Pređi na sadržaj

Pismo iz Rima

Izvor: Викизворник
Pismo iz Rima  (1929) 
Pisac: Jovan Dučić
Vidi takođe: Pismo iz Italije — Rim (1930)


Oktobra 19**

Kad nam je dvadeset godina, mi na rimskim ulicama mislimo na stotine generacija lepih rimskih žena koje su prošle tim putevima. U tridesetoj godini, mi ovde mislimo na starinske rimske heroje i tražimo po putu Apiji stope dalekih cezarskih legija. U četrdesetoj, mislimo na antičke besednike i mudrace. U pedesetoj, na mučenike i svetitelje. — Ima naše srce jedno svoje doba Petronijusa i Lukulusa, drugo Scipiona i Paulusa Emilianusa, treće Cicerona i Seneke, četvrto Svetog Pavla i Svete Cicilije. I gradovi imaju uvek po jedno doba ljudskog života i ljudskih strasti; jedini je grad Rim koji ima sva naša doba, i koji daje svakoj našoj strasti svoje magije i svoje istine; i kada god se vratimo ovamo, mi uvek otkrivamo ovde nova čudesa i nove lepote. Rim nije samo večit, nego i večno drukčiji.

Jer ni na jednoj stopi naše zemlje nije duže boravila ljudska misao, ni više ostavila traga ljudska energija. Rimska država nije prestajala u svetu za nepune tri hiljade godina: Kada je svršila cezarska država, ona se pretvorila u duhovno carstvo i papsku državu. U Carigradu je jedno vreme bio zlatni presto rimskih careva, ali je u Rimu ostala bronzana stolica Svetog Petra. Vladara na Palatinu brzo je zamenio vladar u Lateranu i Vatikanu. Od cezara koji je bio vojnik i prvosveštenik, ostao je vladar i prvosveštenik. Ostala je u mnogom pogledu i osnova stare državne organizacije nekadašnjeg carstva: samo mesto konsulâ i prokonsulâ u istim dalekim provincijama, stojali su sada vladike i kardinali. To duhovno carstvo i kad je gubilo svoju snagu nije gubilo svoj kontinuitet. Nikad se Hrišćanstvo ne bi bilo raširilo da nije znalo za puteve kojim su i dotle išli rimski osvajači za osvajanje sveta; niti bi se bilo održalo da nije sebi potčinilo Rim. Besednici s foruma, otišli su na predikaonice. Porez koji se plaćao Bogu i cezaru, docnije se plaćao Bogu i papi. Kad je Rim prestao biti prestonica celog antičkog sveta, postao je prestonicom buduće opšte vere; i umirući, stara država se ovekovečila. Ujedinjenje čovečanstva u jednoj državi nije uspelo, i tad se pošlo da se ono ujedini u jednoj opštoj crkvi. Paganizam nije mogao biti opšta vera, jer je bio osnovan na lokalnim božanstvima; ali što nije mogao biti Jupiter, to je mogao Bog Hrišćanstva. Nove legije koje su pošle odavde, nisu nosile orlove nego evanđelja; i putevima Apijom i Nomentanom nisu više išle legije, nego misioneri.

Atina je bivala i prolazila, ali je Rim ostao središte sveta i magija velikog dela ljudstva koje je najdublje verovalo u Boga. Nije samo jednom imao papa snagu nekadašnjih cezara. Jeretici, germanski i francuski kraljevi, podela vere na više crkava, i godina papstva na više papa, renesansa i reforma, sve je prošlo nad ovim gradom, ali glavne njegove osnove nikad nisu popucale. Razvrati i umorstva koja su išla iz Laterana i Vatikana, činili su da papa gubi moć i ugled, ali je svet pobožni razlikovao ličnost čoveka od ličnosti sveštenika, i svet je primao blagoslove Bonifacija VII i Aleksandra VI, i uzimao pričest iz ruke ubica.

I danas stvari ovde imaju izgled sveštenih utvari; i sve živi u goloj usamljenosti svoje istorijske lepote, jer je svaka od njih jedan dokumenat ljudske misli i savesti. Rim je najveće središte, jer je ovde rođena ideja o opštoj državi i zatim osnova o opštoj veri. Ovde je postao rimski zakonik o organizaciji života: oslobođenju sluge od gospodara, sina od oca, žene od muža, građanina od cezara. Ali je ovde začeta i ideja o ljubavi još i pre hrišćanskog učenja, jer rimski filozofi nisu bili kosmičari nego moralisti; i Epiktet, i Seneka, i Ciceron, i Marko Aurelije, govore o moralu osnovanom na bratstvu i jednakosti među ljudima. Ideja o čovečanstvu i ideja o čovečnosti postale su ovde istovremeno. Nijedan drugi antički narod nije išao da osvaja da bi ujedinio, nego da bi pokorio; samo je rimski narod imao smisao o velikoj zajednici pod istim zakonima. On je propao baš kad je postao opštim carstvom, ali se obnovio postajući opštom crkvom. Rimska država i katolička crkva žive u svima delima ljudskog progresa od vremena kad su postale. Za dvadeset vekova nije se od njih moglo odvojiti ništa što bi skrenulo na bespuće ova dva velika pojma: rimsku pravdu i hrišćansku ljubav. Genije čovečanstva razvijao se na njima kroz najrazličnije i najprotivurečnije istorijske periode. Rimska država i hrišćanska crkva, to su dva najveća shvatanja veličine i harmonije. Nikad Rim nije lepši nego noću, i nigde noć nije lepša nego u Rimu. Ima ulicâ i pijacâ koje nikad nisam video drukče nego noću, i kojima nikad nisam znao ime ni pravac. Takve su ulice u Borgo Vecchio, i kvartovima u kojima žive mali ljudi, gde se prozori pogase već od prvog mraka, i gde je tišina duboka kao noćno more. Prelazio sam tuda široke pijace gde u dubokom ćutanju svog trulog kamenja stoje zaleđene stare palate i manastiri, i gde nas noćne utvare presreću kao neprijateljske straže, i prate do kuće kao razbojnici. Ovuda koračamo, a izgleda nam da tonemo; osećamo pod nogama široke ploče, a izgleda nam da smo u barci koja je izgubila svoja vesla. Svugde se isprečile senke kao neprohodne šume; a kad kroz mrak udare sati s koje crkve, niko se ne bi usudio da ih broji. — U ovim su tamnim kvartovima izumrli čitavi narodi. Ovom su stopom zemljišta prošle i vojske osvajača, i sjajne procesije, i patrole inkvizicije, i mučenici i sveci, i najbučniji karnevali, i najlepše žene, i najveći ljudi. A sve stoji još na svom starom mestu. Pa ipak na svakom raskršću, kakav strah od smrti. Rim je večan, a smrt je ipak na svakom koraku. Osećaj da sve ovde umire, i tragičnije nego igde, nikad nas ne ostavlja, ni onde gde nam sve izgleda neoborivo i večito. Rim je večan, ali kao tamna palata smrti. Ova borba tih neumrlih stvari sa smrću, koja se vidi na svakom mestu, to je ono što se najdublje oseti u tim noćnim lutanjima po jednom neizmernom bespuću lepote i tuge.

U rimskim poljima i rimskim večerima prvi put sam poznao duboki i neodoljivi osećaj samoće koje naše vreme više nigde ne daje. Jedina zemlja samoće, to je još Italija sa tolikim praznim obalama, i šumama kuda još ne pište vozovi, sa usamljenim malim gradovima punim crkava, sa selima kojima niko ne zna ime. U Francuskoj su na najlepšim mestima hoteli, u Švajcarskoj sanatorijumi, u Nemačkoj kasarne, u Srbiji pivnice, u Belgiji fabrike, u Rusiji crkve, u Turskoj groblja. Samo je još u Italiji moguće videti lepotu i tišinu nepodvajane i ujedinjene. Samo se tu vidi lepota neoskvrnjena i tišina neobeščašćena. Talijanska umetnost je davala velika dela, jer su postojali umetnici koji su radili u gradovima daleko od prestonice, ili živeli u prestonici daleko od ljudi. — Niko danas ne zna kolika je beda i uniženje ne smeti ostati sam sa sobom. Niko ne zna kolika je nesreća nikad ne čuti u samoći kako teče naša sopstvena krv kroz naše vene i slepoočnice, ni kako se čuju koraci naših sopstvenih misli u tišini u kojoj se sve prokaže. Ni kolika je lepota čuti govor vode i pupčanje šume u tišini; i gledati oči životinja u samoći; i motriti vojske mrava na putu kojim niko ne prolazi; i slepe miševe u vazduhu u kojem je sve izumrlo i ugašeno. Ko je bio onaj polubog koji je postavio u samoću pustinje Sfinksa sa onako raširenim očima i onako otvorenim ušima? Taj je dao najveću reč o lepoti i dubini samoće. Jedan stub u antičkom rimskom polju, čija jedna polovina stoji a druga leži u travi, kakva je to neodoljiva lepota smrti i slave. Ima tišinâ kojih se sećam više nego najlepših reči.

Jedni beže od ljudi u samoću a drugi beže od samoće među ljude. Onaj koji navikne na samoću, prekida sa svetom kao što čedan prekida sa poročnim, ili čist sa nečistim. Kome se god u duhu nastanila jedna velika ideja ili u srcu veliki osećaj, on se povlači u samoću šume i polja, ili u jedan ugao sobe, da tu sazru u njemu najveće njegove istine. I kada ljubimo, najiskrenije ljubimo u tišini osame; za ljubav je svet njen progonilac, pljačkaš, ubica. Ako danas nema velikih ljubavi, to je zato što nema velikih samoća. Današnji salon satire u zametku sve velike ljubavi, i zamenjuje ih velikim zločinima nad sobom i nad drugim. Velike ljubavi su rad nemih i gluhih sati kao i velike ideje. Velika ljubav je oblast koja živi u pećini pustoj i praznoj, i po šumama gde ne dopire drugi glas nego glas duše koja se plodi slobodno u neizmerne lepote požrtvovanja i vere u drugog. Sujeta se leči samo samoćom; samotnik je jedini gospodar samog sebe.

Bog obitava pustinju i tamo ga svi nađoše. Mržnja ne klija nego po putevima hučnih gomila i u huci jezika. U samoći nema mržnje: osamiti se, to znači očistiti se. Sve u samoći postaje uzvišeno, najviše, najdublje. Ako je čovek filozof, on se predaje samoći da bi znao cenu života, viši smisao o svetu, i da bi prišao božanstvu. Samo maloga čoveka samoća napravi bolesnikom, i ona njegovu dušu otruje sumnjama i ispuni strahom. Ima sveta koji se ne sme obrnuti sam u šumi, i koji u strahu od samoće zaluta na otvorenom polju. Za samoću treba biti snažan i duhovitiji nego za najveći svet jednog društva. — Buda i Hristos su otišli u pustinju da se razgovore s večnošću, što znači da u samoći prečiste sebe, i zatim se vrate među gomile koje treba obasjati. Glas iz pustinje, glas jevrejskih proroka, to je glas onih koji su se okupali u tišini mrtvih prostora, i čuli u sebi glas neizmerne dobrote i duboke čistote koje vladaju samo u samoći. Oni su zatim išli da objave da su videli Boga, istok i zapad svega. A to je zato što su u samoći čuli svoju dušu, emanaciju božju, u predelu gde se jedino ona čuje, očišćena od svega, i kao u vatri prekaljena. — Sve velike tvorevine su delo samoće; sve se veliko rodilo u pustinjaku. Sveti Bruno vapi: O beata solitudo! O sola solitudo!... Mikelanđelo je živeo u pustinji, jer se odvajao od sveta. Njegove su one blage i sjajne reči: Ne budite me; govorite tiho... N o n m i r i s v e g l i a t e , p a r l a t e b a s s o... Petrarka nije pristao da živi u blesku Vatikana, i celo njegovo delo nosi veliki pečat idejnog i transcendentnog života jednog samotnika. Laura je samo u samoći dobila onu uzvišenu lepotu Bogorodice. Milton je, slep i odvojen od sveta, govorio drugom u pero svoj religiozni epos, i bio indiferenten što za vreme dok izgovara svoje sveštene stihove po ulicama njegovog grada besni revolucija. Mali i mirni toskanski gradovi i flamapski nemi burgovi dali su najveće umetnike. Pariz i London nisu za velike pesnike. Svi pisci iz tih današnjih Vavilona, u upoređenju na stare pisce, imaju na svojim delima trag rasejanosti kakva se ima uvek kad se govori s drugim ljudima, a bez one blagosti i uzvišene mirnoće koja se ima kad se govori sa samim sobom. Primer Viktor Igo. Stalni dodir sa svetom, tumaranje među gomilama, razdražljivost njegove sujete, nisu dozvolili da njegova poezija dobije onaj religiozni osećaj spokojstva koji ima samo uzvišena usamljenost jedne duše. Treba da se umetnik i mislilac odvoji u pustinju, ili se zatvori u svoju kuću kao u tvrđavu, i ne silazi među svet drukče nego što silaze oni iz tvrđave, u suhe dane, na reku, po vodu.

Voleo sam blaga popodne na rasejanim i pometenim putevima na starom Aventinu, čije je šume opevao Ovid. Jedno tanko zvono, možda sa Svete Sabine, prvo oseti konac dana, i odmah zatim digne na uzbunu hiljadu drugih rimskih zvonara. Jedno za drugim, kao jata belih ptica, dignu se u vazduh zvuci sa Svete Bibijane, zatim sa Svete Nereje i Ahileje, i posle sa Svetog Čezara, dok najzad ne zabruji ceo svešteni grad s kraja do na kraj, u bezbrojnim metalima, u jednoj kakofoniji svih tonova, dok se sve to ne rastvori u potmulo jednolično brujanje i u prašinu melodije. To je kas kad se Rim rastaje sa jednim okončanim danom ili jednim okončanim stolećem. Zvuci se pomešaju sa celim morem šarene svetlosti. Sa nekoliko nevidljivih i prastarih zvonara udare stari maljevi i klatna, a zvuci popadaju po tamnim krovovima i polome se po trotoarima. Svetlost ide iznad grada u lepršavim ognjenim platnima. Vetrić se igra sjajem i melodijom u vazduhu koji je prepun vatre i zvuka. To dugočasno brujanje starog grada iz svake njegove pukotine i iz svake njegove pore, to je izvesno jedna religiozna ekstaza koju nikakav grad na svetu nije mogao dati. Dugi i nesravnjivi četvrt sata u večernjem rimskom polju, to je jedan od najvećih događaja ljudskog srca.

Ovde takvim sjajem otpočinju noći kakvim bi drugde otpočelo jutro. U drugim starim hrišćanskim gradovima padanje mraka je jezivo, kao da će se istog časa pogasiti sve vatre ovog sveta i zatvoriti svi izvori vode. Po njinim ulicama padne mrak koji od stvari napravi utvare i nakaze. Ali ovde padanje noći, to je provala svetlosti. Boje se pretvaraju u vatrena vlakna koja se dugo istkivaju i rasprodaju, zamršuju i raspleću, i koje od svega na zemlji načine intrige sunca. Stari grad izgleda tad da je izišao iz svojih temelja i da lebdi u vazduhu kroz koji protiču duboke reke zvuka. Ovo je nenadmašna slava u prirodi i praznik u nebu. Najzad, i kad Rim već ceo zamrkne, još po Aventinu tumaraju razbijene vojske svetlosti. One nestanu tek kad u daljini malakše i poslednje staro zvono, jedno od onih koja su sto puta pozivala da se beži od varvara; ili srebrni glasić kakvog malog zvona koje u tami utrne, kao svećica.

Ovaj breg Aventino je u antičko doba bio najskromniji od sedam rimskih bregova. U cezarsko doba, brdo niščih. Njegova uboga lepota nema povesti; ima jedva malo legende. Za vreme Romulusa, još ovaj breg nije pripadao njegovoj državi. Aventino je za rimsko kraljevstvo prvi osvojio blagi kralj Numa, njegov naslednik, kad je pobedio dva atira, Pikusa i Faunusa, koji su dotle vladali ovim bregom. A pobedio ih je kad ih je zarobio pijane od njegovog vina i meda što je lukavi kralj bio krišom usuo u izvore sa kojih su oni pili vodu; inače nikad ne bi pobedio drukče ta dva fauna sa brzim nogama i opasnim roščićima. — Aventino je bila velika pokrajina samoće i duboko carstvo tišine. A kralj Numa je bio najveći samotnik starog veka, najveći ljubavnik samoće. Savršeni mistik i najreligiozniji vladar; najčudnija paganska personalnost i najizrađeniji tip kralja-mudraca. Možda samo istorijski mit, ali ipak gotova istina; i možda samo fantastična figura, ali ipak izgrađena fizionomija. Ni sanjalica ni melanholik, nego ćutalica i mislilac. Izabrao je Aventino, tu tvrđavu tišine, za svoju nespokojnu i neveselu dušu. Bežao je od ljudi koje je voleo i družio se samo sa nimfom Egerijom, čija je šuma bila blizu Aventina, i koja je znala božanske tajne i govorila ih kralju. — Jedino samotničke stope tog čudnog vladara ostale su po antičkom Aventinu, izabranom za pobožna lutanja. Stari vek ga je smatrao učenikom Pitagore, jer je ovaj grčki mistik naredio bio ćutanje svojim učenicima. Međutim Numa je živeo više nego za stoleće pre mudraca grčkog. Ali ako nije bio njegov učenik, znači samo da je bio pitagorist pre Pitagore. — Svakako bio je različan od svih drugih šefova narodnih i državnih antičkog doba; dublji nego Tezej i čudniji nego Likurg. Od ratničkog Romulusovog grada napravio je grad hramova; od dobrih ljudi, sveštenike; od vojnika, zanatlije; od poštenih žena, kaluđerice. Za preko četrdeset godina njegovog kraljevanja nije bilo rata: jer je taj ljubitelj tišine verovao da je mir mudrost života. — Za sebe i svoju samotničku dušu osvojio je od fauna ovaj Aventino sa njegovim kaskadama maslinâ i vodâ. Kralj Numa je osnovao u Rimu hram boginji Taciti, što znači božanstvu Ćutanja, boginji sa zatvorenim usnama. Ali otkuda taj čudni instinkt za samoću u to doba istorije kad su još vladale duboke tišine po celoj zemlji? Otkud ta ljubav za iznalaženje tajne života u doba kad je ljudstvo tek bilo počelo i kad svoju pravu tajnu nije još ni imalo? U lepom mitu o Numi ima nečeg savršeno hrišćanskog. Ovakav kakav je, najviše kroz Plutarha, došao do nas, Numa je najhrišćanskije lice paganskog sveta, i po svojoj ljubavi za ljude od kojih se krio i po svom strahu od tajne za kojom je međutim neumorno tragao. Aventino nije nikad prestajao da bude brdo melanholije, jer je bilo brdo vere i samoće, koje su, obadve, napravljene od tuge. Kralj Numa je još sjajna utvara koju sretate po samotnim putevima rimske kampanje, jedini koji ovde gospodari našim samoćama, i čiji je mit lepši od Avgustove povesti.

Aventino je još samo jednom postao ozareni breg. Ako je za cezarsko doba bio brdo niščih, za papsko doba je bio prebivalište nekolicine svetaca. Još ovde u jednoj crkvi stoji propovedaonica pape Grigorija Velikog, koji je spasao Rim od kuge i od varvara, i govorio ovde blagu hrišćansku istinu u njenoj nazaretskoj čistoti. Ali je Aventino bio najveći kad je bio postao tvrđavom ugroženog hrišćanstva: kad je ovde pod jednom narandžom sanjao Sveti Dominiko, jedan od najvećih političara i vojnika vere, svoj strašni san Hristovog osvetnika. Zato sam u svoja proletnja i jesenja lutanja ovud većma mislio na ovu ogromnu srednjevekovnu figuru, nego na sve što joj je ovde prethodilo. Samo je lepo ono što je strašno — rekao je pesnik.

Dva najveća sveca iz XIII veka bili su talijanski mistik Sveti Franja iz Asize i španski dogmatičar sveti Dominiko iz kastiljanske Kaleruege. Ničeg nisu imali zajedničkog ta dva sveca i lična poznanika, osim što je svetac iz Asize onoliko voleo veru koliko je svetac iz Španije mrzeo bezvernike. Talijanski mistik je živeo po šumama i pećinama svog Subazia i na melanholičnom jezeru Trazimene govorio da je Bog svugde: u srcima ljudi, u krilima ptica, u snazi zverova. Kurjaci umiru od gladi a ptice od mrava, i sve je ujedinjeno u opštoj sudbini, sva bića su vezana među sobom, a sva ujedno za Tvorca koji je izvor zajednice i ljubavi. Španski svetac, naprotiv, propovedao je po Španiji i Francuskoj pokolj jeretika patarena koji su deca sotonina. I, na španski način, odvajao je od Boga ne samo životinje nego i ljude koji nisu verovali kao on. — Učenici sveca iz Asize vratili su talijanskom katoličanstvu nežnost primitivne hrišćanske crkve kakva se od doba Grigorija Velikog nije više poznavala; a učenici sveca iz Španije uneli su u veru rigorizam i nepomirljivost španskog amvona, i upalili lomače inkvizicije. Sveti Frančesko je zverove zvao braćom, a Sveti Dominik je cele ljudske provincije preporučivao za plamen i dželate. U ovoj dvojici svetitelja su, jasnije nego igde, oličene razlike između vedrog katoličanstva talijanskog i mračnog katoličanstva španskog. Nikad u Španiji ne bi mogao ponići propovednik kao svetac iz Asize, da se isti čas ne bi obrnuo u mračnjaka kao što je bio ovaj svetac iz Kaleruege. — Sveti Dominiko je bio ključar i magnat crkve, a sveti Frančesko je njen pesnik i gladnica. Jedan viče dželatima: „Pobijte ih sve, a Bog će posle sam odvojiti dobre od rđavih.” Drugi blagosilja ranjave i leči gubave. Sveti Frančesko je bio prorok i skrušeni sluga oltara; a Sveti Dominiko je bio teolog dogmatičar, crkveni političar, i, najzad, vojnik vere. Jedan je klicao ljubav, a drugi poredak; jedan veru, a drugu dogmu; jedan pobožnost, a drugi poslušnost. Dominikanci su bili vojska crkve protiv jeretika, i od početka XIII veka šefovi papske inkvizicije Santo Oficio. I to sve dok nisu došle vojske jezuita da ih smene u XV veku. Samo je Španac Ignasio iz Lojole mogao smeniti Španca Dominika iz Kaleruege. Dominikanci su bili preki vojnici, a jezuiti bili gipki diplomati. Savonarola i Tomaso Kampanela su bili dominikanci. — Ali između Svetog Frančeska i Svetog Dominika postojale su i razlike u pogledu razvitka same vere: prvi je oličenje jedne blage verske idile, a drugi je oličenje svirepe verske politike. Dante se divio obojici na način velikog katoličkog pesnika. Svetom Frančesku se divio, jer je dao veri svoje detinje srce... N a c q u e a l m o n d o u n S o l e... A Svetom Dominiku se divio, jer je istoj veri dao svoju gvozdenu mišicu.

Nigde istorijska vizija nije ni moćna ni sugestivna koliko u Rimu. Mi se ovde osećamo savremenici svih stvari ovog grada. Kao da su juče na naše oči udarili ovde prvi četvrtasti kamen na Palatinu dvojica mlade braće koje je zadojila vučica iz rimskog polja. Kao da smo svojim očima videli sve cezare u cirku, sve pape na amvonu, sve mučenike na lomači, sve varvare na besnim konjima pobedilaca i rušilaca. I kao da smo i sami išli ovud gologlavi u svima procesijama. Život atinskog sveta i istočnih naroda istog doba, mi smo samo razumeli i zapamtili; ali život ovog grada mi smo i sami proživeli. Atina je uzvišenija, ali nam je Rim bliži.

Jer su stari rimski ljudi još uz nas i sa nama. Još idemo njinim putevima po svima starim kontinentima; i još prelazimo preko njinih mostova po našim sopstvenim rekama; i još po našim poljima leži rimski svet u grobljima koja otkopavamo; i još se divimo njihovim akvaducima i pijemo vodu iz njihovih cisterna kao iz njihovog dlana. Zato su nam bliski. I kad nismo mi kod njih u Rimu, oni su kod nas i u našoj kući.

Čak i grčka misao je prešla na veliki deo nas preko života rimskog: preko njihovih knjiga i njihovih institucija. Za naš moralni život je stoicizam bio jedno od najvećih uporišta. Stoicizam je stvarno došao k nama više iz Rima nego neposredno iz Atine. Rimski stoici su ga i izgradili. Kod atinskih stoika je vrlina izgledala sujeta, zatvaranje u sebe, privilegija elite; kod rimskog građanina je ta ista doktrina postala građanskom svešću, pravnim smislom, socijalnim osećanjem, naukom o akciji, verom u dužnost. Ciceron preporučuje svome narodu samo filozofiju koja je praktična mudrost za život, kao što je Volter to isto preporučivao svom narodu i svom vremenu. To je zato što su Platon u Rimu a Dekart u Francuskoj podjednako bili odveli društvo u čiste apstrakcije koje su bez veze s ljudskim životom. I filozofija, i istorija, i književnost, sve je bilo u Rimu u znaku stoicizma. U Rimu su bili podjednako iskreni stoici i preubogi Epiktet kao i prebogati Seneka. Niko nije dublje stoički moralan nego Tacit; ni stoički praktičan kao Papinius ili Gajus; ni stoički čisti, kao Juvenal ili Marko Aurelije, ni stoički hrabri kao Brutus ili Katon. Stoicizam je ovde stvarno zamenjivao religiju, i filozofi su bili uzeli bogovima njihova mesta.

Hrišćanski nauk nam je dao ideju o ljubavi čovečanskoj bez obzira na rase i staleže. Ali stoicizam je dao bezbroj rimskih karaktera koji su postali školski uzori za narod i pesnički uzori za sve tvorevine duha. Rimljani su bili u svoje doba najveći narod na svetu, ali i jedini koji su razumeli veličinu sveta. Rimski moralisti su govorili o čovečanstvu, a rimski zakonodavci su uneli stoicizam u opštu ideju o pravdi, i izgrađivali zakone za svet a ne samo za sebe. Ni sami nismo svesni koliko u svakom od nas, u pogledu idejnom i moralnom, ima od rimskog karaktera. Rim je bio najveća škola o pravu i dužnosti. — Rim je imao careve kakve nije imala nikad nijedna druga država na zemlji: Trajana, Antonija Pobožnog, Septima Severa, Marka Aurelija i Joviana. Svet još vapi za takvim vladarima. Primeri Brutusa, Katona i Persa i danas su merilo za prosvećeno junaštvo, i za smisao o građanskoj dužnosti. Čak i sami rimski primeri tirana, krvoloka i razvratnika bili su najveće mere mogućnosti. Sve je ovde bilo veliko, i dobro i zlo; sve je izraženo u potpunosti i u paradoksu.

Rim je bio tlo gde se večito živelo za neku ideju. Ko će poreći da paganski rimski mudraci nisu bili inspirisani koliko i hrišćanski Sveti Oci? I ko će poreći da paganski heroji nisu umirali za svoju ideju sa istom mističnom egzaltacijom s kojom su hrišćanski mučenici umirali za svoju fikciju! Stari Rim je imao svoje karaktere kakve je dalo i papsko doba, i kojim se ponosi ljudstvo: Grigorije Veliki, Arnauldo iz Brešije, Sveti Frančesko, Savonarola. Stari Rim je živeo u razvratu i nasilju kakve blaga Atina nije poznavala; ali te strašne mrlje istorije oprale su veličine rimskih heroja. U hrišćansko doba je papa Jovan XII imao harem u svom Lateranu i jednog đakona posvetio u štali; u porodici pape Aleksandra VI truju jedno drugo. Ali su ovakve užase hrišćanskog sveta oprali svojom krvlju hrišćanski mučenici. S a n g u i s m a r t y r u m. To je lepota na ovom tlu večitog pregorenja i borbe za utopiju.

Nije svet znao za pravdu niti su ljudi znali za pravo dok nije postao rimski građanin. Nisu narodi prestajali da se iskorenjuju dok nisu došle legije da donesu mir. Nisu postojale ni evropske narodnosti dok nije cezar u okviru rimske države formirao varvarske mase. Naš idejni život je vezan za grčke filozofe, naš moralni smisao za jevrejske proroke, a naša ideja o građanskoj veličini za rimske karaktere. Zato ovde niko nije stranac. Svi smo pili na tom izvoru, i svi smo prožeti ovom svetlošću. Na svakom starom kamenu ovog grada ima nešto napisano od dubine svih ljudskih kolena i ovde je zapečaćeno nešto od sopstvene sudbine sviju nas.

Nema većeg nasilja nad svojim duhom i dušom nego se podeliti u Rimu između dve vrste emocija: onih koje nam daje doba cezarsko i onih iz doba papskog. Uostalom, sve se ovde naslonilo jedno na drugo: staro cezarsko kupatilo na kakvu crkvu Srednjeg veka; ili crkva Srednjeg veka na kakav današnji engleski hotel. Bila je večita sudbina Rima da jedno obara kad treba da to podigne baš na istom mestu, i često istim kamenjem, i na istim starim temeljima. Nije nikad bilo surevnjivosti za prošlost. Stare bazilike pretvarane su u hrišćanske crkve, stari forumi u nove pijace ribe i povrća; stari hramovi u narodne sabornice; stari papski Kvirinal u palatu savojskih kraljeva nove države. Velika crkva Aračeli na Kapitolu podignuta je na delovima hrama Jupiterovog koji je u cezarsko doba imao krov od zlata. U nju su doneseni stubovi ko zna sve iz kojih paganskih hramova, a jedan čak nosi natpis da je iz spavaće sobe Avgustove. Tako i trideset i šest jonskih stubova od belog mramora u crkvi Svete Marije Mađore uzeti su iz hrama Junoninog. U Lateranu su četiri pozlaćena stuba donesena iz hrama sa Kapitola; Avgust ih je izlio od bronzanih kljunova egipatskih brodova posle bitke kod Akcijuma.

Nema toga nigde drugde. U staroj Tebi je Rameseum ostao na svom mestu usamljen u svom bolu i svojoj lepoti, kao i Amonov hram blizu njega; i kao Partenon u Atini i Sveta Sofija u Carigradu. Ali u Rimu je Sveta Sabina podignuta na vidovima hrama Dianinog; Sveta Marija sopra Minerva nad hramom Minerve; a sveta Marija Egipatska je najpre hram koji je sazidao još kralj Servius Tulius. Sve je pomešano u slavi i konfuzno u odnosima. Prema Marku Aureliju na bronzanom konju na Kapitolu, diže se visoko pod nebom Garibaldi na železnom konju na Janikulu. Nedaleko od groba Pija IX vidi se u jednoj palati spomenik jednog Zuava koji je pao u borbi protiv papskog egoizma i za narodnu državu.

Ponovo je probušen Palatin i nađene su, ispod dvorova starih cezara, kuće stare gospode, možda iz vremena Koriolana. Da se kopalo dublje, našlo bi se i više. Bila je i ta večna sudbina ovog grada da ništa ne umre od sebe, i da se na svačem vidi nasilje ljudske ruke i svirepa volja za takmičenjem. Ovde je svako doba ostavilo svoje tragove veličine i bruke. Jedan od sedam bregova na kojima je sagrađen Rim, trebao je da otvori svoju utrobu da tuda prođe jedan tunel. Uz slavnu crkvu na Kapitolu, gde ima mramora od Donatela i gde je oltare slikao čudni Pinturikio, naslonio se nakaradni spomenik Ujedinjenja, ironija današnjeg umetničkog genija ove zemlje. Novi bankarski Rim hoće sve da zatre: da svoje dućane metne u stare palate, a svoje banke da metne u stare crkve. Nigde se kao u Rimu ne vide kontrasti generacija i sukobi ukusa ovako jasno ispisani na stvarima.

Velika jata ševa pevaju pesmu večne mladosti nad mrkim kamenjem s obe strane puta Apije. Ovde rimski predeo ima nad sobom celu polovinu neba. Vidik je bezmeran. Rimska polja se talasaju u svetlosti koja je veoma pomična, i koja nijednoj stvari ne daje da ostane ravnodušna i zakovana za zemlju. Bela crta ovog širokog puta ide odavde do mora, nestajući u daljini kao srebrn glas. Pored ovakvih puteva, najživljih i najosvetljenijih, stari svet je dizao svoja groblja. Stojali su ovde gospodski mramori sa natpisima punim prostačke poezije i kukavičkog opraštanja od života. Mrtvi su ovde bili predstraža živih. Oni su ovamo došli da budu učesnici ljubavi i sunca, jer je Apija bila vena života. Ovde su bili grobovi Seneke, Plinija Mlađeg i Lucilijusa; ali je ovde bilo i večernje šetalište starog Rima, kao što je danas Pinčo. Zlatne nosiljke kurtizanki mešale su se sa kočijama pretora i senatora. Svi narodi istoka i zapada znali su za život na ovom putu. Ovuda su se vraćale legije sa istoka vukući za triumf kraljeve Vitanije i Azije; a Kleopatra se otrovala da je ne provedu ovud za triumf Oktavijanov. — Mrtvi su to sve znali kad su legali pored ovog puta. Jer umreti, to nije ništa; ali biti zaboravljen, to je najsvirepija odmazda smrti nad životom. Niko ne zna koliko je jeziv strah od zaborava. On prožima sve najviše sate i slučajeve života: ljubav, herojstvo, genije. On je svojstven samo onima koji su znali svu cenu života. Ljudi sitnih sreća nemaju tog straha; većma se boje smrti nego zaborava. Njih između života i smrti vodi samo puteljak kojim se pređe bez užasa, katkad i neopaženo. Ali ljudi velikih sudbina hoće da, potčinivši život, potčine i smrt. Ima ih koji dadnu živote za sami spomen među ljudima: umre da bi živeo; zaboravi sebe da ga ne zaborave drugi. Čemernijeg straha i kobnijeg paradoksa nema od ovog u celoj čovekovoj sudbini.

Sad su ovim putem tišine neprohodne kao šume. Stari se zapisi brišu i gube svoja slova na naše oči. Pozlaćeno kamenje mauzoleja Cecilije Metele blista u ovom jesenjem proleću. Jedan grob, to je sve što gospodari celim ovim predelom. Jedan grob, to je jedino što se izdiže iznad svega što ovde živi. Sve drugo je nestalo, ali je grob ostao; grob jedne plemićke sa dvora Avgustovog, iz najvećih dana carstva. Svi drugi grobovi su zbrisani, i ovde i svugde, ali ovaj stoji usred ovog vidika, pored puta kojim su prolazili svi rušioci; on stoji neporušen, sjajan, nepobeđen... a sve je drugo očajno tužno. Stari akvaduci rasejani kao karavani ukletih duhova, raspadaju se od našeg pogleda. Ovde sve drugo prebiva u dubokom očajanju slave, i sve živi u gorkoj ljubavi za umiranjem.

Izvor

[uredi]

Srpski književni glasnik, 1. jun 1929. Knjiga XXVII, br. 3. Str. 161—172.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Dučić, umro 1943, pre 83 godine.