Oslobođenje Beča od Turaka

Koliko je bečko polje ravno,
Ne mogu ga orli preprvati,
Niti orli, nit vrani gavrani,
Ni po noći prekasati vuci,
Evo su ga opkolili Turci;
Polak Beča sebi osvojili,
Do jabuke i do zlatne ruke,
I do groba Jovanove majke,
I do crkve 'vangeliste Marka.
Nujan šeće po Beču cesare,
Turske sile odolit' ne more.
E, mu zulum Turci učiniše
I u crkvu konje uvodiše,
Za oltare konje povezaše,
Odeždami konje pokrivaše,
Kaležima ladno vino piše;
Veći zulum Turci učiniše,
Te pod Bečom lagum potkopaše,
Potkopaše te ga užegoše,
Do nebesa plamene digoše;
Ruše zide po dvaest lakata,
Do cesara otvaraju vrata.
Mnogo vr'jeme pedeset danaka
Turci biju Beča bez prestanka.
Namaknu se oblak više Beča,
Iz oblaka anđel progovara:
"Ma, ne boj se, u Beču cesare,
Tvoja kruna pomanjkati neće!
Ti napiši b'jelu knjigu malu,
Te je šalji u Rusiju ravnu,
Prijatelju Mosković Jovanu;
On će tebi biti od pomoći."
Knjigu piše iz Beča cesare,
Te je šalje u Rusiju ravnu,
Prijatelju Mosković Jovanu:
"Da si zdravo, dragi prijatelju!
Ta n'jesam ti svoje ćerke dao,
Što si meni srcu omilio,
Nego sam ti ćerku poklonio,
Ako meni do nevolje dođe,
Da m' prijatelj bude u pomoći.
Od zuluma živit se ne more,
Od silena cara Tatarina.
Iz Beča me Turci išćeraše,
Osvojiše moje prijestolje,
Car Tatarin na njeg' posjednuo.
Dosp'jevajuć pozdravljam te l'jepo;
Da je tebi doći pogledati:
Kakvi konji jesu u Turaka,
Da ih čvrstim uzdam ne sustežu,
Skočili bi Beču na bedeme."
Ode knjiga, u Rusiju dođe,
A na ruke Mosković Jovanu.
Knjigu štije Mosković Jovane,
Knjigu štije, a milo mu nije.
Mijajilo upita ga bane:
"Šta je tebi, moj babajko stari,
Knjigu štiješ, a suze prol'jevaš?"
Odgovara Moskoviću Jovo:
"Šta me pitaš, drago d'jete moje,
Dosta knjiga nujna i zlovoljna,
Evo knjige Beča bijeloga,
A cesara našeg prijatelja,
Od zuluma živiti ne more,
Od silnoga cara Tatarina,
Od njegove silovite vojske.
Mnogo vr'jeme pedeset danaka
Turci biju Beča bez prestanka.
Išćeraše iz Beča cesara,
Osvojiše njegovo pr'jestolje,
Car Tatarin na njeg' posjednuo,
Nego, ajde, drago d'jete moje,
Ne bi l' tebi Bog i sreća dala,
Da obraniš u Beču cesara,
Da osvojiš njegovo pr'jestolje,
Za krst časni da proliješ krvcu.
Ajde brže, drago d'jete moje,
Te se skači na naše bedeme,
Te opali bojnicu lubardu;
Sakupićeš nešto malo vojske,
Osvetićeš u Beču cesara.
Ako l' ne bi sakupio vojske,
Navrati se do kraljice crne,
Ona će ti vojske pokloniti,
Ako l' nije za te dosta vojske,
Navrati se u zemlju Poljačku
Ivanišu kralju poljačkome,
Od starine zmaju ognjanome,
On će tebi silnu dati vojsku,
Dosta dati praha i olova
I zajire što je od potrebe."
Vesel' bane poslušao babe,
Te se skače gore na bedeme,
Te on pali bojnicu lubardu -
Dosta bio vojske sakupio:
Po tri puta po trista hiljada;
Još za njega dobra sreća biše,
Zavikaše pasoglavi crni,
Strašno viju kao mrki vuci:
"Daj nas, Bože, zavaditi s Turci!"
Al' to njemu ne bi dosta vojske,
Navrati se do kraljice crne
I ona mu mnogo vojske dala.
Ni to njemu ne bi dosta vojske,
Navrati se u zemlju Poljačku,
Ivanišu kralju poljačkome,
Od starine zmaju ognjanome.
I on njemu dao silnu vojsku
I dava mu praha i olova
I zaire što je od potrebe.
Kad je bane vojsku sakupio,
Starac ga je babo sjetovao:
"Mihajilo, drago d'jete moje!"
Sjetuje ga, te ga blagosilja:
"Ajde sretno Beču bijelome,
Na putu vam dobra sreća bila!
Kada pođeš Beču bijelome,
Izaći ćeš nasred gore crne,
Okreni se zdesna na lijevo
I viđećeš Romajliju crkvu,
Te ti kopljem pootvaraj vrata;
Ak' se sama ne otvore vrata
I crkveni barjak ne razvije
I sama ti zvona ne zazvone,
Ti ne putuj Beču bijelome;
Već ti putuj tragom uznatraške.
Niti glave donijeti nećeš
Ni nijedan tvojijeh vojaka,
Od silenih strašnijeh Turaka..."
Ode bane Beču bijelome,
Ode zdravo i vojsku odvede.
Kad on dođe nasred gore crne
I on viđe Romajliju crkvu
I on kopljem otvarao vrata -
Sama mu se vrata otvoriše,
Tri barjaka crkovna razviše
I sama mu zvona zazvoniše,
Te se vjerno Bogu pomoliše,
Mole Boga tri bijela dana,
Spomenuše i svetoga Marka.
Bog im dade i od Boga sreća,
Te punuše po zemlji vjetrovi,
Beču gradu naviše barjake.
Vojsku svoju bane razgovara:
"Sad svi, braćo, mene poslušajte!
Predajmo se u Božije ruke,
Lasno ćemo predobiti Turke.
Složno 'vako da sad učinimo:
Svaki kapu pod jelovu granu,
A za vojsku tri zlatna barjaka,
A ja jesam pred vojskom vojvoda.
Kad dođemo blizo Beča grada,
Kad nas vide Turci janjičari,
Turci oće odma pomisliti
Da im ide gora od pomoći
I za gorom već tri žarka sunca."
Sva je vojska bana poslušala:
Meću kapu pod jelove grane
I za grane tri barjaka zlatna,
Te odoše preko polja ravna.
Kad dođoše blizo Beča grada,
To od Turak' niko i ne viđe,
Nego silan 'odža sa bedema.
Jako 'odža sa bedema viče,
Ostali se Turci s njime diče,
Đe on cara Tatarina viče:
"Car Tatarin, čestito koljeno,
Sad oćemo sav Beč osvojiti,
Išćerati iz Beča cesara,
Osvojiti njegovo pr'jestolje,
Tebe, care, na njeg' posjednuti.
Eto nami dobra pomoć ide,
Eto nami sveca Muhameda
I vodi nam goru od pomoći
I za gorom tri žarena sunca."
Ves'o care, kad razumi glase;
Š njim poredi Ćupurdić vezire,
I uzimlju durbin od bisera,
iziđoše Beču na bedeme;
Oko Beča vojsku pregledaše,
Pregledaše i sve poznavaše,
Svome srcu ljute jade daše.
'Vako care 'odži govorio:
"Davor, 'odža, budalasta glavo!
Zašto piješ, zašto se opijaš,
Što l' nezgodnu riječ progovaraš?
Ono nije sveče Muhamede,
Nit je ono gora od pomoći,
Ni su ono tri žarena sunca;
Ono ti je Mijajilo bane
I njegova svekolika vojska
I za vojskom tri zlatna barjaka.
Ali, 'odža, budalasta glavo
Što spominješ sveca Muhameda?
Muhamed se neđe zabavio,
Lulu pije, kod vatre se grije,
Kad nam danas od pomoći nije."
Oni tako u riječi biše,
Al' se silne vojske približiše,
Koliko je bečko polje ravno,
Ne mogu ga, braćo, pregledati,
Pregledati, kamol' pre'oditi;
Da Bog dade kišu od oblaka,
Ne bi kiša polja zarosila,
Od silnijeg velikih vojaka,
Od vojaka i brzih konjića.
Silni Turci, kao mrki vuci,
Konj do konja, junak do junaka,
Bojna koplja kao gora crna,
A barjaci kao i oblaci.
Svanu danak, još ne granu sunce,
Eto, brate, čuda velikoga,
Oko Beča grada bijeloga:
Zla početka ognja paklenoga.
Dv'je se silne udariše vojske,
Udariše, obe zavikaše:
Turci zovu sveca Muhameda,
A kršćani ime Isusovo.
Oko Beča zemlja s' tresijaše,
Do neba se tužan glas čujaše,
Više Beča sunce pomračilo.
U Beču se ništa ne viđaše,
A od dima ognja žestokoga;
Eto, brate, jada i gorega,
Oko Beča grada bijeloga,
Zlosretnoga ognja paklenoga:
Stade jauk ranjenih junaka
A i skika brzih bedevija,
A i cika britkijeh sabalja;
Stade zveka mača i kadara,
I kubura i malih pušaka;
Sve topovi, kao i gromovi.
Eto, brate, jada iznenada,
Oko Beča grada bijeloga,
Najgrđega ognja paklenoga:
U blizo se vojske sastadoše;
Sastali se Turci i Nijemci,
Kako su se blizo sastanuli,
Zajedno bi mogli večerati,
Jedan drugom piti dodavati,
Među njima samo su zidovi,
Viteško se braniše građani,
Sve se brani malo i veliko,
Svak se brani od strašnih Turaka,
Ljuti kosci kose donesoše,
Te po poli Turke pos'jekoše,
I školari i to su junaci,
Jedni s'jeku, drugi bodu Turke,
B'jele svoje sve krvave ruke,
Neko viče: "Jao, moja, majko!"
Neki viču: "Alaj meni, druže!"
Neki druže uz to polje struže,
Turci viču: "Ila i Alija!",
Naši zovu: Boga velikoga,
Pod Bečom je Dunaj voda ladna,
Al' ga brzo Turci zajaziše,
Od Turaka moste pogradiše,
Časno Dunaj vodu prejezdiše,
A svi butum Turci izginuše.
Sve pogibe, niko ne ostade,
Nego jadan care Tatarine.
I to ne bi ni on osta bio,
Već je ima brzu bedeviju,
Dobra mu je, ujeli je vuci,
Devet klaštri u višinu skače,
A deseti polje preskakuje;
I ona je repa o'sječena,
Da se znade da j' u boju bio.
Leti care tri bijela dana.
Bez prestanka preko polja ravna;
Treći dan se care obazrio
I z Bečom se tužan razgovara:
"Ala, Beče, ne beči se na me!
Evo, mećem ruku na ćitape,
Da ja neću udarati na te,
Proklinjaću bule i kadune
Da ne šalju svojih vitezova,
Da ne šalju Beču na megdane.
Ala, Beče, ne beči se na me!
Tri se vraga izbečila na te,
Dosta sam ti dara ostavio,
Sve konjskoga i junačkog mesa,
Zanajviše svijetla oružja."
Moskoviću na tvoje poštenje,
Svem' narodu od Boga proštenje!

Izvor

Srpske narodne pjesme slijepca Rade Rapajića. Vjerno pribelježio i za štampu priredio Manojlo Kordunaš, Zbirka srpskih narodnih umotvorina iz Gornje Krajine, knjiga II, u Novom Sadu, izdanje i štampa A. Pajevića, 1892., str. 211-220