz susjedstva, njeki Barčić; bogati papudžija Rončić; propali plemić Bandini; sudski pisar Gracianić i bačvar Šperić - svi strasni lovci, a, osim bačvara, mahom sredovječni. Po starodrevnom i opštesvjetskom običaju sviju lovaca, i oni su pričali nevjerovne događaje i doživljaje, premda je svaki znao da mu ostali ne vjeruju. Ali u tome poslu lovačkog laganja, svi su prema Pijeru bili šeprtlje...
U gradu je takođe sve bilo kao obično u to doba dana. Nova pivara (koju je, ako se sjećate, Pijero osnovao) bješe puna odlična svijeta, naime, činovnika, oficira, bogatijeh trgovaca, plemića i posjednika. Kafana Kod lengera bila je puna ljudi iz srednjega staleža, zaduženijeh posjednika, nižih činovnika, manjih trgovaca, imućnijih zanatlija, podoficira, žandara, financijskih stražara. Tu su opet bili jutrašnji naši poznanici, ćosasti mesar, brkati kovač, sičijavi stolar i lijepi obućar. Oni su sad igrali "briškule". Na desetak drugih kafana u gradu i zagrađu i na obali, ne bjehu bez ljudske mješavine, - bez težaka, mrnara, vojnika i ljudi kojima se ne zna zanata. Po krčmama orila se pjesma i bogopsovka, kao obično jesenjih večera, kad je rodna godina. U čitaonicama srpsko-hrvatskoj i talijanskoj bješe takođe dosta ljudi, koji su bistrili malu dalmatinsku i veliku svjetsku politiku. Po kućama žene su gotovile večeru. Po ulicama bješe sluškinjica, koje su "divanile" sa mladićima. Blizu stone crkve, u starinskom prostranom dvoru Barakića, talijanska muzika držala je probe. Na protivnoj strani grada, pod bedemima, u magazinu braće Pušića, srpsko-hrvatska muzika imala je takođe probe. Tu je odjek nješto slabiji nego kraj stone crkve, ali je ipak silan, te se različiti glasovi metalnijeh sprava i tutnjava bubnjeva ukrštavahu duž staroga, zbijenoga, kamenoga grada S. U pristaništu mrnari su zviždali, dizali mostine, raspremali po krovovima brodova, grdili se naši sa talijanskima, talijanski sa grčkima, grčki sa našima...
Ele, u gradu S. bila je graja paklena.
Ali to su sve sitnice prema onome što će sad nastati. Molim vas, samo slušajte! Eno na stonoj crkvi izbija pet časova. To isto čuje se na još četiri zvonika, na raznijem tačkama grada i zagrađa. Odmah, nakon pošljednjeg otkucaja, na stonoj crkvi zaljulja se jedno zvono, pa drugo zvono, pa treće zvono, pa četvrto zvono. Matica svijeh petnaest bogomolja, kao što joj i dolikuje, prva šalje pošljednji večernji pozdrav blaženoj Gospi. Kćeri njene, ostale crkve i crkvice počeknu malko, pa odjednom sve uzavru, nadmeću se koja će biti revnija, što, naravno, zavisi od broja zvona. A svega zvona u S. ima četrdeset i pet.
Večernja zvonjava zateče Pijera na sijelu, među lovcima, a Dzandzu u pohodima kod g-đe ađuntovice. Pijero se baš u tome mahu najslađe smijao, a Dzandza i ađuntovica klekoše i pozdraviše blaženu Gospu, pošljednji put toga dana.
Ako u to doba stigne parna lađa i donese kakvog tuđinca iz daleke daljine, pa kad on čuje svu tu zvonjavu, zvižnjavu, svirku, tutnjavu, viku i dreku, pomisliće da je stigao u njeku golemu ludačku naseobinu, a ne u bogougodni primorski grad. S.