Pevačev Uskrs
| Pevačev Uskrs (1899) Pisac: Radoje Domanović |
On je u ovome mestu gde sada živi tek od pre tri meseca. Nikome nije pričao otkuda je došao, a bez sumnje ga niko za poreklo nije ni pitao. Uostalom, ko će ga i pitati? On lepo peva i udara u tamburu, a to je glavno. Veselo društvo se iskupi i zove Peru. Tambura zazveči, a on zapeva, recimo: „Od sevdaha goreg jada nema, al’ sevdah se sa sevdahom vida!“ ili ma šta tako, i kome bi onda kraj vina i takve pesme palo na um da pripita Peru odakle je i što je amo došao.
Ne verujem da bi i tebi, čitaoče, stalo bilo do njegova porekla, pa čak i do ove moje priče, samo kad bi čuo zvuk njegove tambure i onaj njegov i sladak i silan glas. Ta kad on zapeva koju pesmu što u srce dira, zaboraviš i sam ko si i šta si, već se sav predaš zvucima, koji te opijaju, čas slatkom tugom i čežnjom, čas bujnom veselošću, te se duša, ustreptala, opijena od takva osećanja, predaje valima zvuka na milost i nemilost da je nose sobom kuda hoće.
E, ali kad njega nema da zapeva, onda možete dopustiti da bar ja o njemu pričam.
Nije on slučajno došao u ovo mesto, gde ga niko nije poznavao. To je tako moralo biti. Pera je sin dosta imućnih roditelja, bez kojih ostade još u osamnaestoj svojoj godini. Kad je postao punoletan, oženi se, primi nasleđe i otpočne trgovati. On mlad, naivan, nevešt, dobra srca i poverljiv prema svakom, a društvo rđavo, te zloupotrebi te njegove dobre strane, i onda nije nikakvo čudo što mu se, kad je uzeo tridesetu godinu, prodalo sve za dug, a on ostao siromašak sa ženom i četvoro sitne dece. Prijatelji i poznanici ga napustiše i on bejaše ostavljen sebi samom.
Zanata nikakva nije znao, a porodicu je trebalo hraniti. Jedino što je mogao i umeo, to je da vešto udara u tamburu i lepo peva. Nedaće života upletoše jad i tugu u njegov, inače vedar i veseo duh, a baš ta tuga, čista i iskrena, davaše neobične draži glasu njegovu.
I on ostavi mesto svoga rođenja i pođe u svet, da tugom svojom ljude veseli. Nekoliko godina već živi od te gorke zarade, idući tako po mestima gde ga niko ne poznaje.
Pa ipak je hrabro snosio svoju tešku sudbu; pevajući drugima, predavao se i sam pesmi svom dušom, te za časak zaboravi sve jade. Živ čovek se na sve navikne, pa i on je navikao da s malo bude zadovoljan, a zarađivao je to malo, koliko mu je za život potrebno. Kad on ne bi mogao zaraditi, žena je njegova šila rublje bogatijima, te zaradila ona.
Ali pre mesec dana razboli mu se žena. Onomad se tek ona predigla, a zanemože dete. Imao je čak nešto malo upggeđena novca, i to sve ode za lekove pri ženinoj bolesti. Već je nekoliko dana kako nije mogao ništa zaraditi. Jedino još što je hleb od pekara dobivao na veru.
Osvanula Velika subota, a on cele noći nije trenuo. Bila je budna i žena, ali su progovorili jedva nekoliko reči. Sedeli su u mraku, uz postelju bolesna deteta, koje je stenjalo, ječalo i pokatkad mljackalo usnama.
Istok već podbeljuje, a u sobi se počeše nazirati nejasne konture predmeta. I oni tako nazreše u polutami jedno drugo, i zadrhta svako od svojih crnih slutnja i misli. Napolju sipi tiha, proletnja kiša; petlovi lupom krila i kukurekanjem objavljuju zoru. Na ulici se već poče razlegati žagor i blejanje jaganjaca što ih seljaci dogone na prodaju. Prozori susednog stana osvetljeni i kroz namaknute zavese vide se senke: čas promakne ruka, čas glava, čas ceo trup. Sve ovo kao da Peri nagoveštavaše neku nesreću, kao da mu potvrđivaše bedno i mučno stanje njegovo. Tako mu se činilo.
Blejanje jaganjaca postajaše sve jače, a žagor i vreva na ulici sve veća i veća.
— Kupuju jagnjad. Danas će svaki kupiti jagnje! — pomisli u sebi i misli ga odvedoše u prošlost, u dom roditeljski.
On je ležao u postelji u to doba i gledao kroz otvorena vrata u kujnu, gde majka prema sveći mesi kolače. Kao da je gledao njezino blago, punačko lice, zabrađeno morastom šamijom; pred očima mu je bio svaki njen pokret. Vrata se spolja otvore, a ulazi otac i priča kako je dobro jagnje kupio, a on skoči s postelje i žurno se oblači, i istrči napolje da miluje jagu i da odbira iz velike korpe najlepša i najjača jaja za tucanje.
Bolesno dete jeknu i poče mljeckati usnama, a žena nekako tupo i očajnički uzdahnu. Peru to trže iz snova i na dušu mu pade težak teret. Oseti da je sad otac i da on treba svojoj deci da pripremi radosti koje on detetom uživaše.
Železnički voz pisnu na stanici, koja je tu u blizini, a zatim se ču ono monotono hučanje i kloparanje. Pera čisto zažele da nekud bega daleko, daleko —možda u prošlost svoju.
Dete opet jeknu i poče kroz plač buncati:
— Majko, Milan uzeo moje šareno jaje! …
— Ćuti, blago majci; majka će tebi drugo dati — reče žena da bi umirila dete. Poljubi ga, a suze pokapaše vrelo detinje čelo.
— Bedno siroče moje! — prošaputa Pera, i u tom trenutku se opet seti svoga detinjstva i svojih radosti tih dana, svojih roditelja: seti se kako je i sam pripremao za taj dan dok je imućan bio, i na dušu mu pade takva težina kao nikad dotle. Jedva je disao, čelom mu izbio znoj, usta zasušila; nepggo ga pod grlom davi, grudi prazne, a niz obraze se skotrlja nekoliko suza.
Iz susednog stana čuje se luparanje i škripanje vrata, zatim odmereno lupanje kao da se razmesuje testo, pa onda zveka tepsija…
Bolesno dete opet poče plakati. Počeše se buditi i ostala deca.
— Danas se mora naći novac — ciknu žena kroz plač, ljutita, a i sama ne bi znala reći na koga.
I Peri se zaista učini kako se može naći, samo ako se potrudi. Ljutio se na sebe što već nije otišao nekud, nego „dangubi tu skrštenih ruku“.
Pođe od kuće gotovo s čvrstim uverenjem da će moći mnogo učiniti.
Išao je ulicama, a i sam ne zna kuda, pa ipak na duši kao da osećaše lakše, „jer se trudi“ ne bi li namerio kakvu priliku, a da ga pitate kakvu priliku to misli, to vam ni sam ne bi umeo reći.
Na sve strane, kuda god se okrenete, vidite žurbu i pripremu za sutrašnji veliki praznik. Ponegde već sve spremno, samo još kakva žena, povezana šamijom, briše prozore; negde stvari iznete u dvorište, a soba još onomad okrečena, pa sad peru patos; ovde, opet, iz kuće čujete kako lupa tučak u metalnoj stupici — to se tuca šećer ili orasi; onde, opet, osetite miris pržene kave; prekoputa u drugoj kući vidite kako se vrata otvore i iziđe dečko s tepsijom kolača, a za njim se pomoli domaćica sa zasukanim laktovima i izgovori: „Neka ne pregori kao ono prve!“ U nekom dvorištu, opet, vidite kako se iskupila deca, la gledaju kako se dere jagnje. Svuda se oseća miris varzila i čisto gledate kako se deca okupila oko majke, pa gledaju kako ona šara jaja ćezapom i već se za svako pogađaju čije će biti.
Na ulici je tek pravi metež. Na sve strane bleje jaganjci. Oko svakog stada okupljeno po dvadeset-trideset kupaca. Tu se viče, cenka, alali, teslimi. Kud se okrenete, sretnete nekoga što nosi jagnje na leđima ili u naručju, neki burence s vinom, neki korpu punu stvari, šegrti pronose nove cipele i odelo. Trgovine pune: jedni ulaze drugi izlaze, a svaki nosi pod pazuhom kakvu prinovljenu stvar, zavijenu u hartiju, i žuri kući da proba kako će mu stajati. Ljudi koji su svršili posla sede pred kavanama, srču kavu i razgovaraju kakvo je ko jagnje kupio i kakvo je vino nabavio; udešavaju unapred raspored provođenja, a s lica im čitate neku neobičnu sreću i zadovoljstvo.
Kud god pogledate, sve je drugačije. Pa i u kavanama nastala neka promena. I tu se brišu prozori, pere patos, iznose stolovi, te gosti sede napolju, ili u kakvoj sobi koja je ranije oprana. I niko se ne ljuti; svaki još u ovim promenama nalazi neku neobičnu draž. Čak i ’ča-Todor, stari bakalin, koga inače uvek vidite pred dućanom gde pognut i namršten ćuti i pretura brojanice u rukama, ostavio da mlađi prodaju u dućanu, a on, preko običaja, seo pred kavanu, poručio kavu i, što je najčudnovatije, otpočeo pričati neke svoje obešenjakluke iz mladosti, a svaki koji ga poznaje radnih dana mislio bi da je taj zaboravio i da govori, a kamoli da se našali. E, ali ovakvi dani preobraze čoveka.
A baš ovakvi dani, kad je sve veselo, teže padaju onome kome se u duši jadi svili, kao sirotom Peri.
On je neprestano vrljao ulipama. Gledao je sve oko sebe kao po kakvoj dužnosti, a ta ga je olšta radost sve više žalostila i upravo vređala, mučila. Jedared se umešao i tamo gde kupuju jagnjad, pa gledao kako drugi kupuju. Tu mu pade na um kako ga je dete pitalo:
— Kad ćemo mi da kupimo malu jagu? — i oseti kako mu lopta stade pod grlom, a na oči mu se suze same otimaju, učini mu se kao da svi u njega gledaju, znaju da nema novaca, a da je nekad bio imućan, bogat čovek. pa mu se smeju, i stid ga obuze. Čitavih nekoliko minuta stajao je tako oborene glave, ne smejući nigde pogledati, a potom se kradom izmače iz gomile i čisto odahnu dušom.
S vremena na vreme opet sreo bi ga neko pa ga sav srećan zapita:
— ’Oćemo li sutra jednu da viknemo? …
— Kako sam ostao bez para, ja bih i sad, samo da dobijem koji groš! — odgovorio je Pera nekim promuklim, tupim glasom.
— Ha, ha, ha! … Šta veliš, danas bi još… ha, ha, ha! … E, Pero, Pero… ha, ha, ha! … šta veli, danas bi još! — izgovarao je taj zadovoljno (produživ dalje svoju šetnju) kroz smeh, kojim se naročito smeju ljudi koji se reše da u izvesnim prilikama budu veseli i bezbrižni, pa se smeju svemu. On na svaki način nije razumeo Perine reči.
Tako je Pera proveo ceo dan. Kući nije smeo ići, jer mu se sve činilo da će propustiti kakvu dobru priliku koja bi mu pomogla da se spase tog teškog položaja.
I poče se spuštati veče. Ljudi se žure kući, žagor dnevni se stišava. Kroz sumrak se vidi još kako izmiču zadocneli seljaci. Jedni teraju zaostale ovce, s kojima jagnjad doteraše, a poneki opet na konju prokaska, noseći pune bisage stvari, hitajući radosno kući. Čuje se bat konjskih kopita i tužno blejanje ovaca koje ostadoše bez svojih sisanaca, te ih blejanjem traže.
„Kako i ovca tuži za svojim porodom!“ — pomisli Pera i seti se svoga bolesnog deteta, pa mu se srce steže od bola, a u očima se zavrteše suze. — „I što tražim ja, šta mi treba? Neka bog da da samo dete ostane živo. Zar mi je do provoda, a ono gotovo na smrti? Eto, kako i ovca čak žali za svojim „detetom“ — mišljaše dalje, i odjednom se okrete, te gotovo trčeći pođe kući.
„Možda je dete umrlo!“ — kresnu mu misao kroz glavu, i on pred očima gledaše svoje bledo mrtvo dete, ženu gde se gruva u grudi i čupa raspletene kose, a ostalu decu, ritavu i gladnu, uplakanu, gde se šćućurila u uglu sobe, a soba mračna, samo se jedva naziru predmeti prema mesečevu odsjaju. Pri toj pomisli zastade, oseti kao da ga neko udari nožem u srce. Malaksa, klonu, noge mu klecnuše, grlo se zapeklo, čelo hladno, neka ga jeza prođe celim telom, i on se strese.
Prozori na stanovima osvetljeni. On gleda opet kako promiču senke: čas mala detinja prilika, čas velika ljudska, čas samo ruka, čas po dve-tri dečje glavice, čas ženska povezana glava.
„Sve je to srećno i zadovoljno“ — pomisli, pa ne samo nggo vidi senke već mu se učini kao da čuje smeh, šalu, radosne razgovore; kao da sluša kako deca zapitkuju mater čas ovo čas ono: i kada će se svanuti, i hoće li obući novo odelo, i koliko će jaja dobiti, i hoće li čim se svane jesti kolača i gledati kako se peče jagnje na lozi? Tu se i nehotice prenese mislima u svoje detinjstvo i sve one radosti, svi utisci, svaka sitnica, svaka reč njegova i njegovih roditelja ožive mu u pameti. Pored tako lepe slike iz prošlosti stajala je bedna, strašna slika sadašnjosti. On je okretao glavu od nje, plašio se, želeo da je odagna, pa da samu prošlost gleda, ali, kao u inat, ona postajaše sve jasnija i jasnija, a slika prošlosti sve bleđa i bleđa. Ostade opet pred očima samo slika gorke sadašnjosti, a ona iz prošlosti povlači se sve više i više dok se ne izgubi u daljini i jedva se vidi kao kakva tamna pega, koja postajaše sve veća i veća, primicaše se sve bliže i bliže. Pera se zagleda tamo, a neki njegovi stari poznanici kao da se pomoliše otud i zlobno zasmejaše, vičući: ,,Trči kući, nesretniče, dete ti je na umoru! Što bleneš tu po ulicama kao ludak?“ I Pera se čisto trže od tog gadnog smeha i opet požuri kući. Malo pomalo, pa se misli opet zapletoše, prošlost se obnovi i tuga jače sleže na dušu. Bojao se da ode kući: osećaše da ne može podneti svu težinu strašne jave, tim gore što ta strahota pada baš uoči Uskrsa, dana za koji su vezane tolike uspomene radosti, sreće i zadovoljstva.
Bolest detinja pošla je nagore. U sumračnoj sobi zatekao je ženu gde gorko jeca, više bolesnog deteta, koje je u snu jaukalo, škripalo zubićima, grčilo se i buncalo nešto brzo, nerazumljivo. Najmanje dete je zaspalo uplakano i uzdisalo je u snu posle mnogog plača za novom haljinicom (kao što je videlo u susedove devojčice) i šarenim jajetom, pa najzad i za večerom; dva starija muškarčića su budna i sedela kraj nogu bolesne sestrice plačući u glas, što je dopunjavalo materino jecanje.
Mesečevi zraci, što se probijaju kroz rascvetanu breskvu pred prozorom, šaraju mestimično sumračnu sobu i daju još tužniji izraz ove bedne slike porodične.
U zoru zabrujaše zvuci crkvenih zvona i objaviše vernima Vaskrsenje Hristovo. Deca su još spavala. Najstariji muškarčić se nešto smejao u snu, a bolno dete, umoreno bolom, stenje i teško diše, a uz njega sede roditelji kao dva kipa: nemi, bez života, bez izraza. Na zvuke zvona trže se žena, ustade s postelje i, obrnuv se istoku, otkud se i sunce rađalo, kleče prema prozoru, sklopljene ruke i pogled podiže nebu, i stade tiho šaputati molitvu. Odblesak rumene zore ozarava joj bledo, uvelo lice. Utom trenutku je izgledala kao svetiteljka.
Svrši molitvu, i umirena, čisto osvežena, prekrsti se nekoliko puta, ustade i, s puno uverenja da je sad bolnom detetu lakše, priđe njegovoj postelji, poljubi ga i zali teškim suzama, pa prošaputa:
— Bože, ne tražim ništa više, ali bar na današnji dan, kada izobilno daješ sreću svima, pomozi ovom bolesnom detetu! … Bože, molim ti se, oprosti sve grehe i nama bednima… — Posle tih reči opet se prekrsti, a suze joj se slivaju niz obraze.
Njena molitva kao da osveži i Peru, te čisto ožive kao iz mrtvih, prekrsti se, i sam prošaputa: „Bože, ti me ne zaboravi!“
Sunce je izgrejalo i čisto zlati prirodu i uveličava opštu radost vaskrsa Hristova. Na ulicama već nastala graja, trčkaranje i usklici dečji i radosni pozdravi srećnih ljudi:
— Hristos vaskrese! …
— Bog je dobar! — reče žena, nekako umirena svojom iskrenom molitvom. — On će i na nas pogledati… Danas je svuda radost i veselje, moći ćeš zaraditi koju paru, pa će Bog dati da i dete ozdravi!
Pera se trže od tih njenih reči. On je bio utonuo u svoje misli. Pred očima su mu se opet ređale slike iz doba srećna detinjstva, a kraj njih tužne slike sadašnjosti — ledena, užasna java. On se baš sećao kako je detetom u to doba bio srećan uz roditelje, trčkarao čas tamo, čas amo: gledao kako se peče jagnje, dovikivao svog suseda Mikicu da se tucaju, zagledao radosno novo odelo i brojao novac što mu otac dao da pije na saboru kod crkve limunadu i da kupuje šećerleme. Utom, tek, pred kućom zasviraju svirači i on istrči iz kuće, a još se mnoštvo dece iskupi oko tarabe. Mati njegova iziđe i iznese rakije, vina, mesa, kolača i da sviračima, pa onda svakome još šareno jaje, a otac im da novaca.
Eto, iz takvih ga uspomena prekide žena svojim rečima, te se trže, i zagušenim glasom, kojim govori onaj što se uzdržava da ne zaplače i glasno zajeca, jedva izgovori:
— Mogu! …
Dete je sve teže i teže disalo. Pera se opet prekrsti, priđe duvaru gde je vešao tamburu, uze je u ruke i metnu pod pazuho, pa ćutke otvori vrata i iziđe iz sobe. Suza se skotrlja niz njegove obraze. Svež dah proletnjeg jutra zadahnu ga, i on se pribra, utre suze i u sebi promrmlja:
— Pa to mi je posao, a i moram raditi za svoju porodicu.
Kad se pojavio u kavaii, vesela momčadija dočeka ga usklicima. Za stolom je sedelo nekoliko mladića. Ručali su, pa piju vino, kucaju se čašama i pevuše tiho.
Namestiše i Peru među se, primakoše uza nj vina, mesa, jaja i kolača „da se najpre potkrepi, pa da vikne jednu svojski“.
Pera uze jedan komad mesa, metnu ga u usta, ali ga ne mogaše progutati. Nešto mu steglo grlo, pa mu sve zalogaj vraća natrag.
— Zar ja da jedem ovako izobilno svega, a oni tamo ni hleba nemaju kod kuće! — kresnu mu misao kroz glavu i pred očima mu se ukaza bedna slika njegove porodice.
— Jedi, more; pij to vino! … Hoćeš li rakije? … Kelner, daj mu šta hoće! — viču raspoloženi bećari.
Zatim opet ukrstiše čaše.
— U njeno zdravlje! — viknu jedan, dirajući svog druga za neku njegovu draganu.
Razleže se glasan smeh. Ispiše čaše naiskap.
— Vikni onu: „Od sevdaha goreg jada nema!“ … — viče jedan — ne, ne, nego onu: „Avaj, dragi, što mi već ne dođeš!” … — Ostavi njega, neka peva šta hoće, jer tada najbolje peva — predlaže treći.
Peri doneše rakiju. Tražio je, iako je nikad nije pio. Ispi tri-četiri čašice na dušak, da bi se potkrepio za pesmu. Mora se zaraditi.
Udari u žice, zvuci tiho zabrujaše.
— Nemoj to, nemoj to! … Dede veselo nešto, ili nešto sevdalijski! …
Počeše se pogađati šta da se peva i složiše se da zapeva:
Opet jeknu tambura. Čaše se ukrstiše, gromki usklici prolomiše me’anu i svak s nestrpljenjem očekivaše pesmu. Pera je udarao u tamburu, ali glasa ne mogaše pustiti. Grlo mu suvo i kao zadavljeno nekom loptom, koja ga guši.
— Pevaj vazdan! … Peeevaaaaj! …
— Mora se zaraditi! … — pomisli Pera u sebi, pred očima mu se opet ukaza slika bedne porodice njegove, a pri tom mu živci zadrhtaše od nestrpljenja kada će je obradovati zasluženim novcem. To mu dade snage, napreže se i pusti glas, koji bejaše tup, zagušljiv, plačan, jedva se čuo …
— A, Pero, zar tako?! … Ne valjaaa… Boljeeee… Pokvario se Pera… Ne ume da peva — počeše praviti primedbe jedni…
„Možda već umire siroče, a ja pevam!“ — kresnu mu misao kroz glavu.
— Drugo nešto, brzo, veselo! … viču drugi. Međutim, Perin glas postajaše sve tuplji, zagušljiviji, ličaše pre na stenjanje, nego na pesmu.
Svi ga pogledaše, a on u licu bledomodar, usne mu drhte, oči zasuzile, a pod grlom mu igra. Svi zaćutaše. Nastade čudna tišina, koja na Peru još gore uticaše.
Ruka mu klonu, poslednji akordi izgubiše se u čudnoj tišini, glava mu pade na grudi, krupne suze linuše niz obraze.
Pera se zaguši od plača i teško zajeca.
Beograd, 9. aprila 1899.